BIBLIOTEKA  SVJETSKI  PISCI
DJELA AUGUSTA ENOE
Priredili DUBRAVKO JELI
i KRSTO POLJAR
Suizdavai GLOBUS
NZ MATICE HRVATSKE
OTOKAR KEROVANI
PROSVJETA
STVARNOST
VUK KARADIC
KANARINEVA LJUBOVCA
DRUGA KNJIGA PRIPOVIJEDAKA
AUGUST ENOA
GLOBUS / ZAGREB
KANARINEVA LJUBOVCA
Ulazei nekom ulicom u Zagrebu, opazit e na desnoj strani kuu vrlo kukavnu na tri sprata, ne raunajui sobe pod krovom. udna je to graevina, bez pravoga lika, slijepljena u razno vrijeme bez ikakve osnove, puna zakutaka, hodnika, visokih dimnjaka, krovia i okanaca razne veliine. Stoji tu pod krivim, raupanim krovom kao pijana ljudeskara pod naherenim, odrpanim eirom. Nehotice namee ti se misao da je tu gromadu brvana, pletera, ilovae, opeka i vapna skrpao nekakav luak ili pijanac. Nu ne pitam kada i kako je postala. Gospodar kue nije nimalo mario  sad je ve pokojni  za reformatorski duh vremena, za pravilnost sloga i arhitektoniku ljepotu, i kako se ve zovu sve te fraze luckastih piskara, koji bi htjeli da bude svaki kokonjak, svaki kotac  da oprostite  sazdan po zakonima ljepote. Pokojni kuegospodar bijae po svom jeziku strahovit rodoljub, uslijed svoje trbuine neobian flegmatik. Da ste mu rekli da tu rugobu poruiti valja, da je i onako klimava i aava, da sve to nije nego upalj opanak, bio bi vam se ljudski nasmijao u brk.
 ta? Poruiti?  znao je odgovoriti kroz smijeh, lupkajui debelim prstima po trbuini  valjda nisam pojeo ludih gljiva. Ta kua stoji posve dobro, a vrijedi vie nego vae zidane parade s vapnenim cvijeem. To vam je zlatna ruda, Kalifornija. Dok sam iv, neu ni klinca na njoj maknuti, ma graktali na me piskari koliko ih volja. Ja, istinabog, ne bih htio u njoj stanovati, i ne treba mi toga hvala bogu, ali ta, kako velite, kuetina, nosi vie kamata negoli akcije svih vaih tedionica, pa ako je i drvena, bolje je drvo negoli papir.
Jedno govorio je tako i meni taj trokatni, drveni Krezo bubnjajui po svojoj velikoj, srebrnoj burmutici, skupljajui debele usne u glup smijeh i istiui oblinu svoga trbuha osobitom grandezzom, a ja ne htijui dalje dosaivati njegovu rodoljublju, nisam kuao razlagati tomu cincaru zakona ljepote i dunosti graanina za opu korist, to jest skloniti ga na kakvo poljepanje, i rekoh mu naprosto:  Zbogom!
Kraj toga vazda mi je oko zapelo na toj krpariji kad god bih proao kraj nje. Neto sam se ljutio da to ruglo stoji svejednako usred naega lijepoga Zagreba, dok se daleko u polju ve diu tvrde, iste i lijepe, ma i malene kuarice, sve plod potena znoja. Neto me je muila i radoznalost. Zlatna ruda! Kalifornija! Po emu? Kako? Naskoro nadade mi se prilika da zavirim toj arhitektonikoj nemani u utrobu. Po svom zvanju omjerih je od glave do pete, progledah joj duu i srce. Sad razumjeh zato da debeli konzervativac svoju ogromnu gajbu malom Kalifornijom smatra. U nijednoj kui naega glavnoga grada nema toliko stanovnika koliko u ovoj; nijedna ne nosi toliko kamata koliko ova, gorkih dakako, do boga krvavih. Sve te komorice, izbice, sobice, svi ti aavi, niski, vlani i truli zakuci puni su puncati ivih ljudi. Pa kakvih! Boe moj! Nema te rijei pod koju da strpam svu tu eljad. Rekao bih, uljevi su to ili kurja oka zagrebakog iteljstva. Ili bih rekao mjehuri su to ovjejega drutva. Teaci, koji se ne hrane nego lukom i kurunjakom; zakutni pisari, koji jadne klijente hvataju po ulici; protjerani inovnici koji se hrane dugom; kotlokrpe koji spavaju na gnjiloj slami; djevojke po imenu velje, koje su nikle iz trule-a ljudstva i kojima je poten zanat preslab za ivot, a opet ive; hrome ili jednooke dvorkinje, piljarice, krojai krpai, naigai svijetiljaka  sve napol golo, sve gladno, uvijek gladno. Puna torba djece, a pol torbe nezakonske. Pa to sred srijede glavnoga grada? Danas? Da. iva istina, pravcata Kalifornija. Ako si vian istoi i redu, ako rado gleda zdrava i vesela lica, ne svrni okom amo. Srce bi te zaboljelo. itavu knjigu valjalo bi napisati da obredi sve te blijede, suhonjave stvorove koje je nemila aka sudbine bacila u taj kukavni kut; iz svakoga para tih mutnih, drijemnih, obumrlih oiju viri po jedna alosna, lako rjeiva zagonetka. Nu ja nisam voljan pisati zapisnike ljudske bijede, niti premetati
10
utoita nevolje. Dobra je tu malo vidjeti, sree nimalo. emu da piui raalostim i sebe i vas? Ali, stanite! Ostajmo u toj kui! Poite za mnom preko uskih, klimavih stepenica u prvi, drugi i trei sprat. Nagnite glavu da ne lupite elom u aave stepenice. Mrak je tu i u pol dana, gotova no. Ni prsta ne bi vidio pred sobom da se ovdje ili ondje ne krade koji traak kroz kulju napol razvaljenoga krova. Pa kakva ispara. isto te dui. Zaboravlja vedro, plavetno nebo, svjei proljetni zrak. Sretnih li zloinaca, kojima je sud dosudio tamnicu! Bar katkad mogu se nagledati neba, nadisati zraka, a toplo jelo ih grije. Skupo li se kadto kupuje potenje, gorka je kadto sloboda! To vidi ovdje, to osjea tu. Vi, fine gospoice, itate pohlepno parike grozote od Eugena Suea, sjedei na meku divanu, i suza samilosti kane na knjiicu zlatom vezanu. Vi alite te parike stvorove koje smisli mata pjesnikova. Ali itajte na poutjelom licu, u mutnim oima, u tihim dronjcima, ah, vidjele biste da ne treba po nevolju ii u Pariz, da bijeda stanuje u vaem susjedstvu. Eno hodnika! Koracaj pomalo. Stare daske dru pod tobom, mogle bi se slomiti. Eno ti nakraj hodnika vrata, pokucaj, unii! Ah! U mraku svjetlo! Sunana zraka zablene ti oi, zeleno lie, mirisavo cvijee na prozoriu omami te, a veselo tra-lalie kraj prozora zlatolika ptiica. O, tu je isto, svijetlo, tu moe disati slobodno, voljko. Sobica je malena, kutasta. Matematik bi joj rekao paralelopipedon, a ja velim da je to nutrina ogromna jajeta  bijela bjelcata. Ni praak nije drhtao o sunanoj zraci koja je koso prodirala kroz okance, ni najmanje niti pauine nijesi vidio o zidu. Je 1' ta sobica zbilja u tom tronom duplju, ili je to drugi svijet? upitah se nehotice. Malo je toga bilo vidjeti u njoj. Stara, iroka postelja, na seljaku sazdana. Na njoj visoko nakrcana uzglavlja i perine, a ta gromada perja bijae pokrivena arenim gunjem. Kraj pei visila je vrlo aava slika  ne znam da 1' sveta Marija ili sveta Kata, ali po zlatnom kolobaru bijae svakako lan litanije svih svetih, pred kojim je gorjelo srebrno kandilo. Jo si vidio o zidu starinsku ravu sliku neke enske, policu s nekoliko starovjenih aa i tanjura, i s ulje-nicom. U kutu stajae velika drvena krinja i udan ormar sa sto pretinaca, sred sobe stol i stolac. Pa to vam je po prilici sve. Nu bilo je i ivih stvorova u toj izbici. Ponajprije u
11
zelenoj gajbici ptiica uzvijojla  kanarinac, ut kao ganac. Mila, due mi, ivinica, drobna, njena, hrla kao vragoljak. uto joj se perje ljeskalo kao zlato, oi joj sijevale kao crn biser, a te sitne ruiaste noice bijahu toli fine, taj ruiasti kljuni toli gladak! Ta ni fina gospoica ne umije toli njeno premetati noica. Po sto puta skoknu od ipke na ipku, naheri glavicu, protegnu vrati, strese kreljuti, kljunu dva-tri puta u komadi eera. Zatim skoi na rub aske koja je na dnu gajbice stajala. Zavinu glavicu, pogleda crnim okom u vodu i skoi u asku  u vodu. Da vidi eprkanja! uti zaroni, izroni glavom, udari krilcima, voda prska irom u sto svijetlih kapljica. Sad je skoila ptica na ipku, strese se, isti se. U kljuniu joj osta pahuljica. Mali je stavi pod noge, pa upa, pa se igra. Sunce sijeva, list se zeleni, rua cvjeta na prozoru, mali udari cip! tip!, a poslije se otvori gr'oce, i uti vrai vie i tralalie; kako mu od veselja igra to malo, drobno ptije srdace. Nu nije kanarinac sam. Kako e on Bogorodici paliti kandilo; ta to je malen, ut poganin! Kraj njega do okanca sjedi enska, ako je enska. U prvi mah ne moe toga razabrati. Kako da vam je samo opiem? Nije to lak posao. Jeste li kada vidjeli ljudeskaru od strametra ili harambau sereana? Silna plea, je 1'?, Grdne kosti, ta? Ni za pol prsta ne bijae manja ta mukobaba kraj kanarinca. Ruke su joj krupne, velike, teko bi se za njih rukavice nale. A tekar te velike, iroke nourine, to stoje u papuama od crvene koe. Ne daj, boe, da ta noga ljudski korakne, kua bi se sruila. Stara, velika glavurda bijae svezana crnom svilenom maramom preko ela, niz koje se sputahu dva sijeda uvojka. Pa kakvo lice! Dugo, iroko, muko. Mrka koa nabire se u njemu u sto nabora, u sto otrih crta. Usta su joj iroka, nos dug, kvrgast, zavinut na lijevu stranu preko debelih usana. Crne oi su enskoj neobino velike, okrugle, a gledaju bez plama, bez iskre u svijet iznad debelih mjedenih oala, koje su spuzle do pol nosa. enska je sijeda, ali ima zaudo pod nosom silne crne brkove, gotovo kao muka glava. Na njoj je crna, pozelenjela suknja i dugaak, pokrpan burnus od tamnozelene svile. Prava je to grdoba, je 1'? Ali ne biste se preplaili da se i na noge digne, nu se dii ne moe, jer je gotovo via od svoje sobice. A u tom brkatom, garavom licu dre tolika blagost,
12
tolika plahost da te neko tajno smilovanje uhvati za srce; te oi gledaju u svijet kao kad dijete gleda ibu uitelja, te debele usne vazda trepte kao da vazda boga mole. Nema slikara da pogodi lice kad ga udno obasjava proljetno sunce, da pogodi taj kontrast gdje se iz stare ispucane kore tijela izvija zelena granica due. Ta i ja, kako vidite samo nagaam, natucam traei pravu rije, ali utim da je naao nisam. A kad progovori ta silna mukobaba! Grmi, mislite, je 1'? A da! Piskuta, piskuta. Govor joj je tanko, plaljivo, isprekidano pojanje, bez promjene, bez naglasa. Sluaj je jednu uru, za-boljet e te glava. isto mi je godilo kad sam, obaav to cijelo bludite ljudske nevolje, zaao u to isto gnjezdace, koje mi se inilo kao rumena krpica na gnjiloj jabuci, kao treptaj zvjezdice kroz mutne oblake. utavih se smjerno na vratima kao da sam stupio na prag starinske crkvice u pustinji.
Stanarica kanda se stresla s mojega pohoda i, krenuv glavom, pogleda me sumnjivo preko naoala. Zatim se dignu, pokroi pognuta dva-tri koraka prema meni, gledajui me svejednako to u udu to u strahu.
  Dobar dan, gospoo  pozdravih je uljudno.
  Recite: gospoice  odvrati mi ona, i bilo je kanda se je pri toj rijei sladogorko nasmjehnula.
  Dakle, dobar dan, gospoice  popravih se utivo, udei se u dui kako nije ni runost ni starost mogla izbrisati tatine iz toga uvelog srca. I tu je moda skriven nekakav roman, priapnu mi moja radoznalost, ali ne progovorih, dakako, o tom ni besjedice, jer nisam ni smio po svom javnom zvanju. Javih joj naprosto tko sam i kako se zovem, dodah neka oprosti da je bunim, nu moj pohod da ne ide nju, ve kuu, koju pregledati valja, jer se veli da je trona i da se rui. Zato neka dozvoli da i njezin stan nabrzo pregledam. Stara gospoica sluala je nagnute glave moje rijei pobono, upirui tupe oi u mene, drei ruke na trbuhu, a kad do-krajih, nakalja se udno kanda trai rijei i misli, mahnu lijevom rukom pred sebe i zapiskuta:
  Dajte, dajte! Milostivi gospodine! Samo pogledajte. Ta vi ste ljudi od zakona, vi to smijete a da i ne pokucate.
Ne znadoh, je 1' te rijei rekla naprosto od due bez primisli, ili se je u njima skrivao kakav alac, jer znam po iskustvu da siromana eljad ne vidi rado u svom stanu gospo-
13
du koja kue rue, bud se ljudi stide svoga ubotva, bud se boje da e ih ta nemila gospoda liiti stana. U takvim su prilikama stare enske najzubatije, pa znadu kadto i dohvatiti sjekiru.
Starica uzdahnu po svojim rijeima dva-tri puta, valjda da pribere frike sape za nove rijei, i dok je mjernik ogledavao tavanice, pod, zidine i pe ne bi li naao kakvu pukotinu, slijedila ga starica nekako sumnjivim okom, pa e napokon gotovo kroz pla i smijeh rei:
  Hm! Hm! Da! Kua stara, e, nekada je mlada bila. Sve se istroi, kao i mi ljudi. Gubi kosu, gubi zube, oko ti oslabi, ruka ti klone. To je ve tako u svijetu, i mi ne promijenismo toga zakona. Pak doe smrt, i svemu je kraj  zavri  spustiv glavu na prsa.
  Da  odvratih  eto, ba i mi doosmo da vidimo ima li toj starici kui jo lijeka, ili je li ba na smrt oboljela.
  Molim vas, milostivi gospodine, ne mjerite sve na svijetu jednim rifom. Gdje je vie bojega blagoslova i ljudskoga bogatstva, tu mora dakako sve biti po norici, ali bok-iji morate malo kroz prste gledati. U ovoj kui vam prebivaju ljudi koji na dan samo jednu jestvinu, a na godinu samo jedanput mesa jedu. Da, da, pod ovim krovom vam je skoro svaki dan Veliki petak, pa esto u godini i Badnjak. Aj bog da su ovdje nali svoju kuljicu, kamo e izmueni poloiti obno glavu. Nevolja dri te temelje, dri taj krov, i ufam se milost boja nee dopustiti da nam se stara rebra krova srue na glavu.
  Vi dakle mislite, gospoice, da je taj va gospodin kuegazda dobroinac uboadi?
  Hm!  nastavi stara oklijevajui  nije ni dobroinac ni zloinac. Onako. Svatko trai svoje. Da znate, u toj kui vam je osobit red kojemu se svaki stanar pokoriti mora, i sve se to pravi na pismu pred sudom da ne bude kasnije duge pravde.
  Kakav red?  zapitah ja.
  Tu se ne plaa svakog mjeseca ve svake subote i, tko do subote o podne nije platio kvartira, mora u ponedjeljak ujutro iz kue. Na kuegazda dri se toga zakona, pak dolo sto sudske gospode, on od toga odstupiti nee.
  A ivite li bar jeftino u toj kuarici?
14
  Boe moj! Danas su skupa vremena, velika daa, pa gospodari i sirotinju arafe. Evo, za ovu moju sobiicu pla-am pet forinti.
  Tu pod krovom pet forinti?
  Da, da! Muka je to, kad se krajcara na krajcaru slae
  ali, molim vam se milo, milostivi gospodine  produlji stara drhtavim glasom ter sklapajui ruke, i inilo mi se da su joj dvije suze zabljesnule u oima  ne ruite kue, pustite neka se u njoj dohranim do groba.
  Po emu vam je toliko omiljela, gospoice? Za te novce moete drugdje kudikamo bolji stan dobiti   u zdravoj, novoj zidanoj kui.
  Neu, neu, hvala!  odmahnu mi rukom  ja ne mislim iz te kue iva izai. Samo jedanput elim se jote seliti, onamo, k Svetomu Roku. Znate, navika je; ve dvadeset i pet godina ivim pod ovim krovom, pak onda-------
  tu umuknu starica i pogleda u zemlju kanda je nekoliko rijei, nekoliko misli progutnula. Moda joj je jezik zapeo, na minulim uspomenama koje su to staro srce nemilo stezale. Brzo podignu opet glavu, pogleda me milo i opetova drhtavim usnama:
  Molim vam se milo, ne ruite te kue, to bi bila moja smrt. Bit e vam za duu.
  Pa zar se vi ne bojite tu stanovati?  zapitah u udu.
  Zato da se bojim?
  Ma od vatre?
  Ah  nasmjehnu se stara  ja vam svaku veer poklobuim eravicu u penici kad skuham kavu. Nauila sam se od mladosti paziti na vatru. Imam na krovu pred prozorom i netreska u loncu, pak se pomolim svaku veer svetomu Florijanu.
  Ali mogli bi vas okrasti, ili biste, kako ste slabi, na tim vratolomnim stepenicama u toj tmini mogli povrijediti glavu.
  Okrasti! Ha! Ha! S mojim siromatvom ne bi se nitko pomogao. Ta ja nita i nemam. Za stepenice i tminu nije me strah. Od ovo dugo vremena nauila sam se i u tmini na to, i moja noga zna kamo stati treba. Samo nemojte ruiti kue, milostivi gospodine.
15
Ne sruismo kue. Nismo je, dakako, potedjeli na stariine molbe, jer zakon ne mari za suze i navike, ve mjernici rekoe da to ruglo jo kojih desetak godina stajati moe, ako se ovdje i ondje pokrpa. S neke strane srdio sam se da e ta kuetina stajati i nadalje u lijepom Zagrebu kao krljava kupina u kitnom perivoju, ali sjetiv se stariine molbe, njenih suza, opet mi je s druge strane drago bilo, da nije Ka-lifornija ve sada pala rtvom estetske i graditeljske strogosti.
Stara gospoica tvrdo je vjerovala da sam ja ouvao kuu od propasti, te pohodi me da se suznim oima zahvali na toj tobonjoj dobroti. Izvinjavah se i ovako i onako, odbijajui sve na mnijenje mjernika  ali badava.
 Znam ja to znam, milostivi gospodine  ree gospoica smijeei se i kreui glavom da je areno cvijee na starovjenom joj eiru poskakivalo.  Vi ste edni, vi mi neete priznati da ste to na moju molbu uinili. Eh! Eh! Da nije mene, ne bi ve danas stajala daska na daski. Dobro! Dobro! Neu nita vie govoriti. Bog blagoslovio i vas i vau djeicu. Da, da! Vi ste taj mjernik.
Meni je sve to gotovo smijeno bilo, nu videi da tu ne pomau nikakva argumenta, okanih se svakoga daljnjega uvjeravanja i poelih starici neka zdrava pozivi jo mnogo godina u svojoj sobici pod krovom.
To je bilo, pa se i zaboravilo. Uminula godina, dvije; pred moje oi doe u javnom poslu sto i sto drugih lica, i slika stare gospoice pod krovom mal' se ne izbrisa iz moje pameti, jer za svega toga vremena ne doe mi nego dva-tri puta sluajno na oi, gdje je vidjeh na ulici, idui u crkvu. Da pravo reknem, bila je na ulici smjenija nego u svojoj sobici, gdje se prikazivala kao starovjena glava u malenu okviru. I ozbiljan ovjek, u koga ima srca i samilosti, koji se ne veseli priroenoj nakaznosti, morao se je u prvi mah nehotice nasmjeh-nuti, gledajui kako ta figura iz prologa vijeka, runa i nespretna, tapka velikim nourinama po taracu u uskoj izlizanoj suknji, doim je udno naipkana mantija letjela za njom poput kreljuti, a crveno makovo cvijee drhtalo na malenu crnu eiriu koji je jedvice pokrivao tjeme njezine glave.
Jo smjenija mi se uini starica kad bi me na ulici pozdravila. iroko joj se lice rastegnu, usne produljie na prijazan
tobo posmijeh, oi se stisnue kanda e kihnuti. Uvue glavu meu ramena, kimnu, gotovo da une tijelom, i makovo cvijee zatrepti jae. Pa pomislite, sve to uradi enska velika, nespretna, stara, uvaite one nourine, one ruetine i uza sve to taj sladogorki smijeh. S daleka bi mi takvom prilikom zafijuknula kao fukalica:
  Dobar dan, milostivi gospodine!  a po tom stidno poniknula oima i pritegnula krila svoje starovjene mantije. Kako da se tu nehotice ne nasmjehne?
Vie puta navrnula bi se njezina slika u moju pamet. Mi-ljah, predomiljah: ta je ta udna, smijena starica? Zato joj je kuljica pod krovom te kuetine toliko omiljela? Ne jedanput rasrdih se. Eto ti zagonetke pred nosom, a ne moe je rijeiti. Sto puta odluih ispitati je poblie, ali starica bijae toliko smjerna, edna i uljudna, iz njezina govora ra-zabrah dapae neku finou, trag boljega uzgoja, da me je gotovo stid bilo dosaivati joj kojekakvim ispitkivanjem. Nu doe as i prilika gdje mi se smiri moja radoznalost.
Ne znam hou li mnogima ugoditi priajui o starici djevici, k tomu vrlo runoj? Svima dakako neu, jer u toj prii nema ljubavnih razgovora, potresnih prizora, zamamljivih opisa i zanimljivih osoba. Koji taj prigovarat e mi to sam posegao pod krov trokatne drvenjare, u izbu stare grdobe. Nu ta moja slutnja, mogui taj ukor ne plai me nimalo, taj strah od prigovora ne moe moje pero nikako skloniti da staroj djevici ne posveti kakvu-takvu uspomenu. ovjek idui poljem esto ostavlja sve njeno cvijee, sve rumene jagode i crne kupine na miru, i ubere koji grbav ipak, pa ga promatra. Recite da je to hir, svejedno mi je. Tako je, i tako vam je bilo s tom starom djevicom.
Nekog dana sjedah radei za mojim pisaim stolom. Vrijeme pohoda bijae minulo, ono dosadno pokuckavanje na vratima prestalo je, a ja budui sit avrljanja i prazna razgovora, hvaljah bogu da je pokora dananjega dana sretno ovr-ena, da mi pero, ne bunjeno niim, moe crtati brazde po hartiji. Ali tek to ga zamoih, pokuca netko tri puta na vrata, najprije tihano, kanda je vrata prstom dirnuo, poslije neto jae, a najzad kao da je tko zvekirom lupio.
  Slobodno!  viknuh trznuv se od ljutine, bacih pero na stranu i pogledah prema vratima, koja se polagano otva-
16
2   Kanarineva Ljubovca
17
rahu. Bilo je podveer; na stolu stajala je prikrivena svjetiljka, te je samo moj stol rasvjetljivala, dok se je po ostaloj sobi sterala tmina. Poglednuh u taj mrak. Nekakva velika spodoba sunu kroz vrata, zatvori ih pomno za sobom, i poe se gotovo skakuui pribliavati meni. Raspoznah je po obrisima, bila je to stara ona gospoica ispod krova.
  Ah! vi ste, gospoice! Dobar veer!  pozdraviti je, smiriv poneto svoj gnjev.
  Ja sam! Ja sam! milostivi gospodine! Bog vam dao dobar veer!  zatezae starica rijei gotovo plaui i stojei preda mnom kao ukopana.
  Sjedite! molim vas!
  Hvala!  Hvala!  istisnu starica drui i zakrenu glavom.
  Ali, sjednite, molim vas  ponovih otrije.
  Eh, kad zapovijedate, milostivi gospodine  odvrati plaho spustiv svoju tjelesinu na stolac da je pucati poeo, i pri tom zatrepti opet djevici ono nesretno makovo cvijee navrh tjemena.
Plamen svjetiljke padae ispod svjetlobrana upravo na lice zgrbljene starice. Pogledah, gotovo se prepah. udno se bila preobrazila: ivo rumenilo arilo je to staro krupno lice, svaka je miica u njemu drhtala. Debele usne bjehu zi-nule, oi pomicahu se s jedne strane na drugu. Starica bijae sva zadahena, ne govorae nita, te je samo okrajke svoje mantije cupkala drhtavicom rukom. Iz njezinih crta razabirao sam neku prepast, neki strah, kao da je vode na stratite.
  to elite, gospoice?  upitah je mirno.
asak mi ne odgovori nita, spusti glavu i poe glavinjajui mantilju cupkati. Onda dignu glavu, pogleda me udno, stisnu usne kao na pla, a iz oiju skoi suza za suzom. Bilo mi je nekako udno pri dui. Tad e starica, guei pla, sitnim svojim glasom:
  Oprostite, milostivi gospodine, molim vas, oprostite.
  Ali molim, gospoice, to da vam oprostim? Vi ste nemirni, uzrujani, ta vam je? Umirite se, recite mi slobodno to vam je pri srcu?
  Ah!  uzdahnu stara sve glavinjajui kanda se ne moe domisliti rijeima.  Jeste li uli kako su juer pri Svetom Marku zvonili u sva zvona?
18
  Nisam, bar se ne sjeam, moda sam od posla preuo zvonjavu.
  Da, da  nastavi stara gotovo kroz pla  zvonili na umiranje, zvonili. Oh, zato mi je bog to uinio?  i pri tom proe krupnim dlanom preko suznih oiju.
  Je 1' vam moebiti tko od roda umro?
  Ta ja nemam roda na svijetu.
  emu dakle vaa alost?
  Umrla je gospoa irovika. Jeste li je poznavali?
  Po vidu jesam. Umrla dakle? Bila je ve vrlo stara.
  Dakako, stara. Eh, svatko mora umrijeti! Da, da. Osobito stari ljudi rado umiru. Tako je, toga ne moemo mijenjati. Pa sam se toga i uvijek bojala. Da sam bar ja prije nje umrla, ne bih se bila nauila toga straha, te nesree. Ali tako, zlo po mene.
  Zaudih se tim udnim rijeima, tim vie, jer je stara djevica radi smrti irovikine vie sebe nego pokojnicu alila.
  Je 1' vam prijateljica bila  upitah  jeste li mnogo s njome opili?
  Opila? Nisam. Od dvadeset godina ne vidjeh joj lica nego dva-tri puta izdaleka. Izlazila skoro nije nikada, nikad nije me pustila pred sebe. Samo bi mi svakog mjeseca pet forinti poslala.
  Ah! Razumijem. Bila vam je dobrotvorka.
  To jest, dobrotvorka pod mora. Tako je nekako uinjeno od naih starih. Ne znam pravo ni sama kako, zato. Pae se je vrlo na mene srdila to mi mora tih krvavih pet forinti poiljati do svoje smrti. Sluga koji bi mi donio svakoga mjeseca novce znao mi je esto rei kako me je klela, davajui novce. Bila je skupa, a i kako skupa. Ali sad je i tome kraj  zavri stara alobno, spustiv i sloiv ruke na krilu kao to na smrt ranjena ptica sputa kreljuti.
uasmo asak oboje, dakako, od neprilike. Nasluivao sam dodue da e stara gospoica neto zamoliti; ali opet mi nije posao posve jasan bio, nikako pako ne htjedoh uvrijediti tanku joj ud, jer je bila osjetljiva; djevojka nasuprot nije nekako htjela progovoriti od plahosti i stidljivosti. Guste suze provrijee joj iz oka, traei put u brazdama toga staroga
19
ipnog lica. Od plaa kanda joj napokon odlanu, te progo-iri bojaljivo ovako:
  Da, da, sad je zlo! Ono pet forinti bilo mi je pol ivota, ba stanarina za mene i mojega kanarinca. Hrane nam ne treba mnogo, nauili smo se na svagdanju mrvicu. Odjee ne treba utomu ptiu, jer mu je gospodin bog daje badava, a ja imam od svoje mladosti dosta do groba. Eto, imali bismo sav ive, da nam nije juer tih pet forinti stara Ziro-vika odnijela u grob. To je pokvarilo sve moje raune. Juer, kad su tako zvonili, prekrstili se i rekoh: Bog zna koju je dobru duicu bog uzeo k sebi. Mora da je bogata kad toliko zvone, jer siromah  ne  moe  na  smrti platiti  nego  malo zvonce. Ali jedva sam to rekla bila, eto ti k meni u sobu otarice Lie koja pazi na kuu, pak mi veli: Znate li za koga zvone? Za Ziroviku. Bog joj dao dui lako, ali skupa je baba bila, ta nije ni bojoj duici na svijetu mrvice priutila, nego staroj svojoj maki. Da, da, Zirovika umrla, frajlice, sad je vaih pet forinti fu! Bome je dobro u ova zla vremena imati pet forinti, a teko ih je izgubiti. Lako je vama bilo; ja, ja od magistrata ne dobivam nego forintu, ta, da, ja sam prosta bogica, gospodski ljudi dobivaju vie. Zbogom! Tako govorae mi otarica, milostivi gospodine, i zaklopi za sobom vrata. Meni je odmah na prvu njezinu rije bilo kanda mi je tko klin zabio u srce, i kako je dalje brbljala, sve mi se maglilo pred oima, a kad je izila, tako me je srce davilo da sam se jedva sita naplakati mogla. Oh, milostivi gospodine, nije to ala  provali stara opet plakati  kad ovjeku sve stanje na lasu visi kao to meni, ubogoj bo-gici. Tako sam to lijepo na krajcaru sraunala bila i mislila da e tako biti do mirne smrti. A sad mi je smrt raun prekriila, i ne znam kamo bih se djela. Boe, boe! Groza me popada. Doi e platni dan, a ja neu imati im platiti. Pak emo se morati seliti, ja i moj kanarinac, a dvadeset i pet godina bdijem i snijem u toj luknjici pod krovom. Ta poznam ja gospodara. Tjerat e me. to u, kamo bih se djela?  ree izvrnuv ruke.
  Pa vi posve nikoga nemate?
  Ni ive duice koja bi mi svijeu na grobu palila. ta? Ja sam davno ostavila i zaboravila svijet. Moja sobiica mi
je sve, a nitko me ne razumije nego mala uta ptiica, moj kanarinac.
  Ne dolazite nikamo?
  Nikamo, milostivi gospodine, van to idem katkad u crkvu. Pak ne poznajem ljudi nego dvije-tri babe u naoj kui, onako po vidu, i kramaricu gdje kupujem svoje potre-bice. Ja i nisam vie za svijet. Boe, boe, ne znam kamo bih se djela?
Starica govorila je sve to nekim udnim naglasom, as zavlaei rijei kanda ih se boji izrei, as brzajui kanda ih se skoro rijeiti eli, ali vazda kroz strah i prepast, vazda uz guste suze.
  Ne zdvajajte, gospoice  utjeih je ja  ta neete zato propasti to je irovika umrla. Ako vam ja mogu pomoi, drage volje. Recite samo.
Nezgrapno lice izmijeni se u jedan as, elom prosu joj se vedrina, a usne nakrivie joj se opet na posmijeh.
  Da  ree hrle  kad mi je ono Liza rekla  znate za magistrat  sinulo mi u glavi  sjetih se vas  znate, odonda kad ste nam kuu ruiti htjeli  druge dakako dobivaju  mole cara  caricu  sve prince; ja to ne mogu  mene je, vjerujte, sram. Sve mislim da ima jo siromanijih od mene. Zato da im preotmem tu mrvicu? Ta imala sam dosele dosta. I bog i dua, nikad nisam koga molila za krajcaru, nit varokoj gospodi dosaivala. Ali sad  sad  sklopi starica rake, i pogleda zdvojno pred sebe  sad je koncu kraj, sad se utapljam. Oprostite, milostivi gospodine, sram me je, voljela bih propasti u crnu zemlju, ali-------
  Razumijem vas, draga gospoice! Smirite se. Vi traite pomo na ruku, kakvu sirote po gradu dobivaju. Dobro. Zato bi vas sram bilo? Toliko ste godina u Zagrebu. Ostarjeli ste, nemate se im prehraniti, za posao su vam se ruke ukoile.
  Da, da! Ukoile, bogami, ukoile. Na, gledajte sami, milostivi gospodine, na, gledajte sami  doda pruiv pred sebe ruke.  I oi me izdale. Kad ostari, doe na te svaka bijeda, popuca av na sve strane. Plela sam ja arape za strane, ivala do bojega mraka. Ali im si blii grobu, tim se vie koi, dok se isto navijeke ne ukoi. Pak su dole i maine, ne treba nego nogom gurnuti kota, pak same ivaju, i
20
21
dok sam ja rukom ivala jednu koulju, saila je maina i tri i etiri, a novaca za takvo ivalo nisam imala; sad dakako ne bi vie ilo ni s mainom, jer kad sedamdesetu na leima nosi, ne pomau vie ni kotai.
  Sedamdeset vam je godina?
  I etiri mjeseca. Prologa Miholja bilo mi je ravno se-damdest.
  Dobro. Gledat emo da vam opina naknadi to ste po Zirovikinoj smrti izgubili.
  Oh, ljubim vam sto puta ruke, milostivi gospodine  viknu stara pljesnuv dlanima i htjede posegnuti za mojim rukama da ih poljubi.
  Pustite    ovratih  uzmuknuv    ali zbilja, molim vas, recite mi svoje ime da ga zabiljeim, jer ga moram pred gospodom spomenuti.
Tu zadrhta starica kanda ju je netko bocnuo u srce. Po-niknu, porumeni i asak ne odgovori nita. Rei bi da ju je stid bilo izrei ime.
Napokon podignu glavu, nagnu tijelo prema meni i apnu da si je jedva uti mogao, jednim dahom:
  Amalija plemenita Leni Remetinska.
Lecnuh se neto na to ime, na taj plemiki predikat, ra-zumjeh njezino oklijevanje, ali ne opazih nita. Dakle stara plemika, hrvatska ki pod krovom! Brzo napisah molbenicu za potporu te joj rekoh neka potpie.
  Ne znam  odgovori Amalija kreui glavom i smijeei se sladogorko  znala sam, zaboravila sam. Duga su to ljeta, boe moj, a nisam imala komu pisati. Oh, da i nisam nikad ni pisati znala, bolje bi bilo po me. tampano jo, ajde, itam po danu na oale, pri svijei ne vidim nita, pak i onako ne treba mi gotovo nikad svijee. To vam je dan-danas skupa roba. Stavit u kri, milostivi gospodine, i to e dosta biti.
  Dosta  rekoh pruiv joj pero da ga se dotakne, to ona uini sa dva prsta, ali nekako bojaljivo, kanda vragu prodaje duu.
  Tako, sad je sve u redu  zavrih sloiv hartiju.  Sad moete kui ii i mirno spavati, a kad izie za vas dobra odluka, poruit u vam.
22
Stara podignu se na moj poziv. Upirui oi u mene, gledala me je tako milo i plaho kanda me jote za neta umoliti eli.
  Gospodine!  apnu stidno  hoe li mnogo gospode pri tom biti, kad se bude itala moja instancija?
  Nee, samo tri-etiri gospodina.
  Hoe li se moje ime u novinama tampati?
  Nee, gospoice Amalijo, ne bojte se!
  Hvala bogu!  uzdahnu stara djevica, staviv desnu ruku na prsa kao da joj se zbilja kamen s prsiju odvalio. Zatim dignu se na odlazak, rei bi isto vedra i vesela.
  Bog vam platio sto puta vau muku, milostivi gospodine  propenta i poe se udnovato klanjati glavom i pregi-bati gornje tijelo, da je ono makovo cvijee opet silovito trep-tjelo. Tako uzmicae, klanjajui se prema vratima, idui na-trake da mi ne okrene lea, a pri tom je svejednako govorila:
  Blagoslovio vas i vau djeicu bog i majka boja! Ljubim ruke! Ponizna slubenica vaa!
Tako doe nazadujui do vrata gdje se zaustavi, brzo za sebe posegne da uhvati kvaku da otvori vrata. Jo jednom pokloni se, tono se veli, do crne zemlje, zamumlja neto i istisnu se hrlo iz sobe.
Jo sam uo teke njezine korake na hodniku. Rastvorih papir i proitah ime: Amalija plemenita Leni Remetinska. I uminue koraci u nesluh, ali ja jo drah pred sobom hartiju, pa sam itao i opet itao: Amalija plemenita Leni Remetinska.
Po mojoj glavi vrzlo se sto kombinacija. Ta stara runa djevica  plemenita hrvatska gospoica  pod krovom nad treim katom podrtine  ta zdvojnost radi nekoliko kukavnih forinti  ta teko izreena molba  i kad je upitah za ime, to oklijevanje u kome se tajila zadnja iskrica plemikog ponosa. Pak zaboravila pisati, a umjela je, i alila je da je ikad pisati umjela. I uza sve to ova udna smjernost, blagost i stidljivost, one rumene rue djevianskoga stida na tom uvelom, grubom licu. Mene su te protivtine uistinu sasvim zbunile. Znao sam o njoj mnogo vie no prije, ali sad mi se inilo jo tee skinuti peat s te tajne, s toga starohrvatskoga imena
23
siromane starice. Amalija plemenita Leni Remetinska! U tim rijeima mora da se skriva udnovata pria, kakvih ima na stotine u toj lijepoj, ali tunoj hrvatskoj zemlji, pria srca koje je kroz vjekove kucalo u slavlju, a najzad ga usud baci u taman zakutak da jo nekoliko asaka kuca i puca.
Gospoici Amaliji dozvolie zbilja potporu, ba onih pet forinti to ih je izgubila po irovikinoj smrti.
Javit u joj sam tu veselu vijest, rekoh i krenuh jednog popodneva put zlokobne, strahovite daare na tri sprata.
Prevaliv sretno vratolomne stepenice, pokucah na vrata plemenite gospoice, i kad mi se iznutra ozva tananim glasom:  Slobodno  pritisnuh kvaku i unioh.
Na moj pojav sunu gospoica Amalija, kanda ju je tko bio poinuo uvis. Stajae kao svijea, zinu, i zurila ukoenim oima u mene. Ali mi ne ree ni rijei, pae me ni ne pozdravi. Bilo ju je oito strah, a ta bojazan stezala joj je grlo, te nije smogla istisnuti rije. To razabrah odmah iz prestravljenog, iskrivljenog lica starice. Da ne stoji due u mukama, rei u joj ubrzo:
 Dobar dan, gospoice! Eh, dobro je. Sad vam se ne treba bojati niije smrti. to vam je Zirovika odnijela, to vam je gradska opina povratila, a opina ne umire dok je Zagreba.
Da ste je vidjeli! Ne mogu toga preobraaja izraziti rijeima. Bojazan bjee to starako lice protegnula u duljinu, radost rastegnu ga u irinu. Amalija uzdahnu silovito, a pri tom se je gotovo cijelim tijelom uzvinula, zatim pokloni se tri puta, kanda Turin metanie, kanda je nasred srijede prelomljena, ali ni da je pisnula. Donja joj usnica poe podrhtavati, miice lica trzahu se gotovo smijeno kanda si ih taknuo munjevnom icom, suza za suzom rinula se iz oka. Amalija rairi dlanove kanda je razapeta, pokroi prema meni i htjede silom dohvatiti moju ruku da je poljubi.
Nisam slikar, iroke refleksije ne mile mi se. Ali u taj as poalih da ne umijem slikati. Bog i dua, bio bih naslikao tu staru plemenitu gospoicu, bio bih kuao kistom oponaati taj udni, nespretni, smijeni ali i ganutljivi izjav njezine radosti. Boe moj, pomislih zadubiv se za tren u refleksije, koliko ima bijednika, a prui li im slamku u toj bijedi, misle da su najvei dobrosrenici na ovom svijetu. Samo nesretnici mogu
24
nas nauiti to da je prava mjera sree. Tobonja nesrea nije u sto prilika nego drzovitost ljudske lakomosti. Pet forinti na mjesec! Ta bogata gizdelin potroi u to vrijeme dva puta vie za crnilo svojih izama, a ovoj starici je to spasenje ivota.
Napokon  silne su suze prokanule bile iz njezinih oiju  povrati joj se rije.
  Ma  ma  uze Amalija pentati  majice boja! Ta milostivi gospodine! Ne znam kako sam to zasluila! I bog platio gospodi varokoj sto puta tu dobrotu! Bog platio i Bogorodica! Ljubim vam ruke, milostivi gospodine, ljubim vam ruke. Bog dao svim dobrim ljudima dijelak raja, koji misle na tunoj zemlji dalje od svoje vlastite koe!
Branjah se od toga klanjanja i blagoslivljanja kako sam bolje znao. Bilo me je skoro stid da mi se za gotovo nikakvu uslugu iskazuje tolika hvala. Ali starici tecijahu rijei zahvalnice poput vode tekuice koje nisi jak zaustaviti, i pri tom pre-vijale joj se usnice slijeva nadesno, a zdesna nalijevo. Staja-smo tako as prema sebi, ja utei, stara brbljajui, dok ona uzdahnuv ne istisnu:
  Oh! Gospodine! Dobra, zlatna duice, kako u ja vama i slavnoj gospodi taj dug naplatiti?
  Moete  odvratih poneto drzovito, nato me ona nekako udno nepovjerljivo pogleda. Valjda je mislila da sam rad s njom se potitrati.
  A da!  rei e napokon u udu.
  Da, da  nasmijeili se ja  nije to ala, ve prava istina. Ali ta tu stojimo? Sjednimo radije asak. Neto sam umoran. To jest, ako dozvolite, ako vam nisam na putu.
  Oh! Molim! Oprostite!  izmuca stara od neprilike  lude sam pameti! Oprostite!  i pri tim rijeima prigurnu mi drvenu stolicu.
Siednuv, domahnuh joj neka i ona sjedne. Istom nakon aska stisnu se Amalija u svoj zakutak pri tavanskom prozoru, i spusti se na stolicu kraj kanarinca.
Meni je u toj kuljici voljko bilo; kao ono prvi put, zaboravih da sjedim pod krovom podrte kue, da sjedim na drvenoj stolici. Zrake sunane padahu koso preko rumenog cvijea kroz uzani okvir tavanskog prozora. Na sunanom zlatu ljeskale se zlatolike pahuljice kanarinca, koji je u svojoj krletki toli ivo skakutao i mene toli pametno gledao,
25
u..
kao da je ovjek; to sunano zlato padalo je i na lice Amali-jino, na njezine rune, ali sreom obasjane crte, na njene bistre suze radosnice. Stiskala je poneto vjee, na trepavicama drhtao pokoji sjajan biser. Svjetloba uini te vapnom obije-ljene zidove, te drvene tavanice i stare slike umilnijima. Sve je, rei bi, od sunanog zlata treptjelo. Ne znam je li drugima, ali meni je tako. Ja vam volim boraviti u ljupku zakutku drvena, starohrvatskog plemikog dvorca negoli u dvorani visoke palae, kadifom obloenoj. Moda je to puka predsuda, ali ja je se ne mogu otresti. Sve mi se ini da u tim prostorijama ima vie zdrava srca.
Amalija, spustiv glavu i sloiv ruke na krilu, kanda je ekala to u joj rei. ovjek pisac ima u sebi vazda neto vie sranosti, ih', da bolje reknem, drzovitosti od ostalih ljudi. I ja pribrah vie svoje sile, te u Amaliji:
  Vi ste me, draga gospoice, prije pitali, kako da mi se oduite, a ja odgovorih da mi se moete oduiti. Je 1' tako?
  Da, da  potvrdi stara plaho.
  Ne dvojim se da se mojim rijeima udite, jer po svoj prilici ni ne slutite to od vas traim.
  Istina je.
  Oprostite mi, ali ja sam vam velik prijatelj starina, pria, pripovijesti o naim starim hrvatskim porodicama.
  Ah!
  Da! I to staro, zdravo sjeme toli je rijetko dan-danas posijano, da ovjek jedva koje zrnce pobrati moe. Badava, stara krv gine, nov se izvija svijet. Sav se svijet izjednai jednim raom, povodi po jednoj mjeri. Ne znam da li je bolji stari svijet, da li novi. Vidite, ja o tom mislim na svoj nain. Imam vam starih novaca, kovani su prije mnogo stotina godina. Ali jo je na njima sve jasno, i srebro je isto. Imam i neto novih. Glava je dakako bolje izrezana, i ona dvoglava ptica, i pismo je, istina, finije, ali se to brzo ostrue, crveni bakar izlazi ispod srebra.
  Istina, istina  potvrdi stara glavom.
  Ne znam jeste li me pravo razumjeli. Hrvati su danas manje hrvatski no prije. Sve hoe biti na dlaku jednako sa ostalim svijetom. Meni to nije pravo. Rua nek ostane rua,
26
ljubica nek uvijek cvate ljubicom, trenja ne cijepi se na ljivu. A opet svaki cvijet sjaje svojom bojom, mirie svojim mirisom. Ludo bi bilo htjeti sve cvijee promijeniti u rue; napokon bi nam i lijepe rue dosadile. Mi Hrvati, bojim se, gubimo staru boju, stari miris. Jeste li me razumjeli, gospoice?
  Ah, kako nisam! O tom sam i ja esto razmiljala, sjedei do ovog prozora i gledajui iz tamnog zakutka kako se mjesec die nad goru. Pa ne jedno rekoh mjesecu: Ej! Je 1', mjesece! Gore su iste, ljudi su drukiji.
  Eto, to je. Pravo rekoste; vidim da me razumijete. Ja dakle ljubim hrvatsku starinu. Zato molim vas za neto.
  Molite, molite, milostivi gospodine, ja sam vaa pokorna slubenica.
  Vi se zovete Amalija plemenita Leni Remetinska.
  Na vau slubu.
  Vi ste ki stare hrvatske obitelji.
  Vrlo stare, gospodine.
  Recite mi kako ste dospjeli pod krov ove podrtine, i zato vam je toli mila, kad velite da tu boravite toliko godina, i da vam se nee nikako izai iz nje.
  To jest  ree stara  vi biste htjeli uti pripovijest moga ivota i svretak moje obitelji, jer sam ja na svijetu zadnja Remetinska.
  Da, gospoice!
Amalija poniknu nikom, poe u krilu trzati svoje prste i stisnu usne. Disala je poneto ivlje, a na elo navue joj se re bi mrak. Zaudih se. To ponizno, obumrlo lice uozbilji se za jedan hip. Miljah da mi te crte prikazuju nadgrobni kameni kip kojega hrvatskoga junaka od prije trista godina.
Poalih da je moja Hteratska radoznalost posegla u tajne stariinog srca, i ve da opozovem svoju nedelikatnu molbu, ali iznenada podignu stara glavu, pogleda me mirno, i bilo mi je da joj se lice, glas i stas promijenie. Mirno ree mi:
  Gospodine! Stara sam. Sve za to me pitate zakopala sam u svoje srce. Zaboravila sam to sam, ija sam bila, jer sam to htjela zaboraviti. Vi hoete ta mrtva vremena povratiti, hoete pokojnike probuditi iz groba. Izim mene jo je irovika za to znala; sada ne zna izim mene nitko. Pak to
27
e vam to? Ljepe je uti veselu pjesmu eve i veselu pripovijest nego fijuk uka po noi i tune priice. Bolje da jedan ovjek svoju alost uva, pak da je ponese sa sobom u grob, nego da naa alost ivi i poslije nae smrti meu ljudstvom. Ne mogoh se dosta nauditi kako starica sada posve drugim nainom govori, toli ozbiljno, toli bistro, doim je prije govorila ponizno, isprekidane rijei.
  Nemojte, gospoice, ne traim vie toga od vas. Oprostite, neu da vam tajnu izvadim iz srca. Razumijem da bi vas kruto boljelo ponoviti jade koje ste ve sami zaboravili. Neu da snova otvorim staru ranu.
  Zaboravila?  nasmjehnu se Amalija.  Rekla sam to, ali sve jote ivo drim u staroj pameti. A sad vam ba hou pripovijedati, sad me morate sluati. Nego, gospodine, to je moja tajna, sada neka bude i vaa, i, dok sam iva, mora pred svijetom ostati tajna.
  Hoe, gospoice!
  Sluajte me, gospodine. Evo, kako me sada vidite,
uboga sam bogica, moram prosjaiti, oh-------ini mi se da
sam ostalomu svijetu stara, dosadna makara, koja je na ovoj bojoj zemljici isto suvina, jer nema od ega ivjeti i za to ivjeti. Smiju mi se, mislim, jer sam runa. Znam da nisam nikad lijepa bila, ali za moje mladosti nisu mi se smijali. Nekad, nekad bilo je sve to drukije. Na putu u Bistricu u naem Zagorju stoji vam drven dvorac na brdu. Visok je na jedan pod, a ima, kako se dobro sjeam, na elu nekakvu finu izrezanu galeriju. Dobro ga je vidjeti, jer se istie izmeu umskih bregova na visoku brdu. Ba je kao star siv soko, ako ga nije koji vaba pregradio i pobijelio. Stara je kua bila, jer se sjeam da je bila urezana na gredi godina 1630, a onda je dvor istom popravljen bio. Dvorac nae familije stajao je na istom mjestu i due, tako mi barem kazivahu ljudi, i u starim pismima da je tako zapisano. Vjerujem to; u crkvi Svetoga Petra pod brdom imala je naa familija svoju raku, a tu su zapisani mrtvaci i od trista godina. To vam je Remetinec, ondje rodih se nevoljna ja. Ondje sam i rasla i odrasla, i bilo mi je, to pamtim ivo, kao da sam kakvo drvo, korijenom duboko usaeno u remetinskoj umi. Malo kada bih dola u Zagreb, na sajam moda za pet go-
28
dina jedanput. Ali nikako nije mi se dalo ostati, bilo mi je kao kad ribu izvadi iz vode, gledala sam da se bre-bolje vratim u svoje gnijezdo. Znala sam tu za svaki hrast, za svaki kut, nu, poznavala sam gotovo svakoga vrapca; ali gle lude pameti, ta vi ste me pitali za ljude, ne za vrapce.
Ve sam vam rekla da su Lenievi od sto i sto godina stanovali u Remetincu to su ga dobili od ne znam ve kojega kralja za nekakvo junatvo. Nije to dakako bilo nikakvo bogatstvo u naem drvenom dvorcu, niti su ondje rasle kude ni cekini, ali nije bilo dana bez svagdanjega kruha. Da, bilo je dosta kruha i onda kad je car Franjo od petnaest krajcara nainio gro, ljudi su tomu govorili da je car postao bankrot. Sjeam se takoer da smo imali dosta kad je bio veliki glad. Bilo je dato katkad mraza, katkad tue ili sue, ali to se i preboljele Ta te nevolje ima po itavom svijetu, pak tusta ljeta popravljaju suha. Takva stara ljiva-rija vam je kao stara ura. Ide, bije godinu, dvije i deset godina. Katkad zapne, leti prebrzo, vue se polagano, ali se sve to lako popravi, i ura bije, kanda i nita bilo nije. Potrebice bile su male, gospodari remetinski pametni, sinova vazda vie od djevojaka, ali opet nije bilo koa djece koja izjedaju kuu. Jo je bilo i to: imanje nije se nikada dijelilo. Djeaci bijahu zdravi, krni, i nali bi vazda bogate nevjeste, a uz to bijahu mukarci Lenii ne samo gospodari ve i veliki suci, kapetani u vojsci, podupani, gdjekoji i upnik ili kanonik, koji dodue nije imao djece, ali lijepih novaca kojih spade, makar i po koja kapljica, na Lenievu kuu. Djevojke iz Remetinca bile su po svomu Zagorju na glasu ljepotice, i kad se je reklo remetinska enska pleina, znalo se da to znai najljepa djevojka u Zagorju. ensko lice, istina, nije sve na svijetu, jer ga vrijeme ofuri, kao to mraz lijep cvijet, ali su remetinske djevojke bile i dobre gospodarice, stidne, potene, pobone enske. Zato su se i plemeniti mladii, ili, kako se govorilo kiuri, jagmili za njima. Sve su se dobro udomile, bilo ih je, kako mi se prialo, koje su se udale za grofove i barune. to je pako najvie vrijedilo, rodbina je bila slona u svojem, pak je za tu slogu bila nainila svoj zakon, komu nije trebalo kraljevskoga peata. Imanje nije se smjelo dijeliti, na jednom mukarcu moralo je uvijek ostati.
29
L
Drugi mukarci se kolali, porasli, postali gospodom i lijepo se oenili, a djevojke bile su i kruto pod materinjom paskom i kuhaom, dok se dobro ne udae.
Jo se nai stari drali i toga zakona da je svaki sin, svaka ki morala pomagati djedovsku kuu, ako se trefila kakva neprilika ili nesrea. Staro gnijezdo nek bude uvijek stalno i vrsto, reklo se, sinci i kerke nek se za to brinu, makar i podigli svoj vlastiti krov. Ljubav rodbine bila je svima sveta zapovijed, a te ljubavi drala se poteno i sva djeca. Sve Zagorje je Lenie potivalo, to vam pamtim dobro, premda naega plemena ondje vie nema, a po naoj djedovskoj brazdi sada ore tui plug. He, Lenievi, reklo bi se, da, to su ljudi, ili: Potena dua, viteki ovjek, kanda mu je u Remetincu zipka stala, estita kao reme-tinska djevojka, i vie je takvih rijei bilo. Lenii drali su uvijek stare hrvatske navade, brkati sinovi sluali oca i majku kao da su jo drobni djeaci u gimnaziji, djevojke mele, prale, parile, kuhale, ribale kao da su sluavke, i jo djevojci nae familije, da joj je dolo napamet povesti se za ludim frajlicama u susjedstvu. Sve su imale jednako odijelo, nit koja bolje, nit koja gore, da ne bude meu enskadijom zavisti. Nita nije smjela imati na sebi od svile, nego tanke vrpce. Svaka je morala uiti kako se mijesi kruh, kako se teacima ganci kuhaju, kako se vino pretae. Nisu smjele govoriti nego hrvatski, nisu smjele itati nego molitvenik, Robinzona, Genovevu ili okaku knjigu; zimi morale su presti kraj pei, a kad je bila ura poinku, morale keri i sinovi  makar husari bili  kleknuti u sobu pred raspelo i moliti staru veernju molitvicu. Moebiti je to mnogima smijeno bilo, jer se vrijeme mijenja, a i ljudi i njihove navade. Lenii nisu se u tu promjenu podavali. Samo da vam jedno reknem. Izim mojega nesretnoga oca  bog mu dao dui lako  nije nijedan Leni oblaio vapskih hlaa, a naunice koje je nosila moja ukunbaba nosila sam i ja, dok sam ih imala.
Pri tim rijeima uzdahnu stara, skrsti ruke, i bilo je kanda joj je suza zasinula u oko. Za asak nastavi opet:
 Jednu sam vam zaboravila rei. Lenii oenili bi se samo sa plemkinjama iz susjedstva,  djevojke udale bi  se
30
samo za Hrvate, a u staru rodbinsku kuu ne daj bog da bi se koja tuega roda djevojka priudala bila. To kvari krv, govorili moji stari, tuinka dovodi tue navade, prevrne se stari zakon, prevrne se kua, kua ide na rasulo, protepe sev ena tuinka gospodska je, hoe da je drugi slue, navlai sve na svoj kalup, ne zna za rod, grabi samo za sebe, pak kako e s djecom govoriti, kako ih uiti molitvu gospodnju? Bili smo tako u kumstvu, srodstvu i tazbini sa svim Zagorjem, i nije bilo gotovo ivice za kojom ne bi bilo Lenieva kuma ili kumice, to jest, ako su stari Hrvati bili. Moja enska pamet ne zna da li je taj zakon bio dobar ili lo da svaki ostane samo pod svojim dimnjakom, za svojim plotom; ali je istina da su Lenii, muki i enski, bili vazda zdrava, jaka eljad, mukarci kao gore, djevojke krne. Istina je i to da su Lenii propali kad su od svoga staroga zakona odstupili. Prvi odstupi moj pokojni otac, ne zapamtio gospodin bog njegove grijehe! Lijep gospodin moj roditelj. Jeste li ikada vidjeli sliku svetoga Ivana apostola? Fino lice, lijepa brada, jasne oi, iroka plea, jaka prsa. Takav bijae mi otac, nu, Lenieva krv. Otac i majka pazili na njega kao na najplemenitiju voku u vrtu. I s razlogom, jer nam se pleme utanjilo bilo, staro stablo naega plemena poelo se suiti. Tako i biva u umi. Hrasti poraste, doraste do hrasta, zeleni se i petsto godina. Najedanput izdaje ga snaga, ile mu venu, gine, pada, i samo korijen ostaje pod zemljom, kao to ostaci staroga plemena u grobu. Moj pokojni otac bio je jote jedini pravi Leni. Imao je jo i bratia, velika gospodina, koji je sluio kod maarske kancelarije u Beu, pak je u penziji ostao ondje. Nu beki Leni bijae neenja, a takav mukarac bez polovice svoje i ne vrijedi za prava ovjeka. Ondje u tuini jeo je svoju penziju, stiskao svoje groe i hranio uza se Njemkinju gospodaricu koja ga je varala na sve strane. To je bio prvi grijeh proti starim navadama nae kue, jer prije oenio bi se svaki Leni, ako nije iao u popove koji se ne smiju eniti. Za moga oca govorili mi stari ljudi  jer sam se rado raspitkivala za nau prolost  da je za mladosti bio vraki ovjek, najljepi, najjai plemiki mladi u itavom Zagorju. Ne poznavah ga za mlada, jer sam njegova ki, te po njemu ugledala svijet, ali kakvo mu je lice bilo i pod starost, rekla bih da je za mladih ljeta morao biti
31
.
prelijep. Roditelji, mazei ga, poslali pokojnog mi oca ovamo u Zagreb, u kole, i da im se zadnja granica ne iskvari, dadoe ga u plemiki konvikt. Kad je izuio kole, povrati se k roditeljima, upanija ga primi za pristava, kasnije bude u naem kraju i veliki sudac. Onda je to u Hrvatskoj drugaije bilo. Ako si bio gdjegod vlastelin, pa onda kako-tako ikolan, nije ti falila velika ili bar mala suija. Sad je d? kako, kako mi vele, drukije. I sami znate da su roditelji moga oca namah tjerali po enu. Uze zbilja po starom obiaju plemenitu gospoicu iz susjedstva  moju majku, koja mu u kuu donije lijep imetak, te je remetinski dvor ba lijepo ureen bio, kao nikad. Govorili mi stari ljudi da mi je majka ljepota nad ljepotom bila, k tomu gospoa fina, ali i radina. Rekoe mi i to da je bila tiha, blaga, sanjarske udi. Sve to priam samo po uvenju, jer ja svoje majke poznavala nisam, prerano mi legnu u grob. Ne znam kako se je s mojim ocem slagala; ula sam da nije prevrlo. Ona da je bila ozbiljna, mirna, on razmaen, estok mladi, pak je kre-men moebiti kresnuo o ocjel. Tako se bar govorilo; ne znam je li istina, jer i sami znate da svijet svata govori, a ni polovice polovica nije istina. Ali bog dao mrtvima vjeni pokoj! Najprije imali sina, dijete, veli se, milo i drago, pametno kao ovjek, okretno kao vjeverica. Kolike radosti! Dakako! Uz lijepog sinia nee pleme zahiriti. Nas enske ionako ne broje ni u ta, premda bez enskih opet ne bi bilo mukih. Kratka im je bila radost. Dooe boginje, uzee im sina. Sad je trebalo misliti na novu mladinu da ne izgine starina. Tada, godinu po bratovoj smrti, narodih se ja alosna. Boe moj! Zato sam se rodila? Rad mene umre mati, moja dobra, dobra mati! 
Sad nije starica mogla dalje govoriti, srce joj skakalo od teke alosti, suze curile urkom iz starih oiju, i uz veseli cijuk kanarinca ulo se glasno jecanje stare gospoice Ama-lije. utio sam tronut, nisam htio tjeei poveati alost. Stara otre suze i prihvati nanovo:
 Ta da! Molim vas, milostivi gospodine, recite sami, jesam li ja kriva da mi je umrla mati? Rekoe drugi da jesam; umrla je, jer me je rodila. Jesam li ja, jadna jadnica, rekla da me rodi, da raajui me umre? Jesam li to htjela,
32
eljela? Bog mi je svjedok, nisam, jer nisam nejaka imala volje ni elje, pa da sam je imala, ivim se kunem bogom i danas, kako sam se sto puta u nevolji svojega ivota klela, evo i danas, kako se je na meni bijeda svega svijeta slomila, dala bih dragovoljno staru svoju glavu, i sto puta bih rado vie prepatila za jedan cjelov majke svoje. Ta znam da bi me ljubila bila, jer majka mora ljubiti svoje edo. Tako zapovijeda bog i hoe narav. Ali to najvee blago izmaklo mi navijeke. Mene poslije nije nitko ljubio, a ni ja  bog mi oprostio taj grijeh  nisam nikoga ljubila, jer nisam ljubiti mogla. Znam ja to etvrta zapovijed boja veli, znam da je to sveti zakon koji se sluati mora. Silila sam se, vjerujte mi, sto puta na ljubav, ali moje srce prijeilo se kao mahnito i aptalo mi: Ludo! Ne uti li one udarce, one psovke i klevete na tebe? Ne vidi li one mrke oi koje te pogledom proklinju, one iskrivljene usne koje ti se rugaju i malo da ne pijunu na tebe? A jo ti se hoe koga ljubiti? Nisam nikoga mrzila, ali ni ljubila, moje srce bijae vam kao kamen, ni vru ni leden. Mislila sam da mi neisti duh ape takve rijei. Nije. Katkad  bila sam ve razborita djevojka  utekla bih pod brdo na malo upno groblje, gdje mi je leala u raci mati, da traim ljubavi. Majko! Majko! klik-nuh, ali kamen na grobu ne maknu se, majka ne odazva se, pod nemilosnom zemljom lealo je u prahu ono bie kojega nikad ne vidjeh, za kojega bih jedan pogled dala bila oba svoja oka, jer samo jedna iskra ive ljubavi bila bi me spasila za cijeli vijek. Zaludu, tako mi je sueno bilo, kanda me je bog prokleo u povojima. Koliko puta sam, kleui na majinoj gluhoj grobnici, zavapila: Oj, da se radije rodila nisam! Ali suza za suzom je pala, hladna je zemlja sve moje suze progutala, i ni biljka utjehe ne procvate mi iz nje. Vi me moebiti pravo ne razumijete, gospodine, kako mi i sad srce tuguje, gdje su evo prola tolika ljeta. Vi ete mi rei: majka ti je umrla, alost je to velika, ali ostao ti je jedini otac. Nisam, vjere, zavidna, ali sto puta zaviala sam djeci da mogu onako slatko od srca izrei ime otac. Meni ta srea nije bila dana. Moj otac mrzio me od srca, mrzio do groba.
Teka je to rije kad je mora izrei roena ki, a i sami moete vjerovati da je to cijela istina kad vam je veli ki
3   Kanarineva Ljubovca
33
koja je za svoga vijeka traila ljubav, ali je nala nije, koja bi bogzna to dala i sad da vam moe pripovijedati za oevu ljubav. Nu ne stidim se rei vam sve, jer sam rada da znate sve, a koliko ja znam, nije mi to nikakav grijeh. Otac moj, bog ga u raju tjeio, mislio je kao i drugi ljudi. Mati me je rodila i pri mome porodu umrla, to je ve bio pred ocem grijeh jer nije s majkom vie mogao imati djece, poto je umrla. Bila sam i enska. Ej, da sam muka glava, ne bi me moda cako mrzio bio, jer s mukarcem ne izumire ime, pre-naa se dalje na budua vremena; a enska, ako se uda, izgubi svoje ime, a tako i njezina djeca, ako su potena i zakonska. Po meni se dakle staro pleme Lenievih nije moglo dalje drati. Jo ima jedan razlog to me je otac toli ljuto mrzio. Svi Lenievi sinovi bijahu krasni, sve Lenieve keri lijepe kao jabuke, a ja sam, kako i sad vidite, runa... i bila sam od poroda runa. To je moga oca jadilo vie nego sve na svijetu. ini mi se da mu se je zgadilo kad bi me pogledao. To vam je sve toli jasno da ete njegovu mrnju i sami razumjeti. Nu jedno vam jo nije jasno, a i to je nemala kvaka, koju sam i ja istom kasnije razumjela. Rekoh vam da mi je pokojna mati dosta imetka donijela u kuu, ali pod takvu obvezu i nain da materinstvo ostane samo na njezinoj djeci i da se nema pretoiti u Leniko imanje, ako bi se druga djeca i druga loza nala. U ono vrijeme bila se je stara kua dobrano istroila. Ne znam da li su tomu kriva bila zla ljeta, nerodica ili moj pokojni otac, koji je, kako ljudi vele, rado igrao karte i gubio mnogo novaca, koji su potom, dakako, izgubljeni bili za gospodarstvo. U moje materinstvo nije mogao dirnuti, tako je odredila mati, a sam nije imao dosta prihoda za svoj troak i za svoje gospodarstvo. Bila sam mu, to se veli, kamen na putu. Od svoje zipke nisam iskusila dobra. Dali me na dojite nekakvoj se-Ijakinji u selo za nekoliko kukavnih klipova kuruze, za svijee i sapun, pak, jer je naa kmetica bila, otpustili joj neto teaka. Pitam vas nisu li me tako vrgli na samu milost boju, jer ta kmetica sigurno me nije povijala u pamuk niti me hranila mlijekom i medom. Otac moj ne bi nikad pitao za svoju ker, niti materin jedini brat, ovjek bez djece, vrlo zaduen, koji se je na pokojnu majku srdio to mu nije nita od svoga
34
dijela ostavila. Tako grizli se otac i ujak meu sobom, obojica me mrzili, niti se brinuli za me, pae i jedan i drugi, mislim, eljeli su da umrem. Na alost ne umrijeh, iva sam i sad, bijedna starica, preivjela sam obojicu. Kamo sree da sam skoro za majkom umrla, bar bih bila danas pri njoj, pri bogu, bar bih bila nala na nebu ljubavi koje nisam mogla nai na zemlji. Bog je, kako vidite, drukije sudio. Doe vrijeme, prohodih, pa ma kako gladovala i pod kmetskom ibom plakala, opet mi ojaale kosti i miice, i runa Mal-ika, to strailo, kako mi se reklo, postajalo od dana do dana jae. Uzee me nevoljnu opet u oinsku kuu. Stara sam, slaba, ali jo mi je pamet bistra, jo su mi djetinjska ljeta na pameti.
Sjeam se dosta toga, ali dobra se ne sjeam. Skoro nikad ne vidjeh oeva lica. Bio je inovnik pri upaniji, iao je po zvanju, vozio se na zabave gospodi, rado je hodio i u lov, a bilo je bunih zabava i u naem dvorcu, gdje se dakako nije smjela pokazivati runa Malika. ivjela sam gotovo samo u druinskoj sobi meu slugama i teacima s njima sam bdjela, s njima spavala, s njima jela gance i kau. Samo nedjeljom poveo bi me otac sa sobom u crkvu. Tad bi me ie odjenuli, na njegova kola stavili, a tu sam sjedila plaha uz njega, a on bi mi rijetko kada rekao rije. Gotovo sam se veselila kad pokoju nedjelju nije bilo oca kod kue da ne moram s njim u crkvu, toliko sam ga se bojala. Na Mlado ljeto ili na oev god morala sam mu dakako estitati. Pola bih plaho u gornji sprat dvorca, ula u sobu i koracala pomalo prema njemu, nosei kiticu cvijea. Nisam mogla pod ivu glavu istisnuti ono nekoliko rijei to sam mu rei htjela. Otac istrgnuo bi mi cvijee, bacio ga na stol, viknuo.  Dobro! Dobro!  i jedva mu se dotakoh ruke da je poljubim, istrgnuo bi je silovito, i kanda me je gurnuo od sebe. Suze mi dooe u takav par na oi, neto mi je paralo srce, okrenuh se jedva, te se vraah, zapinjui nogom, u druinsku sobu. Bilo mi je zlo pri srcu, ah, kako zlo! Mlado moje srce alilo je da ne moe omiljeti jedinom stvoru od kojega se moe nadati ljubavi, mlada dua nije sebi znala pomoi kako da se izvine iz te teke bijede koja joj bijae stranom mukom.
Jedan jedini dan u godini bio mi je nekako laki od ostalih. Boe moj, koliko veselih dana imaju drugi i bijedni ljudi
35
%i *m, V w t^-\***.^*.)VkW:
u godini, ta i naa se druina veselila na zlatne orahe o Boiu, na crvena pisana jaja o Uskrsu. Ja nisam znala za to veselje. Gledala sam ga, sjedei postrance, a kad su se drugi smijali, pjevali i alili, bilo mi je na pla. Ta ja nisam spadala u njihovo kolo, a svoga kola nisam imala. Jedan jedini dan, rekoh, bio mi je drag, a upravo taj dan je drugima nemio. To vam je Mrtvi god. Taj dan naprtio bi me otac na svoja kola, povezao pod brijeg do upne crkve i poveo na groblje, tik crkvenog zida gdje je raka nae obitelji, gdje i moja pokojna majka poiva. Tu bijahu na kamen postavljene svjetiljke lojanice u staklenim aama, tu je leao vijenac jesenskog cvijea.
 Tu su ti djedovi sahranjeni, tu ti lei majka zakopana
  rekao bi mi otac hladno  moli za starije Oena, moli majku za oprotenje.  Za oprotenje! Oh! Ta samo krivcu se oprata, a to sam ja kriva bila? Te su me rijei u prvi mah ubole u srce. Premda malo, nerazumno cure, osjeala sam to je pravica, to li krivica i uvreda. Suze sve se tiskalo na moje oi, i plaui sam molila, molei sam plakala, nita nisam vidjela od ostaloga svijeta nego one male svjetiljke, onaj jesenski vijenac. Od plaa odlanu mi, gotovo sam sretna bila sred tih suza. Ludo dijete slutilo je da pod tim kamenom trune srce, moda jedino srce koje bi ga ljubilo bilo, da nije prestalo kucati. Recite sami, milostivi gospodine, nisam li bijedna, nisam li nesretna, kad mogu moju tugu samo ublaiti suze, kad mi je bio najveseliji dan godine Mrtvi god!
Nego moje ivovanje u druinskoj sobi nije moglo potrajati dovijeka. Bila sam ipak plemenita djevojka; nisu me mogli othraniti za kravaricu. K tomu je materin brat  s mrnje dakako na oca, nipoto s ljubavi za mene  po svijetu vikao koliko da je sramota da Leni zaputa svoju jedinicu, kerku mile mu sestre, kako se dijete ne zna ni kriati
  to dakako nije istina bila. Na mojega oca digla se po cijelom Zagorju graja, kako sam poslije ula  i napokon otpremi  me  u  samostan varadinski  na tri  godine  dana. Trebalo je dosta vremena da koludrice tu neeljanu, divlju djevojku privedu u red. ta! Rasla sam donle meu kravarima i konjarima, mogla sam besposlice bosonoga bludjeti po trnju i grmlju, po praini i snijegu, a nitko nije ni pitao za mene; a sad najedanput hodaj mirno i pobono, uteg-
36
nuta, obuvena sjedi cijeli dan za knjigom ili pletivom. Mnogo je to muke, mnogo suza stajalo; koliko puta sam u kutu stajala, kleala, crveni suknem jezik nosila i koliko puta za kaznu postila! Koludrice nisu me rado gledale. Bila sam svojeglava, otresita. Druge djevojke smijale mi se i rugale, jer sam runa bila. Bila sam itavomu samostanu na ruglo, o mene otirao se, to je rije, svaki bijes. To me je kruto peklo, to se je ljuto zajelo u moje srce: postah jo divljija, ne draih se ni s kim. Nu zato nisam bila tupa i glupa. Motala sam te svoje knjiice kao ma koja u koli, znala raunati u glavi da su sve poniknule preda mnom, pismo mi je dakako debelo bilo zbog mojih tekih ruku, a i s pletivom sam se dosta namuila. Tako su me kolurdice hvalile za ono to sam znala, a kudile za ono za to sam nespretna bila, drugarice pako smijale se nespretnosti mojoj, a zaviale mi moje znanje. Za to nisam se nita brinula, nisam gledala ni lijevo ni desno, zatvorila se u se, i najdrae mi je bilo kad sam mogla samo-vati sa svojim knjigama. Tri godine probavila sam tako u varadinskom samostanu, nisu bile bogzna kako vedre i vesele, ali, rekla bih, najveselije to sam ikad doivjela. Za svega toga vremena ne pohodi me otac ni jedanput. Pisala sam mu estitke na god i Mlado ljeto, ali nikad ne dobih odgovora. Otac uini s mojim pismima valjda ono isto to je s mojim cvijeem uinio bio. Na izmaku tree godine dade me asna sestra glavarica jednog jutra k sebi pozvati. Nisam uistinu znala zato; drugarice moje stiskale za mnom glave, hukale, ukale i nagaale da je runa Malika valjda opet poinila kakovo zlo, te e za to kanjena biti. Uoh u sobu glavarice, ali na svoje veliko udo spazih da do nje sjedi moj otac. Pohitih k njemu da ga poljubim u raku. Ovaj put mi to dopusti i takne se usnom nekako moje kose, to je valjda pred opaticom imao biti poljubac.
  Amalijo  ree mirno i suho  doao sam po tebe. Tri godine si ovdje uila i valjda neto nauila.
  Jest, jest  potvrdi koludrica.  Amalija dobra je uenica, ne mogu se na nju potuiti, samo joj enske radnje nekako ne idu od rake.
Nehotice svrnu moj otac okom na moje ruke, nasmjehnu se ironiki i pogleda me gotovo prezirno.
37
to...
 Ta da  ree  ne idu joj od ruke jer joj je prevelika. Ne znam, ta cura sasvim se je izvrgla iz naega roda.
Zadrhtah, zaarih se pri tim rijeima.
Povratih se s ocem u na stari dvorac remetinski. Lako moete pomisliti kako mi je srce kucalo kad vidjeh opet lijepe umice po breuljcima, toranj upne crkve i na starinski dvorac. Plakala sam  ne znam da li od alosti, da li od radosti  plakala sam od srca. Bila sam za tri godine zrelija, pae za vie, jer divljom djevojkom, neznalicom ostavila bjeh prije tri godine oinski krov, sad se povratih mirnija, ednija, pa sam se bila i neto nauila. Mogla sam dakle vie misliti, vie osjeati. Druina u dvorcu gledala je nekako u udu runu Maliku; sluavka od koje bjeh nauila molitvu gospodnju, nije nikako vjerovati htjela da umijem itati i pisati. Prvo mi je bilo da ogledam dvorac i gospodarstvo. Staje, gumno, hlijev, sua, kurunjak, zdenac, pasja koliba, sve je stajalo na istom mjestu, sve sam to pozdravila kao stare znance, da, i onaj sijedi, zgrbljeni hrastovi stup pri prelazu u kupusnjaku. Bilo mi je kanda sve to staro drvlje i kamenje ima srca i oi, da me i ono pozdravlja. Nu kako su mi oi obilazile po svim tim milim stvarima, neto me sjeklo u srce. inilo mi se da je sve tronije, nekako zaputeno, da sve to nekako trune i gine. Ovdje  ondje falilo na prozoru staklo, u ogradi kolac, u krovu bila ovdje ondje kulja, a dimnjaku bila je stara kapa otpala. Od moga odlaska nije se nita popravljalo, sluinad gospodarila je po svojoj volji, otac iao po svojoj elji, kua bijae neista, dvorite blatno, a cvijetnjak upravo podivljao od samoga draa. Nema dvojbe, gospodarstvo ilo je na gore, nije bilo ruke koja bi sve redila bila. Meni se to gadilo, a navlas zato, jer sam se u samostanu priuila istoi. Nisam htjela ni smjela pitati oca za razlog tomu propadanju. Kao i prije, odbijao se je od mene, govorio samo toliko, koliko se moralo, vladao se kao da sam mu teretom koga se otresti ne moe.
Nisam pae ni blizu njega stanovala. U naem dvorcu bio je nekakav starinski toranj, a u njemu sobica, na spodobu ove u kojoj sad ivim. Tu mi sobicu dade otac za stan, sam je stanovao na drugom kraju kue, a medu nama bilo
38
je dosta soba, vazda zakljuanih, kao u kakvu gradu gdje ne borave gospodari. Stisnuh se u svoj kuti kako sam bolje znala, uresih ga cvijeem, slikama, i vjerujte, bilo je sve isto kao to ovdje. Ovo siromatvo to u mojoj sobici jo i sad stoji stajalo je i u tornju remetinskog dvora. Ne treba mi spomenuti da sam i grob svoje majke pohodila, i esto polazila. Sad me je istom pri grobu boljelo srce, sad, budui pametnija, utjela sam istom kolika da je alost i bijeda nemati majke. Za djeake je lake; djeaci su vjetrogonje, ali keri hoe se majino oko, majina ruka, hoe majino srce. Vidite, svega toga nisam imala.
Ja vam odvie brbljem, je 1', milostivi gospodine? Eh, oprostite, mi enske uvijek vie govorimo nego to treba; nu govorit u krae da vam ne dosadim. Ne znam to je u mene ulo bilo, kao nekakva vruica, kao nekakva ea. Htjela sam da popravim, poljepam gospodarstvo. To je dakako smijeno od mlade djevojke, koja, othranjena u samostanu, ne zna upravo nita o gospodarstvu. Ali volja mi je bila jaka, srce vragometno, a nisam ni luda bila, pa sam se tako turala i gurala kroz te svagdanje brige. Nered mi je dosaivao, htjela sam pokazati da jesam za neto na svijetu, ako sam i runa, nadala sam se da u moebit radei s vremenom omiljeli ocu. Uzeh kljue od pivnice i spremnice k sebi, pazila sam na teake, zatvarala mlijeko, stajala kod baava kad se je vino pretakalo, i kod krava kad se je dojilo. Tjerala sam sluinad da mete, pere, bijeli, prede, ukratko, zabadala sam svoje prste svakamo. Sad da ste vidjeli sluinad! Sve je na mene zarealo, jer sam ih gonila iz nereda u red, jer sam im pazila na duge prste, ter ne dala da mi oca okradu. Sve je bilo pod kljuem i mojim okom. Prije je cijelo selo ivjelo od nae kue, troilo se na oev raun, jelo se, pilo se, grabilo se po volji. Kad bijah djetetom, nije me nitko gledao kanda nita ne brojim. Sad kad narastoh do djevojke, gledalo me sve, ali poprijeko, gospodine. Nikad me ne bi sluinad meu sobom drukije zvala nego grdi vrag. Uinili mi kojekakve psine, podmetali ovo ili ono, bacali klipove pod noge, ali ja sam to vidjela i ne vidjela, a kad uminu nekoliko godina, ter postah vea i jaa, pokazivala sam im po vraki zube, i sve je drhtalo od mene kao soldati
39
od strametra. Zalazili i tuei me k mojemu ocu. Nu ako moj starac nije za mene imao nikakve ljubavi, uviao je opet da sam gospodarstvu od hasne i da pribirem vie novaca. Nitarije sluavke viale predobro da nisam ocu u miloj volji, pak se je na mene smiljalo svata da me se posve otkine od njega. Nu kad bi kakva baba ili sluavka dola pred njega da mi priije krivu krpicu, uzeo bi otac drenovau iz kuta, pak bi, ne rekav ni rijei, istjerao ovu ili onu laicu preko stepenica. Ljubavi njegove nisam dakako nikako stei mogla, ma se znojila danju i nou. Uope bio je moj otac udan svat, kakvih dandanas ve nema. Kao da ste ga izrezali od drenova drva. to je zamislio, moralo se ovriti, makar popucao svijet; Govorio je vrlo malo i meu drugim svijetom. Znalo je i u drutvu minuti pol ure a da nije istisnuo slov-ke. Drao je glavu ravno kao da mu na kolcu stoji, brijao se je svake subote, ali mu brkovi nisu smjeli segnuti preko gornje usnice, a dlake njegove brade strile ispod podbrat-ka; nosio je na desnoj ruci uvijek glace-rukavicu, a na lijevoj duge nokte. Za gospodarstvo nije se nikad brinuo.
U takvu plemikom dvorcu ima dosta svagdanjih briga. Ali kad bi mu tko o tim malicama progovorio, znale su mu nosnice podrhtavati kao da ga je bocnula konjska muha. Putao je sve na mojoj brizi. Bio je strastven lovac, najrae iao je na vukove i lisice. Kad je za zimske noi snijeg o mjeseini sijevao kao biser, znao bi se otac dii od veere, prebaciti dvocijevku i odmaknuti u debeli snijeg za vukom. Ljudi su o njemu priali da umije vuji jezik i da doziva obno u umi vukove. Ja mu pri tom nisam smjela prigovoriti. Jedan jedini put pokuala sam, ali on mi okrenu lea, navu-e kumu na glavu i ode. Moji objedi, moje veere bijahu dosta tune. Sjedila sam uz oca kao lutka, a on je prstima bubnjao po stolu, gledao u zemlju ili kroz prozor, pa je pri tom akao zube. Najzad poljubila bi ga u ruku, rekav: Laku no, a on bi bubnjajui dalje odgovorio: Laku no! Rado se igrao kavalira, to je ve bilo u krvi svih Lenia. Katkad sjedio je kartajui se za stolom, gubio mnogo i mnogo novaca; ali on vam nije govorio ni slovke vie nego to za karte treba, niti dlaica na bradi ne bi se makla, i kad je morao drugima pri kraju igre platiti pedeset ili sto, a kat-
40
kada i vie forinti, nasmjehnuo bi se samo lagacko kanda nije nita. Sa starijim familijama opio je rado, najradije sa grofovima i baronima. Pri toj prilici razvezao bi se tomu inae utljivomu ovjeku jezik, te je priao stare bajice o plemikom ivotu, kao na primjer onu o Pataiu i Mata-iu, no vi je valjda znate. Gospoama plemikim udvarao se bolje nego nekakav mladi koji je za enidbu. to da troim rijei; kakav je bio, takav je bio, udak doista, ali svijet mu toga nije pisao u grijeh.
I ja sam se napokon priuila tomu ivotu, primila sam ga kakav je bio, jer nije bio drukiji. Na ljubav nisam ga siliti mogla, jer kad srce ne govori od sebe, nema zapovijedi ni molbe. Kretala sam se obdan po gospodarstvu, a podno zavukla bih se u svoju sobiicu u tornju, ondje itala, raunala i boga molila. Katkad dolo je na mene, te sam se gorko, gorko plakala, zato da sam tako od svega svijeta naputena, neljubljena. I tu vam moram rei da se nisam ni s kim u susjedstvu polazila, pae nisam ila ni na protenje. Kad bih se pred crkvom srela s kojom vlastelinkom ili plemikom keri, pozdravila sam ih samo mimogred. Nisam se nikako htjela mijeati u tu svojtu, a mislim da je to bilo i njima drago; bar sam to vidjela na njihovu licu. Katkad mi je bilo u mojoj samoi da poludim. Bacila sam molitvenik, srdila se na cijeli svijet da me zaputa, srdila se  bog mi oprosti grijehe  na boju providnost to je dopustila da toli runa iziem na svijet. Postavila bih se luda pred zrcalo da vidim jesam li zbilja toliko runa. A to sebi odgovorili?
 Jesi, Maliko, jesi runa kao kakvo strailo.
Pregrizla sam to i gospodarila dalje, mislei: tako je i nije drukije. Amen. Dani su mi tekli kao voda na mlinskom kolu ili kao Oena iz ustiju slijepca, sve jedno te isto. Nije to dakako nikakva radost, ali se krtena dua napokon priui.
Najedanput izvrnuo se taj tihi mir udno, pak me pogodilo kao strijela s vedra neba. Bila sam ve zrela djevojka, pak u toj dobi vidi enska bome na oba oka. Otac mi poe dva-tri puta u grad, donese sa sobom nove haljine, cipele i rukavice, poeo farbati i kosu. ta je to? pomislih ja. Onda je mimo obiaja izostajao podue vremena od kue. Kad je pako kod kue sjedio, bijae nestrpljiv kanda ga neto goni i huka. Jelo mu nije bilo po volji, grdio je cijelo gospodar-
41
stvo, a toga prije nije nikad inio. Otresnuo bi se na mene i na sluinad, sve je bjealo od njega, sve se je krstilo pred njim. Poelo se po selu ukati i aptati, pokoja rijeca doletjela i do mojega uha. Katkad spazih kako mi se ova ili ona kuma smije, ova ili ona sluavka na mene kesi.
Jedne veeri lupila se ba u dvoritu pod jabukom ku-ruza. Bilo je tiho i vedro. Nadole susjede, posjednule sa sluavkam u kolo, tu se lupilo, pjevalo i preklapalo po staroj navadi. Oca ne bijae kod kue, a ja sioh po veeri da pri-gledam da li se ljudski radi i da li je svaki dobio svoj veernji obrok. Idui sjenom po hodniku prema kunim vratima, douh kako se druina grohotom smije. Zaustavih se, da saznam emu toliko smijeha? Stajala sam u mraku, mene nije nitko vidjeti mogao, a ja sam sve vidjela i ula.
  Ej, ej!  rei e ujedljivo prva naa susjeda  ej! Dakle i tomu carstvu bit e kraj! Hvalite bogu da se je trefila prilika.
  I hvalimo  odvrati hohoui jedna naa sluavka, koja ve nije mogla mlijeka krasti niti prodavati u selo kao prije  i hvalimo; onaj grdi vrag, ona Malika nee ve kljuevima zveketati po kui i mjeriti nam sirutku na na-prnjake.
  Istina  kimnu na to stara naa kuharica  puljiva je to plementina pod njezinim gospodarstvom. Prije, ajde, mogla je boja duica katkad zaklati po koju guicu i prite-djeti blazinicu, ali otkada taj grdi vrag svuda svoj nos ima, uva guice kao vrag grene due i pobire svaku pahuljicu po dvoritu.
  A bogzna, nije li ta novina la?  zapita susjeda.
  Ne, nije  ree kuharica  ja to znam i predobro znam. irovievi ljudi su mi to pripovijedali. Ja vam velim, poslije Tri kralja eni se na gospodar, dobit emo novu gospodaricu, a taj grdi vrag, naa muka, e u kut.
Te rijei bile su mojemu srcu no, morala sam se u tmini prisloniti na zid hodnika da ne padnem na zemlju. Stajala sam tu nekoliko asova kao bez svijesti, zatim povratih se u svoju sobicu; tu padoh licem na uzglavlje svoje postelje, pak sam dugo, gorko, pregorko plakala. to sam ja imala na svijetu? U mojemu ivotu bili su svi dani redomice neveseli, ivjela
42
sam za sebe, gotovo van svijeta. Ali bila sam bar nekako svojom gospodaricom, nije mi trebalo komu se klanjati, niti za ije hire obuzdavati svoju volju. I te male nevesele slobode da budem liena, da dobijem maehu! Oh, pri toj rijei maeha zazeblo me je do dna due. Od maehe ne moe dobro biti, to mi se vazda vrzlo po glavi. Tjeila sam se da to nije mogue, otac da je pristar, nagnua za enske nisam nikad kod njega opazila bila, gospodarice nije trebalo, ta ja sam bila u kui, pa je pod mojom rukom sve uspijevalo; pak rekoh, moj otac ljubio je i pokojnicu majku, prialo se da joj je obeao pred smrt da se vie oeniti nee. Ne, nije mogue, to nije nego luda brbljarija, koju je babji jezik smislio. Tako sam se luda tjeila za prvi mah. Ali moje oajanje nije mi dalo mirovati. Sve vie i vie dubila sam se u alosne misli, dozivala u svoju pamet svaku i najmanju zgo-dicu, a moja utjeha, zadnja iskrica moje nade prevrnula se u goru alost i ljui pla. Sjetih se da je otac dobivao nove haljine, da je esto zalazio k irovievima, da je od dana, do dana bio sve vie razdraen, pak mi je puklo meu oima. Ali koju da ensku uzme od Zirovievih? Dvije keri bijahu udate, a jedna mala jo nije bila za udaju. Koja je imala postati mojom maehom? Ta neizvjesnost kopala mi je po srcu ljue od crva. Cijelu no nisam stisnula oka, kleei kraj postelje molila sam se bogu neka odvrati to zlo od mene, kroz pla dozivala sam svoju majku neka me bijednu zatiti.
Za dva dana doe otac, pozva me k sebi i ree:
  Maliko! Pobrini se da mi kua bude ista, sve neka se popravi, pobijeli, opere. Zakljuane sobe otvori, prozrai, navlake skini s pokustva, obrisi prah, priredi posteljinu.
  Hou, oe  odvratih mu ja plaho, a pri tom svijalo mi se srce od teke muke. Nu dalje ga nisam smjela pitati, toliko me je strah bilo od njega. Ali on nastavi sam:
  Maliko!  Oenit u se. Dobit e majku. Budi joj pokorna, sluaj je, velim ti, to je moja volja; ona e ovdje biti gospodarica. Ne pravi nikakve neprilike, zapamti to. Ona e mojom enom, gospodaricom u ovoj kui biti.
Ne odgovorih nita, premda mi je srce puno rijei bilo da pukne. Stajah pred ocem kao ukopana. Najedno mi se
43
zamagli, sve mi je crno bilo pred oima, padoh pred ocem na koljena i zavapih kroz pla:
 Oe! Oe!  Vie rijei nisam smogla. Ali moj otac ne u ni tih; uzev eir, ode od kue. Budue nedjelje saznah u crkvi koja da mi je enska suena za maehu. Poslije prodike oglasi upnik, da e gospodin Leni Remetinski uzeti gospoicu Luciju Rodererovu. Pri tom svrnue se svaije oi najprije na mene, pa onda na drugu osobu, koja je kraj velikog oltara na klupi naproti meni kleala, te me pod cijelom misom nekako drzovito motrila. Ona tobo od stida spusti lice na molitvenik, a u meni potreslo se srce, dua, pamet, kao da mi je avao navijao ivce, poeh od muke drhtati i jedva se izvukoh iz crkve.
Sad sam znala to me eka. Miljah da e otac uzeti kakvu usidjelicu ili udovicu iz naega kraja. Ali me i ta kukavna nada prevari. Znate li tko je bila ta Lucija Rodererova? Guvernanta kod Zirovieve najmlae keri, nekakva vabica koja je po kazalitima plesala prije nego je postala guvernantom. Samo nekoliko puta bila sam tu ensku prije vidjela, samo nekoliko rijei iz njezinih usta pred crkvom ula, ali i to je dosta bilo da mi se dokraja odurila. Bila je dosta mlada, imala je fino lice, plavu kosu, svijetlu poput zlata, mala usta i modre sjajne oi, nu nekako nije bila kao to nae djevojke frika, crvena, ve nekako privehla, prisuha, a mazala je, kako se vidjelo, i svoje lice. Gledala je uvijek pobono u zemlju kao stidljiva djevojica, u crkvi ivo iz molitvenika itala da su joj se usne neprestano pomicale, govorila je svojoj uenici ozbiljno i nosila se posve priprosto. ovjek bio bi mislio da je kakva svetica, samo su joj male noice bile uvijek zaudo fino obuvene, pak ih je prebacivala, da pravo kaem, kao srnka, da im se je svatko udio, jer to dakako ne pristaje uz sveticu. Da, svetica; srce me je od te enske i prije odbijalo, ali poslije iskusih da je to paklena zmija, da je to stvor u kojega nema ni trunka srca, koja bi dosta grena bila zaklati i oca i mua svoga, samo da sebi, svojoj prokletoj oholosti ugodi.
Oenili se zbilja, dola u kuu mjesto moje majke! Majke! Majke!  uzdahnu starica Amalija, i poslije toliko godina skoile su joj suze na oi  oprosti, svetice draga, majice
44
mila u grobu, da i sad tvoje slatko ime spominjem uz tu zmiju, kojoj, oprosti mi bog grijehe, ne mogu ni u grobu oprostiti to nam je ao uinila. Do sada bila sam amila u istilitu, sada me je zla moja srea gurnula u iv pakao. Kad pomislim na ona ljeta, kad pomislim kako sada kukavna ivim, due mi, ini mi se ova moja bijedna sobica pravim rajem. Veli se da smo mi ljudi stvoreni po spodobi bojoj, da nam je bog, stvarajui svijet, nadahnuo svoju duu. Nu svijajui se pod nemilim jarmom maehinstva, esto sam o tom podvojila, moliti prestala, pa sam i kako morala stiskati zube da mi kletva ne izleti iz usta. Prije vjenanja bila je samo jedanput u naoj kui. Pozdravih je, a ona mi odzdravi smijeei se slatko i kiselo, i pruila mi dva prsta kao od milosti. Kad pako doe oevom enom u starinski na dvor, nije imala za mene ni dva prsta. Kljue od gospodarstva uze mi namah, grdi vrag morao je zbilja u kut. Sluinad se je tomu i kako veselila, i meni se oito rugala. Pa imali se emu veseliti. Ta vapska plesaica, to vam je bila istom gospodarica. Prije nego sam ja uzde pritegnula bila, krala je samo sluinad; sad su i maeha i sluinad krali sve u lijepoj slozi, sve na raun moga oca. O redu ni govora, ta je vabica i znala o gospodarstvu! Vrt je podivljao, naa polja stala su najgore, kad si doao u vinograde, kanda samo vi-njage vidi, napokon smo kupovali od kramara jaja, masla, od pekara kruh. Nije li to najvea sramota za poteno ple-miko gospodarstvo, gospodine? Isprvine htjela sam se nekako prikladati novomu redu, kad nije drukije bilo, htjela sam maehu pomagati da kui bude manja teta. Rekoh joj dobrim ovo i ono, htjedoh je neuku upuivati, priapnuh joj neka pazi sluinadi na prste. Kakvu sam hvalu dobila za to? Otresnula se na mene. Neka se ne brinem za njezine poslove, ona da je gospodarica i zna ta raditi treba. Ja da sam tajna uhoda, pa valjda pazim i na nju. Zatuila me i ocu, koji me izgrdi ter otro zabrani neka se ne mijeam u gospodarstvo. Dobro, pomislih, neete, pa u se zavui u svoju sobu. Tad poe maeha: da sam lijena nitarija koja nije ni za ta na svijetu. Dade mi itav tovar kudjelje da je ispre-dem; dala mi hrpu stare kuhinjske rubenine da je krpim. Radila sam u no da su mi skoro iscurile oi, da su prsti
45
krvavi bili, ali im sam vie radila, tim mi je vie davala, da nisam mogla svriti svoga posla, pa onda me opet karala i tuila ocu da joj prkosim, da sam lijena, a otac bi opet sve gromove sasuo na mene. Tako se je postavila izmeu njega i mene, tako me je otkidala jo vie od roditelja moga. Pri objedu i veeri sjedah isprvine i ja pri stolu s ocem i maehom. Morala sam gledati to gotovo djetinjsko draganje i milovanje mlade gospodarice. Gotovo sam se stidjela. Otac bijae uistinu kao slijep, nije vidio nego mladu svoju gospoju, mene nije ni pogledao, nije mi odzdravio. Njoj je sipao pune ake ljubavi, meni ni da je mrvica od njegova srca pala. Uvidjeh predobro da je nekad kazalina plesaica bila. Znala se oko mojega oca okretati kao maka, pazila da mu pripravi neko osobito jelo, namjetala mu uzglavlje na divanu kad je po objedu drijemati htio, punila mu tursku lulu i sama je zapalila da mu toboe bude slaa. Donijela bi mu naveer papue, ili kad je pri hladnu vremenu iziao, kabanicu i al, zamotala ga brino, a sve to djeti-njajui i tepajui. Otac ne bi se od milja i lagodnosti ni makao, tolika briga bila mu je mila i draga, on je sve te milosti i dragosti primao za znakove ljubavi, i ne jedanput bi, gladei Lucijino lice rekao koliko boga hvali da je za svoga ivota naao bar jednu duu koja ga ljubi. To je dakako mene ilo, pa me zbilja ranilo u srce. Sve te silne laske ne bijahu nego fino smiljena komedija. Lucija, kako ete kasnije vidjeti, nije imala ni trunka srca. Ve po tom moete suditi kakva je bila. Kad je otac bio kod kue, odijevala se moja maeha na udan, fantastian nain. Imali smo u svojem dvorcu slike starih poganskih boica. Tako se po prilici odijevala i moja maeha. Vazda je bila pred ocem glatka, svijetla, zamamljiva, njezinoj priprostoj, pobonoj nonji guvernante nije sada bilo ni traga. Moj otac nije s nje oka skinuti mogao, navlastito kad mu je uz gitaru za veernjega sumraka pjevala tugaljive pjesme, pri emu je silno okretala oi. Nego i to nije bio nego puki teatar. Maeha imala je punu krinjicu pomada, vodica, bjelila i rumenila za lice i usne, i praka za kosu, sto kojekakvih kefica, noia i drugih kojekakvih udnih stvarca o kojima nisam ni znala za to slue.
46
Meni se uvijek inilo da je makara, i ma kako ja runa bila, nikad nisam eljela njezine ljepote, koja je i onako samo farbana bila. Imala je svoju posebnu lonicu, u koju nije nitko ui smio, pa ni sam otac do jedanaest sati prije podne. Jednom  oca ne bijae kod kue  trebalo je na polju obaviti vaan posao. Maehina vrata bijahu zakljuana, ljudi nisu smjeli kod nje pokucati, dooe dakle k meni neka ja govorim maehi. Nije mi se nekako htjelo u prvi mah, nu napokon odvaih se, ta posao bio je prean, a ja prava ki njezinog zakonitog mua. Tu nije dakle zamjere biti moglo. Poem k njoj, pokucam, otvorim vrata. Ne bijahu zakljuana. Ta oca nije bilo kod kue, a drugomu se nije nadala. Maeha zaleti se kao furija na mene, pak me stala grditi i ruiti, pae kleti da je strahota bila. Prepah se do dna due, videi je pred sobom. Boga mi, toliko runa nisam bila ni ja. Lice bilo joj bijelo i uto, usne blijede, uvele, imala je velike zelene i modre podonjake, a od sve one zlatolike, bujne kose visio je samo miji repi niz lea. Drhtala je po svem tijelu, usne su joj treptale od bijesa, oi se okretale kao avolu, a kad je na mene dizala svoje nokte, inilo mi se da e mi iskopati oi. Istjera me napolje ne hotei ni sasluati po to sam dola. Od onog asa zamrzi sto puta gore na mene. Bila sam nehotice otkrila da je sva njezina ljepota la, bojala se da u to razglasiti meu svijetom, ali ja toga uinila nisam. Nisam odonda imala ni mirna aska u kui; da, toliko je oca nahuckala na mene da me je batinom tukao, ujete, gospodine, tukao, pa zabranio da ne smijem vie sjediti za njegovim stolom. Sad nisam imala na svijetu iva stvora, nisam imala mjestanca na zemlji koje mi nije paklom bilo, nego svoju sobiicu i majin grob. U toj sam sobici jela i pila, spavala i bdjela, radila i itala. Ta samoa bijae mi nekom utjehom, bar nije nitko dirao u mene, nisam vidjela mrkih lica niti ula psovaka i kletvi. Ali ni taj tuni mir ne priuti mi maeha. Kad se jedne nedjelje povratih iz crkve, spazih da su mi sve knjige odnijeli. Zapitah sluavku za razlog. Ree mi da je gospoa zapovijedila da se odnesu. Ni itati mi nisu dali. tavie! Izlazila sam malo kada, samo bih katkad pohodila crkvu i majin grob. Bilo me je stid pokazivati se pred svijetom. Haljine bijahu mi stare i trone, ma-
47
i..
ceha nije htjela dati novih. Bila sam sva skrpana. I njih je bilo stid. Ta maeha vozila se po kraju u svili i kadifi, ja sam ila u crkvu pjeke u krpama. Otac mi zabrani po naputku Lucije da bez njegove dozvole ne smijem izlaziti iz dvorca, i da ne bude prikora od svijeta, rastrubie da mi se mijea po glavi, da sam suluda, pak da zato ne smijem meu svijet, niti iz kue. Ha! Ha!  nasmija se starica Amalija pri tim rijeima nekako muklo i uasno da me je srce zazeblo.  Luda sam bila, da, da sam bila nakovanj ljudskoga ne-potenja, da sam se dala turati od takve nevrijedne enske. I recite, zar bi kakvo udo bilo da mi se je prevrnula pamet u tolikoj bijedi? Nu, hvala bogu, glava mi osta zdrava, samo je na moju duu pao udan mrak, moje srce napunilo se gorkom ui, emernim jadom. Zamrzih na svijet i na sve to je po svijetu ljudsku spodobu nosilo. Hvalila sam bogu da je sluavka koja bi mi obino donijela jelo ostavila sobicu, samo da ne vidim ovjejega lica. Meni je gotovo drae bilo sluati s okanca moje kule glas zvijeri po gori negoli pjesmu iz ovjejeg grla. Sve vie zaboravljah da spadam meu ljudske stvorove, inilo mi se da sam ura koje ne navijaju; samo molitvenik na mojem stolu, samo slika majke boje nad mojom posteljom sjetila bi me da sam krtena dua. Sjetie me i crkvena zvona, ah, ta mila zvona, kojih zvonka pjesan leti preko dola i brda, preko luga i polja, ta zvona, koja su mi nosila pozdrav od majina groba! Kad bi sred veernje tiine njihov sklad zatreptio zrakom, klekla bih bijedna bijednica sred svoje sobice, dizala ruke k nebu. Tad outjeh da sam vie od ovjejega stvora, da sam anelom. Znala je Lucija zato me je otkinula od oca. Moje oi ne dopirahu do njega, mogla je raditi od njega to je htjela, i zbilja ga omotala kao pauk muhu, dok starac ne pade posve u njezine mree. Sve je mogla od njega imati, pak je ljudski sisala njegovu krv kao vukodlaica kakva. Gospodarila je za se. Svu rubeninu i onu od pokojne majke, dala je obiljeiti znakom svoga imena, a na isti nain srebrninu i posude, a sve to donijela je pokojna mati u kuu. Na vjenani dan pokloni joj otac i majin zlatni nakit, njezine dragulje, a to je sve po pravici moje bilo. utjela sam. to sam uraditi imala, komu da se prituim? I onaj kukavni roak
moje majke bio je umro. Da sam imala na silu utei i zvati svoga oca pred sud? Toga nisam smjela od sramote. Otac je otac, po njemu imam ivot, ma i emeran bio. K tomu bjeh ||           izgubila svaku volju, svaku elju, pustila sam neka to srce
kuca u meni, nek me te noge nose do smrti za koju sam boga toli vrue molila. Bog me ne uslia, tu sjedim jote i sada. Lucija prodavala je marljivo prirod gospodarstva. Zlo se je gospodarilo, ali je imanje lijepo, ali su godine dobre bile, dakle je neto nositi moralo. Novce pohranila brina maeha za sebe u gradu u tedionici. Ocu se je tuila da je prirod lo, pa je traila od njega svejednako novaca za kune potrebe i za svoje gospodske trokove. Otac bi se katkada smrknuo, tako mi sluinad ree, ali bi joj dao. Jelo se, pilo se, gostilo se, vozilo se u Zagreb, u Be, kupovalo se ondje zlata i srebra. Za kuno posoblje, za dvorac i gospodarstvene zgrade, za stoku troilo se vrlo malo. Dakako, maehi se nije htjelo ulagati u kuu, njoj je drae bilo to se lako gibati daje. ut ete zato. Nu otkuda ocu toliki novci? Plaa ne bijae mu velika, ni prihod moga materinstva, to ga je bez obzira troio otac, sve to nije dosizalo za grofovsko ivova-nje, pri gospodarstvu nema gotovine, a prihod od priroda spravljala je maeha za sebe, te bi ocu predloila kojekakve raune kojih nije ispitivao nikad. Dakle se na imanje uz-ajmljivalo bez kraja i konca. Lucija je oca preala, otac je uzimao novce uz velike kamate da plati maehin troak i stare kamate.
Malo da ne zaboravih jedno. Maeha rodi ocu sina, premda poneto rano, kako ljudi govorahu. Sad pomislite koliko je to veselje u kui bilo. Na dan krtenja pokloni moj otac djetetu od samoga veselja etiri tisue forinti, te ih dade dakako u pohranu majci koja porodi plemenu Lenievu nova potomka. Otac bijae toli slijep, te nije ni brojio vrijeme kad se u zakonu moe naroditi dijete. Nu taj sinak umre za nekoliko mjeseci, to je maehi vie srdilo nego alostilo, jer je mislila po mukarcu Lenieva imena dobiti sve u svoje ake i drati starca joj jae na uzdi. Nu kad joj smrt odnese tu nadu, skupljala je sve vie to je gibljivo. Dakako da je i postala batinicom onog krsnog dara pokojnoga djeteta. Tako su ile godine, s njima rasli i dugovi. Jednom ljeti u mjesecu
48
4   Kanarineva Ljubovca
49
srpnju bijahu otac i maeha ba u nekakvoj kupelji kod Bea. Za njihova odsua bijah neto slobodnija, mogla sam bar etati po blinjoj umici. Bila sam i jaka, te mi sluinad nije smjela nita. Iah umskom stazom posve sama. Kad ujedan-put spazim gdje pandur pred sobom tjera djevojku, koja je pod pazuhom nosila svenji. Pogledam bolje, ali na svoje veliko udo spazih da je to Eva, koja je mnogo godina sluila kod Zirovievih. ini mi se da nije ba alosna bila. Poznavala sam djevojku dobro, pa je zapitah:
  Kamo ti, Evo?
U prvih mah ne odgovori nita, ali e mjesto nje rei straar:
  Ukrala je kod gospotine nekoliko srebrnih lica, koje sretno kod nje naosmo. Proibali smo je kako treba, a sad e biti protjerana preko mede. To vam je, frajlice.
  Da, podmetnue mi ih vrazi  ciknu djevojka jado-vito  htjeli me ukloniti od kue!  Tad kanda se je neemu dosjetila, izvadi iz depa srebrn novac, dade ga straaru j ree:  Pustite me, dobri ovjee, da malo poinem. Imam toj gospoici neto rei, a vas molim za milost, gospoice Amalijo, da me sluate. Dajte, za vau duu.
Bilo mi je teko odbiti molbu, a i pandur ne protivei se ni najmanje, odvrati:
  Slobodno. Svoje si dobila, pa svejedno je hoe li as prije ili poslije preko mee.
Eva sjede pod hrast, sjedoh i ja. Bijae zaplakana, jado-vita, govorila kao da zmija psie.
  Za oprotaj priapnut u vam rije, frajlice, vrlo vas se tie. Vjerujte mi, nisam tatica. Bila sam se neto posvadila s gospoom, zagrozih se da u kojekakve tajne odati eni mladoga gospodina i vaemu ocu. Podmetnue mi lice, pro-ibae, protjerae nekrivu. Bog im to zapisao! Dobra srea, tu mogu vama rei istinu. Pazite se. Po svijetu govori se da ludujete. Znam da je to bajka koju na vas smisli maeha. ula sam kako su irovievi meu sobom o tom govorili. Znam i vie. Lucija bila je kod nas guvernanta keri, ali je bila i draga naega mladog gospodina. Pobona duica znala je za kljuanicom bolje grijeiti nego mi ugave ovce pred svijetom. Grijeilo se tajno, ali stara gospoa Zirovika
50
ima vraje oi i zatee pobonu Luciju na grijehu. Sad je bilo vike i krike. Lucija ree posve mirno da e od mladoga gospodina postati majkom, da e ga tuiti da e zaprijeiti enidbu njegovu o kojoj se je onda radilo. Nju nisu mogli otjerati i proibati kao mene sirotu, jer Lucija spada pod drugo carstvo. Pogodili se s njom. Odluili su naprtiti je za enu vaemu ocu. Ona je na to pristala, Zirovievi vaega starca motali i pozivali, mamili, bilo prilike, a Lucija fina. Bilo, pak je postala vaom maehom na nesreu boju. Njezino muko dijete nije bilo sin vaega oca, ve mladoga naega gospodina. To vam je iva istina; ja sam ula sve te pregovore, ula sam kasnije i to kako Lucija vaega oca i vas zatire, to od vas rade, kako vas nite, i kako e Lenievi biti prosjaci. To su meu sobom govorili irovievi, a ja sam prislukivala. Na  ree napokon, posegnuv u njedra. Ukrala sam Luciji pisma to ih dobi od mladoga, a i njemu uzeh nekoliko njezinih. Sama sam ta pisma nosila, a uzela ih zato da se osvetim tim nepotenim duama. Nu mene tjeraju iz kraja. Drite vi pisma, branite se njima kako znate; vama, mislim, bit e od bolje hasne. A sad, zbogom! Pazite, frajlice!
To rekav, skoi Eva, uze svenji i krenu dalje u umu pod straom.
Ja sam se kamenila, sijevalo mi je pred oima, grizlo me u srcu. Bila sam onijemila, jedva smogoh istisnuti rije Evi na odzdrav. Bilo mi je kanda snivam, ali opet nije bilo san, ta drala sam pisma u druim rukama. Digoh se, i u isti as inu mi sva krv u glavu; da sam u onaj as Luciju pred sobom imala, bila bih grijenici iskopala te maje njezine oi. Pohi-tih kui to su me noge nosile. U mojoj sobici zapalih brzo svijeu. Na stolu preda mnom stajahu pisma. Gledala sam ih ispod oka, nisam ih se isprva smjela dodirnuti, pritiskala sam ruke k sebi, kao da se eravice bojim. Ujedanput ih spopa-doh, malne razderah. itala sam, gutala sam ta prokleta slova, te vrele ponude, tu paklenu vatru, te ukore, prijetnje, tu grenu ispovijed Lucije da e majkom postati, a poslije, kako se oprata od mladoga, jer mora poi za staroga da pokrije svoj grijeh i ne osramoti irovieva imena. Pa kako je pisala o mom ocu, koli podlo, prosto, porugljivo, kako se sama alila da iz naruja mladca mora utei od nevolje u
51
krilo istroena starca. Istina, istina, istina, sve to crno na bijelom, a ona moga oca gladi, ljubi, mazi, zove ga slatkim, pruila mu pod njegov porod kopile. Boe! Strano mi je bilo u onaj as. U mojemu srcu pribralo se toliko ui i otrova kao da sam zmija. Moja utroba gorjela je kao iv oganj. Smijala sam se i plakala od alosti da su moga oca zapleli u takvu mreu. Bilo mi je ao da ga nema kod kue, da mu ne mogu u isti hip sve izjaviti, otkriti svu grehotu i sramotu koja na njegovu glavu spada. Ali u taj par zazvonilo ispod brijega veernje zvono. Kao da me je neto dirnulo u srce. Nisam se vie smijala, moja krv se ohladi, glava nije mi vie gorjela. Uzeh pisma te ih sakrih u kulju pod drvenom tavanicom za koju nije nitko znao osim mene. Pak pooh k prozoru. Tu sam klekla gledajui plavetno isto ono nebo i zlatne zvjezdice, molila sam dugo i dugo boga neka me njegov duh rasvijetli to da jadna uinim.
Otac povrati se s maehom u Remetinec. Ne rekoh mu nita o stranoj tajni, ne pokazah mu onih podlih pisama. Bila sam tako odluila, premisliv sve to bi od toga postati moglo. Dokazi su jasni, Lucija ne moe svoga pisma zatajiti, otac bi pobjesnio, bio bi najnesretniji ovjek na svijetu! Tu nesreu imala sam mu ja otkriti, njegova neljubljena jedinica. Zar je moja namjera bila i biti mogla uiniti oca nesretnim? Nipoto. Ali morala sam ga braniti, ouvati od propasti, jer sam razumjela da mu uz lakoumnu, podlu maehu propada sve imanje. Smislim napokon sve i odluim se tvrdo. Jednog dana ode moj otac na osam dana u Zagreb za uredskim poslom. Ja ni pet ni est, ve maehi u sobu.
  Dobar dan, maeho  rekoh ukratko postaviv se pred nju.
Lucija dignu glavu, ponajprije Ijutito, zatim u udu i otresnu se na me:
  ta si dola? ta trai? Zar ti je otac dozvolio da ostavi svoje duplje! Idi mi ispred oiju!
  Ne idem, Lucijo  odvratih krepko  a dozvolih sama sebi da te pohodim, jer ti imam rei vanu, vrlo vanu rije.
  Ne treba mi tvojih rijei, ne dosauj mi, imam pametnijeg posla.
52
  Dosadila ti ja ili ne dosadila, velim ti naprosto da ne idem. Ti me mora sluati, jer se radi o tvojoj glavi; da, da, gledaj me samo, o tvojoj glavi se radi.
To rekav, sjedoh, ne marei dalje za prigovore, na stolicu naproti njoj. Nu Lucija nije dalje ni prigovarala. Digne glavu, trnu se, problijedi, izvali oi na mene i riknu napokon:
  Jesi li poludjela?
  Nisam  odvratih joj  ti dodue pria po svijetu da se u mojoj glavi mijea, nu evo vidi kako sam mirna, kako ti ozbiljno i pametno govorim.
  ta e?  krinu maeha?
  uj me. Prije svega rei u ti da ne dolazim radi sebe. Nisam bogzna kako blizu bila oevu srcu, ali ti si me odri-nula ispred njegovih oiju, klevetala si na mene, gazi me, evo na meni, plemikoj keri, vise krpe, mui me tekim poslom, rastrubila si da ludujem, otkinula si me od svijeta, uinila da je otac na mene zamrzio, ne da mi da pohodim grob svoje majke, i da moe, ti bi mi svojim noktima izvadila iz srca ufanje u boga. Suim' se kao drvo, tupim, glupim, nisam ni za ta na svijetu i toliko sam alosna i bijedna, da sam zaboravila plakati, da ne znam vie to je posmijeh ovjejega lica. U svojoj tunoj samoi mislim skoro da je ovjeje pleme na svijetu izumrlo, da na zemlji ne ive nego avoli. Evo, to si od mene uinila! Ali sve neka bi ti proteno bilo, jer se to mene tie, mene, koja sam ionako odluena od hude sree da sav svijet na meni drva cijepa, a napokon nisi od mene primila nikakve dobrote. Nego drugo ti, arena zmijo, ne mogu oprostiti. Ti ubija moga roditelja, zatire mu dom. Aj, to nee, prokletnice jedna!
  Pobjesnila si!  skoi maeha blijeda i drui.
  Sjedi, sjedi!  primijetih joj  Amalija nije luda. Govori ti posve istu istinu, i bolje po tebe da me mirno slua. Kao torica u kokonjak uvukla si se ti tuinka u ovu staru hrvatsku kuu, od toliko vjekova bogom blagoslovljenu. Da si potena enska, da moga oca ljubi, da si mu bar zahvalna, pak da si mu rodila zdravo muko edo po kojemu bi nae pleme dalje raslo, i da ima uz to zrna milosra za mene sirotu koja nisam kriva da sam enska  ta kleala bih pred tobom, noge ti ljubila, za sveticu potivala, pak radila za tebe dan i no. Ali ti nisi takva, ti nisi nego grena bludnica.
53
A
  Amalijo!  kriknu maeha i zaleti se u mene kao da e me rukama zadaviti, nu ja je samo lako gurnuh, te je opet na stolicu klonula.
  Da, Lucijo, bludnica si. Tebe nije srce dovuklo u ovu kuu, niti te ljubav dri ovdje. Skakala si po kazalitu kao plesaica, a kad si se naskakala, postala si guvernanta, dola si ovamo u kraj divljih Hrvata, za koje si mislila da su dosta glupi da se od tebe mogu nauiti pameti, jer si scijenila da mladim Hrvaticama ne treba srca, to ga i onako nema. Postala si guvernantom kod irovievih, je 1'? Bilo ti je dobro, ali nije ti bilo dosta. I postala si vie, to jest, dragom mladoga gospodina irovia.
Lucija tresla se je za toga moga govora kanda je groznica hvata, a pri zadnjoj rijei kriknu kao da ju je zmija ujela u srce.
  Vidi da sam te pogodila  rekoh joj.  Da, bila si draga mladoga irovia koji je drugu bogatu vlastelinku oeniti imao. Zgrijeila si s njim proti bojoj zapovijedi, htjela si pobjesniti uvi da e ostati na cjedilu. Naputie te za nevolju na moga staroga oca, a ti si to lijepo primila, ta imala si postati jo vie, remetinskom vlastelinkom. Svojim mazalom zaslijepila si mu oi, a k oltaru bojemu donijela mu pod srcem plod tue grene ljubavi, i kad je taj grijeh iziao na svijet, poloila si ga na ruke zamamljenomu starcu i rekla: Evo ti od mene mladoga Lenia! Oj, Lucijo, reci, nije li zadnja enska na svijetu potenija od tebe? Ti gladi oca, ali ga u isti as plijeni, ti ga cjeluje svojim prodajnim ustima, ali mu u isti as kuha otrov, varajui ga za gospodarstvo, ti e mu isisati zadnju krajcaru, da, starac stenje pod dugom, dok ti sebi zgre u potaji hiljade. Ti sve to je nae, domae, prezire, mrzi, gura nogom, pljuje po nama, ali nam hoe do zadnje kapi krvi ispreati sve to imamo od starine. Slatka i glatka, bijelo, rumeno pofarbana, nosei na usnama prijazan smijeh, u oima poboan pogled i milostive suze, dola si meu nas ljuta grabilica, gora od vukodlaka koji ljudima obno ispija krv. Reci, reci, Lucijo, nisi li bludnica, jer ubija duu, tijelo, srce, obitelj, samo da zvjerskim noktima moe u kratak as prigrabiti ono to su stari plemeniti ljudi kroz stotine godina stekli?
Miljah da e me Lucija na te rijei ubiti, jer sam govorila kao mahnita, jer mi je krv kuhala u srcu i u glavi. Ali Lucija ne maknu se, sloenih u krilu ruku sjedila je preda mnom kao kamen i gledala u zemlju. Lice joj katkada drhtnulo, usne joj se stiskale, vidjeh da i u njoj neta strano kuha, mirovala je kao zmija koja, videi pred sobom neprijatelja, vreba kako e sunuti, skoiti i oviti mu se o grlo da ga zadavi.
Napokon skoi, lica joj porumenjee, oi joj sijevnue, bila je kao pijana i smijeei se vraki, dokriknu mi:
  Ti to veli, ti to veli? Ti si to ula? Ali gdje su ti dokazi? Ha! Ha! Ha!
  Ne boj se, imam ih crno na bijelom.
  Pokai. Dokazi? Ha! Ha! Ha!
  Ima ih? Lae! Daj, da vidimo; prije ne vjerujem.
  Ne vjeruj slobodno! Otac e vjerovati, kad ih vidi, tvoje pismo iroviu, tvoju ruku. Tebi ih neu dati; ubiti me moe, dobiti ih nee.
  Ti e ih dati ocu?
  Hm! Tko zna Bude li potrebno, hou.
  Bude li potrebno? Kako to misli? Ti me mrzi i ima me za to mrziti. Kako bi mogla ne osvetiti se meni? ta da uinim da mi se ne osveti? Ima li naina pogodbe?
  Ima.
  Reci.
  Da pisma pokaem ocu, uvidio bi da je prevaren, nesretan. Ti ga ne ljubi,   moebit ljubi on tebe. Da sazna to se zbilo, zamrzio bi na tebe, na cijeli svijet. Da zna da na groblju lei kopile pod njegovim grbom, zdvojio bi, poludio bi.
  Istina.
  Vidi, ja toga neu. Otac mi je.
  Ve ta?
  Zla si, popravi se. emu unititi oca? Evo me vidi, runa sam. Ostat u djevojka, kunem ti se. Jo si dosta mlada, moe ne samo oca, ve mene preivjeti. Vidi da sam kukavna. Ti si gadna, gadna grenica. Ali ne lai, ne varaj, ne kradi, ne robi, i moe mirovati od mene; nu udari li u staru icu, sve u odati ocu.
54
55
  Sve u uiniti kako veli!  odvrati drui ena.
  Ne vjerujem ti. Znam da lae i umije dobro lagati.
  to eli?
  Povrati gospodarstvo mojim rukama. Ja u voditi raune; ti moe troiti, gospoom biti, samo ne smije ludo troiti, ne smije krasti.
I opet zauti Lucija kanda se neemu domilja. Najedno poe joj brada podrhtavati, oi se stiskati, ena kleknu preda me, obujni mi koljena i viknu kroz pla:
  Amalijo! Amalijo! Bolja si od anela, a ja gora od avola. to si rekla, istina je. Vidim, ti zna za sve moje grijehe. Hoe me tedjeti. Nisam toga vrijedna. tedi me, jer nee da ubije oca. O, zgrijeila, zagrijeila sam, moja je dua dovijeka prokleta. Ti me hoe izbaviti, grenu duu iz propasti izvaditi. Ti si aneo, spasiteljica moja, neka bude sve, sve po tvojem-------
Dalje nije maeha mogla govoriti od silnih jecaja, od ljuta plaa. Pritiskala je kleei glavu na moja koljena, stiskala mi
noge rukama, glavinjala-------no i meni su ile suze na oi.
Rekoh sebi: divlja si, prosta si, preestoko si govorila. Gre-nica je, evo se kaje.
Pridigoh je, a ona----------poljubi me.
Sjedila sam opet za oevim stolom, nosila sam opet kljue pri sebi, otac me je nekako udno gledao, maeha milo gledala, sluinad se udila da je grdi vrag opet iziao iz zakutka. Poslovi, ree maeha, da joj dosauju, ja sam je za oprotenje molila, udobrila se, opametila se, gospodarstvo da me veseli, pa neka mi bude. Otac udio se dodue, ali mislim da mu je drago bilo. Eto, rekoh, nije li tako bolje? Da sam sve ocu otkrila, kolike nesree! Luciju bio bi protjerao, mene bi bio jo vema zamrzio, a sam bi bio zdvojio. Lucija kaje se, okrutno bi bilo zatvoriti grenici put k spasenju. Varka neka ostane prikrivena, sve moe bolje biti, samo ako ona bude dobra. Maeha je odsele manje troila, ja sam dobivala nove haljine, povezla bih se s njom katkad u crkvu, mogla sam po volji pohoditi majin grob. Koliko za mene sree! Sad mi se je povratio smijeh, povratie mi se i suze, a maeha povrati mi opet knjige.
56
Tako udobrilo se sve, srce kucalo mi je zadovoljnije, spavala sam mirnije, i kao da se je sav boji svijet sve vie vraao k mojemu srcu. Pa i tomu sam se udila  maeha me katkada nutkala nek idem s ocem u grad tota kupovati. Jedno povratih se ranije no obino kui. Otac bio je zaostao u gradu. Naoh u svojoj sobici maehu. Zaudih se nemalo. Smijeei ree mi da sam nemarna, da se ne brinem za svoju sobicu, sama da mi je sve pospremila, uredila, pae cvijee na prozore namjestila. Zaudih se tolikoj dobroti. Kad Lucija izie, pogledah u svoj ormar, ali tu bijae sve razmetano. To me je nekako ecnulo. Netko je prekapao moj ormar, maeha je pospremila. Hm! Da nije traila pisma? uvala sam se. Uzeh pisma ispod tavanice, ponesoh ih na tavan tornja u zabitan, taman kuti, gdje su samo golubovi noili. Vie puta u noi bilo mi je, kanda pred mojim vratima ujem tih korak. Lecnuh se. Odluih da u pripaziti. Ostavih svijeu neka gori, te se zavukoh na tavan, odakle sam sa prozora vidjeti mogla tko otvorenim trijemom pred moja vrata hoda. Spazih zbilja maehu. Pred vratima nagnu glavu i pogleda kroz kljuanicu. Ne vidjev nikoga, povrati se trijemom kao nona sjena. Ah! Pomislih si, ti vreba na mene ne bi li kako vidjela pisma. Drugi put uzeh pisma k sebi, zakljuah vrata, izvadih klju. Kroz kljuanicu moglo se vidjeti, kako svijea na stolu stoji, kako ja za stolom sjedim i maehina pisma itam. Osjetim da je pred vratima, uzmem glasno itati da i ona uje. Na kvaku mojih vrata pritisnu ruka silovito. Badava. Digoh se kanda nita ne ujem, uzmem pisma, stavim ih u ormar. Sve zamuknu. U zoru izioh ponesav sa sobom pisma. Povratih se, opazim da je netko moj ormar premetnuo, bez dvojbe maeha. Dobro je, rekoh, i ponesoh pisma opet pod golubnjak. Doe mi god, proslavismo ga zaudo slavno, dobih od maehe lijep dar. Kad se je drutvo razigralo bilo, ree mi Lucija kroz alu:  Amalijo! Vidi, sve je prolo, dobra sam, vrati mi pisma da ne dou treemu u ake!  Jo neu  odvra-tih  na oev god dobit e ih za dar.  Odsada pazila sam otro.
Ujedanput javi nam maeha vesela lica da je primila pismo, ree da e joj doi u pohode brati iz Njemake. Otac se veselio tomu nemalo. Za kratko vrijeme doveze se zbilja
57
L.......J
plavokos visok ovjek izlizana lica, uzvinutih brkova, inae gospodski obuen. Govorio je vrlo puno, gotovo sam pri stolu, govorio mi je uvijek milostiva gospoice, a mome ocu dragi tata! Bilo je onda svaki dan gozbe u naem dvorcu, lovilo se, plesalo, pilo se bez obzira, a moj otac sluao je brbljanje toga bratia bez obzira. ekala sam i ekala, ali plavac ne htjede se nikako maknuti iz Remetinca. ini mi se da mu je otac davao i novaca. Taj ovjek bio je ve preko dva mjeseca u naoj kui.
Nekog dana pokuca netko u ranu zoru na vrata moje sobice. Ba sam se odijevala. Tko bi to biti mogao? Otvorim. Preda mnom se stvori otac, blijed, smeten.
  Amalijo, ree, doao sam da neta od tebe zaitem.
  Zapovijedaj, oe!
  Evo, prije mjesec dana postala si punoljetna.
  Toga se ni ne sjetih.
  Da, to ti velim ja. Vjeruj, Amalijo! Ti ima materinstva, svoja si, moe raditi to hoe. Amalijo  nastavi gotovo planim glasom  tvomu ocu zgodila se nesrea, ti ga mora izbaviti. Trebalo mi je novaca, uzeo sam ih kod ureda iz kase. Prijatelj mi obea da e mi za koji dan tu svotu uzaj-miti do jeseni, ali malo zatim ree da mi ih ne moe dati. U kasi fale novci; ne povratim li ih, propast u u sramotu. Amalijo, spasi me. Uzajmi mi svoje materinstvo, vratit u ti ga, spasi oca, potpii ovaj papir.
Otac je sve to govorio na mahove, kao prestravljen, lud ovjek. Vidjeh da govori istinu. Protrnuh. Trai se od mene sve to imam. Izgubim li to, neu nita imati. Ali otac je to od mene traio, godilo mi je da me bar jedanput u ivotu za uslugu moli, i sramota mu prijeti, rekoh, dakle duna si to ocu dati. Potpisah, ali me je pri tom nekako zazeblo.  Hvala  ree otac i ostavi brzo moju sobu i Remetinec. Rekoe da e se istom za koje tri nedjelje vratiti. Vratit e novce u kasu, pomislih, hvala bogu, spaen je. Ali vazda vraale mi se u pamet njegove rijei: Trebalo mi je za neto novaca? Za to? Komu? Na to ne mogoh nikako odgovoriti. Odgovorie drugi.
Tri dana iza oeva odlaska sjedasmo ujutro za kavom, maeha, njezin brati i ja. Govorilo se o kojeem, inilo mi se da im moja prisutnost nije mila. Napokon ree maeha:
58
  Idi, draga Amalijo, k poslu, molim te. Prigledaj na veliku sjenokou, rade li ljudi? Ali da!  ree  kad sam se bila na odlazak digla  veeras idem s bratiem za ocem u grad da ga iznenadimo.  Dobro je  rekoh  idite, a ja u sad na posao.  Dobro, ali mi revno uvaj kuu!  Ne boj se, Lucijo! Ja ve znam to treba  odgovorih i odoh.
Nisam bila ni pol puta prevalila, ali mi je ujedanput pozlilo, te nisam mogla dalje. Povratih se u svoju sobicu da malo poinem. Maeha nije me bila opazila. Ve da legnem, ali u vrtu pod prozorom tornja netko razgovara. Prikuim se nehotice k prozoru. Lucija govorila je sa svojim bratiem.
  Srea  ree Lucija  da je stari na due vremena otiao, dragane moj! Veeras valja nam otii.
  Pa dobro, hajdmo, draga Lucijo  odvrati brati po-ljubiv maehu.
  Pisala sam ti u grad da ovdje nisam sigurna. Nesretna ona rugoba Amalija ima kod sebe moja pisma, svaki as moe me odati. Tu sam gotovo njezina ropkinja. Kuala sam joj prijateljski izmamiti pisma, ali mudra je zmija, ne da ih. Uostalom nemamo tu nita vie traiti. Svoje sam osigurala. Tu je sve obrano, i zakratko, mislim, mora se sve gospodarstvo raspasti. Hvala bogu, te u se toga dosadnoga jarma starevog rijeiti. Ja mu nisam kriva da je lud, te se je prevariti
dao.
  Ali, draga Lucijo  odgovori brati  ini mi se da tu ima jote novaca, neto si mi govorila da runa cura ima materinstva.
  Otilo zbogom!  nasmija se Lucija.  Govorila sam mu toliko o tvom velevanom pothvatu, o pekulaciji s du-gama kojoj treba novaca. Rekoh da e i na njega pasti lijep dobitak, pri tom sam ga naravski gladila i dragala. Prije desetak dana donese mi novce.
  Ali ti mi nita ne ree, Lucijo!
  ekala sam do zgode. Nu uj! Ludi starac izvadi novce iz javne blagajne, poto mu je neki prijatelj obeao bio zajam. Prijatelj ga iznevjeri, moj starac bijae u kripcu. Traio je da mu ih povratim, ali ja odvratih da si ih ve otpremio. Zdvajao je. Tad ga svjetovah neka ite materinstvo od Amalije, koja da je punoljetna, i nek joj otkrije u kakvom je
59
L
kripcu. Leni uini po mom savjetu, pa je bome uspio. Ama-lija ustupila mu je sve svoje, a on poe u grad da digne novce i da ih vrati u kasu.
  To je dakako drugi posao  nasmija se brati.  Dakako, tu, valja odmah istiti mjesto.
  Da izvedemo svoj pothvat sa duicama.
  Ha, ha, ha!  odvrati joj brati  nikad ne bih bio pomislio da e Lucijin dragi od mladosti i kazalini plesa postati tvojim bratiem i pekulantom s duicama.
  Evo, sad u da popravim ono to ti skrivih pobjegnuv s bogatim trgovcem i zavukav se kasnije pod krinku guvernante.
  Gdje sam te sretno uvrebao, Lucijo.
  A nisam li te vazda lijepo pomagala, novaca ti iljala odavle?
  Jesi, jesi! Dobro je sad. Veeras dakle!
  Da. Hajde da pospremim stvari. Kad se starac povrati, nai e gnijezdo prazno. Za sjeme mu ostavljamo rugobu Amaliju.
Tako  nastavi starica  govorile meu sobom te dvije proklete due, a zatim pooe dalje u vrt. Ne mogu vam rei, milostivi gospodine, kako mi je bilo pri dui. Zemlja, drvee, nebo, sve se okretalo oko mene, mrailo mi se, maglilo pred oima, htjela sam kriknuti, nisam mogla. Padoh kao bez sebe. Povrativ se k svijesti, sjedoh na stolicu, poeh razmiljati. Glava mi je teka bila kao od olova, drhtala sam sva, nisam se mogla dovinuti misli. Razbojnici! Razbojnici! U takve smo ake pali! Da nas oplijene, unite! I ono zadnje moje imanje istrgnue mi ljute zvijeri u ovjejoj spodobi iz ruku. Nee, viknuh i odluih tvrdo zaprijeiti zlopako djelo tih varalica. Ali kako? Domiljala sam se ovomu i onomu, ne naoh pravoga naina. Imanje nae bilo je prilino osamljeno, najblii susjed bio nam je upnik. Kradomice napisah mu pisamce, molih ga neka svakako k meni doe; mukarac je, mogao bi zlo zaprijeiti. U sluge nisam se uzdala. Sluinad mrzila me radi moje strogosti, a pristajala uz maehu radi njene lisije prijaznosti, pa je znala da je otac u svemu slua. Sluga povrati se sa pisamcem, upnik bio je otiao u grad k sudu. Nisam imala ni iva pomonika, a vrijeme je ilo bez obzira.
60
Zdvajala sam, ali i u zdvojenju ne odah ni trenom ni migom da sam varalicama ula u trag. Govorila sam pri objedu kanda nita ne slutim, a one kukavice bijahu mi vrlo prijazne. Mimogred spazih kako stoje dvije-tri krinje dovrha natrpane u drugoj sobi, ali maeha skoi i zatvori brzo vrata im uoh u sobu. Nema sumnje, rekoh, spremaju se na dalek put, i odlazei ti cigani hoe da nas dokraja oplijene. Minulo je i podne, a svakim hipom rasao je u mojoj dui strah. Pooh niz stube u dvorite. Sluinad danas zaudo nije ila na djelo. Zaoh u sluinsku sobu da vidim tko to buci i pjeva. Za stolom sjeahu sluavke i sluge pijui vino i viui. Sve je to pijano bilo, a kad ih potjerah na rad, ne maknu se nitko, svi mi se nasmijae u lice. Protrnuh, razumjeh da im je maeha dala vina da ih omami, da ih predobije za sebe. Bludjela sam kao luda po vrtu, bila sam od straha i zdvojnosti izgubila razbor. Ujedanput ujem, gdje maeha viknu s prozora:
  Zapregnite!
Mraz mi uhvati srce. Mislim da sam u taj as pobjesnila. Sve je bilo na kocki. Zbilja poee prezati konje. Tad skupim svu svoju snagu. Zovnem dva naa pastira, rekoh im neka dou za mnom. Ljudi, manje pijani, slijedili me, a ja poem s njima ravno u maehinu sobu. Obuena u putno odijelo, navlaila je upravo rukavice, do nje stajao je njezin mili brati u lovakom odijelu, a sred sobe tri putne krinje. Opaziv me i sa mnom dva pastira, zaudi se maeha, osovi glavu i problijedi.
  ta je?  zapita me nekim divljim glasom, oinuv me zmijskim pogledom.
  Kamo e, Lucijo  zapitah je odvano.
  Ne rekoh li ti da idem s mojim bratiem pohoditi oca.
  A emu te krinje za toli kratak put?
  To se tebe ne tie. ta trae ti pastiri u mojoj sobi?
  Lae!  viknuh bijesna sa tolike lai  ti ne ide za'ocem, ovo nije tvoj brati, ti hoe oplijeniti, ostaviti moga starca oca, hoe sa svojim dragim pobjei u bijeli svijet.
Te rijei oinue je kao grom, porumeni dovrh glave, i ona i njezin brati da e poljetjeti proti meni.
  Van, nitarije, iz ove stare, potene kue!  kriknuh pokazav im prstom vrata.  Van! Znam vau zasjedu, vau
61
JLu...
himbu. Ljudi  okrenuh se k pastirima  evo, ena vaega gospodara hoe da sramotno pobjegne s tim kukavnim ovjekom. Oplijenila je kuu, oplijenila me za moje materinstvo, i evo, zadnji komadi vrijednosti hoe nam odnijeti iz kue. Drite ih, ne dajte im grabiti zadnje ostanke naega imutva! Staviv se pred vrata, rairih ruke i rekoh mirnije maehi:
  emerna gujo! Ne putam te toli lako! Platit e to! Uvukla si se, tua nametnice, pod ovaj krov, prevarila starca, otela mu sve; ali ja sam njegova ki, starog hrvatskog plemena dijete, ja u osvetiti potenje nae familije. Ljudi, pograbite je, otmite joj ukradene novce.
Smrtni strah pojavi se na Lucijinu licu. Od uasa zanijemi. Moji pastiri htjedoe da je zgrabe, ali ona uzmaknu i stisnu se u kut. Kukavnom plesau poee koljena klecati. Ujedanput, kanda se je neemu dosjetio, poleti k nevisoku prozoru i skoi napolje. Lucija kriknu, svi se prestravismo. Zar pobjee hulja? Ne pobjee. Za malen as primicala se buka uz stube. Silovito gurnu netko u vrata za mnom, da sam odletjela na stran. U sobu provali plesa, a za njim pijana rulja sluinadi. Lucija osoviv se, nasmjehnu se.
  Ljudi! Za ime boje!  viknuh.  Evo, to dvoje hoe da pobjegne, da okrade oca! Ne dajte toga.
  Lae! zakrijeti Lucija drzovito i koraknu naprijed  ja idem za vaim gospodarom i vratit u se opet. Ta luda me mrzi, pak je pomahnitala. uvajte me, tako vam glave. Vidite da bjesni. Sveite je, zatvorite je u njezinu komoricu.
  Oh, vraji porode!  planuh i da poletim, ali pijana rulja poslua nju. Uhvatie me, ne sluajui moga zaklinjanja; otimah se, svladae me, izgubih svijest, samo sam jo ula kroz nesvijest pakleni smijeh maehe. 
Tu zamuknu starica, guste suze kapale joj niz lice, tiho je jecala.
  ta  nastavi  bi 1' udo bilo da sam poludjela? Ne bi, gospodine. Nu bog mi je usudio da ostanem pri pameti, da se dignem od teke bolesti koja me iza toga shrva, da gledam propast, bijedu stare nae kue, muke moga roditelja. Varalice uminue bez traga. Kad mi se otac povrati, bjehu ve davna prevalili meu, ponesav sa sobom na imetak, nae
62
srebro, zlato, nu, sve. Pridignuv se od postelje, naem praznu kuu, a u njoj oca moga, koga od tolike nesree ostavi pamet. Ali to je vea groza, u svom ludilu zamrzi jo vema na mene, jer u njegovoj poharanoj pameti ostala je samo jedna misao iva da je moja mrnja nagnala na bijeg Luciju, ja da sam nesrei kriva. Proklinjana sto puta od njega, morala sam ga dvoriti njegovati, na smrt ranjena u srce morala sam ga voditi u svijet, kad nam vjerovnici raznijee imanje i dvorac na bubnju. Oh, gospodine, teko je to bilo i preteko. Nikomu nek bog ne dosudi takve muke kakvu pretrpjeh ja, dok mi bijedni otac pod tuim krovom ne izdahnu. A nai znanci, nai kumovi i prijatelji? Okrenue nam lea. Bili bismo poginuli od gladi da nisam pola k Zirovievima, da ih pozovem na raun. Gospoa Zirovieva davala nam je potporu dok je iva bila. A ja se evo preselih u grad, tu ivarim, tu me je nala starost, a iz onog kraja gdje sam se rodila, gdje mi je majin grob i dvorac slavnih djedova, ne ponesoh nego  tu se dignu Amalija, pristupi k ormaru te izvadi listinu  na, evo ovu kou, plemenski list moje stare, potene familije koja sa mnom pada u grob.  Suza iz Amalijina oka pade na staru svetinju.
Bilo mi je teko gledati staricu gdje preda mnom stoji ukoena, stisnutih usana, pustih oiju, gdje dri prvu i zadnju uspomenu svoga roda  starinsku kou na kojoj je arka suza drhtala.
 Vidite, to mi je sve to imam  ree  i kad umrem, moraju mi to staviti na prsa, dati u grob. Vidite, stara sam, a nisam imala ive ljudske due od moga pamenja koja bi me bila ljubila. Eh! Tako mi je bog sudio, i tako neljubljena lei u u grob. Nego imam nekoga koji me ljubi  nastavi okrenuv se kanarincu  evo na, ova mala ivinica, ovaj mali zlatni pti ljubi me od srca kao kakav ovjek, toli je mio, toli drag  tako se svikao na me. Da, da. Smijte se slobodno. S tom ivinicom ivim; on neka pogine, poginut u i ja. Taj kanarinac mi je ljubovnik.
Veernje sunce igralo je na nelijepom licu starice, na vrelim joj suzama, na staroj magareoj koi, sunce je drhtalo na cvijeu, a mali kanarinac, kanda razumije gospodaricu, uzvi-nu vrat, pogleda ju bistro i udari veselo tralalikati.
63
L
Bilo je uminulo pol godine. Za toga vremena ne doe mi Amalija pred oi. Sjetih se je vie puta, ali je i zaboravih. Jednom sretoh otaricu Liu koja pazi na onu strahovitu kuu.
  Lizo! Kako je?  rekoh.
  Dobro, vaa milosti.
  ta radi frajlica Amalija?
  Nita ne radi  odvrati starica pogledav me u udu.
  Kako?
  Umrla je.
  Zbilja umrla?
  Da, milostivi gospodine! Prije pet mjeseci je zakopasmo. Poginuo je kanarinac, bio je star. To se je primilo njezina srca. Poela slabiti, plakati, nije ve izlazila, nije gotovo nita govorila. Samo mi ree da bi vas jo jednom vidjeti htjela. Jednog jutra naoh je mrtvu u postelji. Bila je lice okrenula k zidu. Onda je poteno zakopasno, a na srce dasmo star, konati papir. Bogzna kakva je to ludorija, ali stara je tako naredila. Neka joj bude, bila je dobra duica. Bog joj dao lako!
  Bog dao lako kanarincevoj ljubovci  rekoh u dui i ja.
ILIJINA OPORUKA
64
5   Kanarineva Ljubovca
I
Bit e tomu tri godine po prilici. Sjedah po podne u svojoj pisarni premeui neku dugotrajnu, prepletenu raspravu. Jesensko sunce, virei kroz prozor, titralo je udno po staroj hartiji, a oko mene bijae sve tiho, tihano, ni da si uo mia. Uto pokuca netko na vrata. Unie potarski sluga i, staviv pred mene na stol ovei smotak, umoli me neka potvrdim da sam ga primio. Uinih mu po volji, a on ode. Isprvine nisam mario za tu smotanu hartiju. Bit e valjda kakav pjesniki pokus, pomislih: ljubavni uzdasi na dvadeset araka, ili kakav novelistiki prvijenac. Kako mi dnevice dolaze takvi pokusi, i kako sam za svoga ivota koju stotinicu proitao i mnogo toga dakako zakopao, nisam naglio skinuti peat s te  po svoj prilici knjievne  tajne pa, ukloniv je rukom na stran, stadoh iznovice itati raspravu. Zamisliv se pri tom a-sak, svrnem okom stranputice na natpis smotka, na potarsku biljegu, na kojoj su traci sunca igrali. Crte bijahu oblika talijanskoga, pred mojim imenom stajae presvijetlomu, premda nikakav presvijetli nisam. Bit e iz Dalmacije, pomislih, pa kako nam iza Velebita rjee dolaze literarni spisi, skinuh peat da vidim ta je. Prevarih se. Nit je bila pjesma ni pripovijetka, ve evo ovo. upnik nekog dalmatinskog sela tik mee hercegovake pie mi neka mu javim kamo da je dospjela ostavina trgovca Ilije Radia, rodom iz onog sela, koji je bio poetkom ovoga vijeka preminuo u Zagrebu. Da uem stvari lake u trag, priloi mi pisac nekoliko mrljavih araka  prijepis oporuke pokojnikove pisane istom kajkavstinom. Stadoh odgonetati drobna pismena prijepisa. Ubrzo razumih da je neki Ilija Radi godine 1805. u Zagrebu umro, da je taj
67
ovjek, rodom Dalmatinac a zvanjem trgovac, imao u Zagrebu dvije zidane kue, dva vinograda, po koju ral oranice, pun duan robe, punu krinju novaca, to zlata, to srebra, to papira, i sto drugih stvari, kakvih je imala za ono doba svaka imuna graanska kua. ovjek bijae dakle imuan, imetak mu je vrijedio do ezdeset tisua forinti to, osobito za ono doba, nije ala. Nu ovjek bijae i vrlo toan; svaki pokriva, svaka viljuka, svaki stolac bijae ubiljeen u oporuci; tono je stari Ilija zapisao koliko da ima u krinji cekina, kuda i banka, koliko li mu svijet duguje. Ilija bijae i poboan. Ostavi znatan zapis za svete mise, sto cekina konviktu zagrebakomu, neta i siromakom. Sav ostali imetak namre eni i keri. Nu malne zaboravih; Ilija sjetio se i lijepom svotom svojih roaka, seljaka u Dalmaciji, i to mi se vrlo udno inilo, svojoj keri ostavi navlas i batinu sa srebrnim drkom. udno! Pa ja da javim to je bilo od lijepe steevine Ilijine, ja, mlai ovjek, ob oporuci starca koji je prije sedamdeset godina preminuo! Pa kako je taj Ilija doao u Zagreb? I gdje mu je kua bila? Kamo njegova krinja? Kamo ena, kamo ki? Da, kako doe kajkavska oporuka u Dalmaciju, u onaj kraj blizu Gabele ili Nevesinja? I nisu li siromani roaci dobili ni pare? Sto i sto takvih pitanja nametnu se mojoj glavi. Ostavih raspravu, glava mi klonu na prsa, mata mi se razigra: iz one stare kajkavske hartije niknu sto i sto slika, a meu njimi stari Ilija, ovjek dobroudna lica, kose u perin spletene, u modru kaputu. Gledao me je, drei svoju srebrom okovanu batinu, gledao me je udno, toli udno, kao da mu na ustima stoji nerijeena zagonetka. Mora i mora stvari ui u trag, rekoh si sto puta i ve htjedoh da upitam tu udnu sjenku koja mi je pred oima titrala: to je od tvoje oporuke?, ali se prenuh. Mjesto jesenskog sunca virio je kroz prozor mjesec. Bijae no. Pohitah kui. Isprvine ne htjede mi san na oi. Razne misli o Ilijinoj oporuci rasplitale i splitale se u mojoj glavi kao paukove niti. Napokon usnuh. Ali i u snu stajae preda mnom starac Ilija, drei srebrom okovanu batinu.
Po svojoj udi nisam cjepidlaka, niti ne marim proslaviti se tonim piknjama, nu uhvatim li koju stvar, shvati li ona mene, ne umirih se za ivu glavu dok joj ne naem korijen.
Kopao sam, traio sam  i zbilja! U staroj zapraenoj knjizi naoh izvornu oporuku. Ma na dlaku slagao se izvor s prijepisom. A poslije? Poslije naoh toga vie, saznah kojeta. Pa ta je bilo od Ilijine lijepe ostavine? Dokazat u vam ta.
II
Negdje potkraj vladanja carice Marije Terezije doe u Zagreb ovjek crnomanjast, jak, srednjeg stasa, naravi vrlo ivahne. Moglo mu je biti trideset godina, a zvao se Ilija. Bijae rodom iz sela H. blizu mee hercegovake, a iz kue seljake. Kua bijae puna eljadi i velike i male, polje puno kamenja. Badava je tu znojiti i muiti se. Od kamena ne bude nego kamen, i tako je jedva korica pala na eljade. To je Iliji vrlo ao bilo. Bijae ovjek jak, mukotrpan, junaan, zazirao je od besposlice; i ne znajui kamo da djene svoje zdrave ruke, izljubi se s rodom, pa se dade u bijeli svijet, ne bi li u tuini naiao na bolju sreu. Poe u mletake vojnike. Nu na alost nije bilo ni tu mnogo posla, jer staromu junatvu slavne republike ni traga. Sve je to ve mrtvo i trulo bilo, pa kakav je to ivot za ovjeka radiu, kad mora o suhu hljebu amiti u kakvoj razvaljenoj tvri, vazdan sjedei na ravu topu da ga bijes ne odnese. Ilija baci dakle mletaku luntu, pa da e dalje u svijet. Zato i ne bi? Kad je svijet irok, i ovjek jak. Poe na more  u Levanad. I more je pusto kao i kamen, ali se tu ivi, i kako ivi veselo i zdravo, i koga je volja raditi, ima kada i gdje ouljiti ruke, ma kako mu tvrde bile. Ilija, putujui sad ovamo sad onamo, odbio je po koji groi u svoju kesu, pa ako i nije bogzna kako nabubrena bila, poteno su mu novci zvonili. Ali kad prebrodi ovako svijet, pa nisi na oba oka slijep, stei e neta to vrijedi vie od novaca. Nauit e kakav je svijet, kakvi ljudi, kako ivu, kako rade, kako teku i promeu.
U Ilije bijahu do dva van reda bistra oka, pa je bome za kratko vrijeme uvidio da u svijetu tota prudna i hasnovita ima, o emu ondje u svojoj kamenitoj zabiti ni snivao nije. Kad nakon nekoliko godina ree: Ilija, dosta te se nauili i bura i jug, izii na kraj! bijae Iliji puna i kesa i glava. Pa kamo na kraj? Mi ljudi ivui meu Dravom i Savom,
68
69
podalje od mora, nekako smo meki i gospodske udi, jer nam je i zemlja meka, pa ne treba nego zataknuti ibu u zemlju, i za koju godinu eto ti jabuke. Stigne li nas pako koja nevolja, ne znamo gdje bismo stali, kamo li pali, i kao da su nam odsjeene obje ruke. Al Primorac, Dalmatinac drugi je ovjek. Tvrdi ga je kamen nauio da bez djela ne ima ni jela, pa kad mu za kuom ne rodi zlatna penica, a ono po moru pliva zlatni novac. U dui Ilije Radia vrtjelo se ivo kretalo, koje ga je tjeralo sve naprijed i naprijed, i kako je bio jak i mukotrpan, nije se plaio pogibelji. Na Rijeci ostavi trgovaki brod na kojem je mornarom slubovao bio. Za malo svojih groa kupio je limuna, narana, figa, pa da koarom zae u one krajeve gdje toga bilja nema. Tako dovue se Ilija nosei svoju koaru do Zagreba. Kazivali mu ljudi da e u Zagrebu dobre proe biti, jer da u tom gradu puno gospodskog, rastronog svijeta ima, a trgovaca vrlo malo. I zbilja, srea poslui mu dobro.
Ulazei u grad, zaustavi se Ilija sa svojom koarom pred nekim duanom u Ilici, zaonda drvenoj i dosta pustoj. Pred duanom stajae drvena klupa, a na njoj sunae se star, pro-sijed, odebeo ovjek. Na glavi mu je stajala okrugla, iroka kapa, na nosu oale, a na nogama papue. Odijela nije imao na sebi van hlae, prsluk i koulju. Tako je starac sjedio i, as zijevajui lupkao se dlanom po ustima, as motao palce na svojoj trbuini. Inae je gledao taj iroki svijet vrlo flegma-tikim okom, ni ne tjerajui dosadnih muha sa svoga okrup-nog nosa.
  Hvaljen Isus!  pozdravi ga Ilija plaho.
  Na sve vijeke!  odzdravi mu starac.
  Ne bi li mi, dragi gospodine  nastavi Ilija svejednako plah  ne bi li mi dozvolili da se malko na vaoj klupi odmorim? Kako sam prevalio ba dobar komad puta, silno se umorih, da mi sve noge klecaju. K tomu ne poznajem ni ive due u tom gospodskom gradu, i ba mi je kao da me je vrana iz kljuna pustila na ovo mjesto, i pravo ne znam to je tu desno, to li lijevo.
Na te vrlo pokorne rijei Ilijine podboi se starac trgovac, uspe svoj kvrgasti nos i, omjeriv ispod oala doljaka, puhnu dva, tri li puta kroz nos kao razjaren maak. Zatim zakrijeti:
70
  Dakako! Opet nekakav ciganin ili dotepenac! Da nam trgovinu kvari, nam, prisenim graanima koji na svojem sjedimo i zlatne pravice imamo i u gardi sluimo. Pa za koga vraga imamo slavni magistrat  nastavi lupnuv rukom u dlan  zato imamo pandure? Izmesti treba te tue vucibatine da nam ne kvare posla i da nas moda ne okradu. Tko ne ostane pri svojoj kui, nije poten ovjek.
  Ali, dragi gospodine  otpovrnu Dalmatinac  ja vam nikakva kvara uiniti neu, niti vas pitam milostinju, jer imam, hvala bogu, u svojoj kesi koji dinar. Vi prodajate, kako vidim, rakiju, pasulj, kruh i kolomaz; ja trim naranama i limunovima. Od moje trgovine nema vam dakle tete. A nisam vucibatina, ako i nosim ovu jaku batinu. Imam i ja svoj dom, ali u mojem kraju ne raste nego kamen.
  A odakle ste  uspe kramar i opet nos  po govoru, rekao bih, graniar? Hm? Bog nas opuvaj! Ondje ima mnogo razbojnika, preklani su ovdje takvoga objesili.
  Ja sam vam iz Dalmacije, dragi gospodine, i bio sam kojekuda po svijetu, po moru, po Turskoj, u Mlecima, u Rimu-------
  Kramar, nekako se trznuv, namjesti bolje oale da pogleda to udo, toga putnika, i kako je bio vrlo radoznao, ree lupiv rukom na klup:
  Sjedte, pa sjedte! Na moru, velite? A da? Pak se niste bojali vode? Ja ne bih ni u naem potoku Medveaku, a vi na moru. Ta more je, zaboga, duboko, voda nema dna!
  E, kad se ovjek otisne ljudski od kraja, ne zna to je strah na vodi.
  Pa u Rimu?  nastavi kramar  jeste li vidjeli svetoga oca papu?
  Nisam.
  Hvala bogu! U Rimu bio, a ne vidio pape! Pa Turci, ti vas nisu izjeli?
  Kako vidite, nisu.
  udno, uistinu udno to putovanje. Znam, znam i ja ta je to. Dva puta za svoga ivota bio sam sa marijanskim putnicima kod majke boje bistrike, pa da znate kako sam se silno znojio! Limune i narane prodajete? A? Dobro! Dobro!  Kramar spopade Iliju za duu i jezik, pa kako je bio
71
Dalmatinac ovjek okretan i govorljiv, zaoe oba u dugaak, vrlo dugaak razgovor o svijetu i njegovim obiajima. Iliji razigrala se sve vema fantazija, a kramar, sluajui i te udne prie, snebivao se silno od samoga uda. Strahoviti onaj pur-garski ponos, koji mu je bio isprvine planuo ispod debelih oala, nekako se ublaio, to je bilo vidjeti po tome da se nos i usta kramarova rairie u blagostiv posmijeh.
  Poekajte tu  ree napokon kramar, klipsajui polagano u svoj duani, iz kojega se brzo povrati nosei svakom rukom ovelik vr vina.
  Na  ree kramar  moj dragi morski paue, ako vam je i voda toliko draga, to mislim da se neete plaiti mojega vina  jeste li uli  mojega vina iz mojega vinograda. Pijte samo, treba vam neto jakosti; pa mi pripovijedajte o tom vaem svijetu. Moj jedan susjed bio vam u Celju po poslu, pa je toli slatko kojeta pripovijedao o tom gradu. Ja se drim svoga plota. Ja nikud.
Drei se tih naela i svoga kolomaza, nije dakako gospodin Vid Grgurin  tako zvae se kramar  mnogo znao o pokrajinama iroke zemlje, a jo manje o svjetskoj trgovini. Po svome duanu mjerio je duane svega svijeta. Kad mu je, dakle, Ilija stao govoriti o bogatstvu mletakih tacuna, o velikim brodovima, punima robe, to lete po pustom moru, o magazinima poput tornja visokih, o crnim ljudima i morskim psima, sve se je gospodar Vid dlanima lupao po trbuhu, ste-njui od uda:
  A!  A!  A! to  to  to su strane historije. Toga nema ni u stoljetnom koledaru!
Pripovijedanje oduljilo se kraj vina prilino, i ve je i zalazilo sunce, a u to doba obiavao je gospodar Vid zatvoriti svoj duan, i nijedna muterija nije mogla dobiti u njega ni za gro sapuna. Premda mu je pripovijedanje Dalmatinca osvojilo veoma staru debelu glavu, te iroka kapica neprestano skakala po glavi, a oale bile spuzle na rt nosa, to se ipak nije htio odrei stare svoje navade, pa zato ree, staviv ruke na koljena, doljaku:
  Eto, sad e zvoniti Zdravu Mariju, pa treba zatvoriti duan, moj prekomorski putnie. Nu znate ta, tu svoju prt-ljariju moete i sutra nositi na pazar, danas je ve i onako
72
kasno, i nije dobro hodati veerom po gradu, jer ovjek moe i trijezan pasti u kakvu jamu ili kanal, osobito kad nije zagrebako dijete. Pak ima po noi dosta pijanih ljudi. Ve znate vi ta. Koliko sam uo, nadam se da ste poten ovjek, pa moete kod mene noiti. Ostalo mi je neta peenke od objeda, a vina ima dosta u pivnici, pa mi moete kojeta pripovijedati o tim turskim poganima i o talijanskim salamama. Putnik prihvati ponudu starca, i oba zaoe u kuu Vida Grgurina.
III
Bogzna to je sve Ilija govorio gospodaru Vidu za one prve noi, no rei bi da ga je zaarao svojim jezikom. Ponajprije ostao je Ilija u Vidovoj kui. Svijet nije nikako razumjeti mogao kako je gospodar Vid, ovjek razborit, graanin od starine, koji se je drao nepomino navade svojih otaca, kako je taj svega potovanja vrijedni ovjek mogao primiti pod svoj krov, da, drati pod svojim krovom ovjeka neznana,i koji se je onako iz svijeta doklatio u plemeniti varo zagrei baki. Za drugo, ne mogahu se dosta nauditi kako se je gospodar Grgurin od glave do pete prevrnuo bio. Bijae ivah-niji, okretniji, u njegovu inae vrlo flegmatinom oku sijevala je neka nerjeiva tajna; govorio je samo na pola ustiju, smijeio se tajanstveno, pucketajui debelim prstima i debljim jezikom. Susjedi se nekako plaili, gledajui kako ih mjerio kroz debele oale od pete do glave; bilo je dapae glasova koji su tvrdili da se Vidu Grgurinu mijea. Ilija, rekoh, ostao je u Vidovoj kui, ali nije on boje dane brojio besposlice. Od zore do mraka stajae u tacunu prodavajui robu; marljivo je pregledavao grad, kupovao je robe svakojake, vozio se po sajmovima, da, jednom ode kolima, a nije se znalo kamo. Pro-oe dva, tri, proe i osam dana, Ilija se ne povrati, a po susjedstvu smijali se ljudi ispod brka da je Vid pod stare dane oslijepio, pa se dao u ruke nitkoviu, koji ga je oiao i obrijao, nu sve da je samo pravedna kazan boja to je toli lakouman, i po tom neka se svaki graanin naui, s kim se druiti valja, i da bi se vrlo lasno dogoditi moglo da e Vidu sve prodati, i da e na svoju veliku sramotu zaglaviti u pur-
73
i....
garskom pitalu u Dugoj ulici, ako ga moebit ne zatvore u ludnicu.
Najvie je pako vrijedne graane srdilo da iz lica Vidova nikakove brige, alosti ili ludosti razabrali nisu, da je dapae na klupi palce motao zadovoljna lica kao i prije. Dobre kume i susjede  bog im blagoslovio jezik  roile se kao i make za svakim plotom, pri ranoj misi i veemici, pa udri jezikom po Vidu, da nije ostala ista krpica na njemu, i da je grehota i sramota, i da to nije bez vraga, pomozi, boe! Da, govo-rahu, da Vidova sestra i njezina jedinica nee nita dobiti od Vida, jadne sirotice! da takav ovjek nema srca koji svoje groe ludo baca u tuu kesu, a svojima batinu krade, i da cijeli taj magistrat nita i nita ne valja, da bi ga trebalo istjerati metlom, kao to su to prije sto godina uinili graani.
Vid sluao je to psikanje iz prikrajka, ali se njegovo poteno lice nije pri tom ni najmanje izobrazilo. Samo kad je jednom kasno podveer potovana susjetka mu, izmarica Mi-kulika, u vrtu preko plota stala ispitivati Vidovu sluavku ta se zaboga u toj kui radi, pa kako je Vid pravcati mjese-njak, koga bi valjalo kropiti svetom vodicom  samo one veeri izlio je trijezni Vid Grgurin na glavu potovane izma-rice Mikulike vlastitima rukama cijeli abar frike vode, koja se je te velevrijedne purgarice toli ivo dojmila da je mjesec dana kihala. Vid je meutim veselo motao palce.
Nu uskoro se neta zbude, da je sve susjedstvo izvalilo oi. Jednoga dana, dobrano poslije Zdrave Marije, stadoe nakrcana kola pred Vidovom kuom, a na njima sjedae Ilija. Majstori i majstorice evrljajui pred svojim kunim vratima, naperie oi, ne mogui od uda ni pisnuti  ali ne doznae nita. Ilija zatjera kola u dvorite, zatvori vrata, i laku no!
Protee osam dana otkako se Ilija povratio bio. Bilo je ba poslije rane mise kod Sv. Marka. Svijet se je razilazio iz crkve, a s njim i potovani Mato Mikuli, mladi cehmetar plemenitoga ceha izmarskoga i blinji susjed Vidov. Silazei sa stuba, opazi krupna gospodina, gradskog senatora Ilijaia, koji se ruku straga skrtenih polagano micao prema varokoj kui. Mladi cehmetar potisnu za vrijednim starjeinom te, pokaljav dva tri puta i snimiv klobuk, pokloni se van reda duboko.
  Dobro jutro elim vaoj milosti!  propenta kroz sladak smijeh Mikuli.  Vae gospodstvo, na gospodin cehovski komesar, izvolilo je danas rano dii se.
  Dobro jutro bog daj, dragi majstore!  puhnu senator.  Nekako me boli glava. Bijasmo juer na objedu kod gospodina upnika, pa sam se valjda nahladio, idui kasno kui.
  Da, da!  odvrati Martin motajui klobuk  vrijeme se onako mijenja sad ovako sad onako, vjetar sad po danu, sad po noi.
  No ujete, Mikuli, onaj va kalfa to je vau enu nazvao klepetalom dobio je svoju porciju, potenih dvadeset i pet.
  Hvala, vaa milosti, hvala! Ovo neka mu bude nauk kako starije potovati treba, i ja mislim da mu je ta medicina ulila vie ljubavi za mene i moju enu, dobru duicu. Nu-------
  ta je?  zaustavi se senator  samo mi ne govorite danas o poslovima, jer mi glava umi. Ta rekoh vam da sam se nahladio, idu od upnikova objeda.
  Oprosti mi vaa milost  nastavi Mikuli poniknute glave  to nisu onako cehovski poslovi, ali bih molio samo za par rijei  ja sam u kuhinji vae milosti ostavio, s doputenjem govore, odojka----------
Senatorovo uho uhvati kroz taj siloviti um glave svakako rijecu odojka, i uvaiv po svoj prilici u dubini due svoje da je kisela orba od odojka najbolji ustuk proti upnikoj nahladi, rairi nosnice, nasmijei lice i omjeriv nekako sentimentalnim okom Mikulia, pogladi podbradak i ree:
  E, pa kakvi su to poslovi, dragi Mikuliu?
  Vaa milost zna  prihvati izmar  da bez reda svi kotai krivo idu, i tko zapovijedi starijega ne slua ...
  Bene, bene, to znamo  nakalja se senator, komu je valjda s te opirne introdukcije opet glava zaumjela bila.
  To jest,  produlji majstor  vaa milost pozna Vida Grgurina  moga susjeda.
  Da, da! vrijedan ovjek, potena dua ...
  Da, da, vaa milosti, vrijedan ovjek, potena dua, dok joj se vrag ne prilijepi.
  Kakav vraji vrag?
74
75
I
  Onako, tako! K njemu je ba na Miholje u kuu dola bitanga s limunima i haringama, nekakav ciganin iz zemlje, no  tamo  nekako s prijeka  iz Natalije.
  Pak?
  Pak ga je Vid primio pod svoj krov, i hrani ga i brani ga kao da je toga dotepenca rodila prava purgarska majka. I taj reeni dotepenac prodaje u tacunu sira i kolomaza i slanine kao pravi purgarski sin.
  Pak?
  Pak su susjedi silno poeli klimati glavom, kako takva bitanga pod potenim krovom mirno spava, i mnogi misle da se Vidu  tu  tu malo mijea, bog ga opuvaj te nesree. Nu to nije nita. Onomad odvezao se taj zli duh iz Natalije na kolicima u svijet, i svi su dobri susjedi bogu hvalili, da smo se te kuge rijeili, jer ga nije bilo etrnaest dana ...
  Pak?
  Povratio se je bijes, bog mi oprostio grijehe, povratio se i dovezao puna puncata kola.
  ega?
  To neka sveti bog zna, ali puncata su bila, to sam vidio na te svoje oi. I bogzna, je li maltarinu platio? Ali sve to nije nita.
  ujete, dragi Mikuli, tih par rijei ve je itava litanija, koju neka bijes razumije.
  Sad ide ona prava coprija, vaa milosti. Kad se ujutro pridigosmo, imali smo ta vidjeti. Nad tacunom Vidovim vi-sila vam neka grdoba, deblja nego vaa glava, s doputenjem govorei, vaa milosti.
  Kakva grdoba?
  Morski rak!
  Morski rak!
  Da, pravi pravcati morski rak. Tako je bar Vid sam pripovjedio. kare mu bijahu vee nego one to vise nad duanom krojakoga cehmestra, a brci su toj grdobi vei od pandurskih. Sad neka pomisli vaa milost na strah.
  Pa je li rak iv?
  Ne mie se, ali bit e to coprija, jer od onog dana idu vam ljudi kao ludi kupovati u duan staroga Vida, pa to sve kasno do noi, premda ga je Vid prije zatvarao o Zdravoj
Mariji. Prije se kramar drao svojega posla. Prodavao je svijee, rakije, kolomaza, ali sad ima na prodaju trista vragolija: i narana i limuna, i figa i riba i slanine, i ta ja znam. A to je najgore, on vam to daje sve za pola cijene, tako da moj siromani kum Janko Krivoi nikakvoga posla nema. Ni iva dua nee da kod njega kupuje. Vele da mu je sir pljesniv, rakija vodnena, salo pokvareno, a to je la, sve prijesna la, ve je taj morski rak zaarao benasti svijet, i sve ide samo k Vidu. Da, kad su neki ljudi pitali Vida kako je to dolo, nasmijao im se u brk, pa rekao: E! morski rak! Tu dakle nema dvojbe, to nisu isti posli, i nepoteno je od purgara kad arolijom svomu sugraaninu posao kvari, a svemu tomu je kriv taj dotepenac iz Natalije, i ja molim da bi vaa milost toga nitkovia inkvirirala i zajedno s morskim rakom bacila iz naega plemenitoga varoa, jer smo poteni ljudi  a za pola cijene davati robu nije poteno. To je ono par rijei za kojih sam molio vau milost.
U poglavitoj glavi mudroga senatora umjelo je s te zaista udne pripovijesti jo jae. Uzvinuv brkove i skupiv obrve, htjede na morsku tubu mladoga cehmestra otkrojiti vragometnu sentenciju; uvaiv meutim odojka, pogladi i opet podbradak, ter ree:
  Bene, bene, dragi Mikuliu! Idite samo s mirom kui i recite susjedima da slavni magistrat zna to je pravo, to li krivo, i ako se pronae da tko vrijea pravicu, da e s nama posla imati. Zbogom, dragi Mikuliu! Onaj va pelinkovac je vrlo sladak, i ako vam je preostala koja aica, sjetite se mene----------
  Na slubu, vaa milosti! Jo danas-------
  Dobro, dobro! Pa u raku ja zasoliti.
Po podne onog dana skupie se vrli susjedi za aicom kod izmara Mikulia, koji je, dakako, sijevajuim okom pripovjedio kako mu je gospodin senator razjasnio da morski rak svakako vrijea purgarske pravice, i da e varoki panduri tu grdobu i onog neznanovia otpraviti preko mee slobodnoga kraljevskoga grada, neka slavna upanija s njima radi to je volja. Teko je opisati veliku radost vrijednih susjeda koji, odlaze oko polnoi od mladoga cehmestra, ni ne opazie da svaki od njih nosi u glavi morskoga raka. Ali ni
76
77
jedno srce ne razigra se toli ivo koliko vrle cehmetrice, koja je potpuno uvjerena bila da e Vida Grgurina stii pravedna kazna radi one grdne kijavice koje se nije nikako rijeiti mogla, a uvjerena bijae tim vema, jer je bio njezin djeak ponio gospodinu senatoru est polica pravog, pravca-tog pelinkovca.
rv
Senator odra rije. U ponedjeljak poslije onog razgovora na Markovu trgu unie gradski katelan u duan Vidov te ree neka doe odmah na magistrat pred gospodina senatora Hijaia zajedno s onim Talijanom za koga se ne zna iji je.
  Dobro! Dobro!  ree Vid mirno  daj, Ilija, natoi gospodinu katelanu aicu rozolija! Vjerujte, dobra je!
Katelan, lijeva ruka stroge pravde, ovjek inae mramorna srca, umekao se, kraj nepoznate mu do sada slatke i jake aice, da mu se brci sve smijali, a istrusiv treu aicu, cmoknu jezikom i ree Vidu:
  Takva ta uistinu nije jo moje grlo okusilo, gospodaru Vide! Nu, budimo iskreni, ako taj na Talijan nema putnog lista, ili ako je komu ta ukrao, ja u stisnuti oba oka, a gradska mea nije daleka.
To ree katelan Vidu u pola glasa, ali ovaj, obukav dug zelen kaput i zakopav ruke u depove, otpovrnu mirno:
  Zato vas ne budi strah! Otvarajte oi koliko vam drago. Sutra moete kod morskoga raka opet popiti aicu slatke rakije. A sad idemo na magistrat!
Nu katelan, imajui posla u svojoj klijeti blizu Svetoga Duha, ree neka samo idu gospodinu senatoru, a on da e sutra drage volje doi u pohode gospodaru Vidu, ili, bolje rei, njegovoj rakiji.
Vrijedni susjedi, a jo vie susjede, opaziv katelana, po-namjestie se na svojim prozorima i za svojim plotovima, da vide kako e Vid sa svojim morskim rakom na magistrat. Nije ih na to nukala toliko tajna zloradost, ve veliko veselje kako titi oblast domae pravice od tuih nametnika, a navlastito je kramar Krivoi, stojei pred tacunom, isticao veliku trbuinu, uvjeren da je samo njegova roba fina, samo
78
njegova cijena potena. Kad su Vid i Ilija, proav kraj prozora smijeeih se ena, prolazili kraj njeg, pozdravi Janko Vida:
  Dobro jutro, susjede! Sretan put!
Ali Vid zaustavi se i, namjestiv svoje oale, ree mirno:
  Odnio te morski rak!
Doav na vijenicu, poe gospodar Vid mirnim korakom u sobu Ilijaievu, a za njim Ilija, ne znajui ta e to biti.
  Hvaljen Isus!  pozdravi starac senatora, poloiv svoj klobuk na stol  dozvolite, poglaviti gospodine senatore, da sjednem; umorih se. im sam stariji tim mi se ini brijeg do slavnoga magistrata vii.
  Sjed'te, sjed'te, dragi Grgurine!  odvrati senator prijazno. Meutim stajae Ilija kraj vrata.
  Vi ste, poglaviti gospodine, citovali mene i ovoga ovjeka preda se. Evo nas na vaoj slubi!
Senator mudro gleui u prazni papir preda se, popravljao si je svileni ovratnjak. Na svaki nain bijae mu teko odgovoriti. Varoka i upanijska gospoda one dobe nisu dodue birala osobito finih rijei govorei sa graanima ili seljacima, i zavretak na svako umovanje bijae obino ivahna formula: uti, beno! ta ti zna!  Ali s Vidom Grguri-nom nije se smjelo toli krupno govoriti. Bijae graanin ugledan, ovjek zdrava srca i na glasu sa svoga potenja i milosra po svem Zagrebu i po svoj okolici meu gospodom i pukom, pa premda se nije dao od svoje kue, premda je kroz godine jednako robu prodavao, to mu bijae um van reda bistar i do starih dana, a razlozi toli naravski i jasni da im se je sam varoki sudac klanjati morao.
  Hm!  prihvati senator, glade si podbradak  vi, dragi Grgurine, ujem, imate nekakvu grdobu, nekakva morskoga raka.
  Imam.
  Pa emu to, molim vas? Zar nisu nai slatki raci bolji? Kaite sami.
  Ne znam  odgovori Vid  ja nisam okusio morskoga raka. Nemam ga da ga pojedem, ve mi slui samo za cimer.
  Ali ba takvu prekomorsku grdobu? Naemu svijetu nije to po udi; misle ljudi, da je to coprija. Pa makar i za
79
cimer, niste li mogli izabrati togod obinijeg, kao to na primjer va susjed Janko ima zelenog meeda, ili uro Krulin zlatnoga magarca.
  uo sam, poglaviti gospodine, da naa gospoja banica ima ivu papigu, koja vie: Hereinf Zato ona ne dri u krleci sjenice ili kosa? I nije li vea coprija kad luda zvijer govori: Herein! Pak oprosti mi vaa milost, ja nijesam nikad uo da na svijetu zelenih meeda ili zlatnih magaraca imade. Uostalom je na svijet grozno benast, i ja samo velim to da neu biti sluga tue bedastoe. Ja sam itao pravice plemenitog varoa, nu ne sjeam se da bi ondje stajao kakav artikulu proti morskim rakom. Ja ostajem pri morskom raku, s doputenjem vae milosti.
  Pa si ga k bijesu drite!  planu senator i zatim nastavi sveanije:  Vi, potovani Grgurine, drite pod svojim krovom toga nitkovia za koga se ne zna gdje mu je majka.
  Nemojte vi tako, gospodine moj!  planu Ilija ko-raknuv korak naprijed. Oi mu plamtjahu poput eravice, a lice mu se zaari preko ela.
  Budi s mirom, Ilija!  mahnu Vid mirno rukom  ja u dokazati gospodinu ta poglavarstvu znati treba. Ovo nije nitkovi, i zna se da ga je potena mati rodila. Evo mu krsnoga lista!  Vid izvukav iz depa ut papir, dignu se i stavi list pred senatora na stol, zatim nastavi:  Po tom moe poglavitost vaa suditi da je to krten ovjek i zakonsko dijete. A sve vam je tako. Sjedio sam po podne pred duanom, i tu vam donese namjera nekakva ovjeka s koarom  ovoga ovjeka, ovoga Iliju na! On me umoli da smije ot-poinuti na mojoj klupi. Ja ga pitaj iji si i ta nosi, a on mi ree: Limune, fige, i da je Dalmatinac. Nu ja, stari vuk, otresni se na njega, mislei da je to samo ciganija, pa ovjek dandanas ne zna kakav se lopov pod potenim licem skriva. Nu poslije se uvjerih da je to pametna glava, da se je nagledao svijeta vie nego nas obojica, s doputenjem govorei. Primio sam ga pod krov, i za one prve noi dao mi je u pohranu svoje svjedodbe i papire i stotinu pravih, pravcatih cekina to si je putujui po moru pritedio bio. E vidite, gospodine, da nije nitkovi, niti lopov. Evo vam svih papira, i sami ete vidjeti da je tako. Ja sam, hvala bogu, izuio tri latinske kole i razumijem ovako neta. I da vam mnogo
80
toga ne nabrbljam, taj ovjek ima finu glavu, i zna kako trgovati treba, i rekoh mu neka ostane pri meni. Dobro, ree on, i iao u Primorje po robu, pak sad trgujemo veselo pod novim cimerom, pod morskim rakom. Nu evo i takse za toga ovjeka, da se prikupi u plemenitu opinu, i neta za va trud, milosti vaa! Sad znate sve, a Vid Grgurin, s doputenjem, nije jote s lopovima bratimstvo pio, pa ako i nije bio po svijetu, rado se priui tomu to je pametnija pamet smislila.
Stari kramar maui ivahm'je rukama, poloi potrebiti broj kuda na senatorski stol, a gospodin Ilijai uvaiv da su Ilijini papiri kakvi biti moraju, i da je taj nitkovi napokon posve estita glava, uvaiv i to da taksa nije manja nego to biti ima, da je moebit i vea, uvjeri se napokon da pokojnomu odojku nikako toliko vanosti pripisati ne treba kao to je mladi cehmetar Mikuli po svoj prilici mislio. S tim velevanim razlozima, pa i obzirui se na posve razborite rijei potovanoga Vida Grgurina, morao je poglaviti senator nehotice priznati da sva pria o copriji s morskim rakom polazi moebit vie iz pljesnivoga sira gospodara Janka negoli iz temeljita straha od neke vie arobne moi, pa zato ree Vidu:
  Sad vidim, predragi Grgurine, da je sve u redu, i ja u posao za toga Iliju Radia ve obaviti. Nu zbilja, po podne u doi da si tu grdobu, toga morskoga raka, na svoje oi pogledam!
  Bit e mi osobita ast, i preporuam se vaoj milosti!  pokloni se Vid i ode sa Ilijom.
Susjedi i susjede, videi kako se Vid i Ilija povratie posve vedra lica, a ne pokunjeni, kako su se nadali bili, stadoe uvelike gatati ta li e se zbiti; ali Mikuli sjetiv se da je njegov odojak vrlo lijep bio, nije ni najmanje dvojio da e i Ilija i morski rak sramotno planuti iz Zagreba.
Ali gle uda! Po podne navrati se poglaviti gospodin senator Ilijai Vidu, te je, kako su oiti svjedoci, promotriv cijelu stvar kroz plot, tvrdili, zajedno s Vidom i Ilijom iskre-sao osam punih boca u vrtu pod jabukom. Da, ljudi opazie posve jasno kako se senator s onim nitkoviem iz Nata-lije milo rukovao.
6   KanarinJeva Ljubovca
81
No nije gospodin Ilijai taj put pohodio bio morskoga raka, on je odsele redovito zalazio k njemu, te ondje grijao slabe svoje ivce slatkom prekomorskom kapljicom, da skupi nove snage, da moe neumorno raditi za spas plemenitoga varoa zagrebakoga. Posve bje naravski da je stoga svijet sve vie polazio duan Vidov, a Jankov ba nitko, izim kumova i susjeda.
Gospodaricu Mikuliku spopadoe grevi, a susjedi su na sva usta govorili da je morski rak i senatora zaarao.
Po tome to se zbilo u Vidovoj kui, po tome kako je sam magistrat pravice starih graana bacio pod noge, vidjelo se oito da je svijet od dana do dana gori, te se ne bi ni najmanje uditi bilo da budua repatica plemenitomu varou donese veliku nesreu. Zlo po Zagreb, vrlo zlo. Gusjenica dere drvee, Sava zalijeva sjenokoe, sua je spalila vrtove, kruh je sve manji, a prije desetak godina svakako je na mlijeku vie skorupa bilo; nu, sve gore i gore. Pa pita li se ovjek po dui odakle sve to zlo? Magistrat i opet magistrat. Varoka gospoda ne znaju vie za boga.
Tako je umovao zeleni meed, osoba inae vrlo vana, sudei po ogromnoj trbuini, a po njemu je govorilo tako sve susjedstvo, s ega dakako nije Vida ni Iliju zaboljela glava, ve su oni svojom coprijom mamili u duan sve vie i vie ljudi, lica dosta uglednih, i to iz podaljih strana grada. Nu na veliku sreu i radost zelenoga meeda, s kojim se je zlatni magarac proti morskomu raku urotio bio, rijeila se Ilica naskoro te coprije, i mlada je cehmetrica javno pripovjedila da je sve to samo zato izilo na sreu, jer je ona u to ime dala misu sluiti, ne rekav ipak sveeniku quo titulo.
Jednog jutra zatvori Vid svoj duan, skinu Ilija morskoga raka, i ortaci preselie se u kuu Vidove sestre na veliki trg, na Harmicu, istisnuv prije iz duana brijaa Imbricu, ovjeka inae vrlo razborita, koji je bez obzira lijeio i gospodu i ivinu. Kua gospe Barbare  tako se zvae Vidova sestra, krezuba udovica  bijae daara, na milost boju slupana, a krov se je bio vrlo ozbiljno naherio kao da svakomu veli: Sluga pokoran! Nu bilo kako mu drago, promjena je Vidu i Iliji dobro sluila, pa ako su silni mievi skakali po Barbarinu tavanu, to su i silni groi padali u Vi-
82
dovu kesu, jer je napokon Harmica bila glavni trg, gdje se je zaonda ve skupila bila sva trgovina, svi sajmovi.
Svijet se nije mogao dosta nauditi toj promjeni, svijet nije razumio, kako je Vid, probaviv vei dio svoga ivota u svojoj kui u Ilici, mogao pod stare dane svoje kosti prenijeti na drugo mjesto, i ljudi su posve dobro nasluivali da to nije Vidovo maslo, ve da ga je na tu novotariju naputio onaj nesretni neznanovi iz Natalije.
Imbrica, ovjek vrlo iskusan, budui poznat sa itavim gradom, pozdravio je prvi pojav morskoga raka na Harmici nekim tajanstvenim, porugljivim posmijehom, kakav se samo na nosu ovjeka otra uma opaziti moe. Raskreiv noge, prekrstiv ruke, znao je spustiti svoju fino poeljanu glavu na prsa, sakupit svoje tanke obrve ter apnuti kroz zube:
 Ha, ha! Morski rak! Prevarancija! Lijepak, na koji se magarci love! Istisnuli me iz tacuna, gdje sam brijao punih deset godina, gdje nisam ostao duan ni groa! Ha, ha! I tomu e carstvu biti kraj!
Susjedi su naravski vrlo udno klimali glavom. Proroanstvo doktora, ovjeka pismena, koji je vidio dalje od nosa, uvjerilo je vrijedne graane da e se Vidova slava jednom za bob i graak prodavati, ne govorei o Iliji, za koga se i onako openito govorilo da e vrag iz njegove koe remenje rezati. Zeleni je meed dodue tvrdio da Vid nije toli opak ovjek, kako se mislilo, jer da ga je pekla savjest, te se uklonio njemu, Janku Krivoiu, da mu dulje ne kvari posla, ali ostali svijet nije bio blage udi, i svatko je slutio u dubini due svoje da e tomu carstvu skoro kraj biti! Da je ovjek malo pobolje otvorio oi, bio bi jamano opazio da se brija Imbrica ulja i sad oko Barbarine kue kao maak oko vrele kae, i da bi taj svoj desetgodinji tacun jo kako tako pregorio bio, da se sav posao nije vrtio oko neega drugoga  oko oiju Barbarine jedinice, lijepe Jagice.
I bilo je vrijedno vrtjeti se oko te djevojke. Bijae nekako drukije graena nego ostale. Malena, jedra, puna kao jabuka, irokih plea, punih grudi, stiskala je bujne crvene usnice, mirei ispod dugih trepavica iz vragolastih crnih oiju, da je svaki put Imbrici kliznuo sapun iz ruke kad bi
6*                                                                                  83
je god pogledao. Put bijae joj glatka, sjajna, obrve guste, sratene, a kosa fina kao vlakance i mrka dokraja.
Stara Babika, dobra mati, mazila je tu jedinicu, da su je susjede jezikom ibale do tree ulice, ali Babika gladila je svoju djevojku kogo stara usidjelica svilodlaku maku, hranila je debelim skorupom i bijelim hljebom, te bi joj sto puti na dan rekla:
  Jagice, srce moje, joj, ala si lijepa! Takva ta nije svijet vidio. Da, pitam ja gdje ima u gradu toli lijepe djevojke? Moda ki naega varokoga suca koja ima bradavicu pod nosom! Nisi ti stvorena za koga god. Tko nije gospodski sin, nek ne pokuca na tvoja vrata. Tko tebe hoe, srce moje, mora imati na izmama zlatne potkovice.  Jagica je sve to dobro upamtila, i kad je zaprosi jedno licitar iz Laske ulice, ovjek mlad i poten, nasmija mu se djevojka u brk i ree:
  Dragi majstore!  Meni se nee medice,  natoite je drugoj!
Susjede su dapae bajale da Babika svoju ker u mlijeku kupa, nu valjda nije to ba puna istina bila, jer je o tom govorila najvie susjeda, mlada mesarica, kojoj su boginje lice silno nagrdile bile. Majka je dakle sanjala o gospodstvu, o zlatu, ali nije toliko ki. Ruke joj bijahu slabo spretne poslu, pletivo i vezivo motalo se nemilo pod njezinim rukama, a u kuhinju nije je pustila majka da se fina koa ne zadimi, ali je zato marila Jagica za gusle, za popijevke, za kolo i za mladie, ako su bili momci od oka. Imbrica ne bijae dodue mladi kao dren, niti bogzna kako lijep, da bi ga bili mogli staviti na oltar za sveca  ali Imbrica bijae, tono je rije, vraka krv, ovjek koji se umije prebacivati na sve strane, ovjek komu leti jezik kao po loju. Znao je kititi i ikati jezikom, miti ti govorom, previjati se kao maak, a ale zbijati kao majmun, pa kad je znao da ga uje Jagica, zaletio se on u svoje vragolije, ibao po svaijoj glavi, a Jagicu gladio jezikom da je mladoj sve srce igralo. K tomu je i pjevao uz tamburicu i kako slatko. kolnika nije ve nitko ni sluati htio uz orgulje, ve samo Imbricu. Kad je onako za tihe ljetne veeri sam bio u tacunu, pak drndao na sitnoj tamburici, kad je tako tanko i alostivo pjevao:
84
Hoja, koja, hoja! Ti si, duo, moja!
onda je bome Jagici igralo srce, pa se djevojka malo pomalo nauila na toga britvica, i kad mu se bilo seliti, bila je itav dan  da, itav dan vrlo alosna, a jedan dan alosti dosta je za mlado djevoje.
Nu brija Imbrica nije samo umio brojiti ice na tamburici, ve i brojiti koliko Babikina kua vrijedi. Znao je on da je Jagica jedinica i mezimica u starice majke, znao je on da ujo Vid ima prilino groa, kuu i vinograd, i da e to namrijeti Jagici, koju je pazio kao oko u glavi, i kad je sve to tako lijepo zbrojio bio, stao je drndati i slatko pjevati Jagici:
Hoja, hoja, hoja!
Ti si, duo, moja!
sanjajui kako e se lijepo iriti po svojoj kui, po svom vinogradu, uz svoju Jagicu. Pa gle! sad mu je morski rak pokvario raun natoliko da je ta lijepa, jedra Jagica zaboravila i pjesmice i tamburicu i Imbricu.
Nu koliko je veleumni brija slovio nekim osobitim prorokom meu graanima, ovaj put se prevario bio, kruto prevario, jer carstvu morskoga raka nije bilo kraj, nego je dapae cvalo bolje no ikad. Ustrajno srce starca Vida, a osobito bistra glava i potena dua Dalmatinca Ilije rairila je trgovinu nairoko. Ova morska grdoba nad duanom, ispr-vine proklinjana i raena, izae naskoro na glas po svem gradu, da, po svoj zemlji, te gospoda velikai, i sam biskup zagrebaki, nisu kupovali robe nego u duanu Vida i Ilije. Ispod tih revnih ruka nicao je blagoslov dnevice, vanjski trgovci i kramari uzimahu robu samo od morskoga raka;  nu, bijae tu posla od zore do mraka, tako da su najljui neprijatelji sada tovali dalmatinskoga doljaka kao neko udovite, i sam zeleni meed, ovjek uope vrlo konzervativan i glede cijene i glede robe, odreza jedno po veernici Imbrici:
 Moj dragi Imbrice! Tvoja te je nota izdala i ice su na tvojoj tamburici popucale. Fin si ti, i znam koga je ta tvoja tanka popijevka ila. Ali, ali, dragi moj Imbrice, kos
85
je ostao bos, a brija nikad od sapunice dalje. ta e? Tako ti je sueno.  Je 1' tako, prijatelji?  okrenu se zeleni meded ostalim graanima, lupnuv se po trbuini  izijo Imbricu morski rak, izijo ga morski rak!
Dok su vrijedni purgari glasovitim smijehom potvrdili istinu rijei zelenoga meeda, odjurio je Imbrica bijesan, viknuv da je nezahvalna zagrebaka bagaa zaboravila njegova velika dobroinstva, to je po svoj prilici znailo toliko da je Imbrica Zagrepane ve dugo vremena brijao.
Ilija, inae ovjek vrlo iv i okretan, vladae se vrlo mirno i edno. Ako nije po trgovakom poslu putovao van Zagreba, stajao je od zore do mraka u duanu radei neprestano i provirkujui samo katkad iz tacuna na okno, idue prema dvoritu. Jagica nasuprot sjedila je vazdan do prozora svoje sobice u dvoritu za vezivom, i dolazila je esto po kojekakve sitnice u duan. ta ete? Sto i sto puta uje i ita: Bio ovjek, bila djevojka; pa se to vidjelo, pa  Jagica djevoje jako i rumeno kao i jabuka, u nje srce upaljivo kao slama, a u Dalmatinca do dva iva oka, rei bi, do dvije ive eravice. K tomu bijae siromah Dalmatinac sam, otkinut od svojte, u svijetu srodnu, ali opet tuu po naviki i ivovanju. Uzdisao je radei cijeli dan, a sada mu se opet zaeljelo ljepote i milote. Vid i Babika pako bijahu starci. Je 1' udo da se tu zbilo to je ve sto put bilo, ponajprije trenom ispod oka, plaho iz busije, a poslije sve jae i jae  kako to biva od starine; ali opet ne ree jedno drugomu ni cigle besje-dice. Jednog dana naoe Jaginu majku u postelji mrtvu. Tu je bilo plaa i suvie, a Jagiino srce se pri tom jo vie razmekalo; suze uminue, ali srce je ostalo meko, i Jagica je stala gospodariti u kui glave poniknute, oka mutna, jer joj, kako joj mati umre, bijae u kui pusto, vele pusto. Starac Vid hodio je po kui kao bez glave, i sva briga spala na Iliju. Katkad bi Vid zaao i u duan, i tu je, sjednuv na bavicu figa, iza suznih oala mirno gledao Iliju kako hitro i revno radi. Govorio nije nita. Kad je onako sjedio jednog popodne, prihvati Ilija iza duanskog stola:
 Dragi gospodaru Vide! Evo se danas digoste u pet sati, pa ste pri tom vlanom vremenu stajali u dvoritu gdje su ljudi spremali eer u magazin, i tako vazdan sami sebi
86
na lea krcate poslove kojih mogu sam obavljati. atri ste, uvati valja zdravlje, jer nije bog stvorio ovjeka od kamena. Vi lijepo poivajte u svojoj komorici, pa se krijepite starim vinom, a moje ruke pustite; ili nema va ortak vie vjere u vaem srcu?
 Beno, beno!  otpovrnu ljutito Vid na te rijei, i oale mu se jae suzama orosie.  Ja tebi ne vjerovati, ja tebi, svomu Iliji, koji si mi to i roeni sin! Ta ne bi li se ja morao bojati boje pravice, da u mom srcu i piknjica dvojbe na tvoju potenu duu ima? Misli li ti da pazim na tvoje prste? A ja! Na, evo, ovu desnu ruku dao bih za te, kojom sam samo dva puta za svoga vijeka prisego: kad sam se enio i kad sam postao graaninom. Ne bio zdrav, ako je ne bih dao! Pak nije li tvoje to je moje? Nije li tvoja glava moju staru pamet izvadila iz kolomaza, te mi danas zvoni kesa da se uje i preko vrha svetog Jakoba? Nego  nastavi Vid meke  pusti me da te gledam, jer te rado gledam. Srce mi igra kad vidim ovako potenu glavu koja ne stoji zaman u svijetu bojem gdje je jelo plaa za valjano djelo, srce mi igra kad  kad gledam toga  ha, ha, ha, vrago-metnoga morskoga raka!  Obrisav svoje oale, nastavi Vid:  Nu ve mi se odavna neta po grlu mota, ali danas, na moj vjenani dan, mora mi to ispuznuti na jezik, puklo kud puklo. uj! Babika je umrla, a drvo za moju mrtvaku krinju odavna je zrelo. Dva, tri dana, pa onda u onaj  u boji kraj. Roda ne imam. Sve je oko mene mraz ofurio  samo je ostala Jagica  moja Jagica. To je ono. Kai mi po dui kako da se razdijeli moje blago po smrti? Svakomu pola? Tebi pola i Jagici pola? Jagica je moga roda, ali ti  stran ovjek  ti si to privrijedio. Krivica bi bila da dam jednomu ili drugomu sve. I ja si sto puta rekoh: Nek se ne dijeli! Pa kad je jedno blago, nek budu i batinici jedno, nek se zdrue Jagica i Ilija, kako to sveta mati crkva doputa. Ti, moj dragi, nisi roen za fratra, a i od Jagice teko da e biti opatica, pa kad si ti muko, a ona ensko, zato ne biste mogli biti jedno, i blagoslovi bog. Ja te ne silim, jer je srce vraki gospodar, koje ne zna za regule, ali ako mi 2idov nije prodao krive oale, mislim da je tebi vrlo drago da zidar nije zagradio onog okna prema dvoritu, a Jagici, znam,
87
bilo bi jo drae da okno nema bedaste gvozdene reetke. Sada govori ti!
  Eh!  priskoi Ilija k Vidu  ta u vam rei, ve da vam idov nije prodao krivih oala, i da vas ljubim u potenu ruku!
Za tri nedjelje orila se Vidova kua od veselja, da se je stari strop silno klimao, a jo silnije gospodar Vid i senator Ilijai, debeli kum. Ilija se i Jagica uzeli, a Imbrica je javno na Harmici izjavio da je mogao dobiti Jagicu, ali da je ne bi htio uzeti, da su mu pridali pola carevine.
  Kiselo groe!  ree zeleni meed.
Ve je trava rasla nad potenim kostima starca Vida. Vrijedna ta dua uminu u drugi svijet, smijeei se srei svoje djece  Ilije i Jagice.
 Djeco moja!  ree dan prije smrti, sjedei na postelji  znam, blizu mi je kraj. Da, da, ovo moje staro srce sve manje i manje kuca. ta ete! ovjek je kao i ura. Dok je nova, vrte se kotai da je veselje; ali kad se kotai oglou, kad se zubi na njima istroe, stane ura, pa toga urara nema na svijetu koji bi je umio popraviti. Nu, hvala budi svetoj trojici, ja sam se poteno naivio toga ivota, i boja e milost dati te u i ja nai u raju svoj zakutak, da s gora, s onoga svijeta vau sreu gledati mogu. ivio sam nekoliko godina medu vama sretno i veselo, i ako mi je sada umrijeti, nemam se na gospodina boga potuiti radi kakve nesree, ja mu dapae hvalim od sve due da mi posla tebe, moj dragi Ilija, da si mi kuu podigao. Jo koji dan, pa eto e biti ba esta godina to smo se prvi put vidjeli na onoj klupi pred mojom kuom u Ilici. Ja sam te, bogami, drao za kakvu skitalicu, ali se moja luda pamet, hvala bogu, ljuto prevarila, jer si zlata vrijedan. Samo neta mi je ao. Vi ivite zajedno, tebi, Ilija, ima neta vie od trideset godina, a Jagica je mlada, i jo nemate djece; tu radost bar da sam doivio. Nu bog je tako htio, i slava njemu. A molim te, Jagice, samo za jedno. Potuj ovoga vrijednoga ovjeka. On e ti biti odsad otac i majka. U njega se uzdaj, po njegovoj
volji radi; jer mu je volja dobra, pa ako mu je lice katkad mrano, to su ti brige za tebe i za kuu, brige za koje kratka enska pamet ne zna. A tebi, dragi Ilija, neu dalje ni govoriti. Znam kakav si, i da e Jagica uz tebe sretna biti.
Tako govorae Vid, a za tri dana ponesoe ga na groblje, i sto i sto graanskih ruku jagmilo se da na njegovu mrtvaku krinju bace blagoslovljenu grudicu. Iliji pako pucalo je srce, jer, premda je imao uza sebe mladu enu, bijae mu nekako pusto kad mu je srce bilo prikovano uz Vida. Nu to su sve preklanjske prie, jer je na grobu staroga Vida ve rasla trava.
Ilija bude uglednim ovjekom, pravim graaninom. Pameti bijae bistre, revan preko reda, potenjak na glasu, a izim toga ovjek vrlo bogat, i ne znam jesu li varoka gospoda koga vie tovala nego gospodara Iliju. Zaboravilo se dapae da nije Zagrepanin, za ono doba veliko udo; zato je postao Ilija gradskim assessorom i crkvenim ocem. Najvie je pako graanstvu godilo da je bio svakomu prijazan, da nisi na njemu ni traga oholije vidio. To je dodue lijepo, ali je i vrlo rijetko, jer zlo i naopako kad od opanka postane kornja, govorahu nai starci, a to je rije vele istinita, jer nema obino oholijeg ovjeka od pofarbanog seljaka, koji je milou bojom ili vrajom stekao koji groi.
Tri, etiri li godine po smrti Vidovoj pade Babikina stara drvenjara od sjekire, jer se je krov toliko naherio bio da se stanovnicima svaki dan mogao sruiti na glavu, pa je bilo skrajnje vrijeme podignuti novu kuu od temelja. Za Vidova ivota nije dakako Ilija nita o tome spomenuti htio, jer starci misle da e namah umrijeti kad stanu novu kuu graditi; zato se je kako tako krparilo. Nu sada nije bilo zapreke, a sad se je bome i gradilo ljudski, ne od hrastovine, ve lijepa kua na jedan pod od peene zemlje i kamena. Milo bijae tu kuu gledati. Razizemlje prostran duan na svodove, a za duanom sobica gdje je gospodar Ilija raune slagao. Nad duanskim stolom visijae drvena zmija, a o njoj razna prekomorska roba, salame, sir, narane, morski pauci, koljke i ta ja znam. Vrata duanu bijahu od vrsta gvoa, naki-ena umjetno kovanim eljezom. Do duanskih vrata dolazilo se uskim svedenim ulazom u dvorite isto, kamenom tara-cano, i nakraj dvorita bijahu magazini, puni robe svakojake.
88
89
Nu prvi pod da si tek vidio. Kuhinja ista, puna bakrenog posua. U velikoj jedaoj sobi stajae u srijedi ogroman stol od hrastovine, a oko njega visoke hrastove stolice, o zidu staklen ormar, pun dragocjenih zdjela, posuda, tanjura, sve talijanski posao, fini vrevi, ae i boce od bruena stakla, posveene votanice i kip bogorodice od voska pod staklenim poklopcem, a u kutu irila se ogromna zelena pe. Od jedae sobe ilo je okance u kuhinju da jela dou sona i smona na stol. U lonici stajahu dvije ogromne hrastove postelje, a na njima perina itavo brdo, skoro do vrha sobe, a sve to pokriveno pokrivalom od katuna, osutog velikim crvenim cvijeem. Du zidova redali se visoki hrastovi ormari, puni puncati bijela fina rublja, naslaganog tue bez broja, jer nije to pravo gospodarstvo gdje se rubenina na prste izbrojiti moe. A to je u tom domaem svetilitu najvanije bilo: o zidu nad posteljama kip bogorodice, a pred njom srebrna svjetiljka, Ilijin graanski list pod staklom, velika crna puka, jer je bio Ilija i strametar kod graanske strae, i prosta batina srebrom okovana. Pod posteljom pako stajae jaka krinja, okovana gvoem i zatvorena jakim lokotom, bez sumnje utoite mnogobrojnih cekina i kuda. Sve, sve se je bilo preobrazilo i poljepalo, samo jedna jedina starina ostade na svom mjestu. I nad duanom nove kue visio je onaj stari morski rak, premda su mu ve brci ispali bili. U tom novom raju, pred kojim bi svaki Zagrepanin kapu skinuo, gospodarili Ilija i Jagica.
Ima ena svakojakih, i ovake i onake udi. Nekoj je teko zaviriti u duu, jer si lukavtinom umije zaklanjati pravu narav, i prevarit e ovjeka i zdesna i slijeva. Neku e odmah prepoznati kao da ti na dlanu stoji, te se vrti kao preslica, i puna je rijei kao ipak. Nu za Jagicu nije se moglo rei ni jedno ni drugo. Jagica bijae za mlada dosta razmaena i poneto gizdava, nu kad joj majka umre, kad se je poslije udala za Iliju, lijepa snana ovjeka, te sav kuni posao spade na njezine ruke, priui se pomalo poslu, priui se svome muu, te ne imajui inae bogzna kakve brige, ivjela je mirno, te nisi na njoj opazio ni osobite sree, ni alosti, ni velikih osjeaja, i jo manje misli; srce joj se njihalo pravilno u prsima kao njihalo velike ure u jedaoj sobi, a oso-
90
bitu razmiljanju nije imala povoda. Moebit ju je dralo na uzdi i ivo, otro oko Ilijino.
Ozbilje kojim je radio, tovanje koje je cijeli grad izjav-ljao Iliji, i strogost potene due kojom je kaznio svaku ne-valjantinu, zadavahu Jagici neki neobini strah, te nije ni sanjala opirati se onomu uz koga je, jednim asom rasplam-ena, prionula bila za vas ivot; Jagica je Iliju po svoj prilici poitala nekim strahom vie nego ljubila, jer kraj sve dobre volje nije onako pravo zdravo od srca ljubiti mogla. Neto joj je ipak ostalo od mladosti, neto malo gizde. Videi da joj je mu bogat i ugledan, rado je isticala neko gospodstvo. Nije ona nikoga vrijeala, nije nikomu nabacivala: Gle, ja sam bolja od tebe, jer imam vie od tebe, ali joj je godilo kad se je svijet klanjao bogatoj trgovkinji  a poklonika i puzavaca e vazda nai kad ti je kesa puna  rado se je kitila srebrom i zlatom i svilenim rupcima i vrpcama. Tomu veselju nije Ilija dakako ni najmanje prigovarao, jer prema njegovu bogatstvu bijahu to sitni trokovi, i premda strog i toan, a sam trijezan i tedljiv, smatrao je Jagicu nekim svetim zapisom starca Vida i vladao se prema svojoj eni njeno i ljubezno. Razmiljati o njezinu umu, o njezinu srcu nije imao kad od silnih poslova. Sprvine bavio se je taj vrijedni ovjek samo o svojoj trgovini, nu kad je poslije bilo vie bojeg blagoslova i vie utaka, kupio je zemlju za zemljom, vinograd za vinogradom, a tu je trebalo i pripaziti na plug i na preu i na pivnicu; od svega toga bijae dakako mnogo glavobolje, i nije ni udo da Ilija nije svoje ene poblie razmatrao. Jedna ga je stvar ipak veoma pekla.
Jedne nedjelje sjedae Ilija po objedu za svojim velikim stolom zajedno s poglavitim senatorom Ilijaiem, koji se nije mogao dosta nahvaliti Jagiine kuhinje. Gospodarica bila je pola k veernici, ostaviv klju od pivnice na stolu. Ilija i senator bijahu u stanu sami. Pred jednim i drugim stajae vri rumena vina, i sudei po arkim obrazima gradskoga starjeine, znala je Jagica zato klju od pivnice kod kue ostaviti treba, jer je vrijedni gospodin Ilijai vrlo esto mjerio i izmjerio dubljinu svoga vria.
 Hm!  ree senator, pogladiv po obiaju podbradak  vidite, dragi Ilija kakva se udesa zbivaju po svijetu. Da
91
mi je tko reko, kad ste prvi put sa Vidom bili na magistratu, da ete s vremenom biti graanin, assessor, crkveni otac i strametar nae garde, ja bih mu bio rekao da je lude gljive pojeo, pa ipak sve se to zbilo, ali  ne biva to svaki dan, jer ast vama i vaoj mudroj glavi  nije svaki ovjek Ilija, i na plemeniti varo moe se ponositi takvim graaninom. Eh, dobro je to vince! Eh, lijepo vam je bog dao! Bome ste ba sretan ovjek. Vi imate lijepu zidanu kuu, dva vinograda, imate oranica, panjaka, livada, lijepu trgovinu, punu pivnicu vina, pun hambar ita, pun dimnjak butina, a pune kese zlata; imate snanu mladu enu, pak ja vas pitam treba li vie, nemate li sve to vam srce eliti moe!
  Nemam, poglaviti gospodine  odvrati Dalmatinac.
  Vidi!  uzmaknu senator stolicu  da nema svega! Tu u kui abundantia abundantiarum, a on se jo ee za uhom i veli: Nemam! A kako se bijesa zove taj zadnji klinac vaoj srei, dragi Ilija?
  Dijete, gospodine senatore! Ja imam, hvala bogu, jesti i piti, imam i povrh toga tota. Ali ovjek ne ive samo
0  kruhu, i srcu treba hrane. Ljeta gospodnjega 1786. oenio sam Jagicu, a danas brojimo 1789. Meni je trideset i devet godina, a Jagi su dvadeset i tri. Ja sam zdrav, ona je zdrava,
1 opet nikakova blagoslova.
  Moj dragi Ilija  nasmjehnu se senator kiselo, istru-siv vri  blagoslova, velite? Pita se samo je li to zbilja boji ili moebit vraji blagoslov. Ja imam toga itavo islo, ali kad vam zaigra ta blagoslovljena muzika, onda mi se mozak vrti kao ona eljezna zastavica navrh varoke kue.
  Svejedno  ree trgovac.  Ja se muim, ja se znojim, ja radim od zore do mraka, i ja, siromah mornar, koji sam od kue poao na prostu tapu, evo sam danas bogat, ugledan ovjek. Dua me tjera da radim poteno dalje, i radit u do smrti. Nu kad onako izmuen u noi legnem na postelju, kad, podvinuv ruke pod glavu, buljim u mrak, onda kao da me iz tihe noi pita tajanstven glas: Ilija, reci mi, za koga radi? Komu e to ostaviti? Oh, onda mi je teko, vrlo teko, pa mi se hoe plakati. Oh, da imam dijete, da mogu grliti, cjelivati svoju krv, sretan bih bio, presretan. Sve to mi je bog dao, ostavio bih djetetu, i onu prostu batinu u
92
mojoj sobi s kojom sam doao u Zagreb i koju sam dao srebrom okovati, pa bih mu rekao: Uzmi, uzmi sve, uzmi i ovu batinu koja je tvoga oca iz kolibe dalmatinske dovela u ovu lijepu graansku kuu, potena je, dijete moje, u nju se po-tapljuj idui putem ivota, i ti e biti sretno i poteno.
  E, pa kad vas je, dragi Ilija, tolika volja zibati, a vi ekajte jo koji as. Bog ne plaa svake subote, pa mogu doi jo dvojci i trojci, i vi napokon neete nasmagati batina za tu vau litaniju. Koliko poznam vau Jagicu, rekao bih da ete se jo nasluati te vragometne djeje muzike, a poznato vam je da jedno drvo prije, drugo poslije ploda daje. Ja dakle primam ovaj vr vina i velim: Da bog da, rodila nam loza i kukuruza, trenja i vinja, da bog da, zibala vrijedna vaa drugarica do godine dvojke, a ja u im biti krsni kum. U to ime pijmo!
Vrevi se kucnue, prijatelji gucnue, a na vratima pojavi se gospa Jagica, ogrnuta svilenim rupcem, nosei velik molitvenik.
  Oho!  kukuriknu senator, pogladiv si podbradak.  lupus in fabula iliti, u ovom sluaju, lupa in fabula. Ot-krojili smo vam blagoslov, gospodarice Jago! Gledajte da vas se primi. Ja velim ter velim, za godinu dana morate pjevati notu: Nini nini nana! Aha! Razumjeli ste. Bene! Ali sad moram kui da se ne nahladim. Sutra moram voditi zagrebaku procesiju k majci bojoj bistrikoj, i tu treba da ti je glava ista kad poe na put. Laku no, laku no! Dakle za godinu dana, rekoh!  I senator otklipsa svojoj kui.
Za godinu dana zapisa upnik Svetoga Marka u maticu ove rijei: Ljeta gospodnjega 1790., dne 13. srpnja, rodi se Marija, zakonska ki Ilije Radia, trgovca zagrebakoga, i njegove ene Jage, i bude krtena dne 16. srpnja iste godine po Vinku Kovaiu, duhovnom pomoniku ove crkve. Kumovi: poglaviti g. Janko pl. Ilijai, senator si. i kr. grada na Grikih goricah i gospoja mu Marija pl. Ilijaika.
Nema sumnje da se pri krtenju nije vode pilo; kum barem izjavi da Ilijina pivnica nema dna, ali uz sve veselje pri-apnu senator razigranomu Iliji:
  Sram vas bilo! emu opet enske? I onako su pred deset godina tri enske krune nosile. Napokon nee vie ni biti mukoga plemena.
93
VI
Na obronku breuljka do Svetoga Duha blizu Zagreba zelenio se bujan vinograd. Iza irokog lia virilo je puno crveno i crno groe, a vrhom lia igralo zlatno, jesensko sunce. Po zraku se gonili jatomice vrapci, cvrkuui i kradui po svom obiaju. Navrh breuljka irio se vonjak, a usred njega dizala se lijepa drvena klijet. Podalje od drvenjare razvijao je grane starac orah pod kojim je na klupi sjedio ovjek omalen, odebeo. Prosijeda kosa bijae mu spletena u perin, zdesna i slijeva bio u kosu zataknut ealj od ute mjedi; tamne mu oi igrale neobino ispod iroka eira od slame, pod koji je ovjek zbog velike vruine stavio bio nekoliko pera iroka lia. ovjek je imao na sebi modar prsluk, modre hlae, a na nogama papue. Polagano odbijao je dim iz svoje velike lule, a katkad bi gucnuo iz vra vina koji je do njega u vjedru hladne vode stajao. Iz tamnog mu oka virilo je neko osobito blaenstvo. Vedar i veseo omjerio bi as okom zelenilo bujnoga gorja, as bi se zadubio pogled mu nizbrdice u vinograd, iz kojega se ozivala vesela, aljiva pjesma. Ujedanput planu mu oko ivlje. Iz zelenila skoi pred ovjeka djevoje od jedno esnaest godina, pjesnik bi rekao: prava iz gorice vila, a obian ovjek bio bi je okrstio vragolastom skoidjevojkom. Ruiasta haljina letjela oko nje kao leptirova krila, noice u crnim izrezanim cipelicama jedva se ticale zelene trave. Bijae lica puna, rumena kao breskva golica, oi joj igrahu poput krijesnice, i tamna kosa, spletena u dvije plete, a propletena crvenom vrpcom, skakutala je po leima nestane mladice neprestano.
 Ej, tato, tatice, moja slatka duice!  udari nesta-nica u smijeh, pljesnuv rukama  jesam li te preplaila, te si se tako stresao kao da te je tko vodom polio? Ne boj se, nai smo, domai smo. ini mi se, i tvoja lula se je preplaila, pa stara sirota utrnula. Da vidimo!  I djevoje kleknu do ovjeka, pa zaviriv u lulu, nastavi kroz smijeh:  Jest, due mi! Ha, ha, ha! Jesam, jesam prava nevaljanka. Ali tomu je lako pomoi. ek', ek', moja starice!  Djevojka uhvati ocjel, kremen i gubu tono leae do starca na klupi, te stade junaki kresati, zatim, puhnuv dva tri puta na gubu, poloi je pomnjivo na lulu i prihvati:  Tako! Sada mi gori opet
94
veselo!  Starac bjee meutim svoju krupnu ruku stavio na glavu mladice i, odbiv dim iz lule, rei e joj suzna oka kroz smijeh:
  Marice, Marice, mala guterice! Ti se vije, vere i mota, a kamo te namjera namjeri, pun te je svijet, i tebe i tvojih vragolija!
  Mu', tatice, mu'!  nastavi djevojka, staviv ruku starcu na usta  pusti me, neka se nazbijam ale, neka se naurliem pjesme, dok je kada, dok mi srce igra kao rosa o jutrnjem povjetarcu. Pa de!  dignu djevojka vr iz vjedrice  de, napij se na taj strah! Od mene bit e ti slatko!
Starac potapta djevojku po leima i gucnu silno iz vra.
  Da ti kaem  brbljala mladica dalje  da vidi kako nam vino lijepo stoji. Vjeruj, za pedeset vjedara vie od lani. Ne znam, ne znam, nije li se moj dragi tatica prevario u raunu, hoemo li imat dosta posua. Ali e biti branja, ali e biti veselja, to mi je, vjeruj, vie neg moj god. Ja sam ve nasnubila itavu hajku djevojaka, a ti e koga toga gospodina  al jedno te molim i prelijepo molim. Je 1' da e meni po volji uiniti? Reci, da hoe!
  E pa ta? Govori, Marice moja!
  Molim te, ne zovi onu suhonjavu makaru, varokog apotekara!
  Pa zato da njega ne zovem? Dolazi u kuu; estita na mlado ljeto i god----------
  Znam, znam, i alje pomade i parade i slatkia i drugog vrajeg drobia, pa se usto slatko i preslatko smije, ali-------
  Nu, ta ali----------
  Zna, kad smo ovako nasamu, govorit u ti od srca. Mamica pred mnom hvali toga doktora vizikatorijua, kao da je sam boji svetac. Nu ja u njemu ne vidim nikakve svetosti, ve dugo, glupo lice, nauurenu baroku, iljast nos i, da oprosti, velike ui. Sve hoe da mi ljubi ruke, sve mi govori frajla i frajla, i kojekakve budalatine kojih ni ne razumijem, a pri tom prevre oima kao da je poli rebar-bare ispio, pa ja udrih u smijeh. Kad smo ono zadnji put o Velikoj Gospi bili na protenju u Remetama, kupio je cijeli tovar licitara, pa ga stavi pred mene i, isceriv zube kao maj-
95
mun, ree: Na, na, uzmite, frajlice! a ja u mu na to: Hvala, gospodine apotekaru, ja toga slatkia ne jedem; mogla bih pokvariti eludac, pa bih morala piti vae medicine koje su mi odurne kao otrov. Ja uope mrzim to je slatko, ve mi se mili to je papreno, a vi paprike u svojoj apoteki ne prodajete. To mu rekoh, al on opet: Ali, frajlice! Nu ja mu odrezah: Ja frajlica nijesam, ja se zovem Marija Ra-dieva, vaa prepokorna slubenica, gospodaru apotekaru. Mama se je strano mrgodila na me, a kad smo ili kui, pooh umom naprijed da si naberem kiticu. Nu nesretni apotekar prilijepi mi se uz pete, pa govori ovako, govori onako, ega ja razumjela nijesam, pa napokon, pomislite, dragi tatice! stid me je i rei  htjede me poljubiti; nu ja  ne znam je 1' pravo bilo, ali srce mi nije dalo drukije  ja ga lako, lagacko lupih preko nosa, te rekoh da mi toga slatkia najmanje treba.
  Pravo si uinila, posve pravo!  raesti se starac, staviv lulu na klupu  daj da te poljubim!  i poljubi djevojku u elo, i zatim e dalje:  Kakve su to lakrdije! A, a! misli li to mazalo  nek se pokae u mojoj kui, nek se pokae!
  Ali ne misli mamica tako  nastavi djevojka.  Kad ono kui dodosmo, izgrdi me kao da sam najgori stvor na ovome svijetu. Ree mi da sam prosta, glupa, nevaljana; da ne znam za fine gospodske obiaje, i da se vidi ija sam krv. Meni je bilo da mi srce pukne, jer nikakva grijeha outila nisam, van da sam apotekaru istinu u brk rekla----------
  I pravo si uinila, i uvijek ini tako!  ree starac.
  A kad joj rekoh  nastavi kroz pla djevojka  da me je apotekar poljubiti htio, i da je to nepoteno, odgovori ona da sam luda, i da bih bogu hvaliti morala, da dobijem toli vrijedna mua, i neka joj vie ne doem pred oi. Od onog dana kao da me majka mrzi. Kad smo nasamu, kad tebe nema, grdi me, ruga mi se, zadirkuje u me, i nijedne dobre rijei od nje dobila nisam. Ja se spregoh kako sam znala, i esto sam plakala u svojoj postelji  da, moja majka me je tukla, oe, tukla. utjela sam, jer je moja majka, ne rekoh ti rijei: Ali uj to se je nedavno zbilo. Ti si bio u Toplicama Stubikim, a u nedjelju bude k nama pozvan na objed apote-
96
kar i fikal Jelui. Dok je majka u crkvi bila, ja u pivnici, razgovarala se ta dva gospodina, ekajui objed u naoj jedaoj sobi, latinski. Tomo, na egrt, bijae sluajno u kuhinji, a ono okno kojim se jelo u sobu daje otvoreno. Tomo bijae ak, pak ga poslije otjerae, ali razumije latinski. On ti je uo, to su razgovarali, i sve mi je rekao.
  A to?
  Stali su gatati koliko da ima imetka. Rekoe da ima mnogo. Razgovarali se koliko ima godina i hoe li skoro umrijeti. Apotekar ree da mene poto poto za enu dobiti mora, jer ako sam i glupa i prosta kao to mi svi, to je novac ipak lijep, a za enu se ne pita. Jo ree da e mu majka pri tome biti na pomoi. Odvjetnik se nasmija na to od srca i ree: Dr' se samo stare, dobit e i mladu, a onog dotepenca dalmatinskog odnijet e vrag! Oe, kad sam to ula, onda kao da mi se no zarinuo u srce. Nisam imala kad, da ti to reknem, nisam ti htjela nita rei, ali noas mi se snilo, da je doao po mene apotekar, da se vraki na me nasmijao i svojim me noktima grabio, pa se preplaih ljuto i evo ti iskalih svoje srce, jer izim tebe  nikoga, nikoga nemam, jer bih se radije vidjela u grobu nego da budem enom takve hulje!  Plaui spusti djevojka glavu na stareva koljena, a drui, plaui spusti otac ruke na glavu mile svoje jedinice.
  Jedinice!  ree  sad znam da ni ja izim tebe nikoga nemam. Ne boj se! Obranit u te ja. Ne pitaj za srebro, za zlato, ali uvaj potenje. Zna li onaj srebrom okovani tap nad mojom posteljom? Na njemu sam proao siromah mnogo svijeta i ostao sam poten, poten i onda kad od seljaka postadoh bogata. Tebi ga ostavljam, tu svetu uspomenu oca, budi i ti potena do smrti, drago dijete!  I starac dignu glavu djevojke i poljubi ju u elo ivo, arko, kao da je svu svoju duu, sve svoje srce htio utisnuti na elo mile jedinice. Oboje krenue kui. Tu naoe gospodaricu Jagu za poslom. Ilija ne ree nita, ve aav u svoju sobicu za duanom, sjede pisati i pisao je dugo, dugo u noi, i drugog jutra ponese veliko zapeaeno pismo na varoku kuu.
Po objedu istog dana ne sie po svom obiaju u duan, ve ostade sjedei za stolom te je mirno puio lulu. Najednom e keri:
7   Kanarineva Ljubovca
97
  Marice, ajde, ajde, dijete, u pohode kumi. Toliko te je puti zvala; ve odavna nisi kod nje bila.
Djevojka poljubi oca i majku u ruku, a starac nju u elo. Marica ode. I gospodarica htjede u kuhinju po poslu, ali joj gospodar Ilija ree mirno:
  Ostaj, eno! Imam ti dvije tri rei.
U zadnje je vrijeme Ilija s Jagom malo govorio, pa se ona njegovu pozivu zaudi.
  to zapovijeda, Ilija?  odgovori ena.
  Bit e tomu dvadeset godina, da se uzesmo, je 1'?
  Ta valjda zna.
  A prije esnaest godina dade nam bog ker jedinicu.
  To valjda i ja znam.
  Bog nam je dao sree i blagoslova. Jaga ne odgovori nita.
  Jesi li se moda ikad pokajala da si pola za onu prostaku krv iz Dalmacije, za ovoga dotepenca?
  Tko ti to ree?  usplai se ena.
  Ako jes, ao mi je, ali imamo ker, pa je 1' vrijedno da bude sretna-------bar ona?
  Kako me to pita?
  Jer moram, nevaljala eno, jer u mene srca ima, a u tebe nema; jer taji svoju krv, jer eli svoje dijete prodati ----------
  Komu?
  Poznaje li apotekara?
  Pa to bi bilo?
  Za koju cijenu? Za koju cijenu, zlotvornice? Govori, govori! S mojom glavom se kockate, moje godine brojite, na moje uljeve vrebate, a ono jedino srce to za mene kuca, i to hoete da pogazite!
  Tvoje uljeve?
  Da, poboga, moje. Od male kesice bude velika, puna vrea. Tko ju privrijedi? Ja, ja prosjak, ja skitalac. Ali ne boj se. Kad umrem, nee gledovat. Polovica blaga je tvoja, ali srca ti ne ostavih ni mrve. Svoje srce ostavljam svojoj keri, i velim, tako mi ove desne ruke, koja nije nikad krivo prisegla, koja je vazda poteno radila, zdrobit u te kao crva, ako mi dirne u dijete, ako migom ili trenom uzradi protiv mojoj
98
volji, ako bude dalje snovala prodati dijete za------------
Oprosti, boe!
 Misli li da te se bojim?  odvrati ena.  Prije da! Sad se vie ne bojim! Srea? Kakva? Hvala ti. Mislila sam jedan as. Prevarih se. Luda sam bila, ja, graanska ki. Zna li da stanuje pod mojim krovom, koji sam ve imala kad si se ti skitao po svijetu, dok te nije luda srea donijela na pune kese, na pune vree? Da, vidi ti se kakva si krv!
Ilija skoi na noge. Tamnim rumenilom osu mu se lice. Oi da e iskoiti Rairi ruke. Stisnu ake na slijepe oi i srui se poledice. Ubila ga kap.
VII
Ilijina smrt uzdrma itav grad. Doktori posvjedoie dodue da ga je ubila kap, nu premda su stari Zagrepani mnogo vie cijenili lijeniko umijee nego njihovi praunuci, to su s druge strane ve zaonda vrlo sumnjiavi ljudi bili te si priaptavali:  Bogzna kakva je to kap! Nije li moda  i tako dalje, i bog oprosti svakomu grijehe.  Stari brija Imbro, ali srca svejednako mlada, kako je sam govorio, stari brija badava je Zagrepanom dokazivao da je zbilja kap: congestio sanguinis repentina, i da nije izmamiti mogao ni kapljice krvi iz Ilijinog tijela, nu Zagrepani nijesu vjerovali njegovoj uenoj latintini, ve svejednako opetovali:  Bogzna kakva je to kap!  I nije se bilo uditi toj sumnji. Boe moj! Danas zdrav, i sutra mrtav! Za razlog Iljinoj smrti nije u gradu nitko znao, ni bijedna jedinica Mara  do li gospe Jage, koja je dodue silne suze prolijevala, ali inae utjela. Nu kad je minula osmica po smrti Ilijinoj, kad su va-roka gospoda otvorila oporuku, prevrnu se Jaga da je nisi prepoznati mogao. Plahe one bojazni nesta, nesta veza koji ju je privezao bio uz jedincata ovjeka. utila se slobodnom, znala je da je imuna, a bogatoj eni prataju ljudi puzavci svaki grijeh. Prazne due, ni premlada ni prestara, podade se Jaga posve svojoj krvi, i ronei suze nad grobom mua, veseljela se je u potaji da se je rijeila tereta, veseljela se tim vie, jer se bila oprostila jarma u as kad je poteni mu uhodio bio stope njezinu grijehu. Nu uz tu radost napunji-
7*                                                                                  99
vala je njezino srce i mrnja, ljuta, neodoljiva mrnja na vlastitu krv  na kerku jedinicu. Da, toli ivo kipjela je u njezinoj dui ta crna strast da je, povrativ se jedva od mueva sprovoda, kroz jedak posmijeh priapnula Mari:
  Nu, nesreo, komu e me sada tuiti? Ha, sad sam ja gospodarica. Platit u ja zato! Ti  ti si ubila oca, tvoj zlosretni jezik ga je smakao. Ti nisi htjela apotekara, sad ga nee ni dobiti, bit e i s manjem zadovoljna!
__ Majko, ako boga znate!  zarida djevojka kleknuv
na koljena  ne govorite tako. Grdite me, psujte me, ubijte, ali mi ne recite da sam ubila oca, svoga dragoga, miloga, jedinoga oca! Oh!  nastavi, zakloniv rukama lice  ta morala bih biti grenica gora od samoga avla, morala bih biti gora nego bijesna zvijer, da sam to uinila. Oh! Oh!  jecae djevojka, vukui se na koljenima do oeve postelje i spustiv na nju glavu:  Oe, mili, slatki roditelju moj! uie li, Marica, tvoja Marica da te je ubila  tebe! Oh, reci joj iz groba rije, reci, zaklinjem te rajem u kojem prebiva, da ja tvojoj smrti kriva nisam!
  uti, lana svetice  zaviknu gospa Jaga  tvoje su suze kamenovi koji padaju u oev grob. Mene ti nee zavarati, pa ti velim, skupo e te stajati ta tvoja tuba. Znaj, da sam ti mati, da e ti moja volja biti zakonom.
Djevojka, blijeda, zaplakana, dignu se i, pritisnuv ruku na srce, ree ozbiljno:
  Zakonom svetim bit e mi rijeci to mi ih pokojni otac ree dan prije svoje smrti. Njih u se drati. Ti me mrzi, znam-------
  Mrzim!  krinu gospa Jaga.
  Dobro. Ja ti zla vratiti neu, jer si mi majka, ali kunem se ivim bogom, kunem se grobom oca svoga da me nitko na zlo naputiti nee.
  Idi mi ispred oiju, nevaljana curo!  zakrijeti Jaga i dignu na djevojku kladivo. Marica se ne maknu. Velike oi upirui u majku, stajae nijema. Gospa Jaga baci kladivo i ode bijesna iz sobe.
Za gospodara Iliju bude itano mnogo svetih misa, vie dapae nego je u oporuci zapisao bio. Ljubezne susjede imale su dakle dosta prilike kovati gospu Jagu u zvijezde, kako nije bilo ene koja je svoga mua toliko ljubila, i da se sada
100
vidi kakva je to dobra kranska dua, kojoj para nema. teta samo da se zla ki nije vrgla u dobru mater, i da sirota Jaga sigurno od nje nikakve dike doiviti nee.
Nu doe snijeg, dooe poklade i vesele tancuke. Sirota Jaga bila se utoliko utjeila da se je i ona mogla nauiti poslije teke alosti mrvice veselja i kretati u kolu kao za mladih dana. Nitko nije toga pisao udovici u grijeh, ta bijae jo dosta snana, pa je imala novaca. Siromasi ljudi, govorahu susjede, nemaju ime platiti molitvu, pa moraju sami moliti za svoje grijehe, nu bogatai plaaju molitvu, pa im ne treba vlastitoga kajanja.
Gradski apotekar, ovjek lijenikim poslovom vrlo vjet, tjeio je udovicu kao dobru duicu. On joj je dokazivao kako bi je samovanje i neveselje ubiti moglo, i da je najbolji lijek od toga, malo se proveseliti u svijetu da ovjek svoju alost zaboravi.
Za ono doba slovile su osobito tancuke u nekoj krmi Laske ulice. Ondje sastajahu se graani, graanke i njihove keri da se uz glasne ice u kolu provesele. Nu amo se svraalo i dosta finije gospode; dolazilo je mladih grofica, asnika i jurata. Ne pazei razlike meu svojim visokim gospostvom i prostim izmarskim cimerom, kretae se taj cvijet zagrebakoga gospodstva uz veselu svirku i krupnu alu bez fran-ceske etikete. Mnogi potenjak zazirao je od te bune zabave, dapae u cehovskim skuptinama bilo je govora neka se majstorice toga klone, jer da nije dobro zajedno s velikom gospodom trenje jesti, i da bi s toga po koji poteni cimer blatan ostati mogao. Nu svijet je svijet te se smije starini i njezinim muicama, a pred svima smijala se glasovita udovica Jaga, koju je gospodska mlade jatomice oblijetala. Lijek propisan po gradskomu apotekaru bijae uistinu vrlo koristan, jer kad se Jaga, raarena, bez daha vrtjela uz mlada plemia ili asnika, ne bijae vie traga alosti za pokojnim muem.
Apotekar meutim opazi da bi i suvina zabava Jagi  a i moda njemu  koditi mogla, i da bude svemu kraj, doe jedne nedjelje ujutro k udovici. Jaga sjedae u svojoj sobi ivajui ruiastu haljinu.
 Hvaljen Isus, Jagice! pozdravi je doljak.
101
  Navijeke, prijatelju!  ozdravi udovica ni ne dignuv glave.
  Kako vae zdravlje?
  Dobro, hvala bogu!
  Doao sam po vanu poslu.
  Po vanu poslu? Da ujemo!
  Vi valjda znate kolik sam vam prijatelj.
Udovica dignu oi i, pogledav apotekara, nasmija se od srca:
  Kakva e to prodika biti?
  Marim ja za prodiku, ja marim za vas. Prije poldruge godine umro vam je mu.
  To sam ve i zaboravila. Dalje!
  A tko je kriv da ste to zaboravili?
  Moja sloboda.
  A tko vam je osladio slobodu? Ja  ja, i nitko drugi. Ja sam vas tjeio, zabavljao, vodio meu svijet, i ljudi kojeta brbljaju...
  Marim ja za to. Dalje!
  Bilo bi vrijeme da si naete bolju sreu!
  Bolju? A kako je toj srei ime?
  Dajte mi svoju ruku, budite mojom enom. Udovica baciv haljinu, ustade i odreza:
  Neu!
  N-e-e-ete?  Vi  vi mene?
  Neu, velim vam i opet. Vi mene, gospodaru, ljubite? Tako rekoste jo za ivota Radieva. Dobro. Vi znate da se tomu protivila nisam. Ja sam vaa draga bila. Sta hoete vie? emu enidba, ta, gospodaru? O, vi mislite da sam luda enska. Ne razumijem se dodue u vae mudrije, ali me moja luda pamet opet pita zato me hoete poslije svega toga eniti.
  Da vas poastim svojim imenom.
  A ja vas svojom kesom? Je 1' tako? Vi hoete eniti moje novce. Neu!
  Ali, gospodarice Jagice!
  Ali ne gubite vremena. Od te muke nee bit hljeba. Ja sam slobodna i hou ostati slobodna. Sita sam toga bremena.
  Vi zbilja tako zlo mislite o meni, koji sam-------
  Ne govorite o lanjskom snijegu, dragi prijatelju. Nu znate li ta. Znam da traite novaca. ujte me! I meni treba novaca. Mu mi je ostavio polovicu imetka, a polovicu mojoj nesretnoj keri. Vodite si ker, pa mi ostavite polovicu od njezine polovice. Ostat e vam dosta i preko dosta. Budite pametni. Recite. Hoete li?
Apotekar je utio asak, spustiv glavu. Napokon predo-misliv se, prihvati:
  Polovicu od polovice, velite? Koliko to ini?
  Polovica, tj. njezin dio, vrijedi trideset tisua forinti, polovica dakle od polovice petnaest tisua forinti, i k tomu moj blagoslov. No, je 1' pravo?
  Hm! To nije mnogo!
  Ali bolje nego nita, dragi moj.
  Nu hoe li Marica htjeti? Vi znate da me odbija.
  Pomoi u ja.
  Al tvrde je glave. Opirat e se.
  Gdje vam je vaa hvaljena pamet?
  Tu pamet ne pomae.
  Pa kakav ste vi ovjek?
  E! Ali svijet!
  Svijet klanja se kesi. Pamtite: bolje neta nego nita, pa mene za enu dobiti neete. Dakle?
  Kad ste toli nemilosrdni----------
  Hoete li, ili neete? Ima i drugih!
  Pa hou.
  Ruka amo!
  Evo je!
  Dobro. Od mene Marica i petnaest tisua forinti, za daljnje se sami brinite. Pismo da se odriete polovice, potpisat ete prije negoli vas prvi put ozovu.
  Bene!  zamrmlja apotekar.
  A mi ostajemo zato ipak prijatelji! Je 1'?
  Dakako.
Apotekar ostavi neta zlovoljan Jaginu kuu, te poe ravno svomu prijatelju fikalu, s kojim je dugo razgovarao.
Poldruga godina bila je prola od Radieve smrti.
Marica je svejednako nosila crne haljine. Slika pokojnog joj oca stajae vazda iva pred njezinom duom, zadnje rijei
102
103
njegove ozivale se neprestano u njezinu srcu. ivarila je u komori pod krovom, ivajui i pletui, molei i plaui. Bijae van reda blijeda, a sto puta za dana provrvile bi joj suze na oi. Izlazila nije van u crkvu, i svakog mjeseca jedanput pohodila bi oev grob. Za to to biva na prvom podu nije marila nimalo. Majka je i pusti na miru; bijae joj dapae drago da joj to blijedo lice, te suzne oi, te crne haljine ne mute veselog ivovanja. Od onog razgovora s apotekarom inilo se dapae da je gospa Jagica prijaznija prema svojoj keri. Sprvine udila se djevojka tomu, poslije si ree: Hvala bogu, majino srce se je umekalo, krv ipak nije voda.  Kad je pako osvanula druga godinjica oeve smrti, sie djevojka u majinu sobu i ree kroz pla:
  Eto, majko! Uminue dvije godine otkako mi otac pre-minu. ini mi se da moje ime posve iz svoga srca izbrisala nisi, da mi nee zla. Oprosti mi, na koljenima te molim, oprosti mi to sam ti sagrijeila. Budi mi majkom. Ta ja nemam na svijetu nikoga  ba nikoga.
  Drago mi je  odvrati Jagica  te si se dozvala pameti. Ako mi je i srce prekipjelo, nisam zaboravila da sam ti majkom. Nu sada sluaj me! Bog nam je oteo veliko blago, tebi oca, meni mua. Ti plae za njim, a i ja u dui. Nu nije zdravo ni pametno suzama i tugom trapiti mlado tijelo. Duga, teka alost je gotova smrt. Ti ima o emu ivjet, moe i sretna biti, pa si ve zrela djevojka. Opameti se! Bilo bi vrijeme za udaju----------
  Ja ne mislim o tome, majko!
  Predomisli si, keri!  Ali ki krenu glavom i suze joj dooe na oi.
Drugog dana popodne sjedae Marica u svojoj komori. Sve u kui tiho. Bijae joj nekako lake, ta pomirila se sa svojom majkom. ivom molitvom hvalila se bogu na toj srei. Uto zakuca netko na vratih. Usplaiv se, viknu djevojka:
  Tko je?
Vrata se otvorie, a na vratima stajae gradski apotekar
VIII
Marica protrnu. Stojei do svoga stolia, stiskivae djevojka desnicom vezivo, drei ljevicom naslon stolici. Tijelo bijae joj neto pognuto naprijed, usta pootvorena, a iz toga blijedog lica, komu su miice asomice drhtnule, iz tih arkih ali ukoenih oiju razabirao se neobian strah. Nasuprot bijae apotekar kao prikovan na pragu, drei svejednako kvaku otvorenih vrata. U prvi mah sinuse mu oi udnim plamenom, u jedan tren obie pogledom cijelu sobicu, kao divlja zvijer kad promatra mjesto gdje joj plijen stoji, najzad zape mu oko na samoj djevojci; nu kako se skobi s njezinim okom, iz kojeg je virila i strava i oajna odvanost, poniknu nikom. Nekoliko asaka utjeli oboje, a u sobi bijae tiho, da si jedva uo dah. Apotekar osovi glavu i stisnuv usne, koraknu u sobu i zatvori vrata. Djevojka se trnu i primaknu se kutu medu posteljom i prozorom.
  ta traite?  zapita djevojka jedva diui. Apotekar poe korak dalje i stade, sloiv ruke straga, promatrati udno Maricu.
  ta traite?  zaviknu Marica jae.
  Marice!  prihvati apotekar kroz hinjen posmijeh  dooh da s vama od srca nasamu govorim. Nee nam nitko smetati. Sami smo u kui.
  Nasamu? Od srca? Ne razumijem vas, niti bih znala to biste mi rei imali.
  Oj, mnogo, premnogo, duice moja!
  Okanite se tih slatkih rijei. Kako ste smjeli doi u to doba u sobu moju, u stan jedne djevojke. Iziite!
  Morao sam. Imam vam vanu tajnu dokazati.
  Ne primam nikakve tajne; ja ne govorim s mukarcem nego pred majkom; meni ne treba saznati vaih tajna.
  Mora!  odvrati drzovito apotekar, lupiv nogom u pod.
  Iziite, velim vam!  planu djevojka, a u oima munu udna vatra  dozvat u majku u pomo.
  Majku?  Ha!   ha!   ha!  Majka  me  nee  karati,  dapae -------
  Dapae-----------?  prepa se djevojka skupiv obrve,
stisnu zube.  to traite? Jeste li uli? to traite?
M
M I
104
105
  to? Luda li si  nasmija se apotekar  tebe traim.
  Meene?
  Da, tebe, tebe. Ne ima fajde! Ne luduj! Dok ti je otac iv bio, odbijala si me rugom i sramotom, gazila si moje srce. Tvoj otac bio je slijep, pa je inio svojoj razmaenoj jedinici po volji. Sad e badava dozivati u pomo oca. Nema ga vie. Sad ti je majka gospodaricom, a majka pristaje uz mene. Opameti se, ne prijei se, mala ludo. Budi lijepo gospojom apotekaricom; ti mora  uje li? mora!
  utite, bezobraznie, utite!  viknu djevojka ljutito lupiv nogom u pod.  Da, odbijala sam vas rugom i sramotom, i sad vas odbijam, i sad vas prezirem kao to sam vas prezirala i prije. O svom srcu mi govorite? A gdje je u vas srce, gdje potenje? Kesa je vae srce, u moje novce zalju-biste se. To je, podli ovjee. Ne stavite sveto ime moga oca na svoja blatna usta, jer niste vrijedan spomenuti ga. Da ga dozvati neu, velite, da ga nema vie. uje li, slatki oe, kako se s tobom rugaju, vidi li kako oko tvoje jadne jedinice pletu avolsku mreu? Mrtav da je?  Nije. Tu u mojem djevianskom srcu ivi moj mili cako, njegova me uspomena hrabri i bodri. Ja neu vaeg upljeg gospodstva, ja neu vae proklete sree. Prije bih legla u grob.
  Nee u grob. Ti mora moja biti!
  Moram?  Da vidimo!  osovi se djevojka ponosito, a lica joj gorahu rumenilom ivoga gnjeva, oko joj plam-ae jarom i prezirom.
  Mora!  udari apotekar u grohotan smijeh  ne prekaj se toliko, luda ribice!  I sagnuv glavu i stisnuv ruke, zaleti se zvjerski ovjek na djevojku. Ali munjimice dosegnu mlada srebrom okovani tap tono je visio nad njezinom posteljom i, kako apotekar dosrnu na dohvat, za-mahnu Mara, da su stakla prozora za njom ila na komade; to je mlada ruka dala, lupi apotekara, da mu je krv niz lica potekla. Bjenjak zajauknu i, uzmaknuv dva, tri koraka, po-kri rukama runo, uvelo lice to ga je krv jo vema nagrdila bila. Djevojka drhtae na prizor krvi, ali apotekar razabrav se od nenadane  strijele,  izvadi  iz  depa maramu,  obrisa krvavo lice. Lice bijae mu uto poput dunje, usne drhtahu,
106
a iz oiju sijevae mu zlokoban bijes. Nasmijav se porug-ljivo, ree:
  Tako li? No ekaj!
Lice mu problijedi kao krpa, oi uplamtjee kao iva vatra. krinuv zubi, dignuv ake, skoi uvis poput divljeg maka. Zaleti se prema djevojci, koja oajno vrisnu:
  U pomo! Oe! U pomo!  visoko dignuv oevu batinu. Ve bje bjesnik uhvatio za ruku djevojku, ne marei za ljute udarce, ali kao grom razvali sjekira vrata, snana aka uhvati apotekara za iju i tresnu bjesnikom o pod da je ostao bez svijesti.
  Nitarijo jedna!  ekaj,  dat  u  ti  ja provaliti  kao razbojnik u potenu kuu!  srdio se Tomo, stojei raskre-enih nogu i zasukanih rukava kraj smrvljenog apotekara.  Srea vaa, djevojko Marice, te sam nauhnuo, kako se ovaj tvorac, ovo mazalo ulja u kuu. U kui nema nikoga do li mene u duanu. Znao sam da niste bili izili, znam i to da vam taj kmezavac nije po udi. Najedanput zakrinue kuna vrata. Tko je to, pomislih si i zirnuh kao mi iz prikrajka. ta vidim? Apotekara. ulja se, ogledava se kao da ide krasti. E, mislih, to nisu isti poslovi. Da vidimo. Zatvorim duanu vrata, skinem cipele pa se vuci i vuci za mazalom. uo sam kako je zakljuao vaa vrata za sobom. U jedan hip zgrabim sjekiru koja je blizu leala. Prislukivao sam, uo sam svaku rije. Malo da si od Ijutine nisam pregrizao jezik. Pa to ide onako po gradu kao puran, to se iri svojim gospodstvom po plemenitom varou! Kriste boe! Ovakva hulja, kojoj je dua toli blatna da je ne bi htio ni avo za svoju postavu imati, ovako gadno i smradno mazalo koje vari otrovne mikulacije, smije dirnuti u potenu graansku ker! Trista mu! Kad sam uo, kako je to pobjesnilo, i da je dolo do iva, tres! ja sjekirom u vrata, pa sam ga onako majucno popipao za vrat, da mu veera doista nee slatka biti. Na zdravlje mu bilo!
U Marici igrahu svi ivci, bijae blijeda i nijema, drhtae kao iba na vodi. Dozivajui si sve u pamet, razabirala tek sada kakva se je to vranja mrea splela bila oko nje. Dru-im glasom odvrati Tomi:
  Hvala ti, Tomo, od srca ti hvala! ti si potena dua, do groba ti toga zaboraviti neu.
107
  E, pustite, djevojko Marice  na to e veselo Tomo  emu hvala? Ta to je dunost svake potene due, a vjerujte, nema za mene vee radosti nego kad se takva lopova dosita namlatiti mogu. Juh! ala mi igraju prsti kao da mravi po njima gmiu, a ake mi padaju na grena lea kao tua na klas. Nu valja tu hulju ukloniti. Ej, ej, mazalo!  viknu Tomo apotekaru u uho, gurnuv ga rukom.
Omaljeni jadnik, trznuv se, zajeca dva tri puta muklo, zatim otvori oi i pogleda Tomu.
  E, domine Rebarbariu  ree Tomo otro  jeste li se malo rastrijeznili? Nije nita. Congestio sanguinis re-pentina, rekao bi barbir Imbrica. Imao sam djevici Marici neto vana priapnuti, pa ste mi bili na putu, i moja se aka zabludjela na vaa lea onako iznenada. A sada poberite svoje traljave kosti, vi smrdljivi mastiloviu, vi bezobrazni nitkoviu, vi prefrigana grijena duo, koji niste vrijedni da gazite boju zemlju. Tako li se ulazi u potenu kuu, zato li se dolazi pod poten krov? istite mjesto, velim vam, i ako ste mi se jo jednom pokazali na pragu ove kue, ako ste jednim okom samo zirnuli na ovu potenu djevicu, smrvit u vam te lopovske kosti i zgnjeit u vas na kau. Na noge, otale, lopove!
Apotekar je drhtao od bjesnoe. Dozvav se opet pameti i skupiv iznemogle sile, sunu poput zmije uvis ter zaviknu:
  Ti mene tako, izmete ljudski!  i baci se kao zvijer na Tomu. Ali mladi, kako je bio okretan, ukloni se na stranu i uiv apatekara dva tri puta, uhvati ga za vrat i drei ga vrsto, turnu ga iz sobice niz stube, iz kunih vrata, i podijeliv mu akom zadnju poputnicu u lea, nasmija se od srca.
  Bonam noctem precor, domine carissime! Ako elite drugi put: repetatur dosis! Ja sam vazda na vau slubu!
Zakljuav zatim vrata, poe Tomo u duan, zapali svjetiljku, te je mirne due prodavao cukor i kavu. Marica pako, kleknuv kraj svoje postelje, zavapi iz dubine srca svoga:
  Oe mili, oe dragi! Spaena sam, spaena, hvala i slava bogu! Okusila je hulja ono oruje to si namro mojemu potenju.  Kunem ti se grobom tvojim,  ostat u potena, potena dovijeka! Oh, po emu sam zasluila, te mi srce toli
108
ljuto vrijeaju? Zato mi grade toli avolske zamke? Sve, sve me je ostavilo! Zar ne imam nikoga? Majku? Majku, jao, kakvu majku!
I plaui spusti sirotica glavu na postelju.
IX
Dobri Zagrepani bijahu odvajkada radoznali i blebetavi ljudi, a radoznaliji i blebetaviji dakako u ono doba gdje su stajali, rei bi, van kola povijesti svjetske gdje su, ne imajui novina, znali po mjesec dana posve ozbiljski govoriti o onim velevanim zgoajima, koji bi asomice smutili patrijarkalni mir plemenitoga varoa. A svakako je bilo vrlo vano da si je npr. gospodin ban kupio nova konja, da su upniku neznani zlikovci ukrali dva purana, ili da je ovaj ili onaj gospodin gradski coram publico pokazao bio orijaku buko-vaku perjanicu. Svatko moe po tom lako pomisliti koliko im se radoznala dua razigrala bila kad opazie da je pola lica gradskoga apotekara  toli vane osobe  bilo zalijepljeno dijakulumom. Ljudi, dobri znanci sinu Higijeje, dokazivali su posve jasno da je povod tomu silna nahlada, i mnogi poteni graanin povjerova tomu dokazivanju, nu kako himba ljudska sve na zlo navraa, nalo se mnogo osoba, ljudi bez vjere, koji se drznue veoma dvojiti o istini te naklade, tvrdei da se za tim dijakulumom druga tajna skriva, jer da znadu da se tim lijekom lijei razbijen nos, nipoto pako nahlada. Nu koliko se gatalo o tome po svemu gradu, pravoga uzroka nije nitko saznati mogao.
Ba je nekoliko graana, stojei na Harmici, uzelo reetati apotekara, kad je vrijedni fikal Jelui iziao iz Duge ulice i udario prema kui pokojnoga Radia. Bijae odjeven sveano, imao je dapae bijelu koulju i pomno iskefan klobuk, da, premda je bio radni dan, bio je ovaj put obuo svijetle izme, koje je samo nedjeljom ili svetkom nositi obiavao. Jeulii je morao znati za apotekarovu tajnu, ta on mu bijae najbolji prijatelj, desna ruka dapae. Da, ali Jelui bijae utljiv kao mrav, ovjek koji je samo za skupe novce govorio, za skuplje pisao. Sad ue u Radievu kuu. Pa poto, pa zato? pitahu se graani. Ej, bogzna kakvi se tu konci predu!
109
Jelui zaviri u duan, gdje je Tomo sapun rezao.
  Gospodarica kod kue?  zapita suhoparno fikal.
  Jest, spectabilis! Gori je  odvrati Tomo.  Da je zovnem?
  Ne treba. Idem sam  nastavi fikal i zae u kuna vrata. Za jedan asak stajae pred udovicom koja se poneto zaudi. Staviv klobuk i batinu na stol, sjednu te stade, spustiv glavu, gladiti rukom svoje lijevo koljeno. Iznenada dignu glavu i mahnuv rukom, progovori:
  M-da! Gospodarice Jago! Vam treba novaca.
  Tko vam to ree?  zapita ga u udu trgovkinja.
  Treba novac! Ja navodim samo taj factum. Recite sami!
  Tko vam to ree?
  Va prijatelj apotekar.
  Zar sam ga zamolila da mi uzajmi?
  Ah, ta uzajmiti! Zamolili? Jeste i niste.
  Ne razumijem vas.
  Rei u vam. Po oporuci vaega pokojnika pripada vam trideset tisua forinti, a trideset tisua forinti keri Mari. Vi ste s apotekarom sklopili pogodbu da ete mu dati ker, ako vam prepusti polovicu batine. Je 1'?
Udova porumeni.
  ta se to vas tie?  planu zlovoljna.
  E, onako s daleka, jer sam lan pupilarne deputacije. Da vam pravo reknem, vi se razumijete slabo u trgovinu. Datum, sed non concessum, da je apotekar poten ovjek, posao bi bio svakako lo. Molim vas, petnaest tisua dobra novca dandanas nije ala. Mogli biste proi jeftinije.
  Kako?  upita udovica ivahno.
  Cek'te! ek'te! Polagano! Da svrim. Ja vam velim da je apotekar lopov. Prevariti vas hoe, da, prevariti. Govorio je o tom poslu sa mnom, i mi smo tu stvar zbilja fino smislili da mi je skoro ao dokazati vam ...
  Govorite, govorite!
  ek'te!  ek'te!  Polagano!  Sastavili smo  pismo, da vam ostavlja Marina dijela petnaest tisua forinti, ako mu date ker. Bene, vi ete mu dati Maricu, a tko e vam dati njezinu batinu?
110
  Ta  on  on.
  A ja! Je 1' vam togod duan?
  Nije.
  A ija je batina?
  Valjda Marina.
  Vidite li? Da, Marina, a nije apotekarova. Oeni li Maru, muit e je, dok ne podigne pravdu to joj kratite pola batine. Pravdu bih vodio ja, a vi biste je izgubili, pa trokovi, trokovi! Prola bi koja tisuica. Vidite li?
Fikal izbulji oi na udovicu, koja ga je, ute, ispod oka asak motrila kanda se boji otkriti svoje misli tomu vrijednomu branitelju prava. U Jage bijae malo razuma, ali opet je bila lukava, a k tomu sumnjiava. Ujedanput e odvjetniku:
  Takva je to, dakle, hulja?
  Jest.
  Tko bi to slutio bio!
  Vidite kakav je dananji svijet.
  Nu  nastavi udovica oprezno  zato ste vi k meni doli da mi odate tajnu, da izdate najboljeg prijatelja?
  O prijateljstvu ne govorim sada. Za prijateljstvo se pije, ali u prijateljstvo se ne vjeruje; svaki je sam sebi najbolji prijatelj. Ne udim se da vas je moja iskrenost iznenadila. Dapae je to posve naravski. Ali posluajte! Apotekar obea mi tisuu forinti, ako sve to, kako valja, izradim. Tisuica je lijep novac, ali je apatekar nevjera. Jedanput me je ve prevario, ali ja sam to preutio. On mi ne bi dao ni groa, i ja i vi ostali bismo na cjedilu. Sad me valjda razumijete?
  Sad razumijem da je on najvea nitarija na tom svijetu, da u mu iskopati oi----------
  Sauvaj, boe! Dat ete mu ker.
  Ker  njemu?
  Dakako. Potpisat ete pogodbu, dat ete mu ker, govoriti mu slatko i prijazno, onako kako ste prije znali.
  Ali 
  ek'te, ek'te! Vi djevojci neete dati ni dinara. Apotekar e tuiti, ja u pravdu voditi za njega, pa u pravdu hotimice izgubiti. Dapae, naznait u vam advokata koji daje svoje ime na ono to ja izradim, a svaki potpis njegov stoji pet forinti. Pod njegovom krinkom podii u na vau
111
korist tubu da se uniti oporuka, jer da imetak polazi od vaega ujaka, pa e svjedoci dokazati da je taj ujak slabo-uman bio, kad je gradio oporuku, i po tom nije va Ilija nita dobio, dakle nikomu nita ostaviti mogao. Ja u raditi protiv vama i za vas. To vam je onako po prilici, kad se ovjek sam sobom karta. Razumijete li? Vi ete dobiti i rijeit ete se djevojke, koja vam je svakako na putu. Udovica rastvori od uda jo vema oi.
  Ja  prihvati ena nesigurnim glasom  poneto razumijem od svega toga, premda je posao dosta zapleten 
  Ali i vrlo koristan.
  Svakako. Nu nekako se udim vaemu prijateljstvu.
  Rekoh vam prije da nema razgovora o prijateljstvu. Za ljubovnika sam prestar, pa valjda ne mislite da e vam fikal sve te poslove zabadava obaviti. Apotekar obea mi tisuu forinti, za koje me prevariti kani; vi ete mi dati dvije tisue forinti, od vas je to sigurno, nota bene pet sto forinti a conto. Po tom je posao za mene i za vas bolji. Ja dobivam dvije sigurne, mjesto jedne nesigurne tisue, a vama ostaje sav novac, mjesto da trideset tisua izgubite. To je, mislim, posve jasno. Hoete li?
  Ta htjela bih  odgovori oklijevajui udovica  ali ako izgubim parnicu?
  Pobrinuo sam se i za to. Ako i izgubite parnicu, nee Marica ni dinara dobiti.
  Ali ima jo jedna zapreka, i to najvea, djevojka nee za apotekara. Neki dan nije me bilo kod kue, a apotekar -------
  Douljao se u kuu, dobio od djevojke svoj dio po nosu, i izvukao je od vaega Tome debele batine, znam. I pravo mu je, kad je ludo poeo.
  Ali kako u djevojku prisilit, kad ga ona mrzi, kad ga za ivoga boga nee?
  To je posve naravski, kad je silite. Vi dobro znate, da na primjer dijete ne jede rado ovoga ili onoga jela. Silite ga batinom, opet nee. Ali ne dajte djetetu nita jesti dan, dva dana, pa e i te kako grabiti mrsko jelo. Tako valja s Maricom. Ne govorite nita o apotekaru; tipajte je sad ovdje sad ondje, djevojka ima meko srce, alostit e se. Ako koji
112
drugi prosac doe, ne dajte je, ta vi ste joj majka. Zamrzit e na oinski dom, zdvajat e, nikamo izlaza, i tako e pasti od zdvojenja u ruke apotekaru.
Ako i nije u Jage bilo onoga to srcem zovemo, opet je fina osnova potenjaka Jeluia potrese. Takva ta nije ula za ivota ni od svoga ujaka, vrla potenjaka, ni od svoga pokojnika, ovjeka vrijedna i estita; izim toga bijae osnova vrlo smiona, Jaga pako enska slaba duha, a ljudi mala uma boje se smionih osnova. Stoga je udovica asak utjela, ne znajui to da rekne. Odvjetnik, opaziv tu nepriliku, dignu se mirno i, gladei laktom eir, nastavi posve suhoparno:
  Vi se, vidim, predomiljate, i re bi da sam badava ovamo doao. To mi je ao, vrlo ao. Ako se bojite Marina otpora, varate se veoma. Svaka enska vam je strasna, za asak svojegalava i opora  nu mine li prvi bijes, smiri se krv, pa moete od nje uiniti to vas volja. Vi to bar po sebi znate. Ne silim vas meutim, i ako keri ne date nikomu, ili bar ne date apotekaru da joj sauvate cijelu batinu, dobro ete uraditi, i ja vam zadajem tvrdu vjeru da mlada ni groa od svoje batine izgubiti nee, jer u se kod magistrata pobrinuti da se njezin novac uludu ne troi. Nu usto moglo bi vam dvoje nekako neprilino biti. Za prvo, mogao bi svijet saznati za vau tajnu pogodbu sa apotekarom  ta vi znate, kako su ljudi brbljavi; za drugo e vaemu veselju po tan-cukah brzo biti kraj, a vi se rado veselite. Ta kako i ne bi? Jo ste mlada, puna i lijepa. Da, zbilja, nedavno  juer, mislim, il ne, prekjuer upita me onaj mladi kapetan sa crnim briima, kako li se bijesa zove  no, ta vi znate, ha, ha, ha! Dobro si izabraste... Pitao je, rekoh, za vas i za ono i za ovo, a vi si moete i sami misliti kako sam vas lijepo nakitio. Radite meutim to vas volja!  Jelui poav k vratima, ustavi se drei eir u ruci, te se pokloni kroz smijeh trgovkinji.
  Poekajte asak  dahnu udovica, zgnjeiv vezivo  recite mi je 1' sve sigurno?
  Pa to vi pitate mene, odvjetnika? Kad ja nabijem puku, kad ja namjerim, ne moe zrno pofaliti.
  Ostajte, molim vas, sjednite.
  Drage volje.
8   Kanarineva Ljubovca
113
  Da, treba mi novaca, ali odmah. Te komisije, te parnice traju predugo. Kad je ono moj pokojni umro, postavi magistrat dva kuratora. Doe i stari senator Luki, zakljua i zapeati krinju, koja eno u sobi stoji i gdje je pokojni novce spravljao. Dosad nisam mogla do njih, kuratori polagano rade, a meni treba novaca. Vi  vi ete dobiti tri tisue forinti.
  Da, da  nasmija se fikal  stari Luki bijae tvrda glava. uvao je klju kao zmaj, je 1'? Ne bojte se: sad je meki, sada spava mirno na groblju svetoga Jurja. Dobro da ste me sjetili. Jedan kurator dakle fali. To moramo odmah urediti i potjerati magistrat da imenuje drugoga kuratora. Koga? Koga? Na primjer  mene!
Udova zaklima glavom.
  Dobro, optimel  nastavi fikal  vidjet ete da nije-sam Luki, u mene kljui zarati nee. Sutra dakle obavit u sve kod magistrata, pak da nam se batina za raspravu preda. Sad e tek apotekar misliti da je siguran. Nu, kako rekoh, pamtite to sam vam za Maricu govorio i, molim vas, ne naglite, da se sve ne pokvari. Sjeate se da ovjek po vremenu svaku enu svladati moe, a za ostalo se ne bojte. Stoji li dakle naa pogodba?
  Stoji! Evo ruke!  ree udovica odvano.
  Ako me kapetan upita, pozdravit u ga u vae ime. A sada sam va prepokorni sluga, draga gospo.
Pokloniv se, ostavi fikal udovicu nasamu.
X
Kadgod je fikal Jelui mjerio, on je i oborio. Bijae ovjek hladne due, hladno je dakle i raunao. I ovaj put. Magistrat imenova njega mjesto pokojnoga Lukia za drugog kuratora ostavine Radieve. Drug mu bijae Petrievi, islueni kotarski sudac, ovjek pijanac, zaduen dovrh glave. Kad mu Jelui javi da je postao njegovim sudrugom kod batine Radieve, priapnu mu podjedno da je od njegovih vjerovnika pokupio nekoliko obveznica, nato se je Petrievi spr-vine ljuto rastrijeznio bio, dok napokon nije vie znao za
114
svoju volju i elju, drui od nemile po svem gradu poznate pijavice  Jeluia. Apotekar pako ozdravi od veselja, kako i ne bi? Ta vuk  njegov najbolji prijatelj  imao je odsele uvati vunu za kojom se otimalo apotekarovo srce.
  Amice!  nasmija se apotekar odvjetniku za aicom vinca  ast i potenje tvojoj pameti. Divim ti se! Kako si se vraga tomu domislio?
  Ja ti velim  odvrati fikal posrknuv  gdje ja mjerim, tu i obaram. Bacio sam zamku, potegnuo zamku, luda baba u mojih je aka. Oklijevala je dodue, ali napokon poe na led. Duga kosa, kratka pamet, stara je rije, ali bit e istinita do sudnjega dana. Nu za jedno te molim. Budi pametan, budi hladan. Ne trgni kruke s drveta dok nije dozrela, jer bi inae sve pokvariti mogao.
Dok su oba vrijedna prijatelja kraj ae osnivala svoju buduu sreu, dignu se gospa Jagica, te popev se uz stube, unie k svojoj keri. Djevojka sjedei do svoga prozora, nekako se zaudi nenadanu pohodu majke. Staviv svelo na stol, dignu se, pa e majci nestalnim glasom:
  Vi, draga majko?
Udovica namrgodiv lice, ustavi se usred sobe, pa e pod-boiv se:
  Da, ja, draga majka! Valjda se udi, da ti majka dolazi u pohode? Je 1'? Nu ta je tebi majka?
  Ali ja vas ne razumijem!
  ekaj! Sve e uti. Tvoj pokojni otac, bog mu dao dui lako, ovijao je svoju dragu jedinicu pamukom; on nije znao da takvu mladu ibu previjati i obrezati valja, da ne bude od nje pusto grmlje. I to je od toga bilo, to? Slatka jedinica postala je frajlica, a nije graanska ki, kako se pristoji. Htjela sam te popravit pameti nauiti, i to dobrim. Ali ti mene sluala nisi-----------
  Zar valjda zato, to ne htjedoh poi za onu hulju  za apotekara!
  uti! Nije o tomu rije. Njega si izbij iz glave; ve zato, jer nita ne radi, jer ivi po svoju, jer ti majka ne vrijedi nita, jer se gradi u toj kui drugom gospodaricom 
  Ali majko, zaboga!  prepa se djevojka  ta vi tu govorite!
115
  uti, nevaljana curo  lupi udovica nogom  ut e ti druge gusle. Misli li ti, da ne znam zato to tvoje sa-movanje, tvoje cifranje, ta tobonja tuga? Misli li, da ne znam, zato se od svakoga mukarca tui?
  Ne govorite mi o mukarcima, ja neu da o njima znam.
  A! Dakako! Jer i previe zna!
  Majko! Za rane boje! Ne grijeite due!
  Ni da si pisnula! Zna ti, zna prevraat oi kao kakva svetica, zna plakati i blijedjeti da zavara svijetu oi, ali kad si sama u zapeku  s tvojim milim Tomom, kad te nitko ne vidi, onda se smije, smije, nevaljana, nepotena curo!
  Majko!  zavrisnu djevojka, problijedjela na smrt i, stisnuv ake na sljepooice, klonu na koljena.  Majko, tako ti boga jedinoga, koji ti je crni avao tu la priapnuo? Ta sve sam izgubila, sve ste mi uzeli, oca, ljubav, mir  a sada mi grabite i potenje, jedino blago to mi je ostalo. Boe! to sam sagrijeila te me toli ljuto kara?
  Ne cvili! Bog ne vjeruje tvomu plau. Da, istina je da me ona, koju sam pod srcem nosila, sramoti, da ljubaka tim nevaljalim djeakom koga sam protjerala iz kue.
  Tko vam to ree, tko vam to ree?  zajeca zdvojno djevojka.
  Toga ti ne treba znati! Ono, to si mi za apotekarovu navalu pripovijedala, bila je puka la, a istina ima posve drukije lice. Ali tomu je sada kraj. Dogovorila sam se s novim kuratorom, gospodinom Jeluiem----------
  Jeluiem?
  Da, s njim. Odsad emo ti uzde malo pritegnuti. Ti nee vie tu stanovati, nego u komori kraj kuhinje. Vesti i plesti moe i nedjeljom, ve e ti raditi kraj ognjita i za koritom, pod mojom paskom, pod mojim oima. A to ti velim, bez moga znanja da se nisi makla iz kue! Sad poberi svoju robu, pa se seli dolje u komoru!
  Majko! Ne ubijajte me!  istisnu muklo djevojka, stisnuv ake na srce.
  Seli se, velim ti!  ree udovica otro. Sumrtva, bez volje, bez svijesti, pokupi djevojka svoje haljine i batinu
116
svoga oca, te spusti se poniknute glave niz stepenice, a mati zakljua za njom vrata malene sobice, jedinog utoita bijedne mladice, gdje je bar od srca plakati i moliti smjela.
Gospodarstvo u Radievoj kui prevrnu se posve. Potenjak Tomo, koji je pazio na posao i radio u duanu od zore do mraka, bude otjeran, a mjesto njega doe ovjek porijeklom Cincar, gladak i sladak, koji gospoji ubrzo omili, jer joj je umio cjelivati ruke, a bio je vrlo mio i gospodinu Jeluiu, jer je slatkomu spectabilisu samo mignuti trebalo, pa je Joso  tako se zvae novi Merkur  bez rauna slao eera, kave, soli, sapuna, nu, sve mogue robe, a gospoa ga za to pae i pohvali, jer Joso da zna raditi da su gospoda vazda u dobroj volji. I bivi sudac Petrievi kovao je Josu u zvijezde. Prijazna ud mladoga trgovca toliko omili starcu da je znao cijele dane sjediti u duanu kod morskog raka, a Joso mu je te asove obilno sladio slatkom rakijom, pae bi mu katkad staklenu popudbinu turnuo u ep. Najvie pako ugaao je Joso svojoj gospodarici, to joj je uvijek davao dosta novaca, vie nego Tomo, i to je nije muio kojekakvim raunima. Gospodarica bijae uvjerena da posao sve to bolje uspijeva, jer je bio Joso ovjek okretan, pa je dolazilo u duan sve vie muterija, svijet je dapae primijetio, da je roba mnogo jeftinija, vaga mnogo bolja, otkad je Joso u duanu gospodario, i svatko bijae uvjeren, da je Tomo bio zato otjeran, jer je varao svijet i krao gospodarici.
Poto si je, dakle, udovica Radika za svoj posao nala bila vjerna i pouzdana slugu, poskrbi se da i za domae poslove nae osobu vrijednu, koja e uz nevaljalu Maru obavljati ta treba, i otrim okom paziti na djevojku, ne bi li avla iz nje istjerala. I tu joj poslui srea. Radika uze u kuu vrijednu udovicu, izmaricu iz susjedstva, koja je, poznata svemu gradu, sav grad na dlaku poznavala, koja je za svoga vijeka toliko toga proivjela bila da je predobro znala od ega mladu djevojku braniti valja. I ona je tu svoju dunost i savjesno vrila. Ni koraka nije Mare pustila od sebe; od jutra do mraka moraae djevojka u kui raditi, pae vie i tee raditi nego druge graanske djevojke; da, gospa Jaga nije dozvoljela da ki jede s majkom za jednim stolom, ve u kuhinji s ostalom sluinadi, da se pokaje, da joj se ohola ud slomi. Stara Pepa imala je, dakle, dosta
117
prilike upuivati mladicu o dunosti djevojke, i kako joj je jezik brzo tekao, sipala je ona na Radievu ki obilje zlatna nauka.
  Da, da znala bi rei  majka vaa posve pravo ini, drei vas na uzdi, jer dandanas sve na zlo ide, jer se je dandanas sve izopailo. Boe dragi i majko boja, kakav je to danas svijet, kakva enskadija? Bogu je to plakati! Boe, kad pomislim na svoju mladost; kako smo mi molile i postile, i proste vunene suknjice nosile, a mukarca pogledati, oprosti mi, boe, grijeh! Prije svadbe nismo ni znale to je to mukarac. A danas, danas, gledaj ih, kako se to cifra i kiti, kako se puri i uuri, rek' bi ovjek, to je kraljica ili bar banica, a onamo nije nego izmarova, opanareva, pekarova ki, a da joj tek moe zaviriti u dui, gdje se crni avli legu kao mievi, uh, kad vidim takvu  sve mi igraju prsti, kuhaom bih tu puljivu gospotinu okrstila! I vi  vi ste takvi! Jeste, jeste. Samo kad bi vam pustio ovjek uzdicu, odletjela bi i naa frajlica u svijet. Pomozi bog dobroj jadnoj materi-------
Mara sluae tu brbljariju mirno, radei svejednako, kanda i nita ne uje. Ali kad je baba sve ljue zadirkivati poela, osovi glavu blijeda djevojka i porumeniv, odsijee:
  Jezik za zube, babo Pepo! Metite pred svojima vratima. Svaka dua nosi svoju vreu grijeha, pa ni vaa nije prazna. Za svoju pokoru imamo svetu misu, prodiku, ispovijed, a te babje bodljike rasle su u vrtu neistoga duha. utite, velim vam, idite za svojim poslom, jer sam i ja gospodarica u ovoj kui i ne putam da mi takvo zanovijetalo zvrnda oko glave.
Nu Pepa malo je marila za te Marijine odgovore, znajui koliko da je gospodarici u volji. I zbilja je pazila Jaga kao sestru. Pepa bijae osobito pobona, van reda stroga nu usto bijae u nje druga vrlina koja je trgovkinji vrlo dobro sluila. Pepa bijae otrovida, dosjetljiva, mualjiva. Ona je vidjela i ne vidjela, ula i ne ula, govorila i utjela, i kradomice znala udeseti gospodarici svaku dobru priliku, i doglaivati kapetanu to je go trebalo, a svijet o svemu nije ni sanjao. Sve je dobro, samo kad ne vidi svijet, pa sluga mora da je vjeran gospodaru, koji onako za slugine grijehe odgovara.
Jednog dana doleti gospodarica bez daha kui.
118
  Pepo! Pepo!  zaviknu ve pri kunim vratima.
  Evo, evo, gospodarice draga!  ozva se Pepa  to je zaboga? uvajte svoje slatko zdravlje. Kako ste se razigrali?
  Pepo! Skoi brzo k fikalu Jeluiu! Odmah neka doe odmah.
  Idem, idem, gospodarice slatka!  odgovori izma-rica, pa nastavi za sebe:  Kakva je to opet turska sila?
Udovica poe u svoju sobu. Baciv rubac i prekrstiv ruke, stade nemirno etati po sobi. Lica joj gorahu, oi plamtjahu, a grudi nadimahu joj se silovito. Na svaki tropot, na svaki korak uzbuni se i pogleda prema vratima. Napokon unie odvjetnik. ena postavi se prekrtenih ruku pred njega:
  Jeluiu!
  to je gospodarice?  upita mirno odvjetnik  mi-ljah da vam kua gori.
  Ne zbijajte ale. Treba mi novaca.
  Novaca? Ta dat e vam ih Joso.
  Jeluiu! Ne muite me, treba mi mnogo novaca. Joso nema toliko.
  Mnogo? A emu?  nastavi fikal, iz potaje gleui razigranu enu.
  emu? emu? ta me pitate? Dajte!
  Ala ste udni. Vi od mene zahtijevate mnogo novaca, a ja valjda, budui kurator mase koja nije jote razdijeljena, imam pravo pitati emu?
  Okanite se fikalskih finta, dajte mi novaca!  lupi ena srdito nogom.
  Ne mogu nego opet pitati, emu?
  Sjednite  ree uzrujana ena  vi, sotono!  Obo-riv oi u tle, nasloni se ena leima u ormar i nastavi, dok ju je odvjetnik sagnute glave pozorno sluao:
  Bila sam kod-------kapetana. Dao me je zvati. Bio je
hladan. Jedva me je pogledao. To me je boljelo, jer bez toga ovjeka ne mogu ivjeti. Ree mi da je naoj ljubavi kraj. Mene kao da je grom oinuo. Bilo mi je da nemam kapi krvi u sebi. Upitam ga zato. On ne ree nita. Upitam ga da 1' sam mu dosadila, ljubi li drugu. Odgovori da ne ljubi. Zakli-njah ga, neka govori ta je. Ree, da se mora ubiti iz kubure. Mislila sam da je ovjek poludio, ali nije. to ree, iva je istina.
119
.,,:    lll.lt,
  A da!  zaudi se tobo odvjetnik, dignuv glavu.
  iva istina, velim vam. Sino se je kartao u drutvu, prokartao je tri tisue tuih novaca. Sutra zorom mora ih nadoknaditi. Odakle? Nee ih dobiti. Sad vidite da bi se morao ubiti.
  Dakako!  doda odvjetnik, spustiv opet glavu.
  Ti ima novaca, ree mi kapetan; donesi mi ih, spasi me, pa sam opet tvoj  inae smakoh se! doda mrko i skoiv k ormaru, pokaza mi nabijenu kuburu. Zazeblo me. Taj ovjek bi se zbilja ubio.
  Nema sumnje. Strastven je  doda Jelui mirno  ali sam je kriv, zato se karta za tue novce?
  Ne pitam ja zato, ne pitam kako. Kapetan se hoe ubiti, ja bez njega ne mogu biti, on se ne smije ubiti, ja mu moram dati novaca. Dajte, dajte, velim vam.
  Ja?
  Pa da! Kad primiste kuratorstvo, tvrdo ste mi obrekli, da u odmah dobiti novce iz one krinje. Vi stvar zavlaite, jo danas nemam ni pare. ta je to?
  Rauni jo nijesu sastavljeni.
  Marim za raune, meni treba do sutra novaca.
  Koliko rekoste?
  Najmanje tri tisue.
  Tri tisue, to je mnogo, vrlo mnogo.
  To je nita. Otvorite krinju, kljuevi su u vas.
  To jest, kod kue  jedan, a drugi uva stari Petri-evi. Teki poslovi, vrlo teki poslovi! Pomislite, kolika odgovornost  moja svijest, a bogzna hoe li stari Petrievi htjeti?
  On? Ha, ha, ha!  nasmija se udovica zdvojno  ta za bocu rakije uinit e sve. Ali vi  vi  osinu fikala pla-menim okom  vi ste zmija.
  Zmija? Preporuujem se, sluga pokoran, gospodarice Jago! Idem kui slagati vae raune; sve ete dobiti do krajcare  tj., to je vae, a vaa ki opet svoje. Nadam se da e za tri mjeseca sve svreno biti, ali donle nee se iva dua ni prstom dotaknuti krinje. Preporuujem se.
  Vrae!  vrisnu razigrana ena, te zaleti se bjesomuna akama na fikala. Jelui doeka je mirno poput kamena. Udovica zadrhta i, stisnuv ake pred oi, udari u grozan pla.
120
  Smilujte se, zaklinjem vas ivim bogom! Pomozite!  zavapi kleknuv pred fikala, hvatajui mu koljena.
  Koliko mi dajete?  zapita Jelui hladno.
  Ta rekoh vam  tri tisue!
  E to su drugi rauni, to je radi Marine batine, ali za kapetana----------
  Dajem vam jo tisuu forinti----------
  Preporuujem se, imam drugoga posla----------
  Dvije----------
  Dvije----------
  etvrtinu od svega to u krinji ima  odsijee fikal hladno  ni groa vie ni manje, ne raunajui, dakako, to Petrieviu dati morate.
  Ali zaboga  zapanji se udovica  ta to su moji novci.
  Uzmite ih  nasmijei se advokat.
Upirui lakat u koljeno, spusti ena glavu na svoju ruku; napokon se trnu:
  Hou, pijavice, samo da njega spasim.
  Dobro. Veeras u doi. Pripravite dobru veeru. Pa kad sve usne, otvorit emo krinju. Joso moe slobodno izii od kue. Dajte mu koju forintu. Idem da potraim pijanicu Petrievia; i on mora prisutan biti da se stvar commissiona-liter obavi, i da se sastavi zapisnik o tome to smo u krinji nali  i to nismo. Zbogom!  Odvjetnik ode, a udovica baci se na postelju. Rei bi, groznica je tresla, pred oima joj stajae kapetan drei navinutu kuburu.
XI
Bilo je ve kasno. Nad Zagrebom sterao se gusti mrak, ni jedna svjetiljka nije sijevala po toj tmini. Toga zaonda i nije trebalo. Svijet je za ono doba rano lijegao, pa je bilo i pogibeljno hodati po noi ulicom, to od dubokih jama, to do razbojnika. I sam noobdija kanda je danas u kutu zadrije-mao, nije bar uti bilo da dozivlje svetoga Florijana. Po kuama bijae sve tamno, samo u prozorima kue Radieve titralo je svjetlo. Za stolom sjeahu Jelui, Petrievi i Jaga. Upravo doveerali bili, a veera morala je biti obilna, sudei
121
po ostacima i vojsci praznih boca. Govorilo se tu, rei bi malo. Odvjetnik sagnute glave kopao je akalom po zubima, Petrievi podupirui laktom debelu glavu, buljio je nepomino u svijeu. Oi mu se udno caklile, a na njegovu licu titrao je glup posmijeh zvjerskoga zadovoljstva. Udovicu kanda je muio neki neobini nemir. Disala je neobino brzo, gledala ispod oka odvjetnika, pomicala se neprestance na stolici. as bi pogledala uru, as bi ustala pa virnula iz prozora. Napokon ree nestrpljivo odvjetniku u pola glasa:
  Hoemo li?
Odvjetnik kimnu glavom, da hoe, okrenu se pijanomu razsucu.
  Petrieviu! Vi ete zapisnik potpisat?
  Sve-e-e to hoete!  zamuca Petrievi  i svoju smrt! Meni je dobro, vrlo dobro!
  Ajdmo dakle!  ree odvjetnik. Sve troje se digoe i pooe u sobu gdje je krinja stajala. ena kleknu i izvue krinju ispod postelje, odvjetnik izvadi klju iz depa, a Petrievi nasloni se hladnokrvno uz pe kanda se grijati kani.
  Petrieviu! dajte klju od krinje!   prui Jelui ruku prema nakienomu kuratoru.
  Klju-u-?  zapita Petrievi ludo.
  Brzo, klju dajte od krinje!  rasrdi se odvjetnik.
  Aha! Klju! Da, da! Klju!  ree pijanica i stade kopati po depovima.
  Brzo!  krinu udovica.
  Nemam ga, nemam ga!  izbijeli zube jadnik kroz smijeh. Udovica ciknu kao guja.
  Huljo!  zapiti odvjetnik skoiv k pijanomu drugu i, drmajui ga za prsa, viknu:  Klju, huljo, klju! Ne rekoh li ti da ponese klju?
  Da, da, da!  zapenta Petrievi, neta se rastrijezniv  ali kad rekoh da ga nemam.
  Lae! Vara nas!
  Ali ste smijeni!  nasmija se sudac  bog i bogami, ne varam vas! Onomad kasno idui kui imao sam ga u depu. Da, da, sad se sjeam. Imao sam ga u ovom  tu depu. Izvuem rubac i s njim klju. uo sam, kako je pao na kamen, ali vidio ga nisam, jer je bila no, ni prsta nisi vidio pred nosom, pa se meni u glavi malo mijealo. Traio sam, pipao
sam, ali ga nema. E, pa neka lei, miljah, i onako se s njim
nitko pomoi nee.
  Lae!  riknu fikal.
  Ne vidio nikad kaplje vina, ako nije istina to sam reko.
ena drhtae od ljutosti i straha. Skupiv obrve, osinu pijanca okom punim gnjeva i ljutosti.
  Ali ste smijeni!  prihvati Petrievi to smijeei, to drui  ta se muite za taj vraji klju? Uzmite sjekiru, pa tres! po krinji! krinja je luda, krinja je drvo, pa bome nee pripovijedati da smo joj glavu razbili i drob izvadili. Pa makar! Mi to smijemo, mi smo kuratori!
Na te rijei pijane lude, zasinu udoviino oko. Uas je ne-sta iz sobe, zaas povrati se sa sjekirom, i prije nego je Jelui rijecu progovoriti mogao, udari svom snagom u krinju; krinja ostade vrsta.
  Ali zaboga!  priskoi fikal.
  Pustite me! Pustite!  viknu mahnita ena, lupajui bezobzirce po krinji.
Udari dva, udari tri, udari svom snagom etiri put. Poklopac puknu. Izbuljenih oiju, raspletene kose, sva raarena kleknu Jaga i, zatisnuv sjekiru u pukotinu, stade poklopac krhati. Daska puknu, velik otvor zinu, a iznemogla klonu Jaga na plijen, dahnuv samo:
  Hvala bogu! Spaen je!
  Pa eto vidite! Ja ne znam emu i kljuevi    ree Petrievi  kad su sjekire toli otre, a ene toli jake.
Jaga primaknu svijeu. Sjedei na zemlji, metala je vreicu za vreicom, smotak za smotkom u svoje krilo. Jelui klek-nuv, stade brojiti, a Petrievi sagnuo se i, upirui lakte o koljena, gledae ukoenim okom taj noni raun. Fikal razredi vojsku. Ponajprije cekine, zatim kude, zatim dvade-setice, poslije banke. Uhvati i vreicu groia  valjda jo od starca Vida.
  Na, to si vi spravite, Petrieviu!  baci fikal sucu kesicu.
  Bene!  ree sudac turnuv dar u dep  i za to se dobiva vina.
Prebrojie novce. Bilo je trideset tisua forinti.
122
123
  etvrtina  ree fikal  ini dakle sedam tisua pet sto forinti.
  Uzmite  ree ena plaho.
Fikal stavi svoj dio, samo zlato, na stran.
  Nu  nastavi  forme radi morate tri tisue ostavit u krinji a to emo u zapisniku specificirati.  Vrijedni ku-ratori potpisase zapisnik da su u krinji nali tri tisue forinti gotova novca, dvije obveznice i kojekakovih sitnica. Velevri-jedni Petrievic pako dobi vrh onih groia jote sto kuda od sretne udovice.
Tiho razie se drutvo iz Radieve kue. Jelui utei i predui u svojoj misli drugu mreu, vodio je jadnog Petrie-via do njegove kue da mu se putem ne pridesi kakva nesrea po kojoj bi moebit na vidjelo izai moglo to se je u Radievoj kui zbilo. Pijani razsudac zadavao je svojemu pratiocu putem dosta muka. Neto su ga izdavale noge te ga je valjalo podupirati, neta je pako gromovito buio smijui se glasno svojoj dosjetljivosti, kako mu je naime luda pamet odmah naila na sjekiru. Ree Jeluiu i to da je velik lopov, jer da su njega siromaka otpravili s tom bokarijom od nekoliko stotina forinti. Valjalo ga je dakle miriti i blaiti da nitko ne uje.
Nitko pako u Zagrebu nije spavao slae od Jagice. Ta to je eljela to je i doeljela, a silna je strast natoliko obujmi da joj je savjest tvrdo drijemala, tvre no ikad.
XII
Bilo je uminulo od one noi mjesec dana. Nekog popodne spusti se vrijedna Pepa niz stube i zae u duan, gdje je gospodar Joso zijevao. U duanu ne bijae drugog ovjeka. Stara turi glavu kroz vrata.
  A! vi li, gospo Pepo! Ta uite, uite da se malo po-razgovorimo. I onako nema danas vraje muterije. Pa budite barem vi. Ev' na aicu srijemske ljivovice.
  Dobar dan, gospodaru Joso! Vi zijake prodajete, kako vidim. Ali ne mislite da sam dola rad ljivovice, ja nisam takva enska----------
124
  Ta sauvaj boe! Vi ste vrijedna i potena ena kojoj prigovora nema. To zna itav grad. Ali zato da si ovjek taj gorki ivot aicom ne osladi. To nije nikakav grijeh.
  Pravo velite, gospodaru Joso, dosta posla, dosta muke u kui. Zato da si ne osladi?
  Vi sami u kui?
  Sama, tj. ako odbijete Maru koja arape plete.
  Ta i onako nita ne broji. Gdje je gospa?
  Vi mudrijana!  nasmjehnu se stara ispod oka, srk-nuv ljivovice  pa jo pita, kanda toboe----------
  Bogami ne znam  odvrati Joso mirno  ja idem za svojim poslom, pa ne pitam za gospodariine raune.
  Izletjela ptiica, izletjela, bog joj blagoslovio. Srea joj dala im, pa nek se veseli dok je kada. Poznajete li kapetana, koji svagdan u kuu dolazi?
  Onako sa strane.
  To je onaj pravi. Malo se s njim izvezla. Zato je malo kada kod kue. Vele, govorei meu nama  nastavi stara tie, zguriv glavu  da e gospodarica biti skoro kapetanica.
  A da? Uistinu?
  Uistinu, gospodaru Joso. Sve mi se ini da se neto takva kuha i da e morskomu raku skoro odzvoniti.
  Kako to?
  E, valjda nee gospa kapetanica sir i maslo prodavati.
  Je 1' to sama rekla?
  Jest i nije. Naruila je kojekakva pokustva, svilenu haljinu, pa mi ree, da e u kui biti kojekakvih promjena, i da emo dobiti gospodara.
  Gospodara?
  Da! Sve vam to sluti na kapetaniju. I mislim da i ne moe drukije biti. Jer onako drugovati pred svijetom, a ne
misliti da i pop svoju rekne, bilo bi-----------e, ne govorimo
o tome. Svoja je, nek radi kako zna! Njezina e biti dika ili neprilika. Nu to se na dlanu vidi, nije grijeh spominjati. Tu se, gospodaru Joso, sipa i sipa, kao da je novac pljeva. Skupa zabava ta kapetanija. udim se otkuda.
  Ta valjda je Ilija dosta toga ostavio.
  E, dosta za juhu i govedinu, ali nije za patete. Koliko se tu vikalo o srebru i zlatu, pa, kad onamo, ta je komisija
125
nala u krinji? Tri tisue forinti! To mi je sama gospodarica
rekla.
  Nita vie?
  Nita vie. Eto, nije sve zlato to se svijetli. Nu sada idem. Valjda e gospodarica skoro doi. Ali da! Gdje je Pe-trievi? Prije je vazdan ovdje uio, a sad ga ne viam.
  I ja se udim. Od jedno osam dana nema ga ovamo, a prije svaki dan redovito ispio osam aica.
  Lijep obrok! Bog mu blagoslovio. Ali sad zbogom, gospodaru Joso.
  Zbogom, Pepo! Pa ako to vie saznate o kapetanu, a vi mi recite.
  Hou, hou. Ja, bog i dua, nisam brbljava, ja utim kao i mrav, to svatko zna; ali onako svojim  zato ne? Ljudi moraju znati to u kui biva.  Zatim odulja se baka, a  Joso  ostade  sam  i poe  ozbiljno razmiljati  o novom gospodaru.
Naskoro bijae Zagreb pun udove Radike. Na sva usta govorilo se da e poi za kapetana. Neki se udili kapetanu kako moe uzeti graanku, pa udovicu, drugi opet prigovorili da je to sve radi novca, trei krstili nemilu Jagu to joj se prohtjelo gospotine, i da e se pokajati, ali o enidbi nije nitko dvojio. Jaga je za sve to malo marila.  Imat u ga  ree ponosito  makar sav Zagreb od jada puko.  Dok se je u kui sve pripravljalo, svjetlalo, pregraivalo, vrtjela se blaena udova po zabavama, alila se, smijala se, veselila kanda je osvojila svijet, i sto puta ree Pepi:  Neu biti carica ni banica, ali bit u kapetanica!
Jednog jutra snivala Jaga na mekoj blazini zlatne sne o buduoj srei. U sobu navali Pepa:
  Gospodarice!  kriknu stara.
  ta je, bijesa?  usplai se Jaga oda sna.
  ujte, ujte! Htjela sam upravo pekaru. Izaem na ulicu, pa vidim na duan zatvoren. Zaudim se. Ta otvara se u pet, a sad je ve i osam. Povratim se u kuu, da vidim ta je, da probudim Josu.
  Pa?
  Pa Jose ne ima. Soba prazna. Sva mu roba odnesena.
  ta je to?  prepa se udovica.
126
XIII
Nevjesta sama poslu, prizva udovica Jaga smjesta svoju desnu ruku  odvjetnika Jeluia, neka vidi ta je. Kurator sade s gospodaricom u duan da razvidi raune i pisma, poto su Josu po svem gradu traili panduri, ali ga ne nali. Odvjetnik sjednu, stade listati, raunati, stiskati oi, glavur-dati, a udovica stajae do njega gledui ga kroz nijemi strah. Stara Pepa i druga sluinad virili na dvorini prozor u duan da vide to je Joso uradio.
  Jeste li vi ikad raunali s Josom, gospodarice?
  Nikad.
  Je 1' taj ovjek sam robu naruivao izvana?
  Jest.
  I sam plaao?
  Jest.
  E, e! ipak niste smjeli Tomu istjerati iz kue. Ako je apotekara izbio, u duanu bio je poten ovjek, ruke bijahu mu iste, njegovi su rauni u redu.
  Ali molim vas, gospodine kuratore, mi ne govorimo sad o Tomi ve o Josi. to ste nali u raunima?
  U raunama nita, jer taj vrijedni ovjek nije ni vodio rauna; valjda ih je nosio u glavi. Nego ima tu pisama sa svih strana po kojima se vidi, da vi, draga gospodarice, vanjskim trgovakim kuama dugujete za robu tisue i tisue.
  Ja? Kako je to mogue?
  Trgovci piu po novce za svoju robu. Oni vele koliko se ude da stara, glasovita trgovaka kua Radieva od nekog vremena tri puta vie naruuje no prije, a upravo ni pare ne plaa. I da nee vie robe slati.
  Boe moj! Boe moj! Ali recite mi, ta je to, i ta e to biti? Ja ne razumijem nita.
  To je vrlo razumljivo. Joso bijae lakoumna varalica, koji vam je duan praznio, navukao na vrat silu duga, sebi napunio kesu, pa je sretno pobjegao.
Udovica stade blijedjeti. Uto zapazi odvjetnik meu ostali-mi papiri pismo zapeaeno sa natpisom: Gospodarici Jagi Radievoj.
  Da vidimo  ree Jelui  ta u tom pismu ima.  Raspeativ ga, stade itati slijedee rijei: Draga gospoda-
127

rie! Vrlo mi je ao da Vas ostaviti moram. U Vaoj kui bilo mi je vrlo dobro. Nu ta ete, svaka je srea kratka. Oprostite, to otioh muke, ne poljubiv Vas u ruke, nu ne htjedoh Vam dosaivati raunima, jer vi imate s onim kapetanom drugog razgovora, niti sam htio sastati se s gospodinom Jeluiem, najveim objeenjakom ovoga svijeta. K tomu bilo je i drugih razloga. Vi se udajete. U kuu e doi nov gospodar. Eto nevolje. Dosele sam ja bio gospodar bar u duanu. Dva gospodara u kui ne mogu se slagati, pa valjda ete trgovinu napustiti kad poete za kapetana. Zato odoh. A pri morskom raku nema ni mnogo posla, jer trgovina nema vie kredita. Neta ste vi pojeli, neto ja, pa tako gro na gro. Nu to vam velim: to god vi proti meni nali, utite i platite dugove, jer budu li potrage za mnom, dobit e va mili kapetan pismo, a u njemu glas da ste bankrot, i neka vas ne eni; nu dobit e pismo i magistrat (to recite i Jeluiu), jer znam ta ste vi, dobri ljudi, radili one noi kad me je gospodarica bila otpravila od kue. Oplijenili ste krinju oplijenili djevojku! Sve to znadem, sve sam uo, jer sam u kui bio, ega vi znali niste. Zato, draga gospodarice, jezik za zube! utite pa platite, ne pitajte vi za mene, neu ni ja za vas; ruka ruku pere. Budite sretni sa svojim kapetanom, ne vjerujte svakomu na svijetu, i pazite da vas Jelui ne zakopa. Va dobri prijatelj Joso Marini.
S toga pisma prestravi se udovica, ali se prepa i Jelui. etvrti je dakle ovjek znao za njihovu tajnu, lakouman varalica, brbljalo! To bijae otrovan no u srcu fikala. Nije radi savjesti  ve straha radi. Udovica pako uvidi, u kakav da je pala kripac po svojoj lakoumnosti.
  ta emo?  zapita u pola glasa udovica.
  utiti, platiti!  odvrati mirno odvjetnik.
  Tko e platiti,  zadrhta ena.
  Ta valjda vi!
  ime?  odvrati ljutito ena.
  Nu hvala bogu! Niste li oplijenili krinju, niste li dobili dvadeset dvije tisue i pet stotina forinti?
  Oplijenila s vama! Niste li vi dobili sedam tisua pet sto forinti, a vrh toga unaprijed pola svote za pravdu s apotekarom, samo zato to ste sastavili onaj ugovor medu njim i sa mnom radi Mare, koje jo ni oenio nije.
  Ali je apotekar pismo potpisao, a i vi. On e Maru uzeti, za njezin se dio pravdati, ja u mu biti odvjetnikom, ja u pravdu izgubiti. Nu ne pravdajmo se. Vi morate trgovake dugove svakako platiti, inae bude tube, skandala, i kapetan ode, a vi moete zlo proi!
  Platiti! Platiti!  stade udovica jadikovati  kako da platim kad nemam nego nekoliko stotina gotovih novaca.
  A gdje su zaboga drugi?  skoi Jelui gledui i udu enu.
m                   Gdje?  razjari se ona  raunajte samo! Petnaest
I             stotina dadoh vama na raun za apotekarsku pravdu.
  Bene!  ree odvjetnik, sjednuv pisati olovkom  da raunamo. Kazujte samo. Dakle tisuu pet sto forinti parniki trokovi.
  Do tisue forinti izdavala sam pijanom Petrieviu, da mi ne dosauje.
  Tisuu dakle! Bene! Dalje!
  Tri tisue moradoh staviti u krinju, kako ste ono u protokol zapisali. A novci su u pohrani kod magistrata!
  Bene! Tri tisue u depozitu. Dalje!
  Tri tisue dadoh kapetanu, to je ono izgubio na kartama.
  Tri tisue dakle kartaki dug! Dalje!
  Izim toga imao je kapetan jo pet tisua kojekakvog duga!  nastavi Jaga tie.
  A tako! Dakle pet tisua raznog husarskog duga. Nu, sad e valjda biti kraj?
  ekajte, ekajte  ima jo kojeega!
  Jo? No, na zdravlje! Dalje.
  Kupila sam mu koiju, dva vozea konja i jednog jahaeg konja----------
Odvjetnik osoviv glavu, pogleda Jagu:
  Mogli ste dobit jeftinije  mladoenju!  ree suhoparno  a to to stoji?
  Dvije tisue pet sto  odvrati tie udovica.
  Jeste li ih sami kupili?
  Nisam; on mi ree da toliko stoje.
  Za malice, zlato, haljine, ipke, eire potroila sam petnaest sto forinti.
  Dalje!
128
9   Kanarineva Ljubovca
129
  Za popravak kue i pokustvo tisuu forinti.
  Tisuu forinti!  zapisa odvjetnik ljutito  ini dosada osamnaest tisua pet sto; valjda smo gotovi.
  Za put potroila sam s kapetanom tisuu forinti.
  ini devetnaest tisua pet sto.
  Na kartama sam izgubila pet sto.
  Na kartama? Vi  vi ste kartali; vi, udovica pokojnoga Uje Radia? Tu da te 
  Pa ta je za to? Moji su novci bili!  planu udovica.
  Vai?  nasmjehnu se lopovski Jelui  ini dvadeset tisua forinti. A dvije zadnje tisue i pet sto?
  ta ja znam?  odvrati ona otresito  ta me pitate? Kupovala sam mu prstenja, ura, i to je ostalo, to sam mu dala na dar! Valjda sam smjela darivati mladoenju svoga?
  Mladoenju? Ha, ha, ha!  nasmija se fikal grohotom.  Summa summarum: dvadeset i dvije tisue pet sto forinti! Raun se slae!  Baciv olovku, skoi hladni inae odvjetnik na noge.  Jeste li uli, gospodarice Jago, vi ste
zasluili da vas metlom tjeraju iz grada.
  Vi, nitkoviu, vi to meni? Vi, koji ste me naveli da oplijenim krinju, da okraem ker!
  Da, ja nitkovi, ja, recite, lopov, ja velim vam da ste zasluili da vas metlom tjeraju iz grada. Zao mi je, due mi, ao mi je da sam vas pomogao kako ete bolje oplijeniti punu krinju pokojnoga Ilije, jer ste luda, lakoumna ena, koja nema mozga u glavi. Miljah da ete te lijepe novce drati na okupu, da ete gospodariti i tako kapetana zbilja privezati uza se. Ali vi ste slijepa i strastvena ena koja baca ludo teko skupljeni novac u drijelo lakoumna ovjeka koji e vas napokon ostavit na cjedilu-----------
  On  mene  na cjedilu!  zaruknu ena muklo, i krv joj udari u lice, u glavu. Grevito stisnu ena usne, grevito pritiskivae ake na svoje pune grudi. Fikal bio je bacio u njenu omamljenu duu rije, rije koja je mucae vie od cijele ete avola.
  utite sada o tome, luda eno!  zapovijedi joj Jelui  ne pitam dalje za bjesnilo vae krvi, za vau ludu rasipnost. Nu kao to vaa, i moja je glava na kocki! Ako se izda to uinismo, propadosmo oboje. Varalica onaj, u kojeg se slijepo pouzdaste, zna za vau tajnu, mi znamo za njegovu
130
lopovtinu. On misli posve pametno. utimo mi, on e utjeti. Ni iva dua ne smije znati da vas je prevario, okrao, da je trgovina zaduena. Isplatiti valja dugove, otvoriti barem za jedan as trgovinu. Poslije se moe zatvoriti, jer da se udajete za kapetana. Treba sraunati kolik je dug, a ja u pribaviti novaca, koji e se dakako uknjiiti na vau kuu, na vae vinograde, ali svijet nee za to saznati. Nu do javne tube, do javne rasprave ne smije doi. Vi da niste pisnuli, ve uhvatite Maru ljudski da poe za apotekara. Neta e i roba u duanu vrijediti.
Fikal i udovica stadoe pretraivati duan, ali skoro sve kutije, sve bavice bijahu prazne. Papir za eer bijae ispunjen slamom, boce za rakiju, ocat i fino vino farbanom vodom, vree za kavu pijeskom.
 Tu nema nita!  ree Jelui hladno.
Bilo je popodne jesenskog dana. U dvorinoj sobi neke kue u Dugoj ulici sjedae gospodin Jelui mirno pijui svoju dugu lulu. Lice bjae mu vedro, i katkad mogao se je na njegovih usnah opaziti posmijeh. inilo se da poslovi dobro uspijevaju. Prekapao je, slagao je razne papire i pri tome veselo klimao glavom. Magistrat je odobrio njegov izvjetaj, po kojem se u ostavtini pokojnoga Radia nije nalo vie od tri tisue forinti gotovih novaca. Trgovake dugove, poinjene po Josi Mariniu, bio je popisao. Bilo je do est tisua forinti duga. Velevrijedni Joso bio je uvelike naruio robe, koja nije ni dola u Radiev duan, ve ju je dao odvesti drugim kramarima, koji su mu dakako samo polovicu vrijednosti platili, nu Joso primio je i tu polovicu i tisnuo u svoj dep. Jelui je dakako sve uredio da se isplate dugovi, da se trgovina opet otvori, i kanda nita ni bilo nije. Svijet je barem utio, kapetan nije nita saznao, udovica Jaga bijae zadovoljna i vesela, te je drage volje potpisala obveznicu, koja bude uknjiena na kuu i ostale zemlje pokojnoga Radia, potpisala je dapae prije nego je Jelui broj dune svote upisao bio, jer se, ree mudri odvjetnik, zasada jo ne zna koliko treba novaca uzajmiti. Dvoje ga je jote peklo: prvo, da je u ivotu Joso, koji je znao za tajnu njegovu, drugo, da se Mara nije nikako htjela skloniti poi za apotekara, koji mu je sve to vie dosaivao. Nu nadajui se da e i te dvije zapreke domiljatom svojom glavom ukloniti, upravo je zbrajao dobitak to mu ga
131
je kuratorstvo Radieve ostavine dosele bilo donijelo i koliko bi mu jote nositi moglo. Bubnjajui prsti po stolu, sve se je vie i vie zaplitao u tu aritmetiku zadau, a uspjeh njegova umovanja bijae tvrda odluka odgaati sve vie udovi-inu udaju, jer, ree si sam, Joso argumentirao je posve pravo. Doe li kapetan gospodarom u kuu, prestat e svako drugo gospodarstvo  a i moje. Udovica je lakoumna, strastvena, i treba joj novaca. To su vrline za mene zlata vrijedne. A i samomu kapetanu, mislim, nee biti prea oeniti se kad i bez toga dobiva novaca, a usto ostaje slobodan. Tako emo. A posao napokon nije teak, ta udovica u mojim je rukama.
Jo je htio i dalje rasplitati svoju mreu, ali netko pokuca na vrata.
  Tko je?  prenu se odvjetnik.
U sobu ue Petrievi. Odijelo bijae mu otrcano, zamrljano, sijeda kosa strila mu uvis kao jeu, nad crvenim nosom buljila mu dva sumrtva, glupa oka. Staviv eir na stolac do vrata, poe glavurdajui do Jeluia.
  Servus, domine collega!  propenta Petrievi.
  ta e?  zapita ga ljutito fikal.
  O! O! Osobite novine! Osobite!
  Kakve? Govori brzo, nemam kad sluati.
  Joso  Joso  zna, onaj Joso koji je bio u trgovini gdje smo mi kuratori, hihihi! kuratori  i Petrievi poprati ove rijei sa pet prsti.
  ta Joso!  skoi fikal nemirno na noge.
  Zaklali ga, fundamentaliter, zaklali ga kao purana.
  Gdje? Tko? Tko ti je to rekao?  uhvati Jelui druga svoga za ruku.
  uo sam to kod upanije. U umi za Karlovcem naoe mu mrtvo tijelo, a u praznoj lisnici samo putni list. Valjda je htio k moru, ali ga razbojnici sretno doekae i za-tukoe, jer vele da je u one strane provalila eta hajduka iz Krajine.
Fikalu planu od radosti lice. Pijanica Petrievi nije ni s daleka slutio koliko je ta novina razigrala fikala. abrav se poneto, prihvati Jelui mirnije:
  Vidi, vidi, zla vremena, udna vremena. Dakle ga ubili, siromaka, potenjaka! Nu, dragi amice  nastavi fi-
kal  ja imam mnogo i premnogo silna posla. Evo ti cvan-cike na aicu vina.
  Cvanciku na aicu vina?  opetova Petrievi poru-gljivo, dre poklonjenu dvadeseticu dvjema prstima  cvanciku, pa jo probuenu! To je malo, dragi Jeluiu, premalo, to je jedva za jedan obrok. Ti vrlo dobro zna da nemam vie ni groa. Vrag me je nanio na karte. Fu! Fu! U mojoj kesi novci nemaju blagoslova, a ipak nisam vei lopov od tebe. Udovica mi je nekoliko forinti dala, ali posljednji put bacio me kapetan iz kue. Ja ti nemam stana, i hranim se rakijom. To je jeftina hrana; spavam u umi, u Tukancu, to je jeftin stan. Ali su sad noi hladne; nemam toplog odijela, pa mi se nee svaki as prosjaiti. Pa kad sam ve postao lopovom, mora mi lopovtina i kamata nositi, dobrih kamata, jesi lu uo, domine collega? Zato daj novaca, novaca daj! Jer, tako mi due----------Oi Petrievieve planue divljim bijesom, ljutit baci Jeluiu probuenu cvanciku pred noge i dignu aku na blijedog fikala.
  Luda pijanice! Jesam li ja kriv da sve zapije, zakar-ta? Nita ne dam, nita! Nosi se, jer u te batinom istjerati!  I u isti mah uhvati drenovau pa zamahnu na pijanicu.
  Daj! Daj!  nasmija se Petrievi glupo  ne bojim te se, ali cijelu stvar iznesem.
  Bit e zatvoren.
  Dakako! ta je meni za to? Imat u bar hrane i stan, ali ti  ti  hi, hi, hi!
Fikal, predomisliv se, nastavi mirnije:
  Ne budi lud! uj me! Rei u ti pametnu. Evo ti pet forinti.
  Ah, to je pametnije, ali nije dosta.
  Sluaj me, velim ti. Najmit u ti stan, plaati hranu, kupit haljina, tj. udovica e platiti.
  Dobro, ali to je sve solidno, a ja nijesam vian ivjeti kao fratar.
  Dobivat e i novca, ali sad ih upravo nemam, ve ti doi za jedno osam dana.
  Potena rije?
  Potena.
  Bene! Doi u, ali uvaj se, uvaj se, jer, jer  bogami -------mumljae glavurdajui pijanica i ostavi sobu.
132
133
  Hvala bogu  govorae sebi odvjetnik  zasad rijeio sam se toga avla. Jose dakle nema vie. Dobro. Jedini Petrievi zna za nau tajnu. Za mjesec, dva mjeseca i on e biti smiren, pa onda zbogom Zagrebe! Nu svakako je vrijedno da se posao pospjei!  Fikal pokupiv brzo neka pisma, pohiti prema gornjemu ogradu.
U duanu na oku Markova trga sjedae u isti as Petrievi, a pred njim na duanskom stolu stajae aica ljivovice. Poniknute glave buljio je pred sebe, samo katkad bi istrusiv aicu viknuo:
  Toite, danas ne treba krede, jeste li vidjeli tu petau? Pijanca motrio je pozorno najstariji trgovaki pomonik
 Tomo, koji je nekad sluio kod morskoga raka. Tomo kanda je bivemu sucu neta priapnuti htio, ali nije smio to od muterija, to od drugih pomonika. Za kratak as ostadoe obojica sami u duanu.
  Spectabilis  prihvati Tomo udvorno  gdje vam je stan?
  Stan?  nasmija se pijanac  sub Jove, znate li taj klasiki izraz u gradu ad Parnassum1}
  To jest, pod vedrim nebom  odvrati Tomo.
  Pogodili ste! Optime! Flos latinitatis nije vam se iska-dio kraj tih haringa. Toite aicu!
  Spectabilis  nastavi Tomo natoiv aicu  gdje veeravate?
  Ja veeravam evo sad ovdje rakiju! ovjek si bar pri-tedi vremena, jede i pije ujedanput.
  Spectabilis, dozvolite, da vas ja danas pozovem k sebi na veeru. Sutra je i onako nedjelja. Ja imam svoju sobicu. Gospodara nema kod kue, pa moete kod mene i prenoiti.
Petrievi dignu glavu i pogleda trgovca glupim okom, zatim se nasmija:
  E, bene! Ja ne odbijam ponude, nisam, je nikad odbio, jer se veselim rado u drutvu uenih glava, a vi ste onako napola tudiran. Bene! Primam.
Za poldrugu uru sjedahu u komorici pomonikovoj pod krovom Tomo i Petrievi za stolom. Bijae ugodna prijatna komorica. Na stolu stajae peenka, sir, butina, boce fina vina i boica fine rakije. Petrievi odbijao je dim fine debele
I
duge cigare, glavu spustiv natrag i drei ruke u depovima. Oi ne gledahu glupo u svijet, ve se dosta pametno krijesile.
  Amice!  ree  ast vaoj veeri, vaemu vinu i vaoj slatkoj rakiji. Ve odavna nisam takve okusio.
  Ne dobiva se drugdje u Zagrebu.
  Laete, amice, dobivala se, dobivala, kod morskoga raka. Ja sam je ondje zabadava pio, ja, massae curator. Joso je i kako toio.
  Pa je i ovdje badava pijete  odvrati Tomo natoiv oveliku au  ivjeli!
  Hvala, hvala, amice!
  Nosi li vam kuratorija mnogo, spectabilis?  zapita Tomo natoiv drugu au.
  Vraga nosi, nita ne nosi! Ni spomena vrijedno.
  E, sami ste krivi  nastavi Tomo svejednako toei  kua je masna.
  I kako masna  nasmija se Petrievi pucajui jezikom.
  Po pravici bi vas bar ila petina.
  Dakako!  lupnu Petrievi akom o stol, poto je au istrusio.
  Ali se nali drugi mievi na tu slaninu.
  takori! takori!  vikae pijani kurator.
  Jelui, to je prava lija! Izvolite jo aicu.
  Jelui je vuk, vuk!  vikae kurator razgiran slatkom rakijom.
  Pa vam se jote ruga.
  Ruga?  skoi Petrievi upirui se u svoje ake.
  Onomad sluao sam kako je s nekim magistratskim gospodinom govorio latinski, mislei da ih ne razumijem.
  Pa to, to je rekao?  izbulji Petrievi oi, poto je ispio aicu.
  Ree da ste pijanica, propalica, ovjek pogibeljan. Da bi najbolje bilo pod straom otpraviti vas iz grada, zatvoriti u ludnicu kod milosrdne brae, i da nee mirovati dok ne ishodi toga od slavnoga magistrata.
Za tih rijei iskapi Petrievi stojei au po au, a kad Tomo zavri, zariknu mahnitim glasom:
  Ha! Ha! Ha! Bestiae injernales! A znate li to u mu ja rei, to u rei pred sudom, pred cijelim svijetom? Rei
n
134
135
u: Dovukli ste me u noi u kuu udovice Radike, poastili me lijepom veerom, napili me, ali ja i pijan svoje oi, svoje pameti izgubio nisam i nisam. Dogovorili ste se kako ete pod silu udati djevojku za apotekara, okrasti je, dok sam ja toboe drijemao. Provalili ste u sobu, izvukli krinju, razbili je sjekirom, izvadili trideset tisua forinti lijepa novca, razgrabili ga meu se kao grabeljiva zvjerad i napisali krivi protokol da niste nali nego tri tisue! Oglobili ste djevojku, a meni bacili nekoliko kukavnih stotina kao kost psetu. To, to ste uinili vi  vi razbojnici, i na to u se zakleti,
tako mi bog pomozi, Tako mi----------
Petrievi ne svri tih rijei. Uzdignutom desnicom srui se, srvan pilom i bjesnoom, poleice. Tomo ga dignu i stavi na postelju, a sam sjede za stol pisati; pisao je dugo, dugako pismo, pa ga pomno zapeati; u rano pako jutro ponese ga na potu. Petrievi je meutim spavao cijelu no, cijeli dan u Tominoj sobi.
XIV
Proe nekoliko mjeseci. Gospoja Radika nije brojila dane; svi bijahu vedri i veseli, jer ih nije imala kada brojiti uz miljenika kapetana, a mogla je i veselo ivjeti, jer je Jelui davao novaca bez obzira, uz obveznice dakako, gdje je dva i tri puta vie novaca upisano bilo nego je vesela udovica primila. Nu Jelui spomenuo bi kod prvog kao i svakog slijedeeg zapisa, da to nisu njegovi novci ve nekog imunog trgovca, jer da ih sam ima, dao bi drage volje, i ne bi ni dinara kamata zahtijevao. Neta je Radiku kraj svega ipak peklo: koliko je ona molila, koliko je nutkala, kapetan je rok svadbe od dana do dana odgaao, velei kroz smijeh, da toj ceremoniji ima dosta vremena. Mara je brojila dane suzama, radei teko, muena, tipana do krvi od svoje nemile majke. Htjela je da zdvoji. Nu kad se jednom vraala iz crkve kui, pridrui joj se Tomo.
 Djevice Maro!  ree pozdraviv je  oi su vam crvene, plakali ste; znam za svu vau bijedu i nevolju, znam sve to u vaoj kui biva. Ah, zato, zato je va pokojni otac, taj potenjak, umro! Nu ne zdvojte! Doi e pomo, vje-
136
rujte mi, doi e brza, sigurna pomo; bit ete rijeeni te bijede u koju su vas nemili ljudi zakopali; ja sam se za to pobrinuo.
  Da bog da  uzdahnu Mara  i bog vam to naplatio, dragi Tomo. Bit e vam za duu, jer ja sirota stojim kao odsjeena grana u svijetu, a svi moji roaci i skrbnici na me ree i meu mi svakim danom otrovne zmije u srce.
Tomo je ekao, ekao, marljivo iao na potu, je li kakvo pismo stiglo. Ali dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom proe, ali nikakva glasa, nikakve pomoi. Tomo bijae alostan, neveseo.
Ujedanput prosue se udni glasovi po Zagrebu. aptalo i ukalo se da Radikini poslovi na zlo idu. Sam Tomo razabirao je to iz latinskih razgovora magistratske gospode, nu znali su za to i drugi ljudi. Navlastito su udoviine prijateljice, a pred svima stara Pepa, dokazivale da e Radikinu carstvu kraj biti; a da drukije i ne moe biti, jer se tu ivi odvie na gospodsku i bez rauna, a za boga se i ne pita. Nu to bijae samo onako govor. Ujedanput bude trgovina kod morskoga raka zatvorena. Ljudi naklapali svata, da je trgovina propala, nu drugi govorahu da je to radi svadbe kapetanove koja se skoro obaviti imala. I zbilja! Kapetan je bio ureko dan vjenanja. Sad nije u Zagrebu bilo vee sretnice od vesele udovice. Govorila je na sva usta o svojoj buduoj srei, naruivala haljina, nakita, vrpca bez kraja, i dokazivala Jeluiu svakom prilikom koliko je blaena. Fikal kimao je glavom, ali odgovorio nije nita; samo to ree da je morao dati zatvoriti trgovinu, jer da i onako malo nosi, a poslije udaje da ne moe i onako ostali trgovkinjom, to je udovica dakako posve odobrila.
  Jedno me samo ljuti  doda Radika  tvrda glava moje nesretne keri. to sam ja sve kuala, kako li je muila, mitila ju i gladila, ne bi li je sklonula na udaju. Badava. Ona trpi, plae i veli: Neu!
  Da, da  ree hladno Jelui  tu smo se nekako prevarili. Mara je dua od kamena; miljah da e se prije omekati. Nu strpite  se; poslije udaje  smislit emo novu osnovu; ona se mora podati poto poto.
Za est dana imala je Radika postati kapetanicom. Radilo se u kui na sve kraje, na sve ruke. Ala e tu biti veselja,
137
govorahu neki; nu drugi, koji su svata znati mogli, nasmijeili bi se, slegli bi ramenima.
Kapetan obiavao je pohoditi udovicu po podne. Ve je bila minula etvrta ura, ali jo ne bje kapetana. Udovica bila je pogledala dvadeset puta na prozor, ali kapetanu ni traga. Napokon prebaci kabanicu i poe do kapetanova stana. Pokuca na vratima. Bijahu zatvorena. Htjede upitati slugu, ali ni sluge nije bilo. Ta gdje je mogao biti? ekae etvrt, ekae pola ure, eui amo tamo pred vratima. Nikoga. Pode kui da vidi je 1' doao. Nije. Povrati se u stan kapetana. Jo nikoga. Ujedanput pope se uz stube kramarica, susjeda kapetanova. S daleka doviknu Radiki kroz dobroudan posmijeh ispod oka:
  A, vi  vi, draga gospodarice Radika! Dobar veer! Poteno sam se uznojila. Valjda traite kapetana?
  Da! Gdje je?
  Nema ga.
  Ta gdje je?
  Otiao.
  Kamo?
  Iz Zagreba.
  Iz Za-agreba? Nije mogue!
  Jest, jutros na naglo.
  Nije mogue!
  Jest, velim vam, draga moja! Sino donese mu neki nepoznati ovjek pismo. Kapetan posla odmah slugu na potu, da mu kupi mjesto za Be, a i sam poe odmah k pukovniku, kako mi sluga poslije ree. Za uru se povrati, isplati svoju stanbinu, pospremi svoje stvari, a jutros zarana pokuca na moja vrata, te   preda mi klju od stana i pismo za vas, i ode potom.
  Pismo za mene? Ode potom? Boe, boe! ta je to?  uhvati se udovica za glavu, prisloniv se uz kapetanova vrata,  ta meni nita  nita ne ree!
  Ja ne znam ta je to!  nakalja se kramarica  ali ekajte da vam dam to njegovo pismo!  Zatim stade kopati po depovima, izvadi kljueve i povede udovicu u svoju sobu.
eljno istrgnu Radika pismo iz kramariine ruke i, po-letiv k prozoru, skinu druom rukom peat. Proitav prve
138
retke, problijedi, zatim porumeni, stade sve jae drhtati i, proitav pismo, udari se akom u elo i pade, ronei gorke suze, na stolac. Pismo govorae ovo:
Draga moja Jagice!
Poto nemam kada da se s tobom naustice oprostim, piem ti ovo pismo. Ne misli da se je moebiti moje srce promijenilo. Nipoto, ono te voli kao i prije. Ali u naem ivotu ima razloga, ima zgoaja koji su jai od naega srca, kojim se ovjek pokoriti mora. A tako ti je aliboe i s nama. Ja neu nikada zaboraviti onih asova, koje smo zajedno ugodno probavili, nu nenadni sluaj prikratio je na moju alost te sretne asove, i bogzna, hoe li se ikada povratiti. Moja ast, moje ime, moja obitelj zahtijeva da ovaj as ostavim Zagreb, da idem drugamo. Za kratko vrijeme uvidjet e i sama da nije drugaije biti moglo. Ja idem u svijet, hou li se povratiti, hoe li od nae svadbe ikada to biti, ne znam. Zasada nema o tom razgovora. Ne moe, nikako ne moe biti. Umiri se, pokori se sudbini. Moda e za koje vrijeme od mene dobit kakav glas. Ne pitaj dalje za mene.
Zbogom! Tvoj
Ferdinand.
Dok je udovica, rei bi bez sebe, nemilo jadikovala, stajae kramarica, ruku na trbuhu sloenim, hladna lica pred njom; poslije aska tek progovori:
  No, no, ta je, za pet rana bojih, kakvo vas je zlo snalo? ta je zaboga?
  ta je, ta je?  jecae Jaga svejednako glavinjajui
 ostavio me je, sramotno ostavio  mene, koja sam mu sve rtvovala, sve, koja sam duu radi njega prodala, bacio me kao ozoban grozd od sebe! Boe, boe! Ali zato? Zato upravo sada gdje sam njegovom enom postati imala, gdje mi je toli milo i ljubezno govorio  zato  zato  zato?
 kriae udovica kao luda, stiui ake na zaplakane oi.
  Vidi! Vidi!  prihvati ravnoduno kramarica  da, i meni je govorio za vas: i kako e se oeniti i gospodski ivjeti, da otkazao je stan, jer da e se za est dana k vam preseliti. A sad ovako! A! A! To su mi dandanas ljudi! To je gospotina. Ali to je moralo biti  ono pismo. Juer po
139
podne jo mi je govorio o svadbi i molio me da mu nakupim kojekakve stvarce, ali poslije pisma kao odrezano.
  A tko je donio pismo?
  Nekakav momak, ne poznajem ga. Nu, draga gospodarice, tjeite se. Naveseljeli se jeste, pa ete jo i boljega dobiti. Niste ni prva ni zadnja kojoj se takva to dogodilo. Za dva, tri mjeseca nee bit vie pitanja o tom.
  Ne, ne putam ga, makar s njim poginula!  viknu udovica glasom energikim, skoiv na noge.  Zbogom, gospodarice! hvala vam na trudu!
  Nemate zato! Bilo je od srca! Pak se tjeite. Novaca imate, dobit ete i mua.
Ali ve bje udovica odjurila na vrata.
  Eto joj sada gospotine!  nasmija se kramarica  pravo joj budi. To je kad opanak hoe da bude izmom!
Udovica letjela je bezobzirce k fikalu, letjela raskutrane kose, nabreklih, zaplakanih oiju. Ljudi je gledali u udu, ali ta je ona marila. Bijae omamljena, bijesna, slijepa; oko nje se toio svijet kao nejasan san, oko nje bijae sve mrtvo, i isto boje sunce na nebu. Ne pokucnuv na vrata, unie k Jeluiu. Fikal, sjedei za stolom, krenu glavom. Malko se trnu. ena pristupi odvano k njemu i, podav mu pismo, ree odrjeito:
  itajte!  a zatim sjednu na stolac.
Jelui naravna si oale i stade itati, pa stavi napokon pismo na stol.
  Hm! Hm! Kako je to? ta je to, k bijesu?  ree sta-viv ruke na koljena.
  Sramota!  razjari se udovica.
  Ta kako?  stade fikal tobo razmiljati spustiv glavu.
  Jeluiu!  progovori ena.
  Sto elite?
  Treba mi novaca!
  Opet?  odvrat fikal zlovoljno  pa emu? Ta nee biti svatova.
  Hoe, mora!  istisnu ena kroz tajni gnjev.
  ta mora?
  Dajte mi novaca! Odmah! Brzo! Jo je as.
  Ali----------emu je as?
140
  Idem za njim, danas jote.
Fikav dignuv se na noge, gledae udovicu u udu.
  Vi ste s uma sili, draga gospodarice!
  Ne brinite se za moju pamet, dajte mi novaca!
  Ali znate li vi, da ste ve stranu silu novaca potratili, da ste se zaduili?
  Svejedno, kud sto, tud i to! Dajte mi novaca! Zakli-njem vas ivim bogom! Jo je vrijeme, za dvije ure odlazi
pota.
  Dakle za njim? Ali ako vas odbije, ako ga ne naete?
  Nai u ga, uhvatit u ga; neu ga, neu ga pustiti. Drat u ga kako da je okovan gvodem.
Fikal je asak utio, zatim, kanda se je neemu domislio, progovori:
  Koliko vam treba?
  Tri, etiri ili bolje pet stotina!
Fikal napisa obveznicu na est stotina forinti i izbroji udovici etiri stotine forinti, nu ona potpisa brzo, zgrabi novce i ne ree nego:
  Krvopijo!  Zatim odjuri.
  Dobro!  ree fikal kad je sam bio  bar mi nee tu biti na putu. Ali saznat e kapetan da putuje za njim.
Za dvije ure poe udovica potom put Bea, ali uz nju i pismo to ga Jelui napisa kapetanu.
XV
O udovici ne bijae glasa. Iznenada ostavi kuu svoju, doviknuv samo keri da polazi na put i da se nee skoro povratiti. Stara Pepa raznijela je dakako te udne glasove po gradu i Zagrepani nisu govorili o drugom van o nesretnim svatovima, o tajnom putu, o prevarenoj udovici. Ta je 1' moglo biti vee radosti za njihovo srce negoli kad doue da su sve zlatne nade ohole udovice spale na nita? U slavnom gradu Zagrebu bilo je vazda dosta dobrih dua koje su se nesrei drugoga radovale, i sto puta moglo se je uti:  Pravo joj je!  Pred svima je vikala Pepa. Jedne veeri stojei sa susjedama pred kuom, iskalila je svu njenu duu svoju:
141
  Eto, eto  ree  sad se vidi cijela ta uplja gospo-tina! Potenu enu, kakva sam ja, skoro je sram ivjeti u takvoj kui. Da, to se hoe cifrati, to se previja, to se nadim-Ije. Pokojni Radi, bog mu dao dui lako, to je bio ovjek i kakav ovjek, purgar od glave do pete, pa ako je i imao im praviti crkvenu klupu, ipak je stojei meu narodom u crkvi pjevao pri veernici. Ali otkada se je ta dobra dua preselila gospodinu bogu, odonda je vrag  bog mi oprosti grijehe
  uao u Jagu, pa hop, pa kop,  razbacivala se na sve strane, uhvatila kapetana, ali kapetan njezine novce, i kad je duica mislila da e biti gospa kapetanica, a ne, kao to mi, purgarica i majstorica, kad su joj ve gusle gudile po mozgu
  eto kapetan  taj lijepi som, razdro mreu pa bjegac, a Jaga nita nego kramarica kod morskoga raka  da bi i toga bilo  ostala kosa brez brusa! Tako je i tako kad ovjek svoje grijehe ne broji, kad si kramar gospodsku dolamu kroji.
  Pravo joj je!  klikoe sve susjede u jedan glas.
  I pravo joj je  potvrdi Pepa  jer ako i nikomu na svijetu zla ne elim i iskrnjega ljubim kao samu sebe, opet velim, pravo joj je. Da ste vidjeli kako svoju ker, svoju krv
  siroticu Maru mui i grize! Kako je dri za sluavku, ni ne puta k svomu stolu, kao da je kakva povlaka. Svoju krv, jeste li uli, svoju krv! Fuj! To mi je mati to mi kranka! Laku no, drage susjede. Pravo joj je! Sram me je tu u toj kui ivjeti!
  Pravo, pravo! Laku no, Pepo!  viknue susjede, i klepetava eta razie se svojim kuama.
A Mara? Bijae sama, bijae naputena od svega svijeta. Nitko se za nju brinuo nije, nitko je ljubio nije. Majka je ostavi, poe u svijet, i kako je bijedna sirota sve razmiljala, kako je omjerila zlu svoju sreu, navrijee joj suze na mutne oi. Zdvojna skoi na noge, napusti oinski dom, tu pustinju bijede i tuge, i pohiti jedinomu utoitu, pohiti grobu miloga si oca. Oh, taj mali, mahom zarasli humak, iz kojeg su virili ostanci drvenog kria, taj je krio sve to je njezinu srcu milo i drago bilo, pod tim humkom raspalo se u prah ono blago i poteno srce koje je toli ivo kucalo za jedino dijete. Skrtenih ruku klecae bijedna djevojka na tom humku uru
 dvije ure. Biser za biserom, suza za suzom kanu na zelen
142
mah.  Oe, oe!  aptae mladica  zato si me ostavio? to sam sagrijeila? I zato se mora umrijeti? Ili kad se ve umrijeti mora, zato ne umru oni, koji se ljube, zajedno?
Vidi, svi su me napustili i-------majka! Oh, majka! Drugim
je ta rije slatka kao i med, a meni?----------
Ve se je bilo sunce prilino odmaklo na zapad kad se je djevojka s groblja vraala. Doe doblizu kue svoje. Pred vratima stajae hrpa zvjedljivih ljudi. Djevojka doe blie. Ljudi je gledahu udnim okom. to trae ti ljudi, upita se djevojka. Ali iz lica svijeta ne mogae nita razabrati, van onu pustu zvjedljivost koja se pokazuje kod svake svjetine neobinom zgodom. Mara, protisnuv se kroz svijet, pope se u prvi pod. Vrata bijahu irom otvorena. Iz sobe uo se je razgovor mukaraca, ulo se i to, kako ljudi premeu stolove, stolce i ormare. Djevojka ue u sobu. Za stolom sjeahu gospoda od suda. Pisar pisae marljivo po papiru, u kutu do prozora stajae Jelui. Od uda zaustavi se Mara.
  ta je to, gospodo?  zapita plaha.
  To e rei  odgovori mirno izaslanik suda, ovjek pristar, suh  da mi ovdje plijenimo i popisujemo vae i vae majke stvari, mobilia et immobilia, to jest kuu, vinograde, stolce, stolove, rubeninu et caetera. Popisujemo i plijenimo po dozvoli slavnoga suda!
  Popisujete,  plijenite?  ta je  to?  Zato?    zapita djevojka.
  To jest moja draga  nastavi izaslanik  da vam kratko i prosto hrvatski velim, vaa majka uzajmila je od gospodina trgovca Petrovia mnogo, vrlo mnogo novaca, pa je izdala obligacije koje su zapisane na kuu i zemlje. I jerbo vaa majka platila nije, jer je dapae pobjegla, i jer gospodinu Petroviu novaca treba, zato je on vau majku i vas tuio, i egzekucija je evo dola, to jest ove stvari, ova kua i vinogradi nisu ve vai, ve e se za etrnaest dana prodati, i vi se moja draga, moete seliti, kako vam drago, ovdje vie nemate posla.
Djevojka problijednjela na smrt, uhvati se za srce.
  To, to da nije moje, nae? Da se selim? Kamo da se selim? to da uradim? Ta za boga miloga, to nam je ostavo moj pokojni, moj dobri otac.
143
  E, ta emo! Bilo pa prolo  slegnu izaslanik ramenima  naa je briga da gospodin Petrovi doe do svojih novaca, a nije nam dunost brinuti se za vas, moja draga. Ako nemate ta jesti, a vi lijepo sluite. Nije to nikakva sramota.
  To nije mogue! Znam da mi je otac bio bogat ovjek. Kazivao mi je da imamo dosta i suvie da se prehranimo. Pa sve, sve da se je rasteplo?
  Sve, moja draga, i ne znam hoe li dosta biti da se dug naplati. Ali pustite nas sad na miru, da idemo dalje cijeniti, pa se pobrinite lijepo za drugi stan.
Krv udari djevojci u lice; oi joj planue, i druim, ali odvanim glasom obrati se Jeluiu:
  Ta govorite vi, gospodine Jeluiu, govorite! Vas nam je magistrat dao za tutora da nas branite. Ja sam luda djevojka, ne razumijem se u sudske poslove, ali vi, vi recite toj gospodi da sve to nije mogue, da se varaju.
Jelui gledae mirno iz prozora, dok je djevojka govorila, napokon krenu glavom i slegnuv ramenima, ree:
  Draga Maro! Gospoda ne varaju se; bili ste bogati, bili, ali sad vie niste. Vaa je majka zlo, vrlo zlo gospodarila; sada nemate nita, jer e sud sve prodati. Meni vas je uistinu ao, ali ta ete, zakon je zakon. Vi ste si sami krivi; mogli ste se dobro udati; niste htjeli. E, sada treba lijepo sluiti. Ja vam bome druge pomoi ne znam.
  Hou, da!  odvrati djevojka osoviv glavu  sluit u poteno, ma svoje ruke do krvi ouljila, sluit u i raditi kao moj pokojni otac, i nije me sram. Ali za novce svoga srca, svoje due prodati neu. Badava me snubite, badava me nuate zlatnom jabukom. Ja sam luda enska glava, ne poznajem vaih zakona i pravde, ja ne znam to je moja mati potroila, ali moje srce mi veli da ste nas prevarili, da ste nas oplijenili, porobili. Da, oe dragi!  udari u pla, pokriv rukama lice  tvoje dijete tjeraju ispod krova to si ga ti svojom rukom, podigao, tvoje dijete je ostalo bez korice kruha, jadno,   gladno,  bijedno     ali  poteno,   oh,   poteno
v--------Kao da joj neta munu glavom, odleti Mara, ali se
zaas povrati dre batinu srebrom okovanu.
  Toga  viknu  toga vam ne dam! Pa makar svi suci cijeloga svijeta na me doli, toga vam ne dam! Od mojega
144
je oca, to je on meni, meni ostavio. S tim tapom doao je ovamo, taj tap je njegovo, jest moje potenje. Prodajte, grabite, plijenite koliko vas volja, ali dvojeg prodati neete: ovaj tap i onaj slomljeni kri na grobu moga oca!
  Odvedite djevojku!  ree sudski izaslanik pisaru.
  Ne treba mi vae pomoi, idem sama, ali vam, Jeluiu, vam e bog platiti to ste uradili!  to rekav, izie djevojka iz sobe.
Glas da e se sve Radievo imanje prodati radi dugova, raznese se po svem gradu poput munje. Ljudi pametniji nisu toga isprvine htjeli vjerovati, ali se napokon uvjerie da je istina. Kamo, kamo, pitahu se, dospio je tolik novac za toli kratko vrijeme? Tko ga je potroio? Tko? Odgovorilo im se: udovica Radika. U rukama trgovca Petrovia bila je zbilja Radikinih obveznica na veliku svotu novaca. Petrovi bijae dakle posve prav, i sud nije mogao drukije raditi, poto je i odvjetnik ostavine, Jelui, priznao da je Radika uistinu izdala obveznice i da se morala zaduiti radi velike tete u trgovini i radi silnih novaca za koje ju je pokojni poslovoa Joso prevario bio. Nitko dakako nije pitao koliko da je udovica uistinu primila novaca, nitko nije znao da je Jelui, spo-razumiv se s Petroviem, polovicu vie pripisao u obveznicu. Udovica nije nita ispovijediti mogla, bogzna gdje je bila.
Prodalo se dakle imanje pokojnoga Radia, sve se je prodalo, kua, vinogradi, polja, ormari, slike, srebro, haljine  sve  sve do zadnje krpice; od lijepe batine ne osta nita van srebrom okovani tap pokojnoga Ilije to ga sa sobom ponese Mara. ta je bilo ostalo novaca u pohrani magistrata, pojede parnica i trokovi kuratorski, dvadeset kukavnih forinti predadoe Mari.
Jedno popodne sjedio je Jelui u svojoj pisarni. Bijae neto uzrujan. Sastaviv na stolu nekoliko vreica zlata, viknu:
  Leno!
U sobu unie njegova gospodarica, ta li, okrupna rae-ljana enska.
  Leno!  ree fikal  uzmi te novce, pa ih sahrani u svojoj postelji. Ali mi vazda zakljuaj vrata, pa da se nisi opila.
Jedva Lena odnijela novce, zakuca netko na vratih. Unie trgovac Petrovi.
10   Kanarineva Ljubovca
145
  Dobar dan, Petroviu!
  Dobar dan, spectabilis! Mogu li sutra dii novce?
  Ne treba. Ja sam ih digao i svoj dio odbio. Polovicu dobitka!  Zatim preda trgovcu sveanj banaka. Petrovi ih prebroji.
  Dobro  ree  ali fali pet sto forinti.
  Moj trud  odvrati fikal mirno.
  Neka vas voda nosi  rasrdi se trgovac.
  Ne bojte se  odvrati Jelui  sam u ii. Ja sam Zagreba sit. Preselit u se u Maarsku.
  Siti ste? E, peenka je bila debela. Ali moete li vi uope siti biti?
  Za mjesec dana idem u Maarsku. Vi ste tu siguran, a ja u biti ondje sigurniji.
  E, sretan put!  nasmija se trgovac. Uto opet netko pokuca na vratih.
  Tko je, k vragu?  viknu fikal.
Vrata se otvorie, i u sobu ue varoki apotekar.
Fikalu vidjelo se na licu da ga pojava apotekarova nije milo dirnula, a crveno apotekarovo lice odavalo je neku van-rednu jarost. Nu ni jedan ni drugi nije progovorio ni rijece. Tako stajahu asak jedan naproti drugomu. Trgovac Petrovi opazio je zakratko da je on razlog toj utnji, tj. da je gospodi na putu. Zato uze eir i, podav fikalu ruku, ree:
  Zbogom, dragi spectabilis! poslovi su posve u redu, a za neke druge stvari doi u sutra, sada moram i onako za poslom. Zbogom, gospodine apotekaru!  Fikal stisnu trgovcu ruku, apotekar pokloni se muke, a Petrovi ode.
  ta je?  zapita Jelui glasom dosta drzovitim.
  Jeluiu, doao sam da vam priapnem da ste najvei lopov na svijetu.
  A zato, ako smijem pitati?
  Jer ste me prevarili.
  Ja vas? Kako to mislite?
  Niste li me naveli na pogodbu sa udovicom radi enidbe sa Marom?
  Jesam. Pa?
  Pa, pa, pa? ta je od svega toga? Ja niti sam dobio Mare, niti sam dobio ugovorenih novaca; ostavina je Radi-eva rastepena, raznesena, kojekakvi lopovi natrpali si de-
146
pove, meu njima i spectabilis dominus Jelui, a ja, ja sam ostao na cjedilu, ja, ijom se je pomoi Jelui primakao tomu masnomu zalogaju, morskomu raku.
Fikal sluao je to bjesnilo vrijednoga sina Higijeje vrlo hladne krvi; mahnuv mu zatim rukom i sjednuv, ree:
  Sjednite,  dragi prijatelju,  sjednite. Vi ste razigrani, vaa je krv uskipjela.
  A vraga nee uskipjeti na takvu lopovtinu? Od nekog mi se vremena sve uklanjate, pa kad sam vas gdjegod uhvatio, bilo je isprike na sve strane, vukli ste me za nos, a napokon, dragi apotekaru, obrisi se. Ali ut ete vi, skinut u ja krinku s vaeg lopovskog lica; ne znate vi, tko sam ja! ut ete vi----------zagrozi se apotekar pesnicom.
Fikal pristupi k bjesniku i pritisnuv ga na stolicu, nastavi odvano:
  Sjednite, velim vam! Pobjesnili ste, smutila vam se je krv, te ne moete hladno o tom poslu suditi. Govorimo hladno  produi Jelui povrativ se na svoje mjesto.  Da, doputam da je posao po vas nesretno iziao, dragi amice, da ste izgubili partiju, ali ete vi meni dopustiti da pri igri  a to ne bijae nego hazardna igra  ne odluuje samo kombinacija, pamet, ve ponajvie dobra i zla srea, koje ovjek predvidjeti ne moe. Eto, u tom grmu zec lei. Vas je srea prevarila.
  Vi ste me prevarili.
  Ne inite mi krivo! Srea vas je prevarila, velim vam. Jer napokon se je sve vrtilo oko enidbe s Marom. To bijae glavni uvjet  conditio sine qua non  po kojem ste imali dobiti i novce. Ako sam ja i sastavio pogodbu, ako je i udovica drage volje pristala na nju, to je sve ipak visjelo o volji djevojke koja je imala postati vaom enom. Tu se svi prevarili. Svaka djevojka nema nikakve ili bar vrlo malo svoje volje. Na toj predmnjevi gradili smo svoju osnovu. Ja i udovica radili smo o tom, vjerujte mi, poteno prema pogodbi. Grizla, muila je svoju ker, neka joj dosadi oinska kua, neka se od zdvojenja vama baci u naruaje po starom naelu: inter duo mala minus eligendum, tj. izmeu dva zla valja birati manje. Nu ini se da je Mara vas smatrala veim zlom i pokazalo se da je u te djevojke volja tvrda kao kamen. Sve se nae kombinacije razbie o toj elik-dui. Nu tomu ste ponajvie vi krivi, jer se  niste vladali prema djevojci kao lisac,
10*
147
asomice drhtnule, silne jade njezina srca. Lijepa jedinica bogatoga Ilije Radia, naputena, ostavljena, ivae u toj sobici za kukavnu plau. Dobriina Tomo douv o stranoj nesrei Radieve obitelji, sklonu staru tetu, potenu udovicu, da je primi k sebi na stan, a dobre gospoje po gradu uvi za bijedu naputene sirotice dadoe joj djela, da se djevojka uzmogne prehraniti dok joj se ne nae kakva dobra sluba. Tomo tjeio je mladicu kako je bolje znao, velei neka se ne boji, da e joj svanuti nenadani spas. Na takvu utjehu na-smjehnula bi se Mara gorko.
  Hvala vam, dragi Tomo, neka bi, vi ste dobra i predobra dua; kako da vas nagradim za ono dobro to ste mi uinili? Nemam aliboe nita, jadna sam i kukavna. Ali nagradit e vas zato bog! Govorite mi o nenadanu spasu. Spas? Ove moje ruke  ovo moje potenje  to mi je spas  drugo je  sve  sve propalo.
Tomo meutim, premda neveseo, nije gubio nade, nu ni iva dua nije znala na emu se ta njegova nada osniva. Tetka Tomina dobivala je neto potpore od magistrata i ceha, a inae kuhala je za pripomo po gospodskim kuama, jer je na glasu kuharica bila. Dolazila je tek naveer kui, te je Mara tako radei cijeli dan samovala. Ujedanput dou neki tropot pred vratima. Netko zakuca. Djevojka dignuv glavu poput plahe srne, ree:
  Slobodno.
Unie fikal Jelui. Mara prelai se, problijedi. Staviv svelo na stran, dignu se brzo i upita doljaka:
  to elite?
  Dobar dan, draga Marice  pozdravi je odvjetnik kroz hinjeno milosre.  Sjednite, sjednite! ta radite, dijete moje? ivate, kvarite mlade oi.
  Vikla sam radu  odgovori plaho djevojka.
  Pa u toj vlanoj, uskoj sobi. Ta to nudi zdravlju.
  Sirota sam, uboga sam.
  Znam, znam, aliboe. Nesrea, velika vas je nesrea stigla. Htio sam je ukloniti,   nije se,   aliboe,   dalo jer 
  Ne treba mi uzroka znati, gospodine! Dosta je da znam, kakva sam i da nita nemam.
  Znam, u vas je meko, utljivo srce, ne govorimo vie o tom. Htio sam vas ve vie puta pohodit, a to nisam mogao
150
od posla, pa nisam ni pravo znao gdje vam je stan. Morao sam doi, jer sam vam skrbnik, i jer-------
  Jer?  pogleda ga djevojka u udu.
  Sjednite, molim vas, umirite se  prihvati odvjetnik mekim glasom.  Obeajte mi da ete me mirno sluati, posve mirno, zaklinjem vas uspomenom pokojnoga vam oca.
  Govorite!  odvrati djevojka kroz pla  mirna sam.
  Imam vam javit vijest o vaoj majci.
  O mojoj majci?  dignu se djevojka opet.
  Zlo joj je.
  Zlo? Gdje je?
  Dobio sam pismo. Prijatelj mi iz Bea javlja da boluje, opasno boluje.
  Boe moj!  problijedi djevojka.
  Da, u tuinstvu. Pomislite, u najveoj bijedi i nevolji. Nema ni lijeka ni hrane. Ne moe kui.
  Boe, boe! Ta to je uasno!
  Jest uasno. Neta malo poslah joj ja, ali to je slaba pomo, jer i ja sam nemam mnogo. Ah, da je va pokojni otac u ivotu!
  Moj dragi, moj mili otac  jecae djevojka  da, da je on iv, ne bude svega toga zla!
  Znam  da  imate  dosta  razloga tuiti  se  na  svoju majku.
  Ne govorite o tome, gospodine! Moja majka je ena pokojnoga mi oca, moja majka me je porodila na svijet. U nesrei nema vremena ukoru.
  Znam da je vae srce plemenito i poteno.
  Ali boe moj! Kako da joj pomognem, kako da je izbavim, kad sama nita nemam. Oh, ta radit u dan i no, gladovat u, trpjet u, samo da njoj lake bude, ta i ona je nevoljna sirota.
  To je, drago dijete, prekasna pomo.
  Ta govorite, zaboga, to da uradim? Svjetujte me! Vi ste uen i pametan ovjek. Ja, luda enska glava, ne znam nego plakati i plakati.
  Da vas svjetujem? Od srca rado, drago dijete, ali je vas teko svjetovati, jer ste estoki, jer ste svoje glave. Vi ste me i onako uvrijedili, premda to zasluio nisam.
151
'i
  Oprostite! Da, bila sam nagla, ali ta ete? Kad je tolika nenadana nesrea  na  me  dola.  Sad  sam  mirnija, poslunija. Nesrea me pameti nauila. Molim vas, lijepo vas molim, recite mi, to da uinim da spasim majku. Sve, sve u uiniti.
  Sve?  upita poslije due stanke odvjetnik  sve?
  Sve  odvrati djevojka drkuim glasom.
  Udajte se za bogata mua  ree Jelui mirno. Djevojka, trznuv se, izvali oi na odvjetnika, koji ju je
mirnim okom gledao.
  Da  opetova Jelui  udajte se za bogata mua.
  Ne  ne razumijem vas  propenta djvojka preav rukom preko ela.
  Kad neete. Udajte se za apotekara.
  Nikada!  vrisnu djevojka, skoiv na noge, i krv joj udari u lica.  Nikada za ivota!
  Eto!  nasmjehnu se odvjetnik  nisam li rekao  estoka krv, tvrda glava. ta e tu moja dobra volja?
  Apotekar je hulja, sebinjak!
  Ha, ha, ha!  nasmija se odvjetnik lupkajui batinom po sari svoje visoke izme.  Sebinjak? Zato? Jer je rad uzeti vas koja ni upljeg boba nemate? Vi ga ne ljubite, znam. Mladi ste, on je stariji, to je naravski. Ali vas on ljubi. Dok ste bili bogatom Radievom batinicom, mogao je svatko misliti da vas snubi radi novaca, tako ste mislili i vi, pa ste ga jednom prilikom oinuli preko lica, ali sad  gdje vam je sad vae bogatstvo?
  Nikada!  viknu djevojka van sebe, dru kao iba.
  A vaa jadna majka? Vaa majka, koja vas je porodila na svijet, ena pokojnoga vam oca? Vaa majka, koja pogiba od bolesti, od gladi, bez pomoi, bez lijeka, koja moda umire na slami u tuem svijetu? Prevarih se, Maro, prevarih se. Miljah da ste etvrtu zapovijed boju bolje upisali u svoje srce. Izbrisana je davno, i te suze, to prolijevate na grobu oca svoga, nisu istinite.
  Nemojte!  zavapi djevojka.
  Nisu istinite  zagrmi odvjetnik skoiv na noge  jer da se on digne iz groba, da vas vidi, da sazna da biste samo jednom jedinom rijeju mogli spasiti ivot onoj kojoj je on prisegao vjenu vjeru pred bogom i svijetom, ter tu lju-
152
bav i vjeru odrao poteno do groba, on bi vas prokleo, on bi vam doviknuo: Prokleta bila, idi otale, nisi moje dijete, kad naputa svoju umiruu majku!
Djevojci klonu lice u dlanove, a kroz prste navrijee guste emerne suze.
  Isuse! Bogorodice! Pomozite!  jecae  zar nema nikakve, nikakve druge pomoi?
  Nikakve!  odvrati mirno Jelui i pristupiv djevojci, poloiv joj ruke na rame, nastavi blae:
  Maro! Vi ste dobro dijete. Apotekar zna da ga ne ljubite, ali vam toga ne pie u grijeh. On e vam rtvovati sve, bit ete njegova ki. Za vau majku brinut e se kao brat, Maro! Nesrea je teka, ali volja je boja presveta. Valja je tovati, valja je nositi: bog je vjena mudrost. Kad ne moete stei sreu na ovom svijetu, ne gubite je bar na drugom. Pamtite da nikad neete ugledati raja bojega, nikad milo lice pokojnoga oca, ako napustite majku. Zbogom, Maro!
  Ostajte!  dahnu djevojka.
  Nu! Hoete li?  upita Jelui.
  Hou!  apnu na smrt blijeda djevojka i klonu su-mrtva na stolicu.
XVII
Bilo je kasno uveer onoga dana kadno Mara, svladana od oajanja, Jeluiu obea da e poi za apotekara. Po trgu Harmici bijae sve tiho i mirno. Duani odavno zatvoreni, a i u prozorima titrala samo gdjegdje svjeica, jer je veinu vrijednih graana hvatao prvi san. Iza bijelih lepirastih oblaia sipao je mjesec svoje zlato po nekim krovovima. Krot tu tajnu tiinu zaori ujedanput potarski rog. Jedno deset asaka poslije hitila je enska glava preko trga upravo prema Radie-vo kui. Koliko se moglo razabirati o nestalnom svjetlilu mjeseca, bijae ena obuena vrlo kukavno; haljine visijahu s nje kao krpetine, a glava bijae omotana rupcem. Doav do kunih vrata, zakucala dva, tri puta ivo alkom. Ne bje odziva. ena prisloni se poniknute glave uz zid, ekae asak. Udari dva, tri puta jae. Opet ne bje odgovora. ena popoe nekoliko koraka i, povrativ se k vratima, stade silovito lupati. Ujedanput otvori se u prvom spratu okance.
153
  Tko to, vraga, po noi lupa?  ozva se krupan glas.
  Otvorite!  otrese se ljutito enska.
  Komu?
  Gospodarici.
  Kakvoj gospodarici? Tu ima samo gospodar.
  Jeste li poludili? Gdje je Pepa, gdje Mara!
  U ovoj kui nema ni Pepe ni Mare.
  Ta valjda je ovo kua kod morskoga raka?
  Dakako.
  Radieva kua?
  Bila je, bila, sad vie nije.
  Hulje, ne zbijajte ale, ja sam Radika, gospodarica.
  Ta kua nije ve Radieva; prodana je za dugove, a sada je moja, Marka Basaria, trgovca kod mladoga morskoga raka.
  Ne ludujte! Otvorite!  zavrisnu enska lupajui akama po vratima.
  Idite s milim bogom. Vi ste poludjeli. Valjda ste uli, ako ste Radika, da je sve vae imanje otilo po bubnju. Laku no!  I ovjek zalupi oknom.
2enska zatetura nekoliko koraka natrag, uhvativ se za glavu. Uto nadoe noobdija. Opaziv ovjeka s kopljem i rogom, priskoi ena k njemu i uhvativ ga za ruku, viknu:
  ujte li, ovjee! Recite mi ija je to kua? Straar pogleda enu u udu, i zatim odvrnu mirio:
  ija? Valjda svako dijete u Zagrebu zna, da je to kua Marka Basaria, a prije je bila Radieva.
ena pusti od prepasti straarevu ruku  zatim, vrisnuv kao da si joj no zarinuo u srce, udari glavom o zid kue i, sruiv se na zemlju, stade vikati:
  La, la! Prokleta la! Svi me varate, svi me varate!  i pade licem na zemlju.
Straar pako poloiv koplje na zemlju, pridignu enu i, okrenuv joj lice prema mjesecu, apnu:
  Pomozi, boe i sveta Marijo! Ta to je vesela, bogata udovica Jaga!
 Leno!  ree Jelui ujutro petoga dana svojoj gospodarici  skupi kese sa zlatom i kudama, a i banke, svoje i
154
moje najpotrebnije haljine i neta rublja, sve to stavi u onu tvrdu krinju. Veeras putujemo. Kad se smrai, doi e djeak, pa e krinju ponijeti u Ilicu do Tandariceve kue, i ti poi s njime i pazi mi na krinju. Zakljuaj sobe, ne reci nikomu nita. Kod Tandaria ekat u s koijom.
  Kamo emo?  upita Lena.
  To se tebe ne tie  odreza odvjetnik.
  Hoete li doi k objedu?
  Neu. Objedovat u kod apotekara, da izvedem na isto posao radi Marina vjenanja, za koje sam ti sino pripovjedio.
  Dobro je.
  Dakle da nijesi nita zaboravila. Da, podaj mi dvije boice rozolije i pitolj.
  Rozolije? Pitolj?
  Daj, velim ti.
Lena donese boice, odvjetnik strpa oboje u dep, uvjeri se, da je pitolj pun, i ode. Jelui opremiv neke poslove, krenu put Nove Vesi i zae ravno u kuu gdje je Petrievi stanovao. U dvoritu upita djeaka:
  Je 1' gospodar kod kue?
  Jest, u sobi radi  odgovori mali.
Jelui unie kuegospodaru, koji je kraj prozora sjedei na na tronoku ivao.
  Hvaljen Isus, dragi majstore!
  Navijeke  odgovori gospodar, pogledav odvjetnika nekako ispod oka.
  Poruili ste mi da se Petrievi iznenada povratio kui.
  Jest, juer o podne.
  Je 1' kod kue?
  Jest, ini mi se da spava u svojoj sobi.
  Dobro. Zbogom!
  Sretno!  odgovori majstor.
Jelui poe od glavne kue preko dosta blatna dvorita, gdje je tik vrata stajala drvenjara, dosta trona, kojoj polovica bijae malena sobiica, druga pako polovica komora gdje je gospodar spravljao repu i zelje i krumpir. Pod krovom drvenjare bijae sjenik.
155
I
Jelui otvori vrata i, zavrnuv u sobicu, nekako se lecnu. Taj zakutak slabo je pristajao stanu ljudskomu. Daske reile na sve etiri strane, da je vjetri po svojoj voljici propirivati mogao, pod bijae nabijen ilovaom, a kroz tavanske pukotine provirivalo sijeno. U okvirima maloga okna prema vrtu ne bijae stakla, ni hartijom nije prozori zalijepljen bio. I pokustva ne bijae obilje. Drven stol, drvena stolica, a u kutu rasklimana seljaka postelja, u njoj neta kuruzne slame, na njoj prost aren gunj. Na toj postelji leae Petrievi odjeven, podvinutih pod glavu laktova. Kosa bila mu nakutrana, oi mutne, benaste, a lice crveno, napuhnuto, k tomu si opazio van reda velik trbuh, oit dokaz neizljeive bolesti. im vrata zakrinue, pridignu se Petrievi na jednu ruku. Opa-ziv Jeluia, zakrijeti kroz udnovat smijeh:
  Oho! Gratissima praesentia, spectabilis domine amice! Toliko asti nije moj kukavni krov jote doivio.
  Petrieviu!  zapita odvjetnik  kuda se k vragu klati, pa te nigdje nema?
  Nisam znao, carissime, da si moga lica toliko eljan, inae bio bih te pohodom poastio.
  Gdje si bio?
  U Zagorju kod svoga roda.
  Ti mi prije nisi nita govorio o zagorskim roacima.
  Zaboravio sam.
  Zato si se povratio?
  Povadio sam se s njima odmah drugi dan.
  Takov si uvijek.
  E, amice, takve sam udi.
Jelui gledae Petrievia sa strane. Neta s uasa to mu je prizor te ljudske podrtine zadavao, neta od uda to se taj malone u grobu leei ovjek ali i smije, to dosele obiavao nije.
  Kad nisi ti mene htio, a ono sam ja tebe pohodio, i evo to sam ti donio.  Jelui stavi dvije boice na stol. Oi staroga pijanca zasijevnue i, skinuv se s postelje, uhvati boicu i, otkrhav joj noem vrat, potegnu dva tri puta ljudski.
  Aha!  nasmija se zvjerski, pucketajui jezikom  ta rozolija kanda je iz duana morskoga raka. Ondje sam takve i koliko pio. Ad voem morski rak  kako se je zbilo da je sve dolo na bubanj?
156
  Luda je ena kriva. Tratila je ludo na svoga kapetana, i tako je sve propalo. K tomu ju je oplijenio Joso.
  Joso bijae dobra dua, esto mi je turnuo u dep flaicu rakije.
  Govorimo sad o drugom poslu. Pij, Petrieviu!
  Govorimo o Radievu poslu  produlji pijanac ne dodirnuv se boce;  vidi Jeluiu, mislio sam, da si poteniji lopov. Kad ste ti i Radika oplijenili okovanu krinju, kako ste razdijelili ono trideset tisua forinti?
  ta to pita?  odgovori zlovoljno Jelui.
  Kako ste razdijelili te lijepe novce?
  Nisi li ti dobio svoj dio?
  Pasji dio! Nekoliko sto puljivih forinti i kesu starih groa.
  Pa nije 1' to dosta?
  Dosta? A ti, ti si grabio na tisue!
  Ja, ja sam tu cijelu stvar smislio, mene ide vea zasluga.
  Tako? Za veu lopovtinu vea zasluga. Misli li da nisam sluao cijeli va razgovor za stolom, kad ste cijenili da sam pijan, da drijemam. Kako ete apotekara kao psa huc-kati na Maru, nju oplijeniti, a apotekara prevariti: sve, sve to sam uo!
  Ne brbljaj o tome. Ako se je to dogodilo, dobio si svoj dio.
  A poslije? A? Jesam li poslije dobio svoj dio? Kad ste zajedno razgrabili sve ostalo imanje ti i ona nemati, ona bludnica, tako da je sve dolo u vae depove  ta si mi onda dao, ta onda? Vidi da nisi poten lopov.
  Nisi li imao stan, hranu, nije li ti davala udovica novaca, nisam li ja?
  ta je sve to? Trice! Kad je ovjek jednom duu svoju vragu prodao, onda se mora znati zato, onda mora ovjek od toga neta imati. To to ste mi vi davali bio bih dobio i bez lopovtine u varokom pitalu. Za tu kukavtinu nije bilo potrebno potpisivati krivotvorene zapisnike i obveznice.
Ljutit skoi fikal na noge:
  Dosta  zaviknu  ti si propalica, pijanica, odrpa-nac. Da te nisam upleo u taj posao, bio bi poginuo za plotom.
157
  Makar, ali ne bi me bio vrag uzeo kako e sada, a ti ne bi bio ugrabio sve te tisue, djevojka ne bi sad gladovala. Pa to, to u ja sada kad je sav imetak razgrabljen?  Sve to govorio je stari pijanac u sav glas.
  Ne vii toliko!  ree odvjetnik potie, ogledav se na sve strane  uj me! Za djevojku nek te ne boli dua, ona e poi za apotekara. Pristala je na to dobre volje. I ona i njezina mati imat e o emu ivjeti. A radi tebe dooh upravo ovamo.
  Da ujemo! Koliko si mi od svoga plijena donio?
  Nisam nita. Plijen je dobro sahranjen, uivat emo ga zajedno.
  Kako to?  pogleda ga u udu pijanac.
  Ja odlazim veeras iz Zagreba i neu se nikad vie vratiti.
  Nikada?
  Idem u Maarsku. I ti e sa mnom. ivjet e kod mene udobno, imat e sve to ti treba.
  Ja s tobom?  zaudi se Petrievi snova.
  Da! Sve, sve e imati. Vidi da sam poten lopov.
  Lopov, da  nasmija se pijanac od srca  fina si ptiica, milosrdna duica. Znam ja zato me povesti kani, znam predobro. Star sam praktikus. Da se tvojim lopovtina-ma zamete trag. Ali ta e udovica rei, mudra glavo?
  Udovica lei bolesna u Beu ili Gracu, nema novaca, ne moe ovamo. Poslije naega odlaska vjenat e se apotekar s Marom, pa e onda po Jagicu. Meutim odmakosmo mi daleko u Maarsku, pa odanle u Vlaku. Tamo nas ni vrag uhvatiti nee. Apotekar pako ukrotit e udovicu da ne vie.
  Vidi, vidi! Kako si sve lijepo udesio. Velik si ti majstor!  govorae Petrievi sve klimaju glavom  ali ja  ja  ne idem.
Jelui problijedi.
  Zato nee?
  Nije me volja.
  Zato?  zapita odvjetnik dru.
  ta bih se ja, ovako bolestan, gdje mi je ve dua na jeziku, kotrljao po maarskim pustama. Neu.
  ta e od tebe biti?
158
  Nai e se jo koja duica, da me prehrani. Pa mi mora i ti ostaviti koju tisuicu.
  Ni groa.
  E, pa nee otii iz Zagreba. A ja u odati sve.
  Ali i ti e propast, ludo!  kripnu odvjetnik bijesan.
  Makar!  odvrati Petrievi mirno  obojica smo zasluili vjeala, ti svakako via.
  Mora, huljo, sa mnom!  viknu fikal bijesan. Kao tigar obori se na pijanca. eir mu pade s glave, rastresena kosa letjela oko ela, lice bijae mu blijedo na smrt, a oi igrahu ivim bjesnilom. Ljevicom zgrabiv Petrievia za prsa, izvadi iz depa pitolj i stavi ga jadniku na prsa. Petrievi trnu se, nabreklim licem prosu se mrka rumen, vjee mu zadrhtae, koljena klecnue, a lude oi mu buljile u fikala.
  Misli li ti, pijanice, da sam sve svoje muke i brige rtvovao za ludu, da u uz sve moje nemirne, strane sne pasti u tamnicu, da u izgubiti svoj lijepi plijen? Govori, hoe li, ili u te ubiti kao psa, makar i ja propao.
  Neka te bijes nosi, hou, ali ukloni taj vraji pitolj!  zamrmlja Petrievi poniknute glave.
  Odmah e sa mnom!  ree odvjetnik staviv oruje u dep.
Petrievi uze eir i lulu, potegnu jo jednom ljudski iz boice. Fikal uze ga pod ruku, otvori brzo vrata. Ali kao da ga je grom oinuo, uzmaknu za korak.
Pred vratima stajae Tomo, magistratski pisar, i visok, lijep ovjek, duge crne brade i kose, odjeven u crno.
  Poekajte malko, gospodine Jeluiu  ree Tomo  ovaj gospodin ima dvije, ili tri rijei s vama govoriti.
Sva trojica uoe u sobu, a pisar zakljua za sobom vrata. Fikalu izobrazi se lice. Ni kaplje krvi nisi vidio u njemu, modraste usne drhtahu neprestance, a oi obarae u tle. Pus-tiv ruku Petrieviu, izmicae do kuta sobice. Pijanac sjede na postelju i stade mirne due puniti lulu.
Crni stranac poe dva koraka naprijed, sjednu, pa e mirnim glasom fikalu:  Gospodine Jeluiu! Dooh u Zagreb da s vama dvije tri govorim. Ne naav vas u stanu, pooh za vaim tragom, i srea mi je posluila te vas naoh
159
kod vaega prijatelja. Povedoh i ovu gospodu, oni su mi prijatelji, moemo i pred njima govorit.
  Tko ste vi? ta traite?  zapita ga Jelui bezono.
  Sve ete uti, strpite se. Moja kua stoji u Primorju u Bakru, zovem se Jakov Randi, a sin sam bogatog brodovlasnika Nikole Randia u Bakru. Otac mi je bogat, vrlo bogat, kua je stara i ugledna, mnogo trgujemo s junom i prekomorskom robom. Po tom slui se da se je moj otac upoznao sa pokojnim Ilijom Radiem  koga ste bez sumnje poznavali. Pokojni Radi uzimao je mnogo robe od nas, plaao je tono, bijae,    rei bi, ponajbolja naa muterija. Dolazio je vie puta i u Primorje u nau kuu, i tu se sprijatelji s mojim ocem. Trgovina je, meutim, stvar promjenljiva, brodovi plivaju na moru, a more nema dna. Ujedanput zgodi se velika nesrea. Velik, natovaren brod, nakrcan junom robom, razbi se. Novaca bijae malo, momu ocu prijetila propast, a odnikud pomoi. Moj otac da zdvoji. Ali doe iznenada pomo. U Bakar stignu najedno Ilija Radi. Ree da je uo za oevu nesreu i da mu je donio u zajam veliku svotu novaca bez kamata. Moj otac, ganut s tolikog prijateljstva, proplaka vrele suze i poljubi pokojnika, a na polasku zakle mu se ivim bogom da e mu ostati vjenim dunikom, da ni njemu ni njegovoj obitelji nee zaboraviti te dobrote. Radievi novci pridigoe nas opet, trgovina procvate snova, bogati smo, vrlo bogati, ali da ne bude pokojnog Ilije, bili bismo siromasi.
  Posve je naravski, da je moj otac visoko cijenio pokojnika, te mi sto puta govorio o tom uzoru potenja, pa kad nam doe glas da je Radi iznenada umr'o, oblie ga gorke suze i uz pla sjeti me svetog svog zavjeta kojim se je u asu najvee svoje nevolje zavjetovao bio. Obeah mu da u se i ja toga zavjeta drati. Nu nije bilo prilike. Mi usmo dodue za Ilijinu smrt, ali ne usmo ta njegova obitelj radi i, znajui da je Radi bio imuan ovjek, ne sumnjasmo ni najmanje da mu ena i ki bez brige ivjeti mogu. Ja budui pomorskim kapetanom, pooh s oevim brodom u Levanad, a poslije u Indiju; moj otac poe za trgovinom u Mletke, Marsilju, i na Krf. Kadno se povratih s puta, naoh oca vele zabrinuta. Ree mi da i njega nije due vremena bilo kod kue, pa kad se je malo prije moga dolaska povratio kui,
160
nae nekoliko pisama od nepoznate ruke, u kojima mu bude javljeno da se Radiev imetak plijeni, rasiplje, da se njegova jedinica nalazi na groznim mukama, da je lijepa ostavina pala u ruke uvara, koji je uvaju kao vuk ovcu. U zadnjem pismu veli se da je sve imanje razgrabljeno. Pisma ta pisao je ovaj potenjak Tomo, koji je po nekim pismima, nalazeima u duanu pokojnika za veliko prijateljstvo s naom kuom saznao. Ne nalazei u ovom gradu pomoi, bojei se sile krvopija, utee se nama; dobro je uinio, ao mi je samo da ne doosmo prije kui. Sinko! ree mi otac, ja sam ve star i mek, ti si jedar i il. Idi u Zagreb i spasi mi Radievu obitelj, ma rtvovao cijeli na imetak! Pohitah amo, doznati             doh ta se tu radilo, pa evo dooh za vama, gospodine Jelu-1              iu, da poloite raun o Radievu imetku.
Fikal stajae za te mirne, ozbiljske pripovijesti kao kamen, obarajui oi, stiui usne; nu kad je bila rije o raunu, zazebe ga neto pri srcu, ali ne ree nita.
  Govorite  nastavi Randi krepe  gdje je imetak Radiev?
  Imetka toga nema vie  odgovori odvjetnik  udova pokojnikova rastepla ga. Ja nisam tomu kriv. Taj djeak Tomo pisao vam je valjda klevete kojih niim dokazati ne moe.
  Taj poteni djeak Tomo  odvrati Randi dignuv se brzo  pisao nam je samu istinu, a saznade je od vaeg ortaka Petrievia, koga je hitro u svoj stan domamio bio i ondje ga skrivao; Petrievi ne bijae kod svoga roda, ve u Tominoj komori, da doe danas ovamo da vas dovabi.
  Nisam bio u Zagorju  potvrdi ravnoduno pijanac.
  Po Petrieviu saznadosmo da ste u noi oplijenili krinju Radievu.
  Ta stara pijanica lae  zakrijeti zdvojno fikal  on ne moe svjedoiti.
  Ne zbijaj ale  primetnu Petrievi zatisnuv duhan bolje u svoju lulu  ta valjda zna za one groie i kako si me otpratio----------
  Dosta!  zagrmi Randi  svjedoci smo nas trojica sami. Sav va razgovor s vaim ortakom, koga ste odmamiti htjeli, dobro smo uli kroz pukotine onog zida, za kojim smo sakriveni bili. Izmete ljudski, nemani gora od nijeme zvijeri,
U   Kanarineva Ljubovca
161
govori gdje su Marini novci, govori, jer e te smrviti pravda boja!  I mornar lupi akom o stol da se je kua tresla. Odvjetniku kao da je tijelo i dua klonula. Blijed na smrt spusti glavu na prsa i pogleda mornara ispod oka pogledom bijesnim kanda e ga otrovati. Ujedanput se prenu i kano maka skoi k prozoru, da kroza nj pobjegne, ali od prepasti zatetura natrag. Na prozoru pojavi se s vana ensko lice, blijedo, navorano, otrovno, druih modrih usnica, raeljane kose, a iz mahnitih oiju sijevale munje.
  Zdravo, prijatelju Jeluiu!  kriknu enska  evo, Jagica povratila se iz Bea. Nala je kapetana; on je baci napolje. Jaga oboli, gledovae, ali skupi opet svoje sile i dovue se prosjaei do Zagreba, samo da tebe  tebe vidi. Lijepo si gospodario. Trostrukim perom si obveznice pisao. Okrala sam dijete svoje, prokleta sam; ali ti  ti si ubio mene i dijete  ti si tri puta proklet. Ovi mi ljudi rekoe, gdje si, a ja dooh, da ti izvadim srce. Doi, doi!  Po tim rijeima prui zdvojna ena gole, suhe lakte kroz prozor.
Fikal pritisnu se k zidu, njegovi nokti zakopae se u grede. Jedva disae.
  Uhvatimo ga!  viknu mornar, i sva trojica da e pograbiti Jeluia, ali ovaj previnu se kao zmija, zatisnu se u drugi kut sobe, posegnu u dep, i prije nego ga se osvetne ruke dotakoe, pue pitolj, a modani fikala prsnue u zid. Sam si ispali pitolj u glavu.
U Jeluievu stanu ne naoe nita, ne naoe nikoga. Lena je prije ureenog roka umakla bila iz Zagreba i sve da je Jelui iziao iv i zdrav, bio bi ga ekao prosjaki tap. Lena, napustiv neljubljenog ljubovnika, odnese sve.
Jednog jutra stupi u Marinu sobu mladi mornar.
 Gospoice! Sve vam pojedoe, nita ne mogosmo spasiti. Zato dooh prekasno?  Suze potekoe niz mladevo lice-  Nu  nastavi  vi tu ostati ne smijete. Sve sam javio ocu, a on mi odgovori da vas povedem sobom, da e vas pokeriti.
__ Sve mi otee  odgovori kroz suze djevojka  samo
mi osta moje potenje i ovaj tap o kojem moj pokojni otac
162
doe u Zagreb, o kojem ja odlazim iz Zagreba. Primam ponudu vaeg oca  ali ne mogu  moja majka?!
  Vaa majka stoji pred bojim sudom.  Po uasnoj smrti fikala utee bez traga. Poludjela bje. U rano jutro nae je grobar kleei na grobu vaega oca. Plakala je, smijala se, cjelivala zemlju i raskapala grob. Ponesoe je u susjednu kuu. Vruica je uhvati, i za jednu uru pusti duu blagoslivljui vae ime.
  Majko moja!  zavapi djevojka klonuv na koljena i pokri si rukama lice.
Za malo dana ostavi Mara s Randiem Zagreb i ponese cijelu ostavinu  srebrom okovani tap. Poslije nekoliko godina povrati se Tomo, koji je lijepu trgovinu pomou Ran-dia otvorio bio, s trgovakog puta i dojavi Zagrepanima da je Mara pomorskom kapetanicom. Petrievia ubila malo vremena po Marinu odlasku kap.
To vam je pripovijest o Ilijinoj oporuci; to nije bajka, ve istina, koju sam tekim srcem javio estitomu upniku na hercegovakoj mei. Kad sam tu krvavu priu vadio iz starih zamota, kanu po koja kap na te stare zapraene hartije; bilo mi je, da proplaem sa zlobe ljudske, i neveseo apnuh:
 Sad te razumijem, starce s okovanom batinom, sad sam odgonetnuo alosno tvoje lice. Ali osvetit u te!
163
PRUSKI KRALJ
Pruski kralj! Jeste li ga poznavali? Ne vjerujem. I nije udo. Davno je legao u grob. to je bio? Ponajprije je krpao haljine, poslije ga potisnu srea na ast glasnika javne oblasti, to jest gradskoga bubnjara, a kad mu je s toga uspjeha pregnulo srce za najviim idealom, prevari ga nada  i jadnik pade u grob. Kakav je bio? udan svakako. Jeste li vidjeli veliku okrenutu kruku, na jednom kraju okruglu, iroku, na drugom usku? Takva bijae mu glava, koja se je nesigurno zibala meu irokima ramenima. iroka usta bijahu u tu glavu urezana poput izvrnuta polumjeseca, krtast nos virio je udno nad ustima, uto-modre male oi bludile su u svijet bez stalna cilja ispod metljikastih obrva, do dva kla-pasta uha strila su od glave kao imieva krila, a rijetki ostanci prosijede kose bijahu pomno prieljani preko sjajne ele. Sve to obrijano lice bijae tabula rasa. Ne mislim da bi slikar bio naao na njemu karakteristian kakav znak ili trag kakvoj misli, kakvu osjeaju. Zanimivija bijae udna raznolikost kolorita, jer si u tom licu vidio i utilo limuna i crvenilo karmina i sjajnu mavenu mast ljubice. Motrei to nimalo neobino lice due vremena, mogao si opazit da pru-ski kralj kadto stisne zube, uzvine obrve, namrai elo. Bijae to neki udni izraz tjeskobe i boli, kao u ovjeka koga tite preuske izme. Nu takav pojav nije neobian u ljudi koji nita ne misle. Ne bijae to ni u pruskoga kralja bol, ve bi on namrtio kiselasto lice kad se je bio zaletio da zamisli misao, to mu je uostalom vrlo rijetko za rukom polo. Poznavao sam ga od djetinjstva, ali ne vidjeh ga nego u jednom odijelu i petkom i svetkom. Za mode nije znao; ni burni usplamaji ilirske vatre, s kojih cvjetahu arena surka i
167
crvena kapa, ne promijenie njegove garderobe  a vele da je pruski kralj bio ljut Ilirac. Dugaki zeleni kaput s kla-pastima epnicama, po vremenu dakako neta ut poput jesenskoga lista, kanda je prirasao bio na njegovo jako, pleato tijelo, kao to koa na gutera; visoki tulac dlakavog eira gubio je sve vema dlaku, ali je ostao neoboriv na njegovoj lubanji; nikad nisam vidio na njemu nego iroke sive pan-talone  nahramljivao je na lijevu nogu  nikad nego crven ovratnik i crn prsluk. Takav bijae pokojni pruski kralj, komu sam evo odluio postati Plutarkom, ako je vaa dobra volja sluati me.
Po krsnom listu zvao se je Janko Krvari; to je ime svakako prekrvavo za ovjeka koji nije nikad prolio krvi, van kad bi se krojakom iglom ubo u prst; jer da znate, pruski kralj bijae po cehu krojaem. Rodio se negdje prije poetka ovoga vijeka u nekoj od onih klimavih graanskih drvenjara koje su se nekad nizale s obje strane Laske ulice zagrebake pod sjenom visokih jablana. Civilizacija izbrisala je dakako davno i drvenjare i jablane. Roditelji bijahu mu, koliko znam, siromani graanski ljudi, te posvetie budunost svoga sina igli. Igla nuka korjaa da sjedi vas dan zgrbljen ter da gleda preda se u to pusto sukno. Ta pognuta mualjivost, ta tjeskobna samoa bez promjene probuuje u ovjeku razne refleksije o svijetu, ovjeanstvu, o naoj sudbini. Zato nije ni udo da u krojaa proplamte kadto bud filo-sofske bud politike tlapnje, u kojih dakako ne ima stalna sistema, da se u krojaa javlja pokadto neko diplomatsko pregnue. Ni Krvari nije se u tome iznevjerio svomu cehu. Fantazija mu dakako nije imala orlovih krila te ne bijae ni najmanje dorasla zagonetnim slikama apokalipse.
Ali kad je ovako samotan sjedio za svojim niskim krojakim stolom, zabadajui iglu u to pusto sukno od zore do mraka, kad nisu ispod njegovih ruku izlazile kroz godine i godine nego hlae, prsluci, zobuni, zadrhtala bi u dubini njegove due neka neopisiva slutnja, spopala bi ga tajna vruica  i pruski kralj poeo se je znojiti, formalno znojiti. Iz maglovite mu lubanje poletila bi tada udna enja preko lakoulikih blatnih jama, preko tronih drvenjara, preko tornja Svetoga Kralja u iroki, daleki svijet  ak preko zagrebake mitnice. Al svijet je dalek, vrlo dalek, a Janko bi-
168
jae maloduan, plah, kanda su ga uzetom privezali bili za njegov krojaki stol. Tako osta Laska ulica mikrokozam pruskoga kralja.
Poetak njegove hronologije bijae dan kadno ga u cehu oslobodie, kadno od egrta posta kalfom. Do kasne starosti nije zaboravio one ivahne uke kojom ga je mladi majstor po hvalevrijednom obredu onoga vremena sjetio pred majstorskim zborom da mu tim danom osvanu zlatna kal-finska sloboda, nato je Janko, presretan, debelog cehovskog komisara poljubio u ruku. Od te uke brojio je pruski kralj godine i dane, kao to Turci od bijega prorokova. Dani mu tecijahu uostalom dosta jednoliko, i ne bih znao da mu je mir ivota uzbunio silan kakav prevrat, van ako mu ivce jae razigra kakvo protenje, kakav pogreb ili poar u Lakoj ulici; on je bar mislio da sve to spada u historiju svijeta. Bio je i poneto pismen, a to svoje neobino znanje imao je zahvaliti ibi kranjskoga kolnika; krojaiji se pako uio u kui stara majstora koji je nedaleko od njegovih roditelja imao potleuicu s dva okna i jedinicu od jedno trideset godina sa jednim okom. Tu je radio dan na dan. Stariji i prijatelji su ga bockali dodue, i to ne jedanput u rebra, neka obie poput drugih kalfa svijet za kojim je toliko uzdisao, ali udnovata neka plahost, neka mlijednost krvi su-stavljala je njegovu nogu na pragu starca majstora, i toranj Svetoga Kralja injae mu se Herkulovim stupom, za kojim stanuju pasoglavci. Historija ide meutim svojim korakom, a sudbina kroji smrtniku raznu sreu, i dobru i zlu. Ne znam, niti marim ispitivati kako se je zbilo da je jednog dana pruski kralj stajao pred oltarom Svetoga Petra, a uz njega tri-desetgodinja jednooka djevica, nota bene pod bijelim vijencem. Pop im sveza stolom ruke, i pruski kralj istisnuo je tom prilikom rijecu:  Ljubim.  Dvojim ipak da je Janko pravi smisao te zagonetne rijei razumio, kao ni silno namigivanje i podsmjehivanje dobroudnih susjeda, koje su podalje od oltara stajale. Ne vara li me slutnja, to je svu stvar na svoj nain priredila sama jednooka Pepika, enska u svemu vrlo energina, kojoj vestalsko ivovanje nije nimalo po udi bilo, koja bjee opazila i to da stoljetni koledar vrlo brzo leti. Mislim dapae da neka force majeure, neki silni neuklo-nivi razlozi prinukae pruskoga kralja da se zapregne pod
169
onaj slatki jaram, koji se esto eufemistiki sreom ivota zove. Na svaki nain bijae Janko cimerom Pepikina potenja. Nu tim svetim obredom kanda se nije nita promijenilo u kui, samo to je pruski kralj jednookoj jedinici prije govorio vi, a sada ti.
Janko posta i majstorom, nipoto gospodarom. Pepika drala je oba kraja batine u svojoj ruci, i kad bi ju kadto snala gora volja iz aice, znala su i lea pruskoga kralja priati udne bajke o njezinoj jakosti. Na sreu primao je Janko te batine svoje lajave drugarice udnom flegmom, kao da su to udarci njegove sudbine. ivajui sjedio je u svojoj sobici kao zeba u svojoj gajbici, samo katkad povirnuo bi na malo okance u svijet, gdje zlatno sunce toli lijepo igra, gdje zeleno lie dre od proljetnog vjetra. Uminu neta vremena. Pepa porodi ensko edo i umre od poroda, jer je bila prezrela enska. Pruskomu kralju od toga i zlo i dobro, jer je Pepa bila bi, ne znam boji li, vraji li. Janko uzdahnu. Moda je htio rei ujedanput i Hvala bogu i Kuku lele. Ali to dijete, ta kerka! Htio je ba poluditi. Kad je ta mala kretelica kopala noicama po jastuku, kad bi isplazila jeziac i derala se krupnim glasom da se je kua klimati stala, boe, da ste vidjeli i djeda i oca! Djedo sjedio je kod malice kao jastreb, pa je kroz glup smijeh cerio zube  a otac letio je amo tamo i po borovicu i po kaicu, i ninao i pjevao. Kad je bilo puno posla, naprtio bi pruski kralj malu Re-ziku djedu na ruke.
Dok je djedo, premda djetinjast i napol slijep, bio dadiljom maloj Reziki, bilo je jo kojekako, i Janko mogao je ivati, a ivao je bre, ivao je vie, jer je znao za koga radi. Jeste li vidjeli kad kroz pukotinu sine u tamnu komoru svijetla sunana zraka? E, tako i sinu zraka u Jankovu duu  ljubav za dijete, za Reziku. Nije mislio nego o njoj, nije govorio nego o njoj, nije snivao nego o njoj. Bilo mu je uz sve trude i brige dobro i voljko. Ali djedo umre. Eto nevolje. Sad nije imao tko ninati Reziku, sad je valjalo malu nakrcati na vlastite ruke. A to meutim igla koja hrani i odijeva? Nu ni sad nije pruski kralj zdvojio. Koa mu se bila ukrutila, dua okalila, muka mu je bila nauka. Pruski kralj bude sam dadiljom. Do kasne noi znao je sjediti za krojakim stolom. Pred njim lojanica, loni mlijeka i boca vina. Lije-
170
I
vom nogom zibao je malu, leeu u kolijevci, na desnoj je ivao kanda su svi konci svijeta popucali bili. Mlijekom je dojio dijete, vinom sebe, i sluio svagdanji hljeb za sebe i za kerku. Nu ta da i mnogo o tom priam? Svijet slua rado ale i veselje, ali ne mari uti jadikovke o tugi i nevolji, koje svaki nas i onako itavo brjeme nosi. Ukratko, djeca porastu ka i gljive preko noi, a tako se izvinu mala Rezika iz kolijevke, suknjica postajae neopazice duom i duom, pa kad se je zaudo brzo dotakla zemlje, imali su ljudi Lakouliani to gledati  djevojku  da je milota bila  Krvarievu Reziku. Bogzna, ija je to bila krv? Ne bje se vrgla ni u oca ni u majku, kako je lijepa bila. Tijelo puno i vito, prelomit e se; lice fino da joj vidi ilice pod koom, crna kosa crna svila, velike crne oi oprit e te, a oko ustiju onaj ljupki, lopovski, blagi i pecavi smijeak, koji e i zrelu ovjeku pamet pokvariti.
Djeca rastu, raste i troak; gdje je prije mrvica, sad treba hljebac, gdje prije pola, sad treba devet rifa, a Jankova igla jednaka te jednaka, niti je bra, niti je dulja, ve Jankove oi sve slabije ter slabije. Prava nevolja za ovjeka! Nu bog je dobar i pomae rado. Bilo je te je umro varoki bubnjar  to je dakako bilo ve poslije maarskog rata, kad je i Laska ulica pribrojena bila slobodnomu gradu. Ne znam kako je pruski kralj doao do varoke bubnjarije. Sve mislim da ga je namjestio nekakav klasiki naobraeni senator, koji se sjetio da je hromi i grbavi stihotvorac Tirtej bio glasnikom junakih partanaca, i moebit je po toj povijesnoj analogiji Krvaria zapala srea da za godinjih etrdeset forinti srebra uz gromor pasje koe javlja obzirnim graanima mudrost visoke oblasti. Gradski bubanj probudio je Krvarievu duu. Ne mislim da su idovski trubai pred Jerihom tolikim ushitom, tolikom ozbiljnou puhali u svoje trublje, koliko je pruski kralj premetao svoje batie po pasjoj koi. Da ste ga vidjeli kao to sam ja. Usprijeio bi se poput diva, omjerio bi okom rimskoga imperatora naokolo stojee seljake koji su u njega buljili, a i ja sam, premda prefrigan zagrebaki sin, sjeam se jo i sad onog poitanja s kojim sam Krvaria gledao kad je oglaavao naredbe slavnoga magistrata. Triput bi uzvinuo glavu kao da se u nekoga zaletiti kani, tri puta bi se nakaljao, pa stisnuo zube, pa stisnuo oi,
171
I
i batii zagrmjee po bubnju kao to po prilici kola koja prazne vinske bave voze preko strma kamenita puta. U takvu hipu drhtalo je cijelo tijelo krojaa, a glavurda mu se zibala zdesna nalijevo, slijeva nadesno.
Pruski kralj imao je vrlo tanan tenor, koji bi samo u asovima ljutosti preao u dubok mumljajui bas. Glasovito njegovo oglaivanje dojmilo se je vazda svojom tankoom ivaca opinstva. Pri kraju svakoga oglasa stresao bi se Janko kao da je ispio au octa. Premda se je mnogo godina bavio bubnjarskim zanatom, zadavahu mu dugi pismeni oglasi dosta muke i uz krupne oale. Zlobni ljudi govorahu da je Jan-kov kranjski kolnik dijelio vie batina nego mudrosti, ali sam pruski kralj ree da je taj novi hrvatski pravopis vrlo zapleten, i to da je uzrok njegovu pentanju, jer on da je po starom uio. Ja mu to potpunoma vjerujem, jer kad se u tom nai uenjaci sloiti ne mogu kako bi kukavni varoki bubnjar iz Laske ulice. Nikad neu zaboravit drastina prizora kojemu sam bio oitim svjedokom. Mjesto vrednote srebra, koju smo mi mlai ljudi i onako samo po uvenju poznavali, imala je doi austrijska vrednota, to jest, mjesto crnog crven papir. Tu raunsku razliku imao je pruski kralj uz bubanj protumaiti naim seljacima. Ta pitagorejska zadaa ne bijae nimalo laka. Nisam se udio da je pruski kralj naredbu austrijskoga ministra odmatao od svoga jezika kao klupko zamrene vune, jer je bila sastavljena toli klasinom hrvatinom da je valjda nije razumio ni profesor hrvatskoga jezika. Velikim prijegorom i znojei se uasno istiskao je Krvari vratolomne stavke kao zvonar latintinu pri svetoj misi. Seljaci stojei straga skrtenih ruku, zijevahu u Janka kao tele u nova vrata, te poee od njegovih pita-gorejskih problema razvaljivati oi. Taj oiti izraz seljake gluposti dojmi se nemilo due pruskoga kralja, a po elu poee mu drhtati strijele i gromovi. Nekim osobitim zadovoljstvom i ponosom pijunu Janko preda se kad je smotao bio tu dugu ministerijalnu kobasicu, iz koje je ovjek jasno razabrati mogao da staro srebro nita ne vrijedi, a novi papir sve. Uzdignuv glavu, izdere se Janko na seljake:
 Jeste li me razumjeli, a?
Lijevi susjed  mljekar iz Trnja  zavrti glavom i cmoknu naprosto jezikom, kao ivotinja koja na sebi etinje
172
nosi. Desni susjed  neta ivahniji kirija od Svetoga Duha
  premjesti bazgovi kami iz desnoga u lijevi kut svojih ustiju, mirnu ispod oka na bubnjara te istrese na duak vrlo drzovitu interpelaciju kako da se patakuni, otarske ku-de,  groi,  taliri  i  sve uspomene blaenoga  ajna mjere o novu austrijsku vrjednotu. Takva bujica raunskih zagonetaka bila bi jamano smela i pismeniju glavu, nu Janko prereza nenadanim taktom nit te vrlo delikatne rasprave, otresnuv se na pitaoca:  Ti si magarac, i svi ste magarci!
  pijunu i otklipsa. Tim se i stvar svrila na oito zadovoljstvo svih stranaka.
Pruski kralj ivio je sada u velikom svijetu. Nije dakle ni udo da se posvetio i politici po obiaju svojeg ceha. Kad se je poslije znojne danje muke vraao svojoj jedinici, svojoj Reziki, navratio bi se pruski kralj u krmu kod me-diarnice u Lakoj ulici, gdje dodue nije tekao med, ali vrlo kiselo vino. Bijae tu soba malena i zadimljena, gdje je za dugim stolom kolo vodio suh, krljav brbljavac, biskupski pisar, koji je ondje na kredu pio. Mahao je rukama, lupao akama, vikao je i pijuckao da se je drmala kua. Bijae to pravi apostol Laske ulice. Janko sjeo bi do okrajka stola, stavio svoj bubanj kraj sebe na zemlju, nagnuo glavu, te je tako pobono motrio pisara, ni ne opaziv da je star, ri maak legao na bubanj i ondje poivao mirno uprkos politikoj viki.
  Menikov  vikae pisar  doao je u bundi pred turskoga cara i rekao mu u brk da je nitarija. Da sam ja turski car, oprostio bih mu bundu, jer je napokon zima, i bogzna imaju li Turci pei, al one nitarije ne bih mu oprostio.
Drutvo prista uz pisara i udilo se kako Turci nemaju za takva ovjeka andara.
  ujte  zagrmi drugom prilikom pisar  sad znamo sve. Napoleon uzeo je veliku tvru Gorakov, a ruski ministar Malakov pisao je Napoleonu neka mu zaboga oprosti.
Janko sluajui te velevane vijesti, micao je samo ustima amo i tamo. Jedno mu se ipak udno inilo. Ve u prvoj svojoj mladosti bio je nauhnuo od nekog putujueg kalfe da Samobor ne spada pod naega cara, ve pod Napoleona. A taj da jote vlada? To mora da je pravi Matuzalem. On
173
je tu primjedbu ipak preutio s neke plahosti, te je, uzvinuv obrve, samo preao rukavom preko svoje tabakire. Pruski kralj ne mogae uope zamisliti jasnu sliku o situaciji Evrope za krunskoga rata. Te drave, ti vladari mijeali se u njegovoj glavi kao pikoti, jer ni njegov kranjski uitelj nije imao mape u kui te smatrao oro-, hidro-, i geografiju posve suvinim predmetom. Blaeni mi, kojim djeca ve u kolijevci poznavaju meu Nabukadnecarova carstva!
Na krukoliku lubanju pruskoga kralja spusti se neka udna melankolija. Poniknute glave znao je pobirati na ulici svaku krpicu starih novina da povea svoje statistiko i politiko znanje. Bijae zamiljen, neta mu je kuhalo u glavi. Samo Rezika znala ga je razvedriti. Kad je u kasnu veer, sjedei za niskim svojim krojakim stolom pri slaboj lojanici, iza oala buljio u takve novinske krpe, znala je pristupiti Reza i, poloiv mu ruku na rame, rei:
  Tatice,   to si, za miloga boga, kvarite oi? to e vam te ludorije? to vas je briga da se tamo nakraj svijeta kraljevi tuku i kolju? to imate od toga? Pustite nek si razbijaju glavu, ne ide to za nau kou. Samo da nam bog mira da. Ja se isto srdim na vas. Gotovo ste me zaboravili, a koga imate na svijetu nego mene, svoju jedinu ker, tko vas ljubi nego ja, vaa Rezika?
I nagnuv glavu, pogledala bi djevojka starca toli milo, uzela bi mu iz ruku toli njeno tu krpicu starih novina. A starac podigao bi glavu, zabuljio se u Rezu, i na staklu oala zatreptala bi mu krupna, sjajna suza.
  No da, da!  odvratio bi priguenim glasom  istina je! emu te ludorije, emu? To mi se mijea i mijea po glavi, da me isto boli. Politika! K vragu politika, i vrag ju je smislio. Ali ti si moja, je 1', moja? ta bih ja da tebe nemam, da mi, oprosti boe, umre! Ja bih, Reziko, bez tebe bio zadnji ovjek na svijetu. Samo me ti ne ostavi, pa ako mi i katkad stara pamet posrne u tu ludu politiku  star sam, a ti mi reci, ti me sjeaj, samo budi moja, draga Reziko!
I pruski kralj uhvatio bi Rezikinu glavu objema rukama, privikao ju k sebi i poljubio u mlado elo. A ona uzela oca pod ruku, povela ga u komoricu da legne. Starac ju je slijedio kao janje i radio sve to mu kerka ree. Ali ti sanci, ti strahoviti sanci muili su strano bubnjarevu glavu.
174
Politika motala ga je u snu kao vijavica suh list. Jednom mu se snilo da su na gradskoj Ciglani kod Zagreba raz-redene proti sebi dvije vojske, na jednoj strani turska, na drugoj ruska, pred vojskama da stoje nabijeni topovi, a kod svakoga topa topnik s upaljenom ibom. Meu jednom i drugom vojskom da stoji on, a na pleima mu bubanj. Strah ga je hvatao, davilo ga pod guom. as je mirnuo nadesno, as nalijevo. Tu opazi turskoga cara na konju, skinu eir i ree, pokloniv se ponizno:  Servus humillimus, gospodine turski care! to radi vaa milostiva gospoja?  Ali turski car se ljuto otresnu:  Nita, nita, Krvariu! Ne ima par-dona, sad e se pucati, im izbrojim tri.  Jadnika poinu smrtni znoj, i okrenu se na drugu stranu. Tu je stajao ruski car. I opet se zgrbi Krvari i ree:  Hvaljen Isus, excellen-tissime, ne bi li malo iz moje tobakire?  Ali i ruski car otresnu se:  Ne ima pardona; kad reknem tri, pucat e se.  Tad griznu neto pruskoga kralja u elucu, drhtavica ga spopa, i nagnu bjeati ravnim poljem meu vojskama. Ali nizovi vojske sve se dulje i dulje na uru, na dvije, tri ure. Janko gazi po blatu, bubanj mu klopoe po leima, s obje strane naperie vojske bajonete, crna zjala topova zijevahu u njega, i ve se uje s obje strane prokleta rije: Jedan. Zubi mu poee cvokotati, koljena klecati, i poe drui moliti:  Tornju od kosti elefantove! Moli boga za nas!  Ve zagrmi: Dva. Groznica ga je tresla, krv mu je sunula u glavu  sad  sad zaori: Tri! irom zemlje sunue iz topova oblaci dima, sve nebo zatutnji od grmljavine, tisue munja liznie iz topova, a jaoh, pruski kralj srui se s  postelje.  Drugi put lebdio je Janko u snu na jednoj nozi navrh tornja Svetoga Kralja i gledao je naoko po svijetu. Boe, kako se tu komealo! Vidio je sve zemlje, sve drave: jedna bijae uta, jedna crvena, jedna zelena, kao na mapi, a ljudi su puzali po tim farbanim zemljama poput mravlja, pa se jeli, pa se klali kao ludi. Tada se podignu silna graja, svi pokazae prstom na toranj, na pruskog kralja, svi vikahu:  Evo zlotvora! Eno Krvaria! On je kriv naoj nesrei, njegova prokleta politika pomijeala nam je glavu! Ubijmo ga!  Janko zadrhta, leden znoj mu obi elo, glava mu se zavrti, i pade s tornja  ali se probudi vas znojan u svojoj postelji.
175
Rezika znala je esto ukrotiti politiku maniju svoga oca, ali samo zaas. Zakratko opsjede ga opet stari bijes  politika, bez koje nije mogao ivjeti kao ni pijanac bez rakije. Nu vie negoli vanjska politika otimahu brigu pruskoga kralja pitanja lokalne naravi, navlastito Laske ulice. Valja znati da u Lakouliana dosta opozicionalne ice ima. Do godine 1848. imaahu najme svoga suca, svoj magistrat, svoga bubnjara, a i batine dobivahu na vlastitoj vlakoulikoj klupi u biskupskim talama. Nesretni prevrat ote im samostalnost, i Laska ulica bude pripetljana Gornjemu Varou. Teko pod-naahu tu vapsku novotariju, i gnjevnim okom gledahu tiraniju varoke gospode.
Pruski kralj nije nimalo dijelio tih autonomnih pred-suda, njegova dua nije se nikako ugrijati mogla za one lakoulike filipike u mediarnici, u kojih je biskupski pisar neodoljivom ironijom igosao ludu rasipnost varokoga magistrata, koji je dao rasvijetljivati ulice, navoziti ceste, zasipati otvorene kanale  pa im? Sve uljevi Lakouliana  a kad je tekar gradski kapetan zabranio prisenim pur-garoma drati u kui roj krmaka, kad je zabranio da svaki ovjek sred svoga dvorita dri ogromno smetite, buknu sav bijes uvrijeenog ponosa, i ljudi dozivahu kroz uzdisaje u pamet stara dobra vremena. Grijeh bi bio ne priznati da je u tom ponosu bilo neto od onih staroengleskih zlatnih rijei: My house is my castle, premda se nimalo dokazati ne moe da se taj aksiom engleske slobode protee i na koce i kokoinjake. Al bilo kako mu drago, pruski kralj nije nikad zatajio boje svoga gospodara, te vazda smatrao svojom dunosti da brani sve to je magistrat uinio, ma i ne bilo uvijek pametno. Ta razlikost mnijenja urodila bi esto ivahnijim nesporazumkom, i najvie stoga jer bi bubnjar lakoulikim malkontentom bacio nekom neslomivom do-sljednou jedan dosta jasan proturazlog pred noge, odgovori na svaku filipiku neobinim basom:
 Vi ste svi skupa magarci!
U mirnije doba bili bi gosti u mediarnici moda hladnije razmiljali o toj delfikoj izreci Janka; ali jo ne bje izlijeena bol za izgubljenom autonomijom, i s te razdraivosti dogodi se jednom  to se opet posve ispriati ne moe  da je pruski kralj uza sav svoj uredovni karakter odnio
176
krupnih batina, i da se iznenada naao pred vratima krme, ni sam ne znajui je 1' izaao, ispuzao ili izletio iz kue na dosta visok kup ulinog blata. Rezika odstranila je dodue blatne mrlje sa zelenog kaputa, ali jedne mrlje iz uvrijeene due bubnjara nije bila jaka odstranit: point d'honneur. Janko bje uvrijeen i odlui ne prekorait vie praga mediarnice. Otkinuv se tako od svijeta i zaroniv u se, posta pruski kralj mizantropom, te se poda vlastitim refleksijam. Nu jer za takvo razmatranje fantaziji opet neke vanjske ponuke treba, poeo je Janko obilnije piti.
Mamurna melankolija pruskoga kralja, mukla osvetlji-vost njegova zadavala je najvie jada siroti Reziki. Molim vas, kako nee. Rezika bijae eljade ivo, vragoljasto, nemirna krv. Smijeei se, gledala je svojima tamnima oima u taj zeleni, kitnjasti svijet, a iz svijeta padala je sva krasota, sva ljepota u mladu joj duu, ljeskajui se u njoj kao to zlatne sunane trake na glatkom povrju vode. udna enja spopadala je to mlado srce, puno ivota, eljno prijateljstva, veselja, milovanja. A nita, ba nita ne nae. Kao ptiica pritvorena u gajbi sjedae sirota u svom vlanom zakutku u tronoj haljici od perkala. Htjela je raditi ali to? Kad nita ne zna, kad nita ne umije, kad nije bilo one meke materinje ruke koja aneoskom njenosti uzgaja cvijetak djevianske due. Bijae dosjetljiva, mudra, ali bijae neuka. Bjedo-vala je, kukala je, plakala praznoruka po cijele dane u kukavnoj kolibi i plaui gladovala. Janko se prevrnuo, do dna prevrnuo. Kua mu je deveta briga, nikad prije ponoi ne dolazi kui, nikad trijezan. Zamrzio je na svijet, od mrnje baca svoje groe u svijet, a kui ne donosi ni puljiva boba, ve psovke, kletve na svijet, na sreu, na sebe, na svoju ker. A ki je drhtala, plakala, stiskala srce i zdvajala. Zlo joj bijae, i kako zlo.
Nedaleko od crkve svetoga Petra stajala je zadimljena krma. Tu je sjedio pruski kralj kad je bio odbubnjao svoju lekciju, tu je sjedio po vas dan, te gasio eu, pirio osvetu i zakapao se sve dublje u mrnju. Bilo mu je ovdje dobro, vrlo dobro, jer je naao mila prijatelja. To bijae neki ovjek, suiav i kaljav, ni star ni mlad, suh, iljast, mrljav pijanac, po zvanju naiga svjetiljaka. U svojoj mladosti nije dakako naigao lampa. Stariji, poteni graani, namroe mu deset
12   Kanarineva Ljubovca
177
L.J        .!
tisua forinti u srebru. Ali veseli Karlek  tako ga zvahu Lakouliani  mislio je da bi ludo bilo uz toliki kapital troiti i glavnicu svoje duevne i fizike sile. Da svoju batinu obrati u pametnu svrhu, istakne si tri glavna cilja: djevojke, karte i vino.
Tim ciljevima posveivao je toliko revnosti da su mu kude zvonile po svem Zagrebu. On nije nikad brojio to ima u kesi, jer je aritmetika oita neprijateljica svakomu veselju. Napokon zabui Karleka neki poneto neugodan dogaaj. Posegnuv u kesu, uvjeri se da mu je gospodstvo spalo na ciglu jedinicu  na zadnju kudu. Da ostane vjeran uspomenama svoje prolosti, navrati se veseli batinik u krmu, gdje je zadnji srebrnjak utopio s bijesnim drutvom u vinu. Znam predobro da nee svatko odobriti Karlekove revnosti, koji je ivio brzinom parne sile, nu svakako valja priznati da je u toga ovjeka bilo vrlo mnogo rezignacije. Znajui predobro da njegovo budue zvanje nee nipoto gospodsko biti, rijeio se je zakratko onih suvinih sitnica koje su od minule slave preostale bile, i proda ih idovu, te kad napokon nije mogao zvati svojom svojinom nego otrcan kaput to ga je na sebi imao dosjeti se dosta logiki da nije ptica nebeska niti ljiljan na polju  ukratko, da se od zraka ivjeti ne da. Zakapario se dakle sreom za naigaa, te se, prezrev sve ostale tatine svijeta, hranio rakijom, i na tom duhovitom putu upozna se i s pruskim kraljem, komu Karlek omili, jer je prezirao svijet, jer je bio i pod svojim krpetinama veseljak i jer je umio toliko brbljati o svijetu da se je Janko njegovoj uenosti upravo divio.
Nekog kiovitog dana kasno po podne sjeahu ta dva prijatelja u krmi za stolom naprotiv sebi, a meu njima stajala je velika boca, puna neke tekuine, koja je bar po svom sjaju silno naliila na ocat. Karlek puhao je iz svoje lule kroz neki junaki mir dimove uvis, slijedei sumornim okom zavitlaje dima, doim je pruski kralj, upirui svoju debelu glavu u oba lakta, mrkim okom virio na dno svoje ae kanda u vinu eli uhoditi, nekakav infusorium. Karlek svede mimogred oi na bubnjara. Nakalja se i ree:
 Ej, Janko! No! to si objesio glavu? Zija mi tu u tu kiselicu kao vlaka mlada u zrcalo. Valjda se ne divi prilici
178
svoga paprikakoga nosa koji ti se iz aice pokazuje? Zato si kiseo?
Pruski kralj stisnu usne, namrai elo, pa izmumlja:
  K vragu i ti i cijeli svijet!
  Ne mijeaj ti svijeta sa mnom. Koji ti je bijes opario duu?
  Lopov ti, lopov svijet!  odmuca bubnjar.
  Zato? Kako?
  Ti nisi ni rijei vrijedan  otkalja bubnjar  ali taj svijet, taj svijet  nastavi lupiv akom po stolu.
  Svijet je okrugao pa se vrti.
  A zato se ja na njem vrtim?
  Jer te je nekakva majka rodila.
  Rodila, da. Ba joj za to hvala. Poto? Da vuem svoje epave kosti po tom svjetskom blatu, da se hranim pasjom koom za krvavi gro  pak kamo? Na groblje svetoga Petra. Dvije tri lopate, i vrana nee za mnom graknuti. Zato ja, a koliko ima sretnih ljudi, koliko kraljeva i gospode koji slatko jedu i meko spavaju, zato sam ba ja nitkov. A? Ej, ti bar zna ta je gospotina.
  Ti si, Janko, bena  odvrati Karlek isceriv kroz smijeh zube.  To ti je tako. Jedan ive ovako, drugi onako, a nakraj konca svi smo jednaki. Svakomu se otkroji dijelak ivota, komu slai, komu gori; ovjek se nasiti gorine i slatkoe. Svejedno je. Koji potroi svoj ivot bre, koji polaganije, a zadnja je tacija svakomu Requiescat in pae!. Ja sam ivio brzo kao da su me vukla etiri konja, ti ve hramlje, amice, pjeice, da su ti zubi ispali. Meni nije ao da sam protepao sve, moj ivot je sada u penziji, i ja idem pjeke. Okusio sam bar nakratko to je slatko. Nu vjeruj, sad mi je ova kiselica toli slatka koliko mi je nekad bio bukovac. Fu! bijesa! Sve je navika. Ali to moe, okusi! emu se uvati, i za koga? Ti si ti. Poslije tebe nita. Pijmo, ti stara politika tikvo! Prije sam naigao  fine cigare,  sada lampe! Pij! Puna boca je najpametnija knjiga.
  To jest  cmoknu Janko lupiv akom u stol  to je ba onaj vrag; ti si se naliznuo guspotine, a sa mnom je tresnula srea o blatnu zemlju, ja se nikad ne podigoh iz blata. Gdje je tu pravo? Zato je kralj kraljem, a ja krpa pa krpa, bubnjar pa bubnjar? A? Pasja paro!
12*
179
.   . iiLU .
  Hehe! Kad je puhnulo srei tako u glavu. Ali idi ti sa svojom fabulijom k bijesu. Tako je, pa pijmo!
  Tako je! Pijmo!  odvrati mucajui pruski kralj. Pilo se dosta. Juer dobie plau, a tko ima groa u depu,
pa se vrati prije ponoi kui, kukavica je, velika kukavica. I bilo je vie od ponoi kad je Janko navalio u svoju kuu, gdje ga drui doeka Rezika. Na pragu sobe ustavi se Janko i poe kroz smijeh dokazivati:
  Sad znam svu mudriju.  Ja sam ja  a ti si ti  pa onda nita.  Tako je, draga Reziko! Ili ti to nije pravo, luda curo? Nije? Reci, pisni! Karlek to zna! Pisni! Kuaj! Ja u te  i bubnjar lupi akom o stol da se je svijea svalila, a u teku snu sanjao je da se vozi preko svijeta na etiri konja, a konji mu govorahu: Ti si ti!
Bilo je blizu Kraljeva, kad je u Zagrebu velik sajam. Jan-kova kesa bijae suha, a on je proklinjao sreu. Tad pokucnu kasno podveer na prozor Karlek.
  Janko! Hodi sa mnom! ut e vraga.
  Ne idi, tato!  ree Rezika  sama sam, ve je kasno. Ostaj!  I molei sklopi ruke.
  Beno!  otresnu se stari  to je za asak, za bocu! Idem! uvaj kuu!  I ode za veselim naigaem.
Karlek imao je nov plavetan kaput i sijevao je kao bour.
  Sjedni, Janko! Da ti kaem! Srea je protuha, ali ti se povrati u kui. Gazdo! Vina! Stara vina! Pij, Janko!
Bubnjar zinu na naigaa i pi. Ispraznie bocu. Karlek je uhvati za vrat i tresnu njome u zemlju. Pruski kralj se prepa:
  Jesi li lud?
  A da  nasmija se naiga kroz kaalj  pametan sam, jer je novac pamet. Amice, opet se vozim na etiri konja. Tamo negdje u Meumurju imao sam ujaka. Bio sam posve zaboravio na tog starog popa. Sad je umro. Testamenta ne ima, ni rodbine nego mene. I palo mi pet tisua prnjaka u krilo kao peeno pile iz kuhinje svetoga Petra. Ej! ta? To je ivot!
  K vragu  prasnu bubnjar  i opet ti.
  E, ludo, zato ti nema ujaka u Meumurju? Jesam li ja kriv da je mojoj materi bratom bio, mogu li ja za njegovu ludu pamet da nije pravio oporuke, da je sve spalo na
180
takvu bitangu ko to sam ja?  Al  nastavi Karlek uzvi-nuv svoje mije brkove  bi 1' se ti, pljesnivi varoki groiu, htio ostavit svoje pasje koe per omnia saecula?
Bubnjar izbulji oi na veseljaka, proe rukom preko ela i ree:
  Bih.
  A bi 1' ti htio bez brige sa mnom piti per omnia saecula?
Bubnjar razvaliv oi, nakesi se ludo i odvrati:
  A bih.
  I strugao pod brk tim lakoulikim abarima repicu, otpuhnuo toga biskupskog pisara, na ovako, fu! I biti gospodinom i gospodarom?
  Bih, bih, bih! Ho! ho! Bih!  zagrokta bubnjar.
  Pak uj. Gledaj ovaj nov kaput. Kupio sam ga kod Zidova za deset forinti. Pa ako se ostrugam i obrijem i bijelu koulju obuem, neu bit strailo? ta?
  Nee.
  Ter bi se nala i koja frajlica i rekla bi Da ili bar Ajde de!.
  Bi.
  Vidi, to je ono. Reci ti Ajde de!, pa e dobro biti.
  Beno, ta ja nisam frajlica.
  Beno, ali tvoja Rezika. Nju mi daj.
  Re  e  ziku?  istisnu bubnjar.
  Da. Gledao sam je vie puti ispod oka. Fina djevojka, na moju duu. Onako puna, onako jedra. Po mom efu. Druga roba ne valja. To su bile ve odavna onako moje fantazije. Al, brate, naigau koji smrdi po ulju, tomu se uklanja i baka. Sad  sad smo gospoda! Vidi! To ti je desetaa, to ti je druga, et caetera, papir, ali vrijedi. Daj mi je za enu i baci pasju kou.
Bubnjar stisnu obrve, proe dlanom preko lijevog uha i spusti glavu. Neto se mu po lubanji motalo, moda i po srcu.
  No?  zapita Karlek.
  Hm!  podignu Janko glavu i zapilji oi u veseljaka,  Reziku? Hm, to jest!  nastavi eui se za uhom, zatim osovi u tren glavu i viknu:
  Dam, dam!
181
  Kada?
  Priekaj! Zubata je.
  Dobro. Dokle?
  Do nedjelje.
  Budi.
I oba udarie iznova piti.
Dovukav se kui, uhvati Janko ker objema rukama za glavu.
  Reziko, pogledaj me.
  Sta je, oe?  rei e plaho ki.
  Reci pravo, bi 1' se udala?
  Nisam jo ni mislila o tom.
  Misli sad. Govori.
  E  porumenje Reza  kad bi se naao poten ovjek. Ta enska sam.
  Naao se.
  Tko?
  Pogodi.
  ta znam ja. Recite vi.
  Veseli Karlek.
Djevojka razvaliv oi, problijedi, uzmaknu i udari zatim u grohotan smijeh.
  Pijani naiga! Ha! Ha! Ha! Idite, legnite, oe, sutra emo o tome govoriti.
  Da, naiga. Ima novaca, puno. Pet tisua. Danas govorimo.
Djevojka namrti elo.
  Pijanicu? Da me tue, ubije?
  Ali dobio je batinu.
  Makar.
  Ali mora.
  Rade u grob!  kriknu djevojka i izleti iz sobe ne paziv kako je pruski kralj za njom vikao:
  Mora, nevaljana curo!
Bio je sajam svetoga Kralja nekako pre podne. Krvari je bubnjao po gradu. Rezika sjedila je u vrtu. Oi bijahu joj crvene, zaplakane.
182
  Rezo!  ozva se iza susjedova plota glas. Djevojka krenu glavom. Opazi Liu, susjedovu ker. Inae ne bi je bila pogledala. Govorilo se kojeta o Lizi, ali malo dobra. Zato joj se Rezika uklanjala. Danas se ne ukloni.
  ta je, Lizo?  zapita djevojka.
  Koga bijesa  sjedi i plae?
  Dolo mi je ovako neta na srce.
  Id' zbogom! ta ti je dolo? Danas na sajamski dan, na protenje!
  Briga mene za to.
  Ajd? u opatice, zapredi se kao gusjenica. Cijeli svijet se veseli, a ti ui kao maka u zapeku.
  Marim ja za veselje.
  Zato ti je bog dao lijepe oi i srce? uj, Rezo! Doi po podne sa mnom na sajam.
  Neu.
  Ali na uru, dvije.
  Neu!  odvrnu se Reza spustiv glavu.
Za dva tri aska outi Reza ruku na ramenu. Dignu glavu i inu uvis poput zmije. Pred njom stajae Karlek u modrom kaputu.
  ta je?  zapita ga srdito djevojka.
  Rezo!  nakalja se naiga zaagriv oima, i prui joj veliko srce od licitara  na, donio sam ti sajma. Uzmi.
  Ne treba mi toga. Okan'te me se  turnu ga djevojka da je srce palo u travu.
  Idi, ne cifraj se  nasmija se Karlek  ti si kao sve djevojke. Neka te nije stid. Meni se hoe tebe, a tako e i biti. Po podne doi u s tvojim tatom da svrimo posao. Ne prakaj se.
Djevojka zgri ake, dignu glavu i, omjeriv ga plamnima oima, viknu:
  Prije u poi za crnoga Ciganina negoli za vas. Ja sam ve ocu svoju rekla. Traite vi sebi robu svoje fele s kojom ste se prije potezali. Ja nisam na prodaju, najmanje za takve pijanice.  Zatim skoi, iupa iz graka kolac i, dignuv ga, viknu:
  Van iz te kue! Van! Jer u vam pokazati da se ne bojim, da se ne bojim takve kukavice.
183
Karlek stisnu zube, najei nos i, nasmijav se kroz rug, ree:
  Dobro,   dobro!   Zbogom!   Po  podne  govorit  emo druke! Pazi da se batina ne okrene, jer moja e svakako biti.
Naiga ode. Reza baci srdito kolac od sebe i pritisnu ruku k srcu, zatim pohiti k plotu i viknu u drugi vrt:
  Lizo! Lizo! Doi po objedu po mene, idemo zajedno na kraljevski sajam.
Oko podneva je Janko klipsao kui, nosei na pleima svoj bubanj jo od vremena narodne strae zagrebake, vas znojan i utruen, gleui pred sebe u zemlju. Nedaleko od biskupova grada probudi ga paklen smijeh. Kanda ga je ko-mar bocnuo u nos, trnu se pruski kralj, dignu svoj nos i spazi kako biskupski pisar stojei sa dva gosta iz mediar-nice, na njega prstom pokazuje. avolski izraz pisareva lica uvrijedi Janka. Ljut razvali oi.
  Servus!  viknu porugljivo pisar  vi se, vidim, Krvariu, jako znojite. Dakako. Sajam. Silni poslovi, je 1'? Koliko ste danas probubnjali volova?
  Ha, ha, ha!  udarie pisarevi drugovi u grohot.
  Dva vola  ree bubnjar porumeniv od jada i poka-zav na dva pisareva druga  i jednog magarca, gospodine pisaru, jeste li me razumjeli?
Pisar planu pravednim gnjevom, a za njim i vrijedni drugovi.
  Jeste li uli, gospodo  zapiskuta pisar  ja da sam magarac, a vi da ste volovi  mi, pravi lakoulini graani!
  O,o!  odazvae se graani.
  Pa tko nam to veli? Gradski bubnjar, na slubenik. Jer, pitam tko ga plaa? Mi.
  Da, mi ga plaamo  potvrdie graani.
  Sramota!  nastavi pisar patetiki  znat e o tom magistrat. Nauit emo ga potenja. Na sluga.
Pruski kralj osovi glavu, zabode oi u pisara, zgri pesti, i njegov iljasti nos kanda se je produio.
  Sluga? Sluga? Takvim huljam sluga?  zakrinu  ekajte, zamalo pokazat u vam da znam i gospodinom biti!  I ode.
184
Pola ure zatim ue poneto razdraen u svoju komoricu. Zbaci bubanj i eir. Soba bijae prazna. Sloiv ruke straga i nagnuv glavu, zaviknu otrim glasom:
  Reziko!
Za tren pojavi se djevojka na vratima. udila se nemalo, jer Janku kanda su oi ugane bile, i to prije objeda gdje i pijanac ne pije.
  Sta je, oe?  zapita.
  Tomu mora biti kraj!  zamumlja Janko, lupiv akom u stol  ja sluga, sluga! Danas mora da bude kraj. Jesi 1' ula?
  Ne razumijem.
  Za Karleka mora poi, velim ti; danas se mora odluit, danas.
  I opet ste poeli, oe?
  Da. To nije ala. Ja nisam sluga. Bacit u prokletu pasju kou u vatru. Govori, hoe li?
  Ni da me reete.
  Meni tako? Ocu tako?  zadrhta starac, i tamna rumen obli mu lice.
Djevojka je jedva disala. Mirno pristupi k ocu i ree druim glasom:
  Oe! zaklinjem vas ivim bogom, nemojte tako, jer zlo po mene, zlo po vas! Svrila se stvar ovako ili onako, ja velim samo to: u mene je srce ivo, jo ga nisam nikomu dala nego vama. Ali jeste li uli. Ako sam bogica, ako sam nevoljnica, ja svoga srca neu prodati pijanduri, propalici  neu.
Starac pogleda je asak ozbiljno  ali se brzo namrai, stisnu zube, uhvati djevojku za ruke i kriknu:
  Mora! Ili u te ...
Djevojka se trnu, problijedi, ali se brzo osvijesti.
  Oe  nastavi Reza  ako boga znate, okanite se te misli.
  Neu, i sto puta neu!  probjesni Janko.
  Dobro  ree hladno Reza  hou. Al samo tri dana dajte mi mira. Onda radite slobodno to hoete! Doite! Juha vas eka!
Bubnjar se smiri, a kada Karlek dou ta je, zaudi se sprva, a poslije se razveseli. Reza ree ocu da mora po po-
185
dne u grad tota kupovati, a stari joj dade i novaca. I zbilja bijae Reza s Lizom na Kraljevu sajmu  dugo, vrlo dugo. Proe prvi, proe drugi, proe i trei dan.
  Sutra po podne dovedite Karleka!  ree Rezika mirno o podne treega dana.
Visoko je stajao mjesec kad se je pruski kralj povratio kui, a iz krme gdje je s Karlekom uz vr vina snovao o buduem gospodstvu. Nebo je bilo isto, zvijezde sjale su ivo, a drvee stajalo je nepomino u vrtu. Inae sve tiho, mirno. Vesela lica doulja se Janko kroz dvorite do vrata. Drao je ruku u depu, u kojem kanda su novci zvonili. Zaustavi se, zaudi se. Inae bilo je svijetlo u sobi gdje ga je Reza ekala. Danas tamno. Dovue se u sobu. Tekom mukom zapali svijeu. Ni ive due.
  Gdje je Rezika?  prevue Janko debelu ruku preko mamurne lubanje  moda u vrtu? ekaj  nasmjehnu se i poloi deset svijetlih kuda na stol  ali e se veseljeti tomu daru od mladoga. To e bit haljina, ta? Pa nikakva pasja koa, ja nikakov sluga.  Janko vrati se opet na vrata i viknu u no:
  Reziko! Reziko! Gdje si?
No ne odgovori nita, starac povrati se u sobu da zaviri u kuhinju. Ali prolaze svrnu okom na kude  na stol. Zaustavi se. Na stolu bijae neto kredom upisano. Starac upre se rukama o stol, zamirnu i uze itati:
  Dragi oe! Oprostite! Bog mi oprosti! Nesretna sam! Ne dam se ubiti! Rade umrijeti nego se prodati! Idem u svijet. Bog vas blagoslovio. Vaa ki Reza.
Krv sunu bubnjaru u glavu, koa mu se najei. Otre si rukom oi. I nanovo zapilji oi u stol te uze po drugi put na glas sricati bijele poteze na stolu. Trnu se, rastrijezni se.
  Da, da, da! Tu je! Crno na bijelom!  udari kroz pla dlanom u stol i poe u sav glas jecati:
  Reziko! Reziko! Ne idi! Neu te siliti! Neu! Bubnjati u! Bit u sluga! Zadnji sluga! Vidi!  skoi bijesan i, po-kupiv srebro, baci kude na vrata u blato  vidi, ja neu toga prokletoga blaga, ali mi se vrati, vrati se, Reziko!
Nu no osta gluha, nemilosna, a bubnjar klonu na koljena i klecae zovui kroz glasan pla:
  Reziko! Reziko!
Uminue dnevi. Rezika ne povrati se vie. Kad se je Kar-lek opitati doao, uhvati pruski kralj bijesan tapinu, pa ga istera iz kue. Bubnjar iao je danju nijem i mrk za svojim poslom, a nou se je rano vraao kui, i legao i plakao, gorko plakao cijelu boju no. Boe! Ali je bilo preklapanja po susjedstvu. Da tiha voda brijege dere, da nije sve zlato to se svijetli, to da je lijepo potenje, takve djevojke da za plotom poginu, da je znala po to moe ljepotu svoju prodati; ali nada sve su susjede pitale:  Bogzna kamo je pola?  Na to im zlorado odvrati Lizika:
  Znam ja.
  Nu reci, Lizo!
  U bijeli svijet! S komedijaima, s jahaima koji su o Kraljevu sajmu pod atorom pravili coprije svoje. Tu se je spoznala s momkom. Lijep, je, istinabog. I ja bi ga htjela bila da me je on htio.
  Uh! Komedijaka, coprijaica! Opuvaj nas bog!  vikahu susjede.
I pruski kralj sazna da mu je ki pobjegla s komedijaima, pa je dao pisati po magistratu na sve strane svijeta. Nu odnikud odgovora. Prooe dani, prooe mjeseci, Janko je bubnjao, pa nije vie ni plakao. Ali mrko gledao je pred sebe u zemlju, ni varoke gospode nije pozdravljao, lice mu je potavnjelo, kaput jae poutio, oi su mu bludile kao nestalna vatra, a usne se stiskale kanda si ih zakovao. Samo stare novine itao je jote i sad.
Jednog dana skupi se na trgu silno klupko ljudstva oko bubnjara, te bude cike, graje i smijeha bez kraja i konca.
  ta je to?  zapita jedan susjed drugoga.
  Svijet se smije staromu bubnjaru. ovjek je poludio. Ba sada oglasio je bubnjem da e onaj poteni ovjek koji uhvati onog lopovskog komedijaa koji je njegovu Reziku oteo dobiti tvrdu kudu, a on sam da e komedijaa zaklati kao purana.
Varoku gospodu je ta udna domiljatost Jankova nemalo uzbudila, i kad je starac u prkos opomenama gospode mjesto javnih oglasa neprestano bubnjao o Reziki i komedijaima, izjavie mu da njegove daljne slube ne treba, i od-mjerie mu mirovinu od trideset forinti na godinu. ta sad?
186
187
Oh, bilo mu je pusto, kukavno, to srce bijae mu prazno, htio je lei u grob. Jednog dana poslije jedno pola godine pozvae ga na gradsku kuu, i tu mu ree neki gospodin da je iz Pruske dobio dvadeset talira, ali da nema pri tom pisma, nego samo ceduljica, a na njoj: Momu dragomu ocu, nek zna da sam sretna i da ga ostaviti neu. To mu je dakle poslala ki, Rezika. U Pruskoj je. Prokleta zemlja! Ondje je, dakle, komedija! Oh, da je Janku poi u Prusku! Bogzna gdje je taj kraj! A Reza ga opet nije zaboravila. Starac povrati se s talirima kui. Pomno razredi ih po stolu, sjede, zabulji se u njih i ree:
  Taliri! Moji taliri! Zato ste blijedi? Ostavili ste Re-ziku. Zao vam je, je 1'? Recite! Sjea li se mene, staroga oca? Sretna je! Neka bude! Ona vas je imala u rukama, a ja je nemam!  I starac udari u pla i pone kudu po kudu cjelivati, a jednu si ui u platnenu kesicu te je stavi oko vrata. Napokon se nekako smiri. Bio je otupio. Nu kad god bi iz Pruske dole iznova kude  a dolazile su redovito  spopala bi ga alost, neki bijes i, napiv se, poe vikati da mora u Prusku po svoju ker. Tako razigran sjedio je jednom u krmi te je itao uz veliko svoje udo na krpi starih novina kako je pred jedno sto godina neki uro Planti, postolarski sin od Potoka u Zagrebu, poao u Ameriku te u Paraguaju postao kraljem. Izbuljiv oi, poeo je Janko sve jae i jae klimati glavom te je vrlo udnovato kaiprst zabadao u drveni stol. Uto otvorie se vrata i u krmu ue onaj vraji pisar. Janko pijunu pred sebe, a pisar zagrohota:
  Ej, Janko, no, ta je politika? A? Hoe 1' biti rata u proljee? Hoe li kineski car turskomu odgristi nos? Vi to morate znati.
  Id' k vragu!  odreza Janko.
  No, kada emo u Prusku po Rezu? Zbilja! Sad je dobra prilika! Stari pruski kralj je umro. Gledaj da tebe izaberu Prusi za kralja; onda moe lake onamo doi i svakako Rezu nai.
Janka kanda je oinuo grom. Podignu glavu, izvali oi, zimi, i oko nosa zadrkta mu glup posmijeh.
  Hm! hm!  zamrmlja, smota novine i izie bre bolje iz krme.
188
Jednom po podne sjedah u sobi svoga oca sam. Imao sam pisati nekoliko pisama. Netko zakuca.
  Slobodno!  rekoh zadubljen u pismo. Vrata zakri-nue, ja krenuh glavom, i gle uda, preda mnom stoji Janko Krvari, pruajui mi desnicom otvorenu burmutnicu. Glava bijae mu pognuta, rijetka kosa strila je od lubanje, crveno, uvelo lice odavalo je vanrednu tupost, samo mrske kraj slepo-ica, samo drue usnice dokazanu da u tom ovjeku bar toliko svijesti ima da patiti moe i da mnogo pati. Bilo mi je udno pri dui kad je te staklene oi zapiljio u mene.
  ta je, Krvariu?  zapitah.
  Hvaljen Isus, mladi gospodine! Zagrabite iz tobakire, zagrabite! Pravi je Varadinac.
  Hvala, dragi Krvariu! Al recite, po to ste doli?
  Je P va tatica kod kue, mladi gospodine?
  Nije.
  Pa moete i vi to obaviti. On je stari zagrebaki graanin, a vi ste njegov sin. Imam s njim vana posla.  Po ovim rijeima stavi Janko svoj eir na zemlju, izvadi iz njedara zamrljanu hartiju i sjednu bez pitanja do mene na stolac.
  Znate, gospodine mladi, to je tako  prihvati  sve je gotovo i odreeno, i ne ima vie prigovora. Mene su Prusi izabrali za kralja.-----------
Ja se nekako lecnuh, ne poznavajui jote potanje historije Jankove, i uzmakoh za dva koraka.
  Da, da  nastavi rukavom gladei burmutnicu  dokonano je, mene su Prusi izabrali za kralja.
  Vas?
  Da, to je tako, kako su Amerikanci zagrebakoga o-tara Plantia izabrali za kralja. Onaj stari pruski kralj je umro, sad u biti ja. Moj kraljevski tronu je ve gotov, a i crvena kabanica je gotova. Pak slavenski ruski car me je potvrdio, a i sveti otac papa. Ja imam u Pruskoj vana posla, moram nekoga traiti  pri tom stavi Janko kaiprst na usta  a kad budem kralj, bit e mi to jeftinije i lake.
Drei se posve ozbiljno, zapitah:
  Al ta u vam ja pri tom?
  Eh, znate, to je tako. Pri svem poslu fali jo jedan punctum. Prusi su rekli da im moram pod peatom donijeti
189
pismo da su me Zagrepani pustili, i zato mi mora svaki zagrebaki purgar na ovom papiru potpisati da me hoe za pruskoga kralja. A moete i vi mjesto tatice.
Prionuv posve uz miljenje luaka, uzeh pismo, potpisali neko neitljivo ime, i povratih ga Janku.
  Evo,  rekoh  potpisa, i elim vam dobru sreu, dragi Krvariu; uzmite i ove dvije estice na put u Prusku.
  Hvala  odvrati Janko dignuv se i staviv eir na glavu  mnogo me truda stoji, al nee Zagrepanima ao biti, nee ih Krvari zaboraviti kad bude pruski kralj. est milijuna talira poslat u u Zagreb, pa nek ljudi jedu i piju i nek se vesele. Ali sad moram bre dalje, jer u Pruskoj nekoga traim. Zbogom!
Hrlim korakom izie bubnjar iz sobe.
Tri godine iao je pruski kralj ovako po Zagrebu, nosei svoje kraljevsko pismo od graanina do graanina, i svaki potpisa masnu, razderanu hartiju, da Janku dua mirna bude.
Jednog jutra naoe ga susjedi gdje mrtav sjedi na stolici. Pala mu kap. U ruci je drao onu kraljevsku diplomu, a na stolu leae drljavo pismo, gdje pie Reziki da su ve svi purgari potpisali, i da e za koji dan u Prusku  k svojoj Reziki.
Dugo ve poiva Janko ondje kod Sv. Petra u grobu, ali kad god bih zauo bubanj gradskog bubnjara, sjetio sam se pruskoga kralja.
190
TURCI IDU
Vesele volje sjedasmo za aicom, ja, moj prijatelj Janko i umirovljeni kapetan Vuki. Preklapasmo kojeta, proree-tasmo ovo i ono, kad iznenada moj prijatelj Janko izlanu:
  Znate li ta? Slavni Cetin, gdje su nai pradjedovi izabrali Ferdinanda Habzburgovca za kralja, prodan je prije dva dana na javnoj drabi.
  Prodan  viknuh  nije mogue!
  A da?  istaknu Vuki glavu.
  Vjere mi, jest  produlji moj prijatelj ispuknuv iz depa broj dnevnika u kome je prodaja oglaena bila  na eto, itajte sami.
  Jest, bogami!  zaudih se ja.
  Ne udi se, brajane  ree Vuki flegmatiki, puhnuv dim ispod dugih sijedih brkova  sve ti dolazi na bubanj. E, poznajem ja taj Cetin i kako.
  Jesi 1' ga moebit branio od Turaka?  zapitah ga.
  Jo kojeta  osinu me krajinik crnim okom  pro-zijevao sam tri puna mjeseca u toj prokletoj posadi, prodavao sam devedeset dugih dana zijane u toj gradini koja vam je gore gnijezdo od gorega, premda se u povijesti naoj slavnim mjestom zove. Otpali mi brkovi, ako sam i mrva od te slave outio.
Kapetan zauti i potegnu silovito iz pune ae.
  Ded priaj nam, kapetane!  ponutkah ga ja.
  Ded priaj!  ponovi Janko.
Kapetan spusti glavu kanda se je zamislio, uzvinu objema rukama silne brkove, stisnu oi, pa e ovako:
  Eh, bilo na vae, ljudske napasti vi. Znam da idete na stare te prie kao pele na med, da ih prodate po vaim listo-
13   Kanarineva Ljubovca
193
vima svijetu. Ne marim. Nek se zna kako je bilo. Prije nego vam priam kako me je nevolja zanijela u Cetin, valja mi posegnuti u moju rodnu kuu. Ja sam rodom iz Kneigorice, vukmanike kumpanije. Moj otac bio oficir; da budem i ja. Budem kadetom slunjske regimente, budem i lamanom, ili, kako vi pisci velite, porunikom. U ono doba izdavao je Gaj svoje novine, i po Hrvatskoj se je udno poelo kuhati na Maare. upnik u Vukmaniu davao mi je Ilirske novine i Danicu, a ja sam to itao kao kakovo evanelije. Ve otprije bio me je neki bijes za itanje spopao te sam proitao sve stare romane to ih je bilo u naoj regimentskoj knjinici. A kad sam tekar te hrvatske teftere dobio u ake, kad sam vidio da se i na naem jeziku moe pisati i tiskati, boe moj, ala mi je igralo srce! Sva ta mlada oficirija bila je vraka eta. Kad se skupismo bud kod popa, bud kod prijatelja, udri, brate, tamburati i davorije pjevati da je milota, a ja bijah tim vragolijama kolovoa, zato mi nadjenue priivak Andro tambura. Ej, mladi prijatelji, vi toga znadete vie, vi umi-jete domovinu braniti bolje, a boljega srca za narod ne imate neg to smo imali mi u ono vrijeme. Ta bili bismo ili golo-ruci na otre noeve. Sloni bijasmo kao prst uz prst, i nije se znalo za tu prokletu zavadu meu okcima i Vlasima. Bradati paroh i obrijani upnik bijahu do dva najbolja pobratima. To je sve lijepo i fino bilo, ali nije bilo drago naemu obrstaru, pai cijele regimente, premda je bio domai sin, al ta ete, zlatna porta! Po njegovu nit smo mi bili Hrvati, niti Iliri, nit Slaveni, ve kaiserliche konigliche Grenzer, premda ja toga naroda ne poznajem, a valjda ni vi. Obrstar znao je povie puta kod parade ili sveanog objeda baciti rije da sva ta tako zvana narodnost u Zagrebu nije nego Schwin-delei, da bi trebalo Ilirce poslat u Stockhaus, a oficirom da bolje pristaje itat reglement nego pjevat svinjarske i ovarske pjesme. Bog mu oprostio grijehe, ta i njega rodila seljakinja u Mrzlom Polju. Navlas mene, Andru tamburaa, gledao je popreko. Jednom e mi kod mustre:
 Gospodine lamane, vaa dugmeta nisu jednako svijetla, bilo bi bolje da se vie brinete za Regimentssprache negoli za zagrebake ludorije.  Krv mi uskipi, ali morao sam utjeti, stajah u redu. Samo kroz zube apnuh:
194
 Beno! dakle Ilirska Danica je kriva da mi je moj sluga nejednako osvjetlao dugmeta, a dugmeta bi jednako sijevala, da sam koju Kotzebuovu ludoriju itao.
Radi te nesretne Regimentssprache poe meu obrsta-rom i menom potajno arkanje, a u moju konduitu zapisae: Nemirna glava, puna ilirskih fantazija, inae vjet i toan u slubi, izim dugmeta. ita suvie.
Ja sam to saznao od svojih drugova pa si rekoh: Kume Andro, u toj regimenti nee ti roditi trenje, gledaj da si na-e drugi krov.
Meutim se je moj dragi obrstar za to poskrbio bio. Bacilo me u regulae, u poljsku pukovinu, gdje sam, brao, amio meu bijelim kajiima kao otkinuta grana, a moj avan-cement iao vam je kao lijeno magare. Obijajui unakrst svijet, priuih se, hvala bogu, i toj nevolji  postah i natpo-runikom. Crn krajinik meu bijelim regulaima bijae za-onda bijela medu crnim vranama, i moji me drugovi vazda gledahu kao nekakvu prekomorsku zvijer. Ele, brate, grizi, grizi svoj jad, da si od ljutine ne pregrize jezika.
Bilo je prolo dobrano godinica, kad me s pukovinom sudbina baci u Karlovac, u stop moje rodne regimente. Bilo se je, dakako, kojeta promijenilo, ali odmah prepoznah Du-bovac, varu, Rakovac, i kako se sve te moje kadetske uspomene zovu. U ono doba, dakako, nije bilo spomena o ratu, stajasmo sred tiha gluha mira: jutarnja mustra bijae naa jedina slubena zabava, a poslije nije nikoga boljela glava za slubu. Nu vi znate, mladi prijatelji, ta je vojnika regula, zapovijed je zapovijed, pitati ne smije, ni poto ni zato, jer svako pitanje za razlog strana je insubordinacija. Jednog dana stie nam zapovijed da moja kumpanija mora na tri mjeseca u tvravu  u Cetin. to bog da i srea junaka, mrmljah kad koracasmo iz rakovakih vrata; vidjet ete poslije da se je moja fantazija ljuto prevarila, jer koliko je junaki srce kucalo u mojih prsima, u Cetinu ne naoh ni najmanje nadice za Red Marije Terezije. Stigosmo onamo gladni i edni, i od silna umora nisam imao kada one noi pregledati silne cetinske utvrde. U rano jutro tekar pregledah svoj novi tromjeseni stan. Boe moj, pomislih, nagledav se tog romantinog kraja, zato ive ovjek na svijetu? Tvrava, da! Vi znate kakva tvrava je Karlovac bio. Puh iz rezana topa sa
13*
195
vare ili s Dubovca, i sve je otilo k vragu! A to vam je i Cetin bio. Da su Turci ljudi, mogli su vam iz topa vinjevca istepsti pile iz tanjura, tako zgodno im stoje bregovi naproti Cetinu. Ta slavna fortica i nije za drugo sazdana bila nego da bude za turske provale krajikomu narodu kakvim takvim zaklonom. U tvravi Cetinu ima kojekakvih zgrada, al ne ima puanstva; mjesto Cetin stoji van tvrave. Bili bi mogli Turci, rekoh  ali nizam je zaonda zijevao i austrijsku notu pjevao. Nu jer je tvrava, ma i ne bila tvrda, mora biti u toj tvravi vojnika, jer se tvrave grade za vojnike, i jer smo mi vojnici bili, bijasmo u tvravi.
Bijasmo i ureeni posve kao potpuna vojska. Zapovjednik tvrave  star krajiki major u miru, kumpanija pjeaka, est topnika s dva topa, i na cijeli generalni stop bijae jedan strametar od enijskog bataljuna, dobroudan eh, ovjek inae pametan, koji naalost nije imao prilike da u Cetinu pokae svoje fortiiikatorne vrline. Da, malo da nisam zaboravio  imali smo i sanitetski zbor  a bijae to vrijedna glava moga prijatelja nadlijenika Mladena Novaka, zagorskog Hrvata i biveg pitomca jozefinskog zavoda. Boja srea da je toga ovjeka zapalo lijeiti moje Poljake od nahlade i grize, inae bi me bio odnio bijes od nerada. Novak bijae ovjek pametan, naobraen, neto sanjarske udi, ali kod svake prilike drutven i zabavan. Umio je guditi na gusle, loviti lov, igrati ah, tarok i priti izvrsnu kavu. Naoh kod njega i hrvatskih knjiga, to me je sjetilo nesretnog obrstara, Ilirske Danice i nesvijetlih dugmeta. Mladen i ja budnemo zakratko prijesni prijatelji te probavismo kako tako dane igrajui ah, palei lulu, pijui kavu. Jo nam se pridrui moj drug, porunik Artur Malinowski, mlad Poljak, i vjerujte, nikad za ivota nisam igrao tolikom bjesnoom Klopicki, koliko u Cetinu. Ja sam dapae od duga asa zapisivao tono statistiku naih partija; mislim da sam tim bar prinio zrno statistikoj znanosti.
Ponajvaniju pako osobu u toj tvravi moram vam poblie opisati  zapovjednika tvrave naime. Zvao se je Miiller, nu ne mislite, sudei po imenu da je vaba bio: Miiller bijae krajiki oficirski sin, i po njegovu govoru ne bih bio razabrao da mu je otac Nijemac bio. Bio je malean, okru-pan, bjelobrk, bjelokos, njegovi brci bijahu labudova krila,
196
nad kojimi se je iz crvenog lica isticao nos poput paprike. Ispod gustih obrva gledao je Miiller na svoje ute oi uvijek strahovito pred sebe. Bijae to neki osobiti ponos u njega. Po njegovu govoru i kretanju vidjelo se kako na zapovjednik o sebi misli da pomae graditi nemalen dio svjetske povijesti, da sav svijet u njega gleda, a Komoran da je prema Cetinu trica. Miiller bijae bijesan svojom revnosti. Dnevice bi pregledavao svaki najmanji kuti tvrave.  Tko je na toli vanu mjestu kao ja  znao je rei  mora potpuno shvaati svoju dunost i veliku zadau; da, da, mlada generacija u vojsci znamenito je popustila; njoj se motaju kojekakve znanosti po glavi. Gledajte mene, ja sam iz stare kole, al neka neprijatelj doe u ovaj hip  ala bih ga doekao i unitio. Bih zaista! Zapamtio bi si Mujo to je major Miiller.
Ne mislite da je na stari zapovjednik govorio od ale. Nipoto. U tvravi vladao je najstroi red  sve po ici, znao je Miiller rei  ovjek bio bi rekao da kakav Murad ili Soliman stoji sa silnom vojskom pred Cetinom. Svaki dan imao je drugi asnik inspekciju, jedan dan ja, drugi dan Mali-nowski, na kapetan bijae na dopustu. Na svoj dan morao je asnik biti en pleine parade, opasan pojasom, u bijelom kaputu pod paradnim klobukom. U est sati ujutro morao si poi u stan zapovjednika po klju tvrave te, ispravljen poput svijee, sluati mudre nauke majora, koji bi svaki put u potpunoj uniformi doekao dnevnog asnika.
 Vi me razumijete, gospodine natporunie  rekao bi predav mi klju.  Nae mjesto je vano i ozbiljno, to imajte pred oima. Pazite mi na svaki sumnjivi znak. Izlazite ee na bedeme, pa gledajte to je, a patrole da mi marljivo obilaze okrug tvrave. Osobito pazite na ono mjesto gdje su Turci prije sto godina ubili naega asnika iz zasjede. Topnici da mi nisu daleko od topova. Vi znate kolika je naa odgovornost.
etrdeset i pet puti morao sam istu prodiku sluat, etrdeset i pet puti saznadoh u tri mjeseca da su Turci prije sto godina na tom i na tom mjestu ubili oficira. Dopustit ete mi da se tomu silne strpljivosti hoe. Ali ta ete, zapovijed je zapovijed. Dnevni asnik morao je otvorit vrata, a naveer u sedam sati zatvoriti ih svojom rukom, te klju ponijeti zapovjedniku, koji ga je otro ispitivao o zgoajima ci-
197
jeloga dana koji dakako nisu nimalo spadali u historiju svijeta. Svaki dan u jedanaestoj uri pregledao bi zapovjednik cijelu posadu u potpunoj paradi, da vidi jesu li svi kaputi dobro nabijeljeni, sijevaju li izme po regulamentu, nije li koje dugme slabije od drugoga priiveno. Kad je bilo puno bolesnika, osobito u vrijeme nezrelog voa, srdio se je starac strahovito na Mladena.
  ta radite, k vragu, gospodine nadlijenie  viknuo bi ljutit  ta pola nae posade fali. Pomislite da navali neprijatelj.
  Gospodine majore  odvrati mu jednom Mladen posve ozbiljno  ljudi dobie zimnicu od nezrela voa. Iz tog izvolite razabrati da ne bih ja nipoto kriv bio da Turin iznenada navali, a mi, budui preslabi, da mu se oduprijeti ne moemo. Krive su svakako nezrele kruke i jabuke. Nu ja u se po svojoj dunosti trsiti da ljudi im prije ozdrave, i neu tedjeti kinina.
Starac nije toj zagorskoj logici prigovoriti mogao, te je samo neta vrlo nejasna mrmljao ispod brka oinuv doktora ljutim okom, to Mladena nije nimalo smelo, jer je njegova zagorska ravnodunost odoljela svim strijelama prerevnoga zapovjednika.
U sedam ura naveer budu redovito zatvorena vrata tvrave. Ni mi nije poslije te ure mogao umai iz Cetina; da je sam sveti Petar pokucao na naa vrata, ne bi mu ih Miiller bio otvorio. Bijasmo zatvoreni kao sunjevi, i ne jedanput rasrdio bi se moj Malinovvski, viknuv:
  To glupstwo jest.
Zive dobivali smo svakoga mjeseca iz Karlovca, odakle bi ga kirijai dovezli. Jednom, kad je ve hrana bila na izmaku, a mi teko uzdisali, stie transport iz Karlovca u deset ura naveer. Nestrpljivo vikahu vozari neka im otvorimo vrata. Onog dana imao sam ja inspekciju. Pooh dakle k starcu u gornje ardake neka mi da klju da otvorim ko-ijaem vrata. Da ste ga uli! Zastrepih do dna srca kako se tua njegova jara na mene svalila.
  ta?  otresnu se na mene ni kriva ni duna  po to li dodoste? Ja, zapovjednik, da u to doba otvorim vrata  u to nono pogibeljno doba? Gospodine natporunie, a ta vi mislite? Zar vi ne znate koli nam je pogibeljna situacija?
198
Tko vam veli da su to karlovaki kirijai? No je tamna, ne vidi se nita. Tko nam jami da to nije turska varka? Da nas izmame, da nas salete! Jeste li zaboravili onaj sluaj od prije sto godina?
  Ali oprostite, molim prepokorno, gospodine majore  odvratih smjerno  ja mislim da su to zbilja karlovaki kirijai.
  Po em to sudite?  otresnu se major.
  Jer gotovo nemamo ivea. Vi ste izvolili sami pisati u Karlovac, te nam je odgovoreno da e traena zaliha danas ili sutra stii.
  Vi mislite, mislite, a nita ne znate  rasrdi se starac na moje nepobitne razloge.  Nita! Ja velim: ne, ne dam kljua, i ako ti kirijai nisu preobueni Turci, neka ekaju pred tvravom do jutra.
Dotaknuv se rukom klobuka i okrenuv se na peti pooh da dojavim kirijaem sa bedema majorovu zapovijed neka priekaju do jutra.
Ali da, da ste uli tu graju, te psovke. Jedan od vozara, itava ljudina, primaknu se blie bedemu, te doviknu mi kroz no glasovito:
  'este uli, gospodine lamane, ta li ste. Ne pogodismo mi tako, i toga nee biti. Naa je pogodba da zairu dove-zemo iz Karlovca u Cetin i da je predamo na vae ruke, ali se ne pogodismo da cijelu boju no prenoimo na rosi i da carsku hranu uvamo.
  Da, da! nee toga biti, ne!  zaori za ljudinom cijela hajka vozara.
  Ali kad je zapovijed!  odvratih otro.
  Neemo, pa neemo! Umorni smo. Prea nam je vratiti se svojoj kui; sutra je petak, u Karlovcu sajam, a mi ne bismo mogli stii  odreza mi ljudina.
  Neemo!  svi drugi za njim.
  Otvorite, gospodine  ljudina e  jer, tako mi due, mi emo stovariti svu robu na zemlju i vratiti se. Tu nek stoji, i neka ju uva bijes.
  Neka je odnesu Turci!  poviknu jedan iz jata.
  Priekajte asak!  rekoh uvidjev da tu ni ale ni pomirbe nema.
I opet se popeh do zapovjednikova stana.
199
  ta je?  zapita me otro.
  Nema pomoi, gospodine majore  odvrnuh  valja otvoriti vrata. Ljudi nee da ekaju.
  ta? Sta?  kriknu starac  ta otvoriti? ta nee da ekaju? Svakomu dvadeset i pet!
  Eh, nee bit zgode za dvadeset i pet  odvratih smjerno.
  Kako nee?
  Vozari e umaknuti.
  Kako umaknuti?  lecnu se major.
  Vele da e stovariti robu na zemlju.
  Na zemlju?  zaari se major.
  Na slubu, i neka bijes uva hranu, ili neka je Turci raznesu.
  Turci raznesu?  prepa se major izbuljiv oi.
  A da! Ima toga klatea dosta po ovom kraju.
Stari major bijae vrlo zbunjen. Nagnuv glavu, kanda na zemlji trai pametnu misao, poe se esati za uhom.
  Dakako  izmuca  ima klatea, ima!  nu uas planu:  Ali k vragu, neka Turci raznesu sve, ja ne dam kljua, ne dam!
  Ali uvaite, gospodine majore, hrana je erarsko dobro, na vas e pasti strana odgovornost.
Major zadrhta kao od zimnice, pogleda me otro, stisnu usne i viknu:
  Da, istina je da je erarsko dobro. Moramo otvoriti, nije fajde, ta vaa je pametna bila. Ali budimo oprezni, molim vas zaboga, oprezni, jer vrag ne spi. Hajdmo!
To rekav, opasa major svoju sablju, natue pernati eir, uze klju, i hitrim korakom spustismo se obojica niz stepenice.
  Probudite bubnjara!  ree major kratko. Ja ga nekako u udu pogledah, ali probudih sretno bubnjara.
  Udri na okup!  ree major bubnjaru, koji ga snenim oima opet vrlo udno pogleda.
  Udri!  kriknu major srdito.
Bubnjar poe lupati po pasjoj koi da je sva krajina grmjela. Za tili as doleti momad pod pukom, prenuv se od prvosna.
200
  Gospodine natporunie  ree mi Miiller potiho  razredite momad, puke nek se napune.
Ne razumiv naum majora doviknuh kumpaniji:
  U redove! Desno gled! Uz rame! Puni puku!
Moji Poljaci uinie kako zapovjedili. Tad e mi major:
  Doite sa mnom da ih jo jednom upitamo.
Dre golu sablju, pooh za starcem. Doosmo na bedem, pod kojim je trista psovaka uti bilo.
  Ej  viknu starac  vi dolje, utite, jer e bome batine doi na vas!
  A radta, gospodine?  viknu ona ljudina.
  Jeste li vi zbilja vozari, jeste li krani?  zapita Miiller.
  Ta koga bijesa?  ozva se odozdol krupan glas  valjda nismo Turci.
  Dobro  ree  ali znajte, puke su pune. Zlo po vas ako je varka. Gospodine, nastavite kumpaniju naproti vratima i pazite na svaki mig.
Uinih po zapovijedi, a starac poe sa etiri oruana vojnika da otvori kapiju. Vozari dovezoe psujui i kunui hranu sretno u tvravu, gdje je zapovjednik prema popisu preuzeo svu hranu. Uasna procedura, vjerujte mi. itava tri sata sta-jasmo pod orujem, kanda se je na nas digao sam crni avo, a meutim su kirijai buei pred nama stovarivali vino, pro-funt, sol, slaninu i drugu hranu. Sretno svri se i to, uz veliko udo moje momadi. U tren moradoe kirijai krenuti iz tvrave, major zakljua svojom rukom kapiju i naloi mi da postavim dvostruke strae, jer da ne valja zaboraviti da su Turci prije sto godina ubili iz potaje asnika. Jadni Turci! Po svoj prilici su u blaenu snu snivali o raju prorokovu, dok smo se mi radi njih znojili. Tako se svri slavna afera iza koje ne osta spomena, van to je major odnio vragometnu nazebu, koja je mojemu Mladenu dosta muke zadavala.
  ekaj  ree mimo moj Zagorac  ja u se starcu za svu tu sekaturu osvetiti. U njega je suvie krvi, prebujna fantazija; sad ga imam u klijetima, ala u se ga nauiti da mu ohladim krv.
Mladen stavi majoru na tabane goruino tijesto, a to ga je peklo i grizlo da je sve kukao od teke boli.
201
Meutim bilo je mira u tvravi, a mi sjedasmo, smijui se grohotom i divei se doktorovoj domiljatosti, za tarokom. ,  Ha! Ha!  izbijeli Mladen zube  danas je gospodin major Klopicki. etrnaest dana bit e mojim arestantom.
Goruino tijesto i pijavice ukrotie na neko vrijeme goropadnoga naega zapovjednika, koga je meutim i ena njegova iz Karlovca pohodila bila. Bijae to gospoja vremena, poneto aristokratike udi, kao to sve ene viih krajikih asnika, ali inae dama vrlo dobra i razborita. Stanovala je u Karlovcu, jer mu nije htio nikako dopustiti da prebiva u tvravi. ene da ne spadaju na mjesto gdje se radi o ozbiljnih poslovih, tvrava da je vrlo pogibeljno prebivalite, jer da su Turci prije sto godina ovdje ubili asnika.  Uostalom  znao je major u pola ale dodati  nema se ena od mene bojat nevjere, jer ovdje nema ni blizu enske, a ni ja se ne bojim za nju, premda ive u stopu, ta ja sam je ve poslao pod lipe u penziju. Starci smo.
Samo svakog tjedna po jedanput pohodila bi gospa ma-jorica vjernog si druga na dvadeset i etiri sata, te se poslije opet povratila u stop.
Major bijae sad krotak kao janjece. Bud su ga smirili drastiki lijekovi moga prijatelja Mladena, bud prisustvo stare gospoje. Majorica pozva nas dapae na veeru, gdje smo mimo svake subordinacije vrlo veseli bili do kasne noi ne bojei se nimalo Turina.
  Sad je zgoda  priapnuh Mladenu  starac je dobre volje.
  Bene!  kimnu doktor ispod oka.
  Gospodine majore!  prihvatih  molimo vas pokorno.
  ta je, ta je?  otresnu se Miiller kroz obilni dim svoje lule.
  Eh  rei u  vi ete nam molbu odbiti.
  Hm! Ako je ta proti zakonu.
  Nije gospodine majore  ukroti ga doktor.
  Nee vas odbiti moj major  nasmjehnu se majorica.
  Eh  nastavih  vi znate, gospodine majore, da sam Slunjanin, premda sam regula. Imam tu puno rodbine, kumova i prijatelja, kojih dosele obiao nisam. Za mjesec dva krenut e moja kumpanija odavle, a regimenta, kako ujem,
202
iz Karlovca, i onda neu valjda vidjeti svoga kralja do starih
dana.
  Pa?
  Evo mi pisao moj rod, kapetan Jurini, neka ga u nedjelju obiem sa svojim prijateljem Mladenom, jer da slavi svoje krsno ime, pa e biti tue gosti. I molio bih vas pokorno da nam date za etrdeset i osam sati dopust, to jest meni, doktoru i Malinovvskomu.
  Ta ta vi mislite  uzruja se starac  ta izim mene ne bi bilo oficira u tvravi.
  Ali vi vrijedite za tri  odvrati laskavo doktor.  Pa pomislite, strametar Kormanek je ovjek vrlo okretan i pouzdan.
  Pusti, pusti  uze i gospoja moljkati.
Major poe silno mirkati kanda se teko predomilja. Napokon izlanu:
  E, pa idite do bijesa, pa na sveto krsno ime. Dokazati u vam da major Miiller i sam zna obraniti tvravu, ako ustreba, da, i bez vas  i vae znanosti.
Mi klicasmo od radosti, a major nas je gledao zadovoljno kao star maak kad na pei sjedi.
I doe ta sretna nedjelja. Ele, brao, udno nam zakuca srce kad vesele volje izletismo na kapiju stare tvrave, u zeleni svijet, u lijepu slobodicu! ta smo mi marili za to bregovito bespue, ta li za silne udarce krajikih taljiga, u kojima poskakivasmo nemilo amo i tamo. Moj drug Malinow-ski bijae prilian romantik, te bi svaki as, ne obzirui se na svoja iznemogla rebra, viknuo:
  Oh, to bardzo piekne, to bardzo romanticzne!
Poslije tri sata vratolomne romantike stigosmo isprebijani do mojega Jurinia.  Hvala bogu!  uzdahnuv skoiv s kola i rastegnuv se.
  Eh vidi ti se  nasmija se od srca Jurini, crnobrka prilika Kraljevia Marka  da si se prevjerio u regulaa, kad su ti rebra toli tanahna kao kakvoj djevici. Vi regulai vini ste hodati samo po ravnom glatkom taracu, a mi krajinici skoit emo u potjeru i za kozom uzbrdice. Izvolite, gospodo, uniite! Ba mi je drago te me pohodiste.
  Malo da nismo, rode, stari Miiller uva Cetin ka i; zmaj.
203
  Ha! Ha! znam  odvrnu kroz smijeh Jurini  je 1' vam rekao kako ono prije sto godina Turci ubie oficira?
  Dato  zagrohota Mladen.
  udan je to udak  ree Jurini  zna ga cijela regimenta. Umro bi da mu ne dadu kakva takva posla. Zato ga i postavie zapovjednikom u Cetinu. A recite mi, boga vam, ta ono bjee sa tom zairom po noi. Svuda to svijet pripovijeda. Kad sam onomad u Karlovcu bio, rekoe mi da je Miiller napisao Bericht na etiri sitno pisana arka. Bilo je smijeha dosta.
  Sve e uti, rode  odvratih  ali evo pogibosmo od ee i gladi. U tebe je vazda bila fina rakijica, to pamtim jo od kadetstva, pa i kolai su ti dobri. Gospa kapetanica, draga moja roaka, razumije se u to i kako. Rad sam je vidjeti.
  Ima svega toga, ta danas je krsno ime. Vidjet e i kapetanicu. Sad je negdje u kuhinji. Ruke pune posla. Bit e, brate, gosti itava kumpanija. Doi e stari major Radu-lovi, kapetan Smreki, doi e upnik Glavini, pae i pop, Gligorije e doi sa popadijom i lijepom kerkom Mandom." Pozna li popa?
  Eh, to ga ne bih poznao! Vragoljan to bjee. Koliko puta uhvatismo se u kolo, da mu je crna brada skakala oko pojasa kao svilena zastava.
  Ne ima tu ve crne brade, dragoviu  primijeti Jurini  posijedilo je to, a porasla mu kerka za udaju.
  Ada!
  Jest, bogami, Andro! Ali vidjet e ti Mandu. Ljepota, brate, cijela regimenta take nema.
U tim rijeima popesmo se na prvi sprat kapetanske kue, gdje nas kapetanica na pragu doeka.
  Pomoz' bog, Andro?  kliknu kapetanica zagrliv me ljudski  ele, ele, vidi ti njega! Od nestana kadeta postao itav ovjek. Pa kako zdravlje? Gdje si bio, ija si vrata obio?
  Eh, gospo rodako, iao sam od grada do grada, kao to ide gro od ruke do ruke. Takva je sudbina pod bijelim ruhom. Nu vi ste evo po drugi put procvali, kako vidim.
  aljino ljuta  zagrozi mi se kapetanica  zar ti nisu regulai ukrotili jeziinu? Vazda si takav bio.
  uj, Mare  umijea se Jurini  evo da ti predstavim vrijedne prijatelje i goste. To je nadlijenik gospodin Mladen Novak, a ovo gospodin porunik Malinowski.
Obojica poklonie se vrlo sveano, a kapetanica Mare odvrati im kumplament, kako nae krajikinje znadu, te ih ponudi starom rakijom i bijelim kolaem to je na bijelu ubrusu na stolu stajao.
Stan moga roaka Jurinia naliio je kao sve kumpanijske kue kasarni; ini mi se da je to za turskih ratova bila kula, koju poslije pregradie. Nu valja rei da je sve isto i lijepo bilo, premda nisi naao gospotine i gospodskog sjaja.
Kapetanica slovila je nadaleko dobrom gospodaricom, bijae naime ki trgovca iz Slunja, privikla radu, doim su druge oficirske keri vie naginjale na nekakvu noblesu. Bijae skromna, ista, smjerna, a i stan prava njezina prilika. Tu nisi vidio ni praka niti pauine, isto je ovjeku godilo sjediti u tom gnijezdu kunoga blaenstva.
Vedre volje sjedosmo za stol.
  U dobro zdravlje i u ast krsnoga imena!  klikoh dignuv aicu, a svi klikoe za mnom:
  U dobro zdravlje!
Moj roak da se smjerno zahvali, i ba bje podigao au, kad ena uleti u sobu, ter viknu:
  Eto se vozi popa Gligorije!
Premda je moj roak, kao i sva naa rodbina, bio rimske vjere, opet se dobro pazio s popom Gligorijem i popadijom Stanom. Obje porodice, premda razne vjere, ali istoga naroda ljudi, ivljahu u veliku prijateljstvu, ter se polaahu esto. Nisu pae ni slutile da bi moglo biti meu njima zavade. Kapetanica nije se nimalo acala okusiti koljiva poslije liturgije, a Gligorije i Stana slavili ne jadanput rimski Boi u kui moga roaka.
Na glas kapetaniin digosmo se svi da doekamo doljake. Unie Gligorije, pristar, odebeo ovjek malena stasa, crvena zdrava lica. Niz iju padae mu sijeda kosa, na plavetni pojas duga bijela brada, a crne mu oi igrahu udnovato. Bijae ovjek veseljak, dosta naobraen za krajikog paroha, a pod svojom dugakom mantijom zaudo okretan. Nasuprot bijae popadija Stana enska vrlo mirne i blage udi. Navrila bje etrdeset i vie godina. Bila je mala, gotovo debela, zavinutih
204
205
pleiju, lice joj je bilo uto, naguvano, nos fin i otar, a crne joj oi gledahu pred sebe mirno i nebrino, bez izraza osobite strasti. Vazda je imala na sebi crnu suknju, crnu svilenu pregau, zobun od crna sukna, i glavu ovezanu crnom svilenom maramom; vazda su joj visjele u uima duge zlatne minue, a oko vrata debeo zlatan lanac; vazda se je popa-dija naherene glave nehajno smijeila drei ruku na trbuhu. Nu kao da si je snimio s ikonostasa. Ali Manda, ki joj Manda! To je eljade kipjelo i vrelo, u nje je bilo previe ega je u majke premalo bilo. Pravcata vragoljanka. Vrgla se u oca popa, govorahu ljudi. Kope e joj popucati, mislio bih, a ne bijae pretila, to je Bonjaku lijepa  ve onako, puna jabuka. Oko oble glavice je obavila debelu crnu kitu, rumene pune usnice drhtale su joj kao jagoda u travici, lice rumeno i bijelo, dugoljasto i fino, kanda je bilo izrezano od kipara, a to tamno oko bljeskalo je ispod dugih izvinutih trepavica, ispod gustih crnih i zavinutih obrva, kanda joj pred okom alem trepee. Imala je na sebi svijetlu plavetnu haljinu, a oko vrata tri reda koralja.
Stari popa skinu svoj iroki eir do crne zemlje, nadvinu gornje tijelo na svoju trbuinu, krenu glavom desno i lijevo, pa e jakim, al drhtavim glasom:
 Ponizni sluga, gospodo slavna, mir boji domainu i ast krsnomu imenu.
Popadija naheri glavu, nasmjehnu se sladogorko i stisnu se za pola pedlja, to je imao biti kumplamenat po staroj modi. Mandica pako privinu malko gornje tijelo na graciozan poklon i obori ive oi, da nije bilo vidjeti nego duge trepavice.
Zamalo prikupie se i drugi gosti. upnik Glavini, ovjek vrlo uen i suh, lica dugoljasta i uta, mu ozbiljan u svim mijenama ivota, karakter da si mogao na njemu drva cijepati, a on opet ne bi promijenio svoga miljenja. Njegova haljina ve bje poutjela i pozelenjela, ali zato je njegova sjajno vezana knjinica vrijedila nekoliko tisua forinti. Major Radulovi bijae ovjek itav, ljudina jaka, crne sjajne kose i dugih brkova. Bio bi jamano sluio jo kakvih deset godina, da mu talijansko tane nije smrvilo glenja. Drug mu, umirovljeni kapetan Smreki, nasuprot bijae jedan od onih ukoenih egzemplara kakvih e pod konac svakoga mjeseca i
206
sada vidjeti pod lipami topskoga mjesta, kamo gospoda umirovljenici dolaze po svoju plau. Bio je to ovjek ukoen, krna tijela, okrugle sijede glave i okrugla nosa, na kojem si vazda vidio srebrne oale. Noge je micao kao tapove, koracao je vazda kao u glidi, nosio je uvijek dug sme kaput, sive hlae, vojniku kapu i visok vojniki ovratnjak, da mu nisi vidio podbratka. Posta asnikom kod hrvatskih chasseursa kad je slunjska krajina bila pod Napoleonom, koga je uvelike tovao i njegov veleum u zvijezde kovao; zato ga i bacie Austrijanci pod lipe u penziju. Svi ga zvahu Jakobincem, nu on se je ponajvie bavio astronomijom, te je u svojoj kolibici izraivao za dugih zimskih veeri najtee matematike zadatke.
Ti i takvi ljudi bijahu dakle na okupu pod krovom moga roaka Jurinia kad je slavio svoje krsno ime.
  Znam da e biti zamjere  ree mi roak nasamu  da nisam ovoga i onoga i ovu i onu zvao. Neka. Nije to, bogami, od krtosti. to imam, to dam; ali da zna, dragi Andro, u ovo novije vrijeme je nekakav bijes uao u nas; pa se to po nekakvoj etiketi klanja nalijevo i nadesno, govori kroz zube  da bi te vrag odnio. Ej, gdje su lijepa vremena, kad si u Karlovcu kadetovao i vragovao! Vidi, ja ne trpim toga alabazanja, i kad se hou poveseliti s mojima onako od srca, ne begeniem za svojim stolom ljudi koji su toli vrsto zakopali dugmeta svoje uniforme da im ne vidi srcu do dna.
to smo radili za stolom, moete si i sami misliti. Jeli dakako, pili dakako i evrljali od volje i po volji, kako nam je ve u dui bilo. Kapetanica Mare bijae dobra kuharica, ne mogoh se najesti mladog joj peenog janjeta i plitvikih pastrva, a Jurini bje pribavio od pobratima iz Like nekoliko barila arka dalmatinca. Major buio je silno, umirovljeni kapetan poeo je priati o koli u La Flecheu, gdje je nauke svrio bio, Gligorije brisao masnu bradu i smijeei se sve potvrivao glavom. Ja, Novak i Malinowski bijasmo u ljutu kripcu. Ponajprije htjedoe starija gospoda da im nasitno ispriam kako mi je bilo po svijetu, za drugo priio je krajiki ponos nam regulaima po koju ljutu krpicu.
  ta! ta! Vi!  lupi major akom o stol  ta se tu diite? A mi nita? Nita? Ta jedva se napiste mlijeka. Na,
207
I
u u
gledajte, evo mi desne noge. Brate, drvo! eponja sam, pa se vucam. Ali da nije toga, vidjeli biste tko sam i ta sam! Dren, brate, dren!
  A gdje vam obranie nogu?  zapita doktor.
  Puka ih ubila, kod Vicenze. Gospodine i brate moj, bilo je znoja i boja. Sasue na nas tanad kao da pada grah. Ele, mi zasui rukave, pljuni u dlanove, pa dr', pa udri, puste odnijee kape, alosna im majka. Usred najljue borbe probi zrno mome majoru rebra. Preuzeh komandu, i gotovo da je dan sretno po mene proao, kad ali pod no  ubila ih puka  neta vinu, puk! amo u gleanj, i eto ti vraga. Zadnje zrno pogodilo mene. epao pa epao, gospodine moj, ni za pjeaka ni za konjanika, ve pod lipe  ali jeste li uli, dren, i ako bog da, mladoenja,  lupi se major dlanom u iroka prsa.
  Mladoenja! Hoho!  zaudi se roak  kako,
  Ele, ele, majore  zagrozi mu se Mare prstom  ta vi to govorite, vi spremate svatove, a nam ni cigle; recite po pravu koja je.
Gligorije nasmijei se lukavo, Manda otkrenu lice, a Stana poglednuv ispod oka ker, pogladi rukom svoju svilenu pregau.
  Jok! kapetanice gospo  zamahnu major glavom  jer da znate, kola jo nije ispeen. Nisam rad da taj posao
prije reda doe na babji jezik-----------Pardon! kapetanice
gospo! Ala sam magarac! I ne sluajte me  ali  ali  sablje mi moje, neu bit gori od te mlade regulake gospode  to ete vidjeti.
  Da bog da  nasmjehnu se himbeno Mare.
  Da bog pozivi mladoenju!  skoi Jurini dignuv punu au dalmatinca.
  Na mnogaja ljeta!  klimnu Gligorije smijeei se.
  Evala, gospodo! Hvala na zdravici  odvrati major iskapiv au  ded, oe Gligorije, arhijerejsku!
Gligorije proe rukom preko brade, stisnu oi, rastvori ih irom, zinu ko riba i poe pojati tanahnim glasom, prevrui oi i zibljui glavu:
  Na mnogaja  na mnogaja ljeta, Ijeta-a!  i sve drutvo udari u pojanje, pri em je mladoenja naznaivao
208
takt lupajui akom po stolu, a Jakobinac sve klimajui glavom.
Stari Jakobinac kanda je nekako zlovoljan bio. Gledao je pred sebe u zemlju kao i maak, samo bi kadto okom oi-nuo majora.
  ta ti je, brate?  zapita ga Jurini.
  ta mi jej  dignu Jakobinac ozbiljno glavu.  Pa i pita, ovjee! To se eni, eni, jes' uo? Jesam li se ja oenio?
  Valjda u zvijezde brojiti ka i ti?  rasrdi se major, nato se kapetan dva puta hudo nakalja.
  Nemojte, gospodo!  umijea se Glavini poznavajui otru ud majora  ja branim svakako majora; kad mu je bog dao elje i potenu djevojku, budi mu blagosovljeno.
  Jel'te, brate upnie?  potvrdi paroh.
  I treba mi ene  ree major  tko e me braniti, kad sam eponja, nego do dvije noge lagane.
  Oho!  zakroi ga kapetanica  nema majoru par-dona. Bjee ranije potraiti ruicu da je zadjene za junaki klobuk. Zato li stvori bog enu da mua samo dvori?
  E, pa ja nisam toga rekao, ve-------izmuca major.
- Rekao i tri puta rekao  rasrdi se stari kapetan  da nee enskoj suknji ni blizu, kao ni ja. Pa u tebe da je vjere?  Jes' uo?
  Pa zato mrzite vi, kapetane, na ene?  upita Mare.
  Otkad malne posjekoh radi ene najboljeg prijatelja.
  Vi?  dignu kapetanica u udu glavu  kako? Kada?
  U Parizu, prije mnogo, mnogo godina.
  Kazujder, kako!  uhvati ga Jurini za ruku.
  Man'te tu ludoriju. Ve je tomu davno.
  Molim vas, kazujte! Kapetan se nakalja.
  Pod Napoleonom. Bijah vragoljast momak, s vragom bih se poklao bio. Mene i jo nekoliko drugova poslae iz Hrvatske u Pariz  u vojniku kolu. Zove se La Fleche. Ele su nas mladi Francezi gledali kanda smo mededi, prosti, boe! Dakako, oni fini, glatki, slatki  mi od Korduna, krupni, neotesani. Bilo je smijeha. To nas je peklo. Ne' tako, rekosmo Francezom. Bilo je batalije, gospodo, vrake batalije, bilo je krvi. Naveer, kad su nam stariji legli bili,
14   Kanarineva Ljubovca
209
digli bi se s postelje da obavimo svoje raune, da Hrvati dijele sa Francezi dvoboj u gaama i koulji. Vrazi! Je 1'? Francezi htjedoe nas bockati rapirom, a mi se u to nijesmo razumili. Ve emo ovako. Na drvo privezasmo otar no. Tako se tukosmo, da bude oruje jednako. Ovom svojom rukom oi-nuh trojicu do krvi. Sad su Francezi pred nama kape skidali. Tad se sprijateljili s mladim Francezom, zvao se Blanchard. Obojica svrismo zajedno nauke, u isti as postasmo zastavnici, obojicu nanese nas vrag  na lijepu crnku Parikinju. Djevojka, ne znam po emu, zavoli mene. To je Blancharda ljutilo. Draio me je, uvrijedio me je. Porekasmo se, potu-kosmo  na noeve, gospodo! Bijah bijesan. Zamahnuh, zasjekoh, ranih ga na smrt. Trista mu! Ostavih djevojku i zakleh se da neu za ivota blizu enskoj suknji. Eto, to je. A major se eni!
  Ma on?  nasmija se Jurini  ta bog te vidio, nije se major potuko radi djevojke s Francezom.
  Svejedno  nakalja se hudo Jakobinac.
Hue gledao je major. Koga? Slijedei njegov pogled, zape mi oko na doktoru, koji je za te parike prie oima piljio u Mandu. Lecnuh se nekako. Pogledah djevojku. Manda sjedi, skrstiv ruke na krilu, gleda preda se tiha, snudena. Jedanput uzdigoe se trepavice, a oko joj planu na doktora. I zaari se djevojka i poniknu nikom. A major gleda kao ris. Govor je nekako zapinjao. Ljudi nisu znali radta. Ja sam nasluivao.
  Izidimo malo napolje  pozva kapetanica goste gle-ui nas u udu.
Iziosmo. Mladi svijet naprijed, stariji za nama, a naj-zadnji eponja major, komu je kapetanica provukla bila ruku pod pazuh. Gledah ga s daleka. Bijae blijed, ljut. Grizao je silovito brk. Iasmo drumom u etnju. Manda je koracala polagano pred nama poniknute glave, uz nju doktor. Moj Zagorac, izvjeban u bekoj koli, bio je inae okretan kao guter. Ovaj put kanda ga je vjetina ostavila. Nekoliko puta posrnuo putem, valjda nije vidio nego Mandu. Nisam mogao razabrati njihova razgovora. Sprvine govorahu, na asove, potiho, kanje udarie u alu, a kad se vraasmo Jurinievoj kui, aptahu ivo oborene glave iz busije  a major kanda e ih izjesti. Pred vratima pogleda Manda doktora  tako
210
 tako  eh, to se ne zna rei kako, ali zna se to je. Oj, brate Novae, apnuh si, sad si ti Klopicki!
Za veerom bilo mi je nekako tijesno. Pilo se, pjevalo se, upnik je slagao davorije, Gligorije istiskao sto puti arhijerej-sku  badava. Sad nije major buio, utio je, utio je kao kamen, samo bi kadto iskapio punu au. Mandi kanda su se mijeale oi. Je 1' to strah? Je 1' to ljubav? upitah. Mukarci udarie jae piti  samo doktor nije pio. Je li to dijetetika? upitah se.
  Mando!  ree iznenada kapetanica  tebi kanda nije dobro. Doi, duo, da siemo na vrt, o svjeu zraku oporavit e se.
  Idi, idi, Mando!  kimnu popadija prostoduno glavom.
Djevojka ne ree nita, ve se oborene glave privinu kapetanici, i obje izioe iz sobe, ega ostalo drutvo, veselei se za dalmatincem, ni ne opazi, izuzem doktora Novaka, komu je upnik razlagao vrlo uenu temu, pri emu je mladi lijenik crvenio i blijedio. Major Radulovi ode umah za enskima, nato je doktor postajao sve nemirniji. Moete i sami misliti koliko me je sav taj prizor dirnuo. Zato se digoh i ja, te se spustih kradomice u vrt. Bijae to malean vonjak za kuom, zasaen gdjegdje cvijeem, a okruen dosta gustim grmljem. Ve s daleka razabrah poei razgovor, stoga zakrenuh neopaen stranputice, da ujem, ta je. Zaoh za grm, odakle sam sve uti i vidjeti mogao. Sred vrta pod vokom sjedae kapetanica na klupi. Podalje stajae Manda poniknute glave, a pred njom raskraenih krakova, savijajui brkove, major Radulovi. Govorahu potiho, ali estoko.
  Mando, ta je to?  upita major bijesan.
  ta hoete,  gospodine majore?  dignu djevojka glavu.
  Ma  ma  ma, ta je to, Mando?  planu major.
  Ali recite zaboga, za to me pitate?
  Ej, vidi! Vidi! Pa ona pita ta je, gradi se nevjesta. Pa ta onaj doktor  ona plavetna uniforma  pa ono oijukanje  i ta ste po podne s njime govorili?
  Ne znam zaista ta mislite  ree djevojka bistro.
  Da ne znate, da ne znate? Uh! Trista mu! Znate li da sam vas zaprosio od oca?
14"
211
  Otac mi ne ree nita, ali mogue jest. Po svem sam neta takova nasluivala.
  Pa  pa  trista 
  Rekoh vam da je mogue.
  Istina je dapae, istina.
  Pa dobro, istina je.
  Pa dobro, pa dobro! A ta vi na to?
  Ja?  Nita.
  Vi ete za mene poi?
  Ako otac zapovijeda, moram.
  Moram! Lude li rijei. Tako li se govori kad se ljubi?
  Ja vas ne ljubim, gospodine majore.
  Da ne ljubite! A kako vi smijete mene ne ljubiti, Mando?
  Kako? Boe moj! Kad ne ljubim.
  Nisam li poten ovjek?
  I prepoten.
  Major, carski asnik, koji se je vazda junaki vladao.
  Junak ste, majore.
  Nemam li dosta da oboje mirno ivjeti moemo?
  Imate, majore.
  Pa kako vi smijete mene ne ljubiti?
  Kad mi srce ne da  planu djevojka.
  A zato vam ne da?
  Pitajte ga.
  Mando  nastavi major druim glasom  ja znam ta je. Znam. Oi vam se zanijele za onim plavetnim doktorom. Vi ste ga gledali kao boga. Bijes ga donio, vrag ga odnio. Recite, je 1' to, recite! Tako vam boga, recite.
Djevojka zauti.
  Recite  ponovi major strasnije. Djevojka ne odgovori.
  Recite, za ime boga,  opetova Radulovi kraim, gotovo moljakajuim glasom.  Je 1' to? Je 1' to?
  Jest!  odvrati djevojka mirno, ali krepko, otro po-gledav majora.
  Ja vas ne dam  zakrinu Radulovi  ja u ga ubiti,   sasjei.   Mandice,   pa ta je taj mladi golobradovi? Doao je iz daleka kraja. Vi ne moete nego ovdje ivjeti, kao to esvina na kamenu. Za vas nije tui svijet. Je 1' vam
212
mati, popadija, pozirala za goru? Mando, po emu vam se svia taj doktor, zato vam je bolji od mene?
  Pitajte srce  odvrati krepko djevojka.
  Srce! ta e meni ludo, nijemo srce? Saber'te se, opametite se. Velju vam da sam vas zaprosio u oca. Hoete li se ocu upirati?
  Neu.
  Pa je dobro.
  Ali vas ljubit ne mogu.
Za malen asak uutie svi. utio sam i ja, ekajui u svojoj zasjedi ta e to biti. Napokon skoi kapetanica na noge, poe pred Radulovia i rei mu odreito:
  Gospodine majore! Kako vi to govorite?  Kako vi pitate? Mislite li vi da se ljubi po regimentskoj zapovijedi? Mislite li vi da je djevojako srce kapural? Idite, molim vas, ostavite Mandu kad vas nee. Ne gubite vremena s ljubav-nimi poslovi u koje se ne razumijete.
  Ne, i trista puti ne! Ne poputam  kriknu major  zaludna je ta obrana, lijepa kapetanice. Ja sam si sve to tako smislio, tako ivot svoj udesio. Kad ja togod reknem, to mora tako biti.
  Ali molim vas, nemojte, majore  nastavi kapetanica  jeste li, bog vas vidio, razmislili to je to enidba, to znai imati uza se enu koja vas ne ljubi?
  Sve sam dobro promislio  ree major  samo neka ena doe pod moju komandu, priviknuti e se i ljubavi.
  Ah!  rasrdi se Mare  vi ste s uma sili.
  Gospoo kapetanice!  planu Radulovi.
  Da, i opet vam to velim. Pa, molim vas, ako otac, videi toliku protivtinu svoje keri, rekne: ne!
  Oh, toga me nije strah. Otac e rei: da! Otac je rekao: da!
  Otac!  zajeca Manda, i krupne suze skoie joj na oi.
  Da, otac Gligorije obeao mi je Mandinu ruku  okrenu se major prema kapetanici.
  A vi neete odustati, neete popustiti?
  Evo potene vjere, ne poputam.
  Pod nikakav uvjet?
213
  Uvjet? Ha, ha, ha!  nasmija se major  da, ujte, hou pod jedan uvjet. Ako se gospodina Manda po noi uvue u tvru Cetin, koju uva stari zmaj Miiller, ako se dovue do svoga doktora, onda u odustati  nasmija se major grohotom.
  Vi ste tigar  ree kapetanica lukavo  uvajte se.
  Ne bojim se, golubice kapetanice. Miiller je tvrd, ne poputa. Laku no.
To rekav, izie Radulovi u dvorite, sjedne, ne oprostiv se ni s kim, na kola i odjuri u no. Manda plakae silno za-kloniv svoju glavu na grudi kapetanice. Sad je hora! mi-ljah te se izvukoh iz svoga zaklona. enske prepae se nemalo, opaziv mene, nepozvana gosta.
  Oprostite, gospoje  poklonih se smjerno  da vas bunim pri toli nemilu prizoru; pardonirajte me da sam prislukivao za grmom.
  To nije Lijepo, to nije junaki, gospodine natporunie  ukori me kapetanica, gladei Mandinu glavicu  vi mukarci bez razlike ste kurjaci, s vama ima ovjek trista neprilika. Idite zbogom.
  Zgrijeio sam, kapetanice gospo  poklonih se smjerno,  zasluio sam va gnjev, vau kaznu. Pripravan sam ljuto se pokajati, i vjerujte mi da vam nee biti ao moje istinske pokore.
  Kako to mislite?  dignu kapetanica radoznalo glavu.
  Vi me ne razumijete.
  Nimalo.
  Ta nisam li, draga roako, najbolji prijatelj mladoga doktora?
  Znam  kimnu Mare, a Manda pogleda me ispod oka.
  Nisam li mlad i odvaan ovjek?
  Ta da!
  I po tom voljan i jak skovati urotu proti staromu neenji Raduloviu?
  Urotu?   Urotu? Da,   da!   Ali,   dragi   roae, kakvu urotu?
  ta znam ja  odvratili mirno  to je tek onako reeno. Jo se ne dosjetih niemu.
  Idite zbogom  rasrdi se kapetanica  toliko znam
  Oprostite! Sjednimo asak! Gospoda halabue za vinom, i mi imamo kada dogovoriti se o svojim poslovima.
  Dobro, ded'te!  privoli Mare.
Sjedosmo sve troje na klupu pod onu voku sred vrta. Sirota Manda sjedae tu poniknute glave kanda je na smrt osuena.
  Kad je major Radulovi  prihvatili nakon aska  otkrio,  poneto  ugrijan  dalmatinskom  kapljicom,   drutvu svoje enidbene namjere, lecnuh se poneto i ja. Nije bilo teko pogoditi kamo njegova misao zgaa. Oi su mu ibale za gospoicom Mandom, koja bi svaki put okrenula svoje lice. Otac Gligorije smijeio se je vrlo zadovoljno, a gospa Stana gledae ponosito preda se. Tu se radi o Mandi  o gospoici Mandi, pomislih. Otac i mati se vesele da e im ki biti majoricom, gospoica se alosti da mora za vremena neljubljena mua. Je 1' tako, gospoice Mando?
Djevojka ne odgovori nita.
  Govorider, duo!  gura ju Mare njeno.
  Ta da  apnu djevojka, i opet ju osvojie suze.
  Evo vidite, pravo sam govorio  nastavih.  Vidio sam pae i vie. Spazih iznenada da se Radulovievo elo mrai, da mu lice blijedi. Zato? upitah se. Gledao je bijesnim okom. Koga? Doktora. Zato? Jer je doktor mamurnim okom opet gledao gospoicu Mandu  a i ona, mislim, njega. Jel'te?
Djevojka se trnu i pogleda na stranu. Da je bio dan, bio bi ovjek jamano vidio kako joj se lice ari.
  Ta govori  nasmija se Mare  nije fajde, Mandice moja, evo ti uhodie trag. Tu nema izmaka. Reci po pravici. Jesi li gledala?
  Jesam  apnu Manda potiho.
  Eto i opet sam pogodio  produljih ja.  ta je poslije u vrtu bilo, znate i sami. Sad znamo to je bilo, kako je bilo, a valja misliti to e biti i kako ima biti.
  Pa ded'te, ded'te, molim vas, brzo!  dignu se Mare  vi toli iroko govorite da nema ni kraja ni konca. A mi smo ene nestrpljive te ne podnosimo dugakih eksplikacija.
I
214
215
  To je, oprostite, svakako potrebno bilo, jer ponajprije treba razabrati u kakvoj si situaciji, a poslije istom moe raditi. Inae ne moe strategiki plan nipoto uspjeti. Ja moram pae i vie znati.
  Vie? Na primjer?  zapita kapetanica.
  Gospoice Mando  okrenuh se k djevojci  ljubite li vi zbilja moga prijatelja doktora?
  Oho!  usprijei se kapetanica  roae, jeste 1' vi pop?
  Nimalo, ve elim samo biti lijenikom nesretne ljubavi. Molim vas, draga roako, ne bunite me. Gospoico Mando! Ljubite li zbilja doktora Novaka?
Mlada stisnu na krilu ruke, poe poee disati, popodig-nu glavicu, pogleda me udno  udno, i nakon aska ree posve jasno:
  Da.
  Onako ljudski, od srca?  zapitah dalje.
  Ma da  odvrati djevojka poneto srdito kanda se zbog te dvojbe na mene ljuti.
  Ma da, nesretni Andro  doda kapetanica  ja poznajem Mandu od malenih nogu, a znam i to da je to srdace bilo neposijana zemljica. Va nesretni pobratim u plavetnoj uniformi baci joj prvo zrno u srce, onako iz busije, iznenada, pa si moete misliti da je to urodilo silnim plodom. Manda nije nikad prije ljubila, jel'te, Mando?
  Nikad  uzdahnu djevojka, kojoj to ispitivanje nije nimalo po udi bilo.
  Vi biste ga dakle uzeli?
Manda zadrhta na te rijei. Znam ja i zato. Jedva bjesmo izmamili iz djevojakog srca tajnu da mladia ljubi, jedva se je prenula u prvi osjet ljubavi, a ja ve udarih juriem napred preko prvoga anca na drugi  na udaju. Bijae zbunjena, smetena.
  E pa  ree poslije aska Mare  udajmo ju za  Radulovia.
  Ne zaboga, ne zaboga!  izlanu Manda zdvojna lica, uhvativ kapetanicu za ruku.
  Eh  opet e Mare  bolje je biti majoricom negoli doktoricom. Ta major ima srebrnu portu oko vrata.
  Ma ta e meni srebrna porta?  zakuka mlada.
  Pravo, gospoice  pristah uz nju  nije blago ni srebro ni zlato, ve je blago to je srcu drago. Za vas meutim neu ni dalje pitati. Mi regulai vjeti smo tim ljubavnim priama. Znam unaprijed va odgovor. Vi ete za Novaka poi, vi morate za njega poi.
  Dao bog!  uzdahnu mlada,  al cako se zavjerio majoru----------
  Da, istina je  primijetih  to je poneto neprilino. Nu ne bojim se ja ni toga. Nai u i za njega lijek. Junaki, gospoice Mando, junaki! Evo, tu stojimo nas troje: kapetanica, gospoja mudra, dosjetljiva, koja e i samog sotonu prevesti edna preko vode  ja, koji sam poneto izvjeban u umjetnosti  ljubavi  pa napokon vi ste tu, koja prvi put u ivotu ljubite, kojoj najljepe uvstvo ohrabruje srce. To vam je vojska, gospoice draga, kojoj nee odoljeti ni sva paklena vojska. Srea da se to nije jo prosulo u svijet. Kako i bi? Ta dolo je sve ko iz vedra neba grom.
  Po starom obiaju  ree Mare pogladiv milosrdnom ruicom Mandi lice  mu', djevojko, i pri meni je tako bilo. Pogledali se, poljubili se.
Ja sam s gospojama jo kojeta govorio i o kojeem se dogovorio. Opazih tom prilikom da je plahost sve vie ostavljala mladicu, da je sve iskrenije govorila, pae naoj osnovi kojeta vrlo domiljata primislila, nu opazih i to da nas nekako nutka da ve poemo u kuu. Dakako. Majora ve nije bilo, ali je mladi doktor sjedio za stolom, premda ljut i bijesan, jer mu je upnik Glavini nairoko razlagao postanak i razvitak svojih hemeroida, pri emu mu Novak morao tu bolest patologiki opisati i naznaiti razna sredstva proti istoj.
Kad uosmo u kuu, obori se na nas itava graja. Kakvi da smo nevjernici, kakvi mranjaci! Ja da sam najvea e-prtlja na svijetu, jer da se ugibam vinu. Napokon e Smreki:
  No, a gdje je taj fini mladoenja, gdje?
  Otiao  rekoh mirno.
  Je 1' mogue  zaudi se Jurini  ta to je sramota. Otii, a ni da je komu rekao: zbogom!
  Ma ta je to bilo?  zapita Gligorije  zna li ti, Mandice?
  Ne znam  odvrati djevojka ukratko, a kapetanica pogleda me lopovski ispod oka.
I
216
217
Da se to dosadno propitkivanje to bre svri, uhvatih au ter zaviknuh glasovito:
  Ej, gospo! Ej, brao! Rekoste da sam eprtlja, da se ugibam vinu. Valaj, krivo mi inite. Izii e djelo na vidjelo, vidjet e se tko je vjera, tko li nevjera. Nu da vidite da se i pod regulaskim ruhom ne odvrgoh od ice Kraljevia Marka, prosto vam bilo toiti, a meni piti.
  Dobaci mi, oe, vr  viknu stari Smreki parohu
 neka to regulako eljade opere grijehe.
  De, de, toi, kapetane  izmuca kroz smijeh Gligorije i stisnu oi  ni kapi mu ne treba oprostiti.
  A kazna ima biti tim vea  doda smijeei se Jurini
 jer se je ta nesrea, taj moj roak Andro mijeao u tvoj zanat, brate Smrekiu. Iao je, ini mi se, brojiti zvijezde.
  Pravo  ree Jakobinac, udariv akom u stol  vidi ti njega  pa to e zvijezde  ele, trista  ili zar si se i ti pomamio kao to onaj moj slatki Radulovi  ele, trista mu
  ja bi stavio na svaku enu kauciju od sto tisua forinti. Pij, mladce, pij!
  Ha! Ha! Ha!  udari kapetanica u grohot  ta gdje bi kraj te silne kaucije ostao svijet, dragi kapetane?
  Briga mene za svijet  odmuca Smreki ljutito  oprostite, kapetanice gospo, znam da me mnogi dre za ludu, za udaka, jer ja mislim drukije nego to drugi ljudi misle, i zato me poslae pod lipe, ali to je moje pravo, sveto moje pravo, da budem kakav hou biti. Ja velim ter velim: ludo radi moj pobratim Rade da se je epav pustio u norije i borije, da se je vrgo svemu svijetu na smijeh.
  E, ta i ja to velim  pljesnu Mare rukama  samo nisam htjela pravo rei pred njim, jer vi znate kakva je to krv.
Kasno, ili da kaem rano, razie se drutvo snenih oiju i premukla grla; upnik i paroh natjecahu se pod zadnje pjevanjem narodnih pjesama, a sve drutvo pjevae uz njih, tako da je svaije lice bilo crveno poput raka. Kad je Gligorije sa svojima odilazio, spustih se i ja niz stube da ga otpratim do kola, a uz mene poe i kapetanica Mare. Zbogom! i Zbogom! orilo se na sve strane kad stojasmo u dvoritu oko kola, na kojima je ve popova obitelj sjedila. Pristupiv neopaen u tmini blie, i dok su stari jo evrljali s domaicom i domainom, doapnuh Mandi:
  Jeste li sretni, gospoice?
  Jesam  odapnu ona brzo i pogleda sijevajuim oima u me.
  Ne bojte se nita. Uzdajte se u mene. Pohodite samo ee moju roakinju kapetanicu Maru, ovdje dobit ete glasa od nas. Moja e biti briga da sve krene dobrim putem. Zbogom, gospoice, laku no!
Podah djevojci ruku, koju prihvati, te ivo, ivo stisnu i apnu nagnuv glavu:
  Laku no! Bog vam pomogao, bog vas naplatio.
Jo jednom svrnu djevojka dalje, gdje je stajao doktor kao mramoran, gledui svjednako djevojku. Njihove se oi susretae kanda su oboje navinuti nu jednoj ici. Kimnue glavom. Brzo priskoi Novak, ne ree nita, ve poljubi malu Mandinu ruicu, koja se postrance drala kola. Mehaniki, nehotice dignu se ta ruka i pogladi elo doktora, zatim opet uzmaknu. Krajinik pucnu biem.  Laku no!  i parohova kola odjurie bez obzira u crnu no.
Laganim korakom, poniknute glave vraao se je doktor u kuu moga roaka.
  Doktore! Doktore!  udari kapetanica u smijeh  ta ste zaboga izgubili, ta traite po zemlji?
Moj Zagorac nije znao ta. Stajao je pred kapetanicom kao stup. Vragoljasta Mare podignu svijeu, posvijetli doktoru u lice, stavi ruku nad svoje oi, pogleda ga ispod oka i udari u glasovit smijeh:
  Doktore! Doktore! Vi kano da ste bolesni! Laku no!
Laku no!
  Laku no, milostiva gospo  zapenta moj Novak, zaariv se dovrh glave, pokloni se kao kakvo ae do crne zemlje i odsmuca se u sobu gdje smo noiti imali.
Za njim pooh i ja s Malinowskim. Novak sjedae kraj otvorena prozora gledajui u no, puei strastveno smotku. Mladi Poljak stavi se pred njega, naheri kapu, sloi straga ruke i uze vrlo humoristinim naglasom deklamovat Mickie-wiczeve stihove:
Cicho wsz$dzie, ciemno wszedzie, Co to bedzie, co to bedzie? (Tiho svude, tamno svude; to to bude, to to bude.)
218
219
Doktor omjeri ga ljutim okom i otpuhnu silan dim da se Malinowski gotovo proplaio. Sad pristupiv ja i poloiv ruku na doktorovo rame, prihvatili:
  Amice Eskulape, ti si, ini mi se, bijesan!
  Id' do bijesa.
  ini mi se da pri njem stojim.
  Ostavi me na miru, Andro.
  Ni za ivu glavu.
  ta hoe od mene?  skoi Novak na noge.
  Tebe, vidim, boli glava, boli i srce.
  to to ree?
  Ti ljubi Mandu?
  Da, da, da!  kriknu Novak i poe hodati po sobi.
  A Manda tebe ljubi.
  Tko ti to ree?  skoi doktor kao ris i uhvati me za prsa.
  Manda sama  odvratih mirno.
  Manda! govori, reci!
  Ma velim ti: Manda sama.
  Je 1' mogue?
  Ta da.
  Ali Radulovi?
  Isprosio djevojku.
  Ubit u ga!
  Ha, ha, ha!  udarih u grohotan smijeh  molim te, legni.
  Co to b^dzie? Co to b^dzie?  deklamovao kroz zube Malinowski.
U zoru otvorih oi. Moje drugove Malinowskoga i Novaka drao je jo jednako tvrdosan. Ja ve nisam mogao stisnuti oi. Sjetih se da moj dopust traje samo jo dvadeset i etiri sata, a to vrijeme da mi valja upotrijebiti da ovrim veliku zadau. Polako se obukoh da ne probudim drugova, te se spustih niz stepene u dvorite. Tu se kapetanica Mare vrtjela oko gospodarstva. Kako je bila k meni okrenuta leima, nije me ni opazila.
 Dobro jutro, draga roako!  doviknuh joj.
220
Gospoja krenu brzo glavom i zaudi se nemalo, opaziv me toli rano pred sobom.
  Da bog da  odvrati mi Mare zvonkim glasom  ele, ele, to se je moj roak toli rano izvukao iz postelje. udo za regulaa!
  Ja se pae vam vrlo udim, draga roako, kako vi toli rano uraniste.
  Eh, gospodarstvo  nasmija se gospoja  a molim, ta je vas diglo s postelje?
  Velika naa osnova.
  Ah! Radi Mande?
  Da! Sve sam mozgao. San mi od te misli nije nikako htio na oi.
  Pa jeste li ta pametna smislili?
  Prije svega vas molim da mi reknete koliko je do kapetana Smrekia?
  Poldrug sat vonje.
  Bi P ste mi mogli dati kola?
  Bi. Ali----------
  Oprostite! Hou li kapetana kod kue nai?
  Sigurno. Gotovo nikad ne izlazi iz svojega sela.
  Jo jedno. Je P paroh Gligorije dobar sa Smrekiem?
  Jest. Slua ga kao sveto pismo, jer ga smatra najue-nijim ovjekom.
  Dobro. Molim vas dakle za kola.
Kapetanica dade mi kola zapregnuti, i za malen as eto me na putu do kapetana Smrekia.
Stanovao je u seocu podno brda u malenoj kuarid koja je stajala osebe. U prvi mah ne bi bio traio u toj priprostoj graniarskoj kuarici oficira. Pred vratima stajae pri-star krajinik, puei lulu i gledajui nehajno u svijet. Opaziv moju uniformu, osovi se na vojniku, sakri lulu i skinu brzo crvenkapu.
  Je P gospodin kapetan Smreki kod kue?  upitah ga.
  'est, gospodine!  odvrati krajinik.
Skoih s kola, pokucah, unioh. Smreki sjedae za stolom sred svoje komore. udna li stana! Prosta postelja, pokrivena gunjcem; klimave stolice, velika pe, dva stara ormara  to je bilo sve. Po zidovima visjelo je nekoliko sta-
221
rinskih mapa, gdje su gore, na starinsku, kao kupici oznaene bile; o zida je visjelo i nekoliko slika Napoleona Prvoga sve u raznim spodobama, sad pod malim korzikim eirom, sad u imperatorskom ruhu, sad na otoku svete Jelene. Usto vidio si poutjele drvoreze Murata, Neya, Kellera, Segura, Marmonta i drugih junaka napoleonske dobe. Na ormaru stajae planiglob, posve potavnio, i krajiki cako sa franceskim orlom iz napoleonske dobe. Kad uoh u sobu, bio je kapetan Smreki zadubljen u neku matematiku knjigu. Priekah a-sak, al on nita.
  Gospodine kapetane!  progovorih potie. A on opet nita.
  Gospodine kapetane!  viknuh glasnije. Sad se stari Jakobinac trnu, dignu glavu, uzmaknu vojniku kapu, izbu-lji na mene oi pa zinu zlovoljno:
  A! Staje?
  Ja sam, gospodine kapetane, ja, tambura Andro.
  Vi, vi? Zdravo! Zdravo, junae! ta je? Koja tebe srea nosi?
  Oprostite, gospodine kapetane, nije me onako samo namjera namjerila na vau kuu, ve upravo tvrda volja. Dooh da nam budete na pomoi.
  Ja na pomoi? Kako bih? Ne ima ti od mene, brate, zagovora; ta ne zna li da sam Jakobinac  odgovori Smreki naravnav svoje oale.
  Ne dooh radi sebe, ve da spasimo naega prijatelja Radulovia.
  Radulovia?  podignu se Smreki i pogleda me u udu.
  Da.
  Ta od ega?
  Dopustite da sjednem.
  Sjednite.
  Vi znate da se oeniti kani.
  Ta da, puka ga-------Poludio je; ma reci, bruder,
nije li poludio?
  Gotovo mislim.
  Jel'de? ivio! Je 1' to za matora ovjeka da se spre-gne pod jaram? I ne ekaju li ga rogovi?
  Bojim se. A da je jo zrela enska.
  A koga uzimlje?
  Mladu djevojku.
  Ah!
  Mogao bi joj biti otac.
  Puka ga----------
  Mandu, kapetane!
  Mandicu popa Gligorija?
  Ta da.
  Idi, ne budali! Ne pravi od mene rugla.
  Al kad vam kaem. Na moju vjeru.
  Oh! Oh! Oh!  uhvati se kapetan za glavu  Ra-dule! Radule! alosna ti majka! ta uradi?
  Preskoio je kordun svoje pameti.
  Jest, bruder, bogami. Puka ga. A ta pop Gligorije?
  Ree: da.
  Ree:   da!   Pomozi,   sveta  Trojice.   Tolika  brada, pa-------
  Eh, ta ete, major pa major, a ki majorica.
  A popadija Stana?
  Sve klikuje od radosti. ta ete! ena je.
  Ta je li sav svijet poludio? A Manda? ta veli Manda?
  Manda veli: ne!
  Eto prva pametna koju mi evo ree. Pa ta i bi Manda s Raduloviem? Tko je doao u penziju radi puke, taj spada i u penziju radi ene. Jer ona, prosti, boe, eljade vragolja-sto i jogunasto, prevrnut e se tri puta, prije nego major jedanput korakne. Ta ona bi ga, prosti, boe, smotala, pa ne bi Radul ni sam znao je 1' muko, je 1' ensko.
  Tako mislim i ja. Mlado s mladim, staro sa starim. Ima tu jo neta.
  A ta?
  Manda ljubi drugoga.
  Koga? Ne bih znao.
  Moga prijatelja, doktora Novaka.
  Ah! Pa otkada?
  Od juer, od krsnoga imena.
  Ah! pa kako je to bilo?
  Vidjelo se, ljubilo se.
  Ah! Puka ih! To je brzo bilo.
  Zbilo se, tako je.
222
223
  E, pa dobro, kad nije druge. teta mladia!
  Zato?
  ta e mu ena?
  Eh, ta i drugima.
  Luaci su svi. Gledaj mene!
  E, nema u svakoga snage to u vas, kapetane.
  Je 1'?  nasmjehnu se Jakobinac  ne rodi majka svaki dan Smrekia.
  Ali opet vas je majka porodila.
  Ta valjda nije vuica. Lud si, bruder! Kako bih bio postao?
  Eto, to je ena!
  Ludorija. Ma puka te! Govori dalje.
  Njih se dvoje, kako rekoh, silno ljube, a ovamo ne da major, onamo navaljuje otac. Prava nesrea.
  Prava ludorija.
  Tiranstvo!
  Opaina.
  Nesmiljenost.
  Grijeh, bruder, grijeh!
  To valja zaprijeit.
  Svakako.
  Spasiti Radulovia.
  Puka ga! Dakako, kad je lud.
  Otac Gligorije ne zna jo za doktora.
  Rei u mu ja  planu kapetan.
  Eh! Zato sam upravo doao.
  ta da radim?
  Smotati Gligoriju.
  Smotat u ga.
  I popadiju.
  I nju.
  Odmah?
  Odmah. Mile! Krajinik unie.
  Mile! Jes' uo? Kola.
  Kamo e, kapetane?
  Do paroha Gligorije.
  Odmah?
  Ovaj as.
224
Dogovoriv se, kako treba, sa starim Jakobincem, povra-tih se u kuu svoga roaka, doim je Smreki pojurio k popu Gligoriji. Urekoh da u ga jote po objedu pohoditi da saznam to je paroh odgovorio. Za objedom govorkalo se o kojeemu, samo se nije o glavnoj stvari, o ljubavnoj aferi moga prijatelja doktora, koji je vrlo malo jeo i pio, i na najmanju rijecu, koja se je samo s daleka ranjenog mu srca ticati, mogla planuo i stresao kao ranjen jelen. Kapetanica Mare, ena acava i dosjetljiva, pogledala bi Zagorca kadto ispod oka, nato je jadnik porumenio kao rak. Kad po objedu krenuh put kola, zaleti se Novak za mnom.
  Kamo e, Andro?  upita.
  Do popa Gligorija  odvratih mu kroz alu.
  I ja u stobom  Zadrhta doktor.
  Nee, brajane! Vidi, htjedoh te samo uhvatiti na udicu. Ta ne ari se tako. No da te povedem, jo bi nam sve pokvario. Pravo u ti rei. Ne idem ba do Mandine kue, ali svakako idem radi Mande. Ne boj se nita, sve e dobro biti.
  Ali molim te, govori mi jasno, ako boga zna. Tvoje ukanje i aptanje s kapetanicom izmuilo me je dokraja.
  A zato, molim te?
  Sve mi se ini da mi se rugate.
  Nemoj zaboga; ti si, brate, bolestan. Vidio sam to za objedom. Nisi htio ni jesti ni piti.
  Okani se jednom ale  lupi doktor nogom.
  Co to b^dzie, co to bedzie?  deklamovao je meutim Malinowski, koji se je neopazice dovukao bio za doktorova lea.
  uti!  planu doktor bijesan.
  Andro! Za ime boga  nasmija se kapetanica koja je upravo nadola bila  molim vas, sjednite brzo na kola, jer e inae biti zla, a ja u meutim rogobornog doktora ukrotiti. Doite, doktore, u vrt, a i vi, gospodine porunice Malinowski. Budite mi na pomoi. Doite.
Mare uhvati Novaka energino za ruku i odvue ga za sobom, te poto mi Malinowski doviknu:  Sretan put!  pojurih opet put moga Jakobinca.
S daleka opazih starca pred kuom. Jamano me je ekao. S daleka poe mi domahivati rukom.
15   Kanarineva Ljubovca
225
n
 L1
  No, gospodine kapetane  viknuh skoiv s kola  kako je bilo? Je 1' srea il nesrea?
  Sjedi, mladi brate, do mene! ut e, sad. Mile! Nosi
vina!
Sjedosmo pod orah kraj kue, a na Mile stavi zakratko pred nas vr stara vina.
  Dakle tako, bruder!  prihvati Jakobinac, zasuknuv brkove.  Ja Gligoriji u kuu. On e meni: Pomoz' bog! a ja njemu: Jes' uo? Puka te! Vrana ti je ispila mozag! Popo se lecnu, jer nije znao ta je. Gromorio je kao da vodim bataljun na juri, a njemu brada trepetala od drhtavice. Ma bog te vidio, slatki brate, popo e, ta te je snalo te si uljego u moju mirnu kuicu kao i iv vrag?  Vrana, vrana ispila mozak! To je! doviknuh gromovito popi. S te vike doleti popadija u sobu, a ja br'bolje na nju: I vi, gospo, zapleste se u vraije poslove; to je bogu plakati, to je grehota do boga. Ima li u vas srca? Ima li u vas pameti? Sram vas bilo! Oboje zablenue se silno. Popadija rairi od zabune ruke te e kriknuti: Ma gospodine moj, radta tolika bruka? Sad sam im stao, itati itulju od komada, bruder, od komada, velim ti. El\ u vas je ki? Mandom ju zovu, je 1'? Djevojka ko jabuka, je 1'? I ne ima take blizu ni daleko, puka ju! Pa emu je narodiste na svijet, ta? Da samotuje, da gine zar? Puka vas! Da sjedi stara usidjelica pod oevim krovom, na majinu krilu? Puka vas! II ne dade li je vam bog da rodi krnu djecu? ta?  Ma, ma, bolan kapetane, kriknu gospoa, tko vas je nabrkao ter rekao da ne dajemo jedinice za mua? Koji nesretni sin skova na nas tu la?  Da, da, estio se, premda mirnije, Gligorije, tko vas prevede edna preko vode? Dapae! Ve se ivaju koulje i tku se ubrusi. Dadne li bog, nee prazne glave od svatova. Dapae, mi udajemo Mandu. Ali tebi kanda je neastivi  oslobodi, gospode  neastivi obujmio glavu, te e valjati rtvovati kudu u manastir da ti bogorodica skine veliku nemo.   Dapae, nastavi popadija vikati, znate li vi, bolan kapetane, da e moja Manda, moje lijepo dijete biti majoricom,  da, majoricom?  Aha!   Znam,  znam, znam. planuh od bijesa, za moga pobratima Radulovia, za Radula, je 1'? Puka vas!  Pa to si se razbuio kad zna? zapita Gligorije, ali ga zaskoih ovako: Ta ba zato.
226
Gdje su vam prsti, gdje vam je stara glava? Jeste li prebrojili Radulova ljeta? Znate li vi, popadijo, kad vam se je na-rodila Manda? Jeste li to slagali po pravoj pameti? A? Niste i niste! Ve vam je gospotina zavrtila mozak, uplja gospo-tina, pa ste radi objesiti novu torbu na star klin. Jeste li pitali djevojku nije li je pri srcu zapeklo, da li joj je major u volji, i nije li se oko namjerilo na momka, mlada i ila, uz koga bi bolje pristala?  Oslobodi, gospode, branjae se paroh, kad otac veli, a majka pristaje, nema od djeteta prigovora. To je zakon od starine.  Bijesa od starine, od ludine, reci, popo. Je li djevojka pile, puka vas? Ne ima li volje? II je vrajt u glidi, te kad joj veli: Za majora Radulovia halb rechts marsch!, a onda da e rei: Na slubu! Pitajte je, pitajte! Zovnite je! Znate li ta e vam rei: Ja ne ljubim majora, ja neu za neljubljenoga, ja ljubim drugoga, mlada pristala momka!  Koga, zaboga? izvali Gligorije oi; Koga? kriknu popadija. Ma jeste li juer vidjeli kod Ju-rinia mladog doktora Novaka?  Pa on? uzmaknu pop; Doktor! prekrsti se Stana. Da, doktor! Puka vas! po-tvrdih ja. Kakve su to bajke? viknu pop; Da, kakve su to bajke? opetova bez sebe popadija. Mando! Mando! zovnu Gligorije. Djevojka ne slutei nita, doleti u sobu. ta je, oe dragi? zapita, zatim pokloni se meni: Slubenica, gospodine kapetane!  Jes' ula, Mando, prihvati Gligorije sveano, je 1' istina to evo kapetan kae da ti nee za majora Radulovia? Govori!  Oe slatki, ako je vaa zapovijed, poi u, ali ne idem od srca, odvrati djevojka plaho. Da za koga e, nesretna keri? gurnu je Stana, nije li to lijepo, biti majoricom? Manda umuknu, gledae zbunjeno pred sebe, na oi navrijee joj guste suze. Govori slobodno! ohrabri je otac. Tad proapnu djevojka u pola glasa: Za onog mladog doktora.  Boe, boe, bogoro-dice! Kako je tebi, Mando moja, to ulo u glavu? Kako se ti, Mando moja, ne stidi onako to rei pred nama, a da nisi otkrenula lica?  Ma, jecae Manda tarui si keceljom suzne oi, kad me za istinu pitate, dragi roditelji moji, smijem li vam lagati, recite i vi, gospodine kapetane; eh, boe, dolo je onako na me, i ne vidjela raja, ako sam ja tomu to kriva.  Uh! Uh! uhvati se popo za glavu, nesretna keri, tko je kriv,  ako nisi ti?  On je kriv,  on, jel'te.
15*
227

dragi kapetane, da je on, dozva me Manda u pomo, bjee li mu do, bjee li mu gledati me, onako jako gledati kako me jote muka glava pogledala nije, te sam se sva zbunila. Gligorije hvatajui se za pojas, gledae pred sebe u zemlju, ne znajui ta da rekne. Popadija je zibala glavu i upala od zdvojnosti pregau, a ja, bruder, sjedah ka i drvo, veselei se u dui parohovoj neprilici. Idi napolje, odreza napokon starac djevojci, i uzdahnu teko kad je Manda, pokloniv se, izila bila. Eto, eto neprilike! Joj! Joj! Ljuta li napast navali na moju staru glavu, prosti, boe!  Nu, Gligorije brate, ne rekoh li pravo? upitah ga, i nije li pametnije da pametno misli?  Ta i ta bih ja dao da se mogu misli domisliti, ali kanda me je pamet posve ostavila! Uf! Uf! Ta uvai, kapetane moj, slatki brate moj: prvo je velika zapreka, Manda je moja pravoslavne vjere, a doktor je rimske!  Pa, pa, razljutili se, ala, pope, kud si zabrazdio u stare predsude! Eto ti primjera, jesu li se mladi prije negoli se za-voljee pitali kako se koji krsti? I rad toga da bude zavade medu nama? Pusti, kako bilo da bilo. Svaki e se klanjati svomu svetitelju na svoju, a u ljubavi biti e sloni i nai e pravi put.  Pa neka bi u ime boga bilo i to, jer, pravo rei, tujemo svi jednog te istog boga i boijeg sina, ali uvai i to, slatki brate, kad obeah majoru djevojku, a sada da poreknem rije? Nee li mi nabaciti u lice da sam kukavica i nevjera? A ta u ja na to, ta?  ta e jadni Gligorije na to, ta? opetova popadija kroz pla te nastavi: Pravo ree sirota Manda, ne bjee mu doi, ne bjee mu ljuto pogledati djevojku, ne bjee mu zbunit je. To je, gospodine moj, kapetane moj!  Ala, popadijo, planuh, udno li mudrujete! Ne bjee oblaku doi, ne bjee kii zapasti da ne pokisnete! Nu, ljudi boji i prijatelji moji, sluajte mudru. Nali se, zaljubili se, on okac, ona Vlahinja. Pa neka se mijea krv. Ja kriv, dobri se bog rasrditi nee. Imat e bar dva Boica i dva Uskrsa, veselja do volje. Bit e i po-boniji: imat e misu i liturgiju. Recite mi po dui, dobri prijatelji, da nije toga majora, bi 1' vi Mandu dali doktoru?  Ta ba bi, privoli Gligorije. Ta bi! potvrdi Stana. Pa bi li vi, ljudi boji, privoljeli, da major odustane od svoje rijei, da vas rijei vaeg obeanja?  Ta kad je ve tako kob ukobila i nesrea donijela, neka bi bilo! uzdahnu Gli-
228
gorije. Neka bi bilo! uzdahnu za njim Stana. Dobro da znam, rekoh im ja. Vi ete raditi kako ja radim, i ta ja velim. Majoru da niste pisnuli, jer zlo po vas!  Oslobodi, boe! odvrati Gligorije. Uputio sam ih, i oni privoljee na sve. Evo, sad se ti, bruder, dogovori s vragoljastom kapetanicom Marom, i sve e bit dobro, puka ih!
Bijah u dui posve umiren, jer je vojska dobro ureena bila, nadah se da emo i zgodnu osnovu nai da privedemo Mandu momu doktoru na krilo. Jurini, saznavi od Mare o em se radi, opomenu me neka se uvam, jer da s Radulo-viem nema ale, a to naumismo da je opasna vratolomija, ali ga Mare brzo utjei, vele mu:
  Ne boj se, dragane moj, jer sam u toj vojnici ja generalnim stopom, i mislim da Maru dobro zna. Kud mjeri, tud obara. Evo mi desne ruke da e Radul na pust izii iz toga okraja. Nee mu hasniti ni pomo od svetoga Petra!
  Ne paam! Ded'te! Radite kako znate, meni e drago biti, jer je Manda pristala djevojka, a Novak mladi od oka, pa ako Radul i nije, tono se veli, eprtlja, opet to nije za mlade djevojke.
Novak nije nimalo znao ta tu biva; sve se je vrtilo oko njega kao vrzino kolo, stoga bijae poneto zlovoljan i mrk.
Mi dakako hajasmo i ne hajasmo za njegove jade, ter veseli krenusmo u nau buturnicu, u Cetin. Sjedei ve na kolima, ispismo jo punu au koju nam ponudi vrla kapetanica Mare.
  U dobro zdravlje!  doviknu doktoru  i neka vas ne zaboli glava. to bog hoe bit e, a bog hoe dobro. Sretan put, i ako budemo zdravi i ivi, sretan sastanak!
  Hvala, kapetanice gospo!  i kola po jurie put krajikih brdina. Bocnuh ne jadanput koijaa, a vranci letjahu poput avola. Bilo mi je stalo do toga da pred mrak stignemo u Cetin, jer stari Muller ne bi nam bio vrata otvorio pod ivu glavu, a mi se bojasmo neudobna noita van tvrave. Sretno stigosmo u stare zidine, te se smjesta predstavimo zapovjedniku, neka vidi da smo se povratili na vrijeme, da smo ljudi veoma toni.
  Zdravo, zdravo, gospodo moja!  pozdravi nas starac vrlo ozbiljna lica.  Drago mi je da niste prekrili dopusta. Vjerujte mi da sam za vaega odsua imao pune ruke
229
posla. Nije to ala. Vrijeme je vrlo ozbiljno. Valja paziti na sve. Koliko se sjeam, veli stara neka rije: Ako eli imati mira, a ti se spremaj na rat. Toga se mudrog naela drim i ja. Vidite, dao sam oistiti topove, pobijeliti kasarnu, pregledao sam barutanu. Sve to nije ala. Nadam se da ete se poslije toga oporavka trostrukom snagom latiti posla, te opravdati ono pouzdanje to vam ga iskazah, i da ete na pre-vinjem mjestu stei priznanje koje revni branitelji toli vane strategike toke zasluuju.
 Na slubu, gospodine majore!  rekosmo u jedan glas te zaosmo iza toga k prijatelju doktoru da grlo osla-dimo ajem.
Roakinja Mare pia mi neka pospjeimo svoju osnovu da oslobodimo Mandu, jer da je skrajnje vrijeme. Radulovi da biva sve ei i da se poto-poto s Mandom oeniti eli. Sirota djevojka nije znala ni kuda ni kamo. Roditelji joj, budui s te borbe u trista neprilika, da se dre posve pasivno, a popadija, ena donekle tata, kanda bi voljela da joj ki i bez ljubavi bude majoricom. Jo mi pia kapetanica Mare i to da je Radulovi i po drugi put juriao na Mandicu. Ona da je, ree joj, neharnica, kad nee poi za njega koji je gotov pripraviti joj pravu sreu, da je lakoumna, kao to sve sadanje djevojke koje gledaju samo za mladim briima, pa ne misle dalje od nosa, da je zaboravila etvrtu zapovijed boju kako starije potovati valja, a ona da se opire volji i elji svojih roditelja. On da je tvrdo odluio oeniti je, puklo kud puklo. Po tom, dragi roae, zavri svoje pismo kapetanica Mare, vidite da nema ale, jer se bojim da e otac Gligorije, potican Stanom, ponukati siroticu da bude rtvom potena, dodue, ali neljubljena ovjeka. Ja pako elim, svakako elim, da kaznimo Radulovia. Jer, molim vas, nije li najvee tiranstvo, htjeti prisiliti slabu ensku na brani savez, kad vam je u brk rekla da vas ne ljubi? Ima li dosadnijeg smjenijeg ovjeka na svijetu? Ima li nesretnijeg stvora na svijetu od djevojke koja se pod silu mora podati muu te rtvovati ono to se potenjem samo ljubavi rtvovati smije. Zato skupite svu snagu, radite brzo, inae propade sve.
Pisao mi je i stari Smreki po prilici ovako: Brate! Radulovi je jarac i magarac. Puka ga! Da lupi njegovom tikvom o kamen, ne bi se razbila. uj samo. Ja sam mu pri-
230
jatelj od malih nogu. Pooh k njemu. Oborih se na njega kao karteem.  Radule  rekoh ne luduj. Je li to pametno, je li to poteno? Ta sama ti je rekla da te nee. Puka te! Pa kako bi ti nju htjeti mogao? Evo glave, ti je ovako dobiti nee. Okani se je dobrim, jer e inae biti zlim. Puka te!  Ej, da si ga vidio! Skakao je eponja kao mahnit, lupao oko sebe kanda e poruit svijet, buio i pjenio se kanda ga je spopala velika nemo.  Ne, i sto put ne!  vikae po-maman  pa makar se sruio na mene svijet, makar mi car zapovijedio, ja ne odustajem. Otac Gligorije obeao mi svoju jedinicu, pop je, pa ne smije krenuti vjerom. Djevojka mora mojom biti, a ti, Smrekiu, ne petljaj, jer e ti ao biti. Pa kad ste se svi oborili na mene kao hrtovi na zvijer, skupit u svatove prije negoli mislite, a tebe neu ni pozvati.  Zato, bruder, ne ai asa, ve ga vrknimo to prije ljudski po glavi, kako je ureeno. Mene vie nee vidjeti u svojoj kui. To mu rekoh u brk.
Primiv te vrlo opasne glasove, ne poasih ni asa, ve skupih vojno vijee, to jest Novaka i Malinovvskoga, u svojoj sobi, da za aom rumena vina dogovorimo ratni plan.
  Djeco!  rekoh  hora je. Neprijatelj izveo je svu vojsku, naperio sve topove, zamalo e navalit juriem, a Man-da je navijeke izgubljena za te, brate doktore!
  Prije u poginut ja i Radulovi!
  Molim te, okani se sada svake deklamacije  produ-ljih ja  budne li jednom lijepa Manda tvojom, moi e klikovati i cjelivati je do volje. Piu mi da e Radulovi zakratko kupiti svatove. Tu dakle ne ima ale. Nama je dakako tee raditi negoli njemu. On je nama tvrava, i nema drugoga posla negoli raditi proti nama, a mi tu sjedimo zatvoreni u tvravi pod zmajskim okom starca Miillera, te se ne smijemo ni maci. Vi znate, brao, da ima samo jedan nain da smotamo epavog majora. Zakleo se da e samo onda odustati od Mandine ruke, ako djevojka nou, poto su vrata zatvorena, ue u ovu tvravu. Znao je on da to gotovo nije mogue, jer mu je poznat pedantizam starog naeg zapovjednika. Sad valja nam smisliti kako da prevarimo starca, kako da uuljamo kriomice Mandu. Ded'te, ako se je koji emu dosjetio, neka rekne.
231
Gatasmo amo, gatasmo tamo, ovaj predloi ovo, onaj ono, ali ni jedan prijedlog nije bio pametan, nije bio izvediv. Pomislimo na kirijae, ali ni na taj nain nije bilo lijeka, jer je za prvo bilo dosta hrane u tvri, te se nije bilo nadati skoru transportu, za drugo bjee u Karlovcu obeali starcu na njegov smijeni Bericht, da mu nee vie po noi slati transporta. Pomislismo i na Mullerovu gospoju, ali ta, kad nije Miiller ni vlastite ene po noi pustiti htio u tvravu, kad je jednom u selu morala doekati dan. A povjeriti tajnu samomu Miilleru ne htjedosmo nikako, jer je bio velik prijatelj Raduloviu, pa ne bi pod ivu glavu bio dopustio da se ale radi prekri strogi propis.
Bijasmo vrlo zlovoljni da se ne moemo pametnoj misli dosjetiti, i vino nam je slabo teklo kroz grlo. Uto unie u sobu kapral te nam javi da nas gospodin Miiller zove preda se. Zaudismo se nemalo pozivu u to doba, jer Miiller nas nije nikad pozivao, ve je samo ekao na jutarnji i veernji raport, pa ako se je ta vanredna zbilo, ega uostalom gotovo nikad bilo nije, poli bismo mi i sami nepozvani na prijavu. Kad uosmo sva trojica u sobu, etao je starac vrlo razigran po sobi. Postavismo se kao svijee pred njega, pozdravismo ga vojniki, a ja prihvatih:
  Na va poziv doosmo, gospodine majore!
  Dobro, dobro!  odvrati nekako zabunjen  nemate li mi, gospodo, nita javiti?
  Nita, gospodine majore!  odvratih.
  Niste li nita uli?  Nu, kakav glas iz okolice?
  Ba nikakov, gospodine majore.
  Molim vas, jesu li topovi oieni?
  Valjda jesu. Ta zadnji put pucalo se iz njih prije pola godine na carev roendan.
  Molim, gospodine natporunie, pregledajte topove s topnikom, a po podne elim o tome imati izvjee. Zabiljeite tono koliko imate taneta, koliko praha. Topovi neka se otro nabiju.
Pogledasmo se u udu, bijae nam gotovo na smijeh, ali opet nismo mogli pogoditi to li je na dragi Miiller naumio.
  Gospodine nadlijenie  nastavi zapovjednik  koliko imate bolesnika u bolnici?
  Bit e ih jedno est, gospodine majore  odvrati doktor.
  Ja elim da ne bude ni jednoga!  zapovjedi major otro.
Doktor nato ne ree nita, samo mu usne malko trznue.
  Uope, gospodo  nastavi Miiller vojnikim patosom  zahtijevam da bude vei red neg to je dosele u ovoj vanoj tvravi vladao. Vi znate kolika odgovornost, i tako dalje. Pregledat u momad dva puta na dan. Svaka dvadeset i etiri sata neka se vojska na pokus alarmira. Vojnici neka vazda sa sobom imaju otre fieke. Vrata zatvarat e se jedan sat ranije, a otvarati jedan sat kasnije. Bez moje pismene dozvole ne smije nitko izai, ne smije nitko unii. Strae neka se podvostrue, osobitu pomnju valja posvetit onomu mjestu gdje su Turci prije sto godina ubili naega asnika. Porcije imaju od danas biti za treinu manje. Vi, gospodine doktore, pripravite zavoje i svilau za ranjenike. Svaki dan imaju dvije patrole obilaziti okrug tvrave. Pa napokon, gospodo, jo jediu ozbiljnu. Ve vie puti opomenuh momad neka pomnije isti remenje. Tko nije toan u takvim stvarima, taj nee ni toan bit pred neprijateljem. Uostalom uz-dam se potpuno u vae junatvo, te sam uvjeren da ete i u najopasnijem asu ustrajati na svom mjestu. Zakratko e moda sva Evropa svrnuti okom na nae bedeme, a vi ete imati prilike ubrati silne lovore i sjajne carske odlike.
Od veeg jo uda izvalismo oi na starca Miillera. Stvo-rismo se kamenom, svaka njegova rije bijae nam zagonetkom. Meni se je inilo da stojimo pred Nikolom Zrinjskim, mi da smo sami Juranii i Alapii  ali s druge strane bijae mi sve to ozbilje staroga zapovjednika toli smijenim da sam sve zube stiskao. Nu valjalo je posluati. Stojei tu kao drveni sveci, ne istisnusmo ni rijei. Zapovjednik motrio nas je ispod oka opaziv nau oitu zabunu. Zaas uhvati me za rukav te me povue k prozoru, pa mahnu i mojim drugovima neka pristupe blie. Zatim spusti glavu i priapnu nam u pola glasa slijedee rijei:
  Vi se udite, je 1'? Vi me gledate zapanjeni, je 1'? Slutio sam ja, slutio, dok su se drugi smijeili. Na  nastavi Miiller, te iupa iz njedara pismo  moj prijatelj i drug
232
233
major Radulovi posla mi juer vrlo preno pismo. Vi znate da je blizu korduna, te moe svata doznati. Javlja mi neka budem na oprezu. Turci krajinici da se potajno dogovaraju da e iznenada navalit na Cetin. On da je to s vie strana uo. Neka pomno zatvaram vrata, neka ne putam u grad sumnjivih osoba i da se uvam uhoda. Gospodo! A mi ne znamo nita, posve nita. Gospodo! Da su nas nepripravne
saletjeli, da su nas-------ali dosta! Svaki neka vri svoju
dunost. to vam rekoh, neka ostane meu nama, samo pod-asnike moete uputiti prijeteoj pogibelji, neka paze kod patrola ne bi li togod saznali. Momad opominjite neka bude hrabra i trijezna. Sad idite i vrite moje zapovijedi.
Doav s drugovima u moju sobu, padoh na stolac i udarih u straan grohot, a tako i mladi Malinowski, doim je doktor blijed i bijesan sred sobe stajao.
  Oh!  Oh!  Oh!  Brao  moja!   viknuh  kroz teak smijeh  jeste li razumjeli o emu se radi? Znate li da je to Raduloviceva sljeparija? Dosjetio se je jadan kako bi mu se zamka splesti mogla, pa je starcu Miilleru priapnuo kojekakve bajke.
  A ja  ja  kripae doktor  otkrit u naemu zapovjedniku svu tu spletkariju. udim se uistinu kako se na oi moje nesree smijati moete. Vi ste lijepi prijatelji! Hvala vam, lijepa vam hvala!
Doktor ve da poleti na vrata, ali Malinowski, skoiv, uhvati ga za ruku.
  Hoe li sve pokvariti?  ree Poljak.
  Stani, doktore  rekoh, staviv se pred vrata  misli li da e ti vjerovat Miiller, koji Raduloviu vjeruje sve, te se ne pazi osobito dobro sa regulaima i uenim soldatima kakav si ti. Poimo sada da svrimo tono zapovijedi, jer, bilo i sve samo pusta bajka, pokoriti se moramo. Poslije podne sastanimo se da govorimo dalje o stvari.
Cetin bijae spreman da doeka Turke. Zapovjednik kanda se je udio naoj revnosti, bar nas je javno pohvalio. Topovi bijahu nabiti, streljivo razdijeljeno, porcije umanjene, strae poveane, patrola poslana u okoli, a remenje se je onog dana bijelilo kao snijeg da je starcu Miilleru igralo srce od radosti.
Po podne doleti k meni Malinowski vrlo vesela lica.
  Brate! Victoria! Mi se dosta dugo izmuismo smiljajui spletku proti tiranu Raduloviu. Sad smo je nali, sad emo ga potui vlastitim orujem i to brzo, odmah.
  Govori, reci ta je, da se odmah latimo posla. Malinowski priopi mi osnuv vrlo dobru i dosjetljivu.
U naoj kumpaniji sluio je kaprol imenom Wolf Heim, porijeklom idov iz Galicije, ini mi se iz Stanislava. Bijae to malean, droban ovjek zavinuta nosa, rie kudrave kose i crnih vragolastih oiju. Pjegavo mu lice uvijek se smijeilo, oi mu igrale su vazda, a rie trepavice drhtale su neprestano. Bijae okretan bez primjera, lukav, dosjetljiv i aljiv-dija, da smo i mi asnici, a i prosti vojnici, pucali od smijeha na njegovih trista ludorija i poalica. Po pravici bijae upravo lakrdija njegovim zanatom. Od malih nogu putovao je Heim s jailakim drutvom po galikim sajmovima, te se je umio prebacivati, kotrljati, skakati i na jednoj nozi okretati; kanje posta bajacom drutva, te je razveseljivao opinstvo alama, krpicama i kojekakvim smijenim popijevkama. Nu koliko je bio upotrebljiv ravnatelju jailakog drutva, toliko bijae udi nemirne i prevrtljive. Jednom poini prilikom predstave straan skandal da je opinstvo poelo juriati pozorite. Heim pobjee, i ne mogui nai u prvi mah spretnijega zaklonita, upisa se u vojnike. Avancement mu bio je dakako dosta slab. Deset puta bio je dotjerao do kaprolije, ali deset puta bio je degradiran radi nekakve ciganije. Gdje je trebalo smisliti kakvu varku, graditi kakvu spletku, odmah je znao Wolf Heim pomoi. Porunika Malinowskog, koji mi je taj kratki njegov ivotopis pripovijedao, tovao je uvelike, te mu bijae vjeran kao pas. Heimov otac bio je zakupnikom krme na imanju staroga Malinowskoga kroz mnogo i mnogo godina, gdje je od vlastelina mnogo dobroinstva primio, i po tom pree patrijarkalno tovanje prema vlasteli i na sina. Porunik Malinowski mogao je, dakle, idovskomu kaprolu upravo sve povjeriti, a nije mu se trebalo bojati izdaje, ukratko, Heim bijae na neki nain spiritus jamiliaris mladoga Poljaka.
  Ti zna  stade mi porunik hrlim slovom pripovijedati  da je moj idov Wolf Heim glava vrlo dosjetljiva, da e nadmudriti i samoga vraga. Danas poslije objeda leah na postelji puei ibuk i razmiljajui kako bi  se  ciganiji
234
235
Radulovievoj s boka doi moglo. Ljutio sam se nemalo na sebe, jer se nisam niemu dosjetio. Tad se sjetih svoga Zidova i smjesta ga pozvah. Heime, rekoh, ubit u te iz puke, ako pisne o tom to u ti rei.  Ubijte, nasmijei se Heim. Ti zna da nitko ne smije unii u tvravu kad se jednom zatvore vrata tvrave.  Znam, odvrati Heim steg-nuv rie obrve, gospodin major prije bi sebi odgrizao nos no da to dopusti.  Ali radi se o srei moga prijatelja.  Neka osoba mora ipak nou unii u grad, enska naime. Bi li ti mogao smisliti kakav pametan nain da se ta enska uvue proti volji majorevoj? Dobit e deset cekina, Heime. Kad spomenuh cekine, zaigrae oi Zidova udnovato, ali brzo se prenu i odmahnu mi rukom kao da se brani: Kakov ste vi ovjek, gospodine porunice, ree idov toboe uvrijeen, jesam li vas pitao za cekine, jesam li kada od vas traio novaca, drite li vi Wolfa Heima za takva ovjeka?  Ma, odvrnuh, neu ti ja dati cekina, ve moj prijatelj, ovjek imuan, pa ti se ne treba sramiti.  Dobro, dobro, kim-nu idov i provue prst preko nosa, kad je tako, pristajem. Primam posao, i ne treba mi kapare. Za uspjeh se ne bojte, gospodine porunice. Ja sam ve o slinoj stvari mozgao. Vi znate da su nam porcije smanjene, da vrlo malo vina dobivamo, jer ga i malo ima u tvravi. Po danu je ovjek za slubom, ne smije izlaziti, po noi su zatvorena vrata, i dolje u selu ima dosta jeftina vina koga ovjek nikako dobaviti ne moe. Ja sam smislio nain kako emo po noi vino unijeti u tvravu, pa kako vino, tako e moi unii i enska glava unutra. Samo vas molim da mi onaj dan povjerite patrolu, i sve e biti dobro. Wolf Heim je ovjek solidan, i kad preuzme kakav posao, moete se u njega pouzdati.
Malinowski povjeri mi zatim sve potankosti Heimove osnove, a ja sjedoh odmah da napiem pismo kapetanici Mari, kapetanu Smrekiu i djevojci Mandi.
Nae patrole obilaahu redovito po okrugu tvrave. to se je sprvine inilo alom, kanda e postati istinom. as nam doe glas da se krajiki i turski pastiri povadie, as opet da se po putevima preko korduna opaaju turske etice; neki seljak kranin od turske strane doav u selo po trgovini, izjavi da Turci silno prijete, i tako nas dnevice uznemirivahu sve nove te nove vijesti. Na starac Miiller zabrinu se silno. Sad
236
ostae vrata tvrave i danju zatvorena. Zapovjednik obilazio je danju i nou tvravu, pregledavao je puke, pisao je izvjea u Karlovac, dva tri puta bude sred mrkle noi na pokus i alarmirano cijelo vojnitvo. Stajasmo spremni kanda e sad navaliti Turin.
Tako proe nekoliko dana. Bio je, ini mi se, osmi dan iza naega dogovora. Doe no, mrka, nemirna no. Vjetar je hujio gorom, treso hraem, kia je silno padala. Obidosmo strae tvrave. Nita nisi vidio, samo su se svijee u kuama sela arile kao male iskrice sred crne noi. Katkad ozvao bi se lave pasa, od asa do asa uo si kroz vjetar doziv naih straa po bedemima, a od podaleke turske tvravice viku turskih straara. Skroz i skroz pokisnuli vratismo se u asniku sobu kraj strae. Zbaciv teke, mokre kabanice, sjedosmo za stol variti aj. Bilo nam je dobro. Plavetni plameak pod samovarom igrao je veselo, voda je tajinstveno brujila u kotliu, butina rumenjela se lijepo po stoliu, bijeli dim iz naih arkih ibuka razvijao se je u udne kolute. Ja i Malinowski bijasmo sami. Novak je u svojoj sobi spavao.
  Jesi li bio kod zapovjednikove gospoe?  zapita me Malinovvski.
  Jesam.
  I govorio si joj nasamu?
  Jesam.
  A ta ona?
  Zna ti za sve. Moja vragoljasta roakinja Mare pohodi je u Karlovcu, pa joj otkri cijeli naum.
  A ta veli?
  Treba li odgovora? Nije li za to dola ovamo?
  Dakle ne ima straha?
  Ne ima.
  Ne bi li partiju aha?
  Slobodno  rekoh.
Poesmo igrati. Nije nam se dalo. Ja povukoh mjesto konjia kraljicu, Malinovvski mjesto seljaka teklia.
  Pustimo to do vraga!  rekoh srdito  ne da mi se.
  Pustimo, ne mogu ni ja  ree Malinovvski prebaciv sve figure.
Bijasmo silno uzrujani. Sve jae razvijao se dim iz naih ibuka.
237
  Da imamo bar togod da pijemo  primijeti zlovoljno Malinowski.
  Ta eto ti aja!
  Ah, mahni aj! Vina da mi je!
  Eh, da ga je!
Vrata od oficirske sobe prema drugoj, gdje je momad spavala, bijahu otvorena. Na moju zadnju rije pojavi se na pragu kapral Wolf Heim. Smijeei se pozdravi nas rian na vojniku, stupi blie i postavi veliku bocu crna vina na stol.
  Odakle tebi to?  zapita ga Malinovvski u udu.
  Eh, oprostite, gospodine porunice, prije nego je turska pogibelj zaprijetila, dobih dolje u selu na poklon dvije takve boce.
  Od koga?
  Od  starca krajikog strametra,  komu sam mnogo toga o svijetu pripovijedao.
  To jest lagao  nasmijati se.
  Eh, gospodine natporunie, tko za to pita: ta cijeli svijet lae manje ili vie; samo da sam starcu svojim priama ugodio. Miljah da je danas huda no, te okrepe treba. Zato i ponijeh tu bocu; a vi izvolite piti.
  Pa hvala ti  rekoh  pij i ti.
  Molim, molim  branjae se idov.
  Ne luduj, pij, evo ti i duhana.
Wolf pokloni se duboko, iskapi ponuenu mu au, smota zaudo brzo cigaretu i poe dimiti na nain vrlo kolegijalan kanda mi i nismo asnici. Samo katkad bi se trgnuo, uzdigo glavu i izletio na vrata.
  Heime! Je 1' sve u redu?  zapita Malinowski, po-gledav ga ispod oka  jesu li strae na mjestu?
  Sve  izmuca kapral, stisnuv oi, a mi produljismo piti.
Moglo je biti pola sata prije polnoi. Moj Heim postajae sve nemirniji. Crne mu se oi poee vrtjeti, koa na elu pomicala se amo i tamo, usnice mu drhtale.
Tad pue iznenada kroz no puka. Svi skoismo na noge. Sad pue druga, trea. Heimu se zaari lice, oi mu sijevnue. Baciv cigaretu, izleti u straaru. Pucketanje bivalo je jae. Sad puknu puka i na bedemu. U jedan hip planu slamnati sveanj, znak alarma, za njim drugi, trei, i u tili as bijahu be-
238
demi ovjenani vijencem goruih znakova. Poletismo k momadi. Zaas gromorio je bubanj kroz no. Odasvud hrlili momci pod punim orujem. Bez daha, bez glasa, sav usopljen doleti en pleine parade major Miiller meu nas na trg.
  Turci idu, Turci idu  istiskao je starac tekom mukom.  Eto! Eto! Gospodo, vi znate moje dispozicije. Gospodine Malinowski, vi branite vrata! Vi, gospodine natporunie, bedeme. Topnici na mjesta, zapalite ibe. Gdje je doktor, gdje je doktor?
  Evo me na zapovijed  ispuknu se iz mraka Novak  ta je, gospodine majore?
  Turci idu, do trista avola!  huknu major  imate li spravu pri sebi?
  Imam  odvrati doktor.
Bum! bum! pukoe opet puke izvan tvrave.
  Eto! Eto! Jeste li uli? Da hulje bar bubnjaju, da ovjek zna pogoditi pravac. Gospodo, na mjesta! Drite se junaki! Slijedite moj primjer! Lozinka nam je Carigrad. Ja vam samo velim: do zadnje kapi krvi!
  Oprostite, gospodine majore  stavi se Malinowski pred njega  svakako je potrebno rekognoscirati van tvrave da znamo odakle neprijatelj ide, i koju stranu tvrave da najjae braniti valja. Na vrata gdje su topovi sigurno nee hulje navalit.
  Pravo rekoste, porunice  izmuca Miiller zbunjen  poaljite jedan detachement od deset ljudi van tvrave, ali oprezno, zaboga oprezno. A vi, gospodine natporunie, pazite zaboga na ono mjesto gdje su Turci prije sto godina ubili naega asnika.
  Ja u poslat van tvrave dobrovoljce  ree Mali-novvski  jer je pogibelj za te ljude velika.
  Dobro, dobro!  izmuca opet major  na mjesta, gospodo!
  Odjel pozor! Puku na rame! Desno kret! Stupaj!  zapovjedih ja.
  Odjel pozor! Puku na rame! Lijevo kret! Stupaj!  zapovjedi Malinowski; i uz bubnjavu krenuh ja na bedeme, Malinowski k vratima.
Pucnjava van tvrave bila se utiila, samo katkad puknu pucaj. Malinowski, kako mi je kanje pripovijedao, pozva
239
Li
momad nek se javi tko na patrolu van tvrave izii eli. Prvi javi se Wolf Heim, a s njim jo devetorica. Tu eticu pusti moj drug na malena vrataca iz tvrave.
Na asak utihnu sve. ekasmo nestrpljivo. Major oblije-tao je sve bedeme, svaki kuti, potiui momad na junaku borbu. Ujedanput poe strahovito praskanje puaka po oblinjim humovima, sprvine pojedince, na mahove, a poslije sve bre, sve gue. Miiller stojei do mene na bedemu, prislukivao je pozorno.
  A!  ree  ujete li, to su nae puke, a to je turska, krupno grmi. Da, da, nema sumnje, to je prema turskoj medi. A pucnjava ide sve blie i blie.  Ja sam, dakako, svaku njegovu rije potvrdio. Najednom prasnu jedno deset puaka ujedanput, i gromoran klik:  Victoria!    zaori nou.
  Ha! Jeste li uli? Valjda su ih suzbili! Wolf Heim je velik lopov, ali valjan djeak.
Pred vratima tvrave pojavi se eta.
  Stoj!  naperie vojnici puke.
  Lozinku daj!  zapovjedi Malinowski.
  Carigrad!  ozva se Heimov glas.
Sretno unie eta na malena vrata, ali mjesto deset bilo ih je trinaest. Vojnici vodili su meu sobom tri osobe, zao-grnute dugim kabanicama. U taj as doleti Miiller.
  ta je, ta je? Govori!  obori se zapovjednik na idovskog kaprola.
  Pokorno mi je javiti  zabrblja kaprol, kao da govori lekciju  ja sam po zapovijedi sa svojom etom iziao iz tvrave. Razdijelismo se po vinogradima, te smo napredovali prema onoj strani odakle se pucnjava ula. Nisam razabrao neprijatelja, ali po pucanju bih sudio da je bilo dvadeset ljudi. Razredili smo se u lanac, te sam zapovijedio da svi slono pucaju na onu stranu gdje bi neprijateljska eta stajati mogla.
  Dalje, dalje!  vikae major.
  Neprijatelj  nastavi Heim  kanda je pred nama pucajui uzmicao. Jedno zrno probuilo je evo moju kabanicu,  pri tom pokaza Heim rukav svoje kabanice, koja je uistinu zrnom probuena bila.
240
  Jesi li ranjen?  viknu major  doktore, doktore! Gdje ste?
  Hvala lijepa  nastavi Heim  lopovi su zlo pucali. Ja, hvala bogu, nisam ranjen. Samo sam naao pri kraju vinograda ovu puku koju je turska hulja bjeei bacila.  Pri tom uze Heim iz ruku blinjeg vojnika tursku kremenjarku i preda je majoru.  Neprijatelj uzmaknu k turskoj mei i pre-sta posvema pucati. Jo mi je pokorno javiti da sam idui cestom naio na kola na kojih su sjedile tri osobe: jedan mukarac s pukom i dvije enske. Ja sam ih pitao za putni list. Nisu ga imali, rekoe da su domai ljudi. Nu to moe svaki hajduk rei, i sve mislim da su to kriomari. Zato sam ih za-sunjio i doveo amo, a kola sam ostavio u selu.
  Tko su ti ljudi? Naprijed, sunjevi!  vikae major. Ispod tamnog kuta vrata izaoe tri osobe. Mukarac raz-
grnu kabanicu, i na veliko udo svih pokaza se gnjevno lice kapetana Smrekia.
  To, to je lopovtina!  vikae Jakobinac bijesan  ja se vozim s gospoama k upniku u blinje selo, a ovaj tvoj kaprol, ova luda, uhvatio nas je za Turke, za kriomare. To je skandal koji u prijavit u Karlovac.
  Smrekiu! Smrekiu!  izvali Miiller oi.  Zidove, ti si straan magarac, kako si smio uhvatiti gospodina kapetana i gospoje.
  Molim pokorno  odvrati Heim odreito  ja gospodina kapetana Smrekia ne poznajem, i svatko bi mogao rei da je kapetan. Ja samo znam da sam dobio zapovijed da uap-sim svaku osobu koja ne ima putnoga lista, a da nisam obustavo gospodina kapetana, komu ast i potenje, bio bih zasluio kaznu.
  Dobro je  ree Miiller lupnuv kaprala po ramenu  pravo si uradio; odstupite ukraj, ljudi!
Vojnici uklonie se, a Miiller e nato kapetanu:
  ta e, dragi brate, pravo je uinio, pa da te je ubio, opet bi bio pravo uinio. Takva su vremena. Pogibelj velika, Turci prijete.
  Idi ti, da zna, i ti i tvoji Turci u a    srdio se Smreki  ali sad daj barem meni i gospojama noite.
  Kakve su to gospoe?  upita Miiller pristupiv blie gospojama, kojim je lice crnom koprenom zaklonjeno bilo.
16   Kanarineva Ljubovca
241
lliUJd ,
Smreki pristupi te priapnu zapovjedniku u uho:
  Kapetanica Jurinika i Manda, kerka paroha Gligo-rije.
  Pa kako ste-------
  uti  odreza kapetan  noite nam daj!
  Gospodine porunice  okrenu se Miiller Malinow-skomu  gospodina kapetana primite vi k sebi na stan, a gospoe povedite k mojoj eni. Ondje je dosta prostora. Ja u, kako vidim, i onako noiti pod vedrim nebom. Ali povratite se, molim vas, brzo.
Malinowski uini kako mu je reeno bilo. Kad obje su-njice stupie pred majoricu, zbaci jedna, vragolasta Mara, kabanicu i eir te udari u straan grohot, to ga majorica isto tako ivo odvrati; sirotica Manda stajala je pako blijeda i drhui sred sobe, ne znajui od stida kamo bi se djela.
  Ali, draga kapetanice  ree majorica  vi ste upravo vragu iz torbe iskoili. To je bila vraka vratolomija. Zar nije Radulovi nita spetio?
  Ha! Ha! Ha! Vrebao je jarac i kako  odvrati Mare  ali vam ue u stupicu. Manda kanda se bila sklonula za njega poi, a pop Gligorije pio je danas s njime po drugi put bratimstvo bez kraja i konca, te se majoru silno magli. Tako oteh ja i Smreki Mandu, a da toga nitko opazio nije, i evo nas ovdje, evo uosmo sred noi u tvravu i ugrabismo Man-dicu Raduloviu ispred nosa.
  Jeste li sretni, draga Mandice?  ree majorica polo-iv mladici ruku na rame.
  Oh, jesam, majorice gospo, sretna i presretna  uzdahnu djevojka i poljubi zapovjednicu u ruku, a suza joj sinu u oima.
Malinowski vraajui se od majorice, proe kraj mene i priapnu mi da je Manda ula u tvravu. Moete si i sami misliti koliko se uzradovah.
  Al ta e major rei  upita me Malinovvski  ako za sve sazna?
  Ne boj se, Alfrede moj!  nasmijah se  to e sve izgladiti majorica, jer je, da zna, Miiller pod papuom.
242
  Pa dobro, i laku no, ja idem na svoje mjesto kod kapije.
Cijelu no straismo strau, premda ve nije bilo uti puke. Major obilazio je en pleine parade neprestano bedeme da vidi je li sve na oprezu. Doe i k meni.
  Gospodine natporunie! Sta mislite  upita me  mi ih suzbismo?
  Dakako.
  Ali valja biti na oprezu. Vrazi bi mogli snova navaliti.
  Dakako.
  To je bio samo pokus, jesmo li budni, a?
  Na svaki nain.
  Imate li u uturici rakije? Hladno je.
  Imam. Izvolite, gospodine majore!
Starac gucnu ljudski i ode dalje. Poruih po momku doktoru neka brzo doe. Bio je zaao u bolnicu, te nije o cijeloj priici nita znao. Mislei da je kakva pogibelj, dohrli k meni na bedem.
  ta je?  upita me plaho.
  Doi sa mnom!  rekoh uhvativ ga pod ruku. Odaljismo se na nekoliko koraka od strae.
  Brate  prihvatih  ti ima vie sree nego pameti.
  ta je?  zaudi se Novak.
  Zna li tko je u gradu?
  Tko?
  Tvoja Manda.
  Ma-a-anda?  uzmaknu doktor.  Kad je ula?
  Prije pol sata.
  Ne zbijaj ale.
  Jest, vjere mi, u as turske gungule.
  Ta, ta, ta, je 1' mogue?  klikovae doktor zagrliv me bijesno.
  uti, zaboga, ne luduj. Uvjet to nam stavi Radulovi ovren je, major izgubi okladu.
  Ali ta turska navala? Ta pogibelj?
  uti  apnuh mu u uho  sve suta ciganija.
Oko zore otpusti major momad na poinak. Sam je ekao dok se ne pomoli sunce o jutarnjem nebu. Vedro bijae
16*
243
nebo, mirna krajina. Turinu ni traga ni glasa. Tad poe i Miiller u svoje ardake, k svojoj majorici. Kako mi poslije kapetanica Mare javi, bilo je dugo razgovora meu majorom i majoricom, pae i estokih rijei, nato je major mirno legao u postelj. O podne bijae Miiller poneto mrk, ali nam ne ree alne rijei.
Ve bje podne odmaklo. Svi ekasmo na objed na koji nas je zapovjednik pozvao bio. Samo su falila dva gosta; napokon dooe i ta, pop Gligorije i major Radulovi. Njih bila je pozvala ve prije nekoliko dana gospoja Miillerova. Radulovi bijae van reda veseo, te je pozvao majoricu u svoje svatove s Mandom. Gligorije, gledajui nas ispod oka, stajao je kraj prozora kao drvo, a majorica alila se bez kraja i konca. Sjedosmo za stol, ali eto, tri stolice jo ostae prazne.
  Eto  ree Radulovi  nismo mi zadnji, jo ima mjesta za tri gosta.
  Odmah e doi  ree uz posmijeh majorica  vi ste me pozvali u svatove, a ja vas pozvah na zaruke.
  Na ije?  upita Radulovi.
  Sad ete vidjeti!  odvrati majorica i pljesnu rukama. Vrata se otvorie, a u sobu stupi Jakobinac, kapetanica Mare i najzad Manda. Radulovi skoi na noge.
  ta je to? Manda!
  Da, dragi majore  ree zapovjednica  pozvah vas na zaruke doktora Novaka s Mandicom.
Radulovi problijedi.
  Grom i pako! To je ciganija! To ne smije biti.
  Smije, smije  nasmija se Mare od srca  oko ponoi uosmo ja, kapetan Smreki i Manda u tvravu. Vi ste nam stavili taj uvjet. Mi ga ovrismo, a vi izgubiste djevojku.
  Upravo oko ponoi  potvrdi Jakobinac.
  A ta  ta velite vi na to, oe Gligorije?  kriknu Radulovi bijesan.
  Eh, slatki brate, jesam li te ja naputio na tu ludu pogodbu? II nisi li tako rekao na krsno ime kod Jurinia?
  Ta jesam  jesam  ja luda glava!  lupi se Radulovi akom u elo.
  Dat u ti ja Turke!  priapnu Miiller zlorado Radu-loviu u uho  to si traio, to si naao. 
244
ta da vam i dalje pripovijedam  nastavi stari tambura Andro  ta valjda znate da je poslije toga bilo vjenanja i krtenja, a ja i Mare kumovi. Novak ive i sad s Mandom na svom zagorskom imanju, ali Miillera, paroha i staroga Jakobinca nema vie. Radulovi, ini mi se, preselio se od ljutosti u Gradac. Da, malne zaboravih Wolfa Heima. Kad sam se lani vozio na pohode Novaku, hranili smo konje dva sata daleko od Novaka u krmi kraj ceste. Puei stajah pred krmom, kad al izleti iz kue ovjek te uze klikovati:
  Gospodine kapetane, gospodine kapetane! Vi  li  ste! Ele trista uda.  Taj krmar bijae Wolf Heim komu je bio Novak poklonio zemljite te sagradio kuu. Ispismo zajedno bocu vina, i za toga mi je Heim spominjao stara vremena.
  He!  ree  fino sam to zapreo bio. Naputio sam seljake u selu, neka po noi pucaju, i pucali su, a gospodin Miiller mislio je da idu Turci. Prostrijelio sam si sam kabanicu, a stari strametar dao mi je onu tursku puku. Tako smo manevrirali dok ne naioh na starog kapetana gdje me po vaem dogovoru ekao s gospojama, pa sam ih uhvatio. Lijepa vremena, zlatna vremena; mojih deset cekina stoji jo sad u ormaru. Joj, joj, kako se je na zapovjednik znojio, kako je vikao: Turci idu! Bog vas poivio, gospodine.
To vam je brao, pria o zadnjoj turskoj navali na Cetin  ree stari tambura Andro staviv lulu u dep.  Bila vam u slast, kad mi spomenuste da je ta stara tvrava na bubnju prodana. ta ete, sve dolazi na bubanj. Laku no, djeco!
245
Hvala bogu! Napokon skinula se s neba ona siva, zdvojna koprena. Neumoljiva kia, koja je kroz dva tjedna jednakim, lijenim mahom padala na zemlju, ne ostavi nakon sebe nego tisue kapljica po cvijeu i drveu, i gdjekoju mlaku po putu. Ali jako srpanjsko sunce  srpanj bijae ve na izmaku  popi brzo i te zadnje tragove nemilog vremena; na plavetnom nebu nije bilo vidjeti ni piknjice, cvijee dignu veselo ponik-nute glave, a drvee rairilo je svoje zelene, pruive grane uvis kao to prua ruke ovjek koji je zabacio nemilo breme. Sad se probudi i svijet. Poput golubova sjati se u kolodvore muko i ensko, staro i mlado. Po ekaonicama brujila je vreva raznolikih ljudi, sto enskih eira sa arenima vrpcama komealo se meu stolovima na kojima su stajale kutije, kri-njice, waterproofs, suncobrani i plaidovi, kraj kojih sjeahu trgovci i suhi stari inovnici. Kadto proe dvoranom koji vojniki asnik u putnom odijelu, koga je zapovijed zvala u Bosnu, kadto viknuo bi plavetni vratar u dvoranu, kadto zagluio bi otar zviduk parostroja to brbljanje i evrljanje. Tako je zamorilo uru, dvije ure, ekaonica se isprazni, sve bje izletilo u Krapinske Toplice, u Rogatac, na Bleko jezero, u Gleichenberg, u Karlove Vary, i kako se sva ta zaklonita zovu. Gdjekoga nosila je nada da e se povratiti zdrav i itav, gdjekoga, da e skupiti snage u gorskom zraku, gdjekoga, da e koji mjesec veselo probaviti.
Na poveoj postaji june eljeznice u tajerskoj zaustavi se brzovlak, doav od juga. U jedan hip istisnu se rulja putnika iz vozova: Nijemci, Talijani, Maari, Hrvati, Slovenci, i ujedanput uo si graju u deset raznih jezika. Tu doviknu gospoa nekoliko otrih rijei guvernanti, koja je za sobom
249

vukla dvoje nevaljale djece, ondje omota bogata vrlo hladnokrvno svojoj histerikoj gospodi shawl oko vrata, postrance zadubio se seoski tajerski upnik melanholiki u svoju burmutnicu, te se preplai silno kad kraj njega maarski ljivar iz Baranje istisnu kletvu. Naherene kape motao je tu lovaki asnik dugu virginiju u svojim usnama, doim je, drei ga za dugme, pred njim stajao aristokrat iz susjedstva pod engleskim zavrnutim eirom te velikim patosom pripovijedao svoje ljubavne zgode i nezgode na rogatakom plesu. Meu zadnjim izie iz vagona drugoga razreda enska od jedno dvadeset i pet godina. Bijae to plavua srednjeg stasa, okrupna i jedra. Rumeno oblo lice, debele rujne usne, velike plavetne, na aristokratiku priklopljene oi, malen, fin, pri kraju malko uzvinut nosi, sve to pokazivalo je neku osobitu energiju, neki prkos koji nije nimalo mario to oko njega biva. Gospoa, premda fina i okretna, bijae dosta priprosto odjevena. Imala je na sebi kinu haljinu od tamnomodra sukna, crn eir, omotan sivom koprenom, na maloj ruci duge rukavice od jelenje koe, na manjim noicama modre arape u izrezanim cipelicama od ute koe, o prsima visila joj je zlatna urica i oalin, a rukom drala je entoutcas  suncokiobran  od dvostruke svile.
Na pola puta od vagona do kolodvora zaustavi se, krenu glavom i viknu, uprijev se o suncobran, francuskim jezikom:
 Mademoiselle Charlotte! Doite brzo! Pazite na dijete!
Na te rijei dobrza mlada enska, suha i blijeda, sa ogromnim crnomanjastim injonom, odjevena u plavetno platno, vodei sa sobom crna, mrka djeaka od jedno pet godina.
Lovaki oficir nataknu brzo svoj oalin, aristokrat skunji glavu, obojica zapiljie oi u plavokosu gospou  nu ova osinu ih, prolazei nehajno, toliko prezirnim okom da se nemalo lecnue, ni ne opaziv da ih je plavetna guvernanta odtetila onim melankolinim pogledom koji se toliko puta opisuje u romanima zakutnih knjinica.
Za kolodvorom stajae otrcana koija. Kraj sve svoje krupnine pope se plavua poput pera na koiju, za njom slijedio je mrki djeak divljim skokom, a najposlije zavue se u nju dosta lijeno stidljiva mademoiselle Charlotte.
Slovenski koija promatrao je sa boka poniknute glave taj cijeli prizor dosta ravnoduno, pa kad opazi, da je cijeli mrtvi i ivi teret na kolima, pucnu biem i potjera konje kroz mjestance prema tamnom gorju u kojega je zaklonu stajala kao jaje u zelenu gnijezdu romantina kupelj Schondorf.
II
Schondorf je kupelj dosta poznata, k tomu vrlo udobna i romantina, te punim pravom zasluuje svoje ime, koje je dakako izvorno glasilo: Lepa vas. Tu kupelj, kako nam stari kameni natpis a i kronika pripovijeda, osnovao je prije vie stotina godina u har puku neki bogati vlastelin Jelouek, to je stanovao na tvrdom gradu blizu kupelji, kojega se romantine, brljanom obrasle podrtine i sada vide na blinjem brijegu te nose danas ime Tannenburg, premda se u staro vrijeme dakako samo za grad Jelovnik znalo. Oinska briga oblasti se je meutim pobrinula da se prema napredu-juoj civilizaciji nespretni slavenski glasovi Lepa vas i Jelovnik zamijene sa mnogo gladima Schondorf i Tannenburg. Samo sluinad kad meu sobom govori, samo seljak koji e na gorskoj stazi doviknut Dobar veer! sjea te da si jote na slavenskoj zemlji, a progovori li komu od tih ljudi slavensku rije, ako si kaputa, izvalit e na tebe oi kanda te pitati kani: Ta ima li zbilja slavenskih ljudi u gospodskom kaputu?
Schondorf stoji u kotlini meu bregovima, dosta visokim. Od doline diu se nadesno i nalijevo pitomi proplanci, obrasli tamnom smrekovom i jelovom umom, a za njima se diu strmiji, mrki bregovi, iz kojih proviruje gdjegdje siva golet, na kojih se istie iz tamne ume po koja svijetlozelena krpica vinograda, a sred nje prilijepljena na brdo bijela klijet. Na samotnoj glavici diu se razdrti ostanci Tannenburga kao crna silueta. Dolina, sred kotline, raspolovljena drvoredom starih kestena, prikazuje ukusan perivoj prepleten bijelim puteljcima, hladovitim brajdama, gustim grmecima rua, azalea, georgina, a gdjegdje diu se nad zelenu cjelinu skupine bazga, mlade jelovine i pajasera. Bijele stazice viju se nadesno i nalijevo uz brdo. Tu e proi visokim stupovljem
250
251
jela, ondje u mahovitu zakutku stoji kamena klupa, ovdje raspelo nad starim panjem, ondje pod stijenom kolo sjedala, ovdje kolibica od bijele brezovine, ondje tih kladenac pod kipom bogorodice. Na kraju perivoja stoji samo kupalite, dvokatna zgrada, ukraena vicarskom drvenom verandom po kojoj se rasplie smiono zelena tetinika, a pred samom zgradom, do koje vodi iz sela drvored, puko je irok, sitnim pijeskom posipan prostor, gdje gospoduje nestana djeurlija. Primislite jo zdravi gorski zrak, udobnost devetnaestoga vijeka en miniature, zlatno sunce, koje se stere veselo perivojem i proplie arobno visokim stablima jelove ume, i eto vam slabe slike Schondorfa, eto vam arobne dolinice, gdje se spaja narav i umjetnost, gdje boica Higijeja zacjeljuje tijelo, gdje uasna svirka rani duu, ukratko, eto vam akvarija, u kojem se skupie umne ivotinje runoga i krasnoga spola sa svih strana svijeta.
Bilo je po podne oko etiri sata. Od kupalita zazvoni zvono, znak da je nekoliko novih gosti prispjelo. Pod drevnim kestenima stajae okrugao stol, a oko njega sjedae kolo gospoa razna vijeka, razne narodnosti i vjere. Valja mi tu mimogred spomenuti da je u Schondorfu jaki spol bio u manjini. Za stolom vodila je kolo pristara dama koja je puila cigarete kao kakav Turin. Zvahu je milostiva gospoja Engelsberg, kad je glavom sjedila u drutvu. Po tom naslovu kao i po crnoj svilenoj suknji mogao si naslutiti da je Engels-bergovica zbilja enskoga spola. Inae krstili bi gosti tu vele-njenu osobu kontablerom, im se je vrlo dosjetljivim nainom htjelo istaknuti neobini talenat dame za policijsku struku. Premda je bilo na njezinoj posjetnici upisano de Engelsberg, dvojili su neki zlobni ljudi da bi kontabler mogao crnim na bijelom dokazati svoju plementinu. Nu za takve malice nije u tom akvariju nitko pitao. Znalo se je da ima puno novaca, jer su joj se konobari do crne zemlje klanjali, znalo se je da ima vie od pedeset godina, jer su joj brii posijedili, doim je glatka vlasulja vazda crnom ostala, znalo se je da usprkos svomu vijeku od pola stoljea svejednako ima smisla za tjelesnu ljepotu, jer je trgovac u selu morao za nju naruiti itav kilogram poudre de riz, to je zlobnim duama povoda dalo zlobnijoj opasci da gospoa Engelsberg zato nee u bassinu okupati lica, jer bi joj se raz-
252
moilo vapno na obrazima i aa na crnim joj ili pocrnjelim obrvama.
Uostalom bilo joj je lice klasino, nipoto po smislu Fidije ili Praksitela, ve sa svoje mimine promjenljivosti. Naprosto mogo si ga tako opisati: iroki obrazi, iroka istaknuta brada, velika, debela usta, u njima niz  krivih dakako  biser-zubia, nisko naborano elo, plosnat nos, naguvana koa sa nekoliko bradavica, male sive oi, a crne obrve, nipoto od naravi crne. To lice pokazivalo je kadto izraz ljute, nesmiljene otrine poput maka, ali se znalo zaas promijeniti u sanjarsku melanholiju i u uvstvenost, osobito kad bi se pred njim pokazao kakov prevrtljiv mladac a la mode. Ta srce gospoe Engelsbergove bijae vazda mlado, to si vidio po koketnom vladanju, po kratkim haljinicama, po finim izrezanim postolicama, po arenim sjajnim toaletama, koje bi gospoa tri puta na dan promijenila. A zato ne? Zakopala je tri mua, imala je godinji prihod od petnaest tisua forinti; nije imala ni djece ni rodbine ni pametna posla. Jedina joj zabava bijae troiti novce, a neograniena sloboda doputala joj je da troi svoje novce pametno. Tri etvrt godine u godini putovala je po Evropi, a u mjesecu srpnju svratila bi se redovito u Schondorf da vri ured constablera. Poznavala je tono svakoga gosta, znala je za njegovo zanimanje, njegov imetak, njegove strasti i elje, ula bi u trag svakoj spletki, ukratko, znala je za sve i svata.
Uz gospou Engelsberg sjedila je suha, dugoljasta plavua pjegava lica  profesorica iz Pruske, crnomanjasta stara odebela savjetnica iz Trsta, mlada jeziava Bekinja, ki krojaa, zguvana lica i otra jezika, kratke kose i slabih grudi. To bijae areopag gospoe Engelsbergove, i sa toga mjesta razmatrala je sve prolazee osobe.
  Milostiva gospoo!  prihvati Bekinja hrlo  tko su one dvije dugonose stabljike pod pernatim eirom, koje toliko uzvieno koraaju uz zgurenog brkatog elavca?
  Aristokracija,  gospodino,  aristokracija!    odvrati Engelsbergova posrknuv aicu konjaka.
  Uistinu?  dignu glavu savjetnica, koja je dosada mirno papue vezla bila.
  Da  kimnu constabler, motajui novu cigaretu  to vam je grof Fekete iz Vilagoa, Maar. Ta valjda vidite
253
da su Maari, po starevim brkovima i po tom da se djevojke dre poput svijee i viu u sav glas svoj arpadski jezik.
  Grof? zapita Pruskinja.
  Bogzna kakav!  doda ujedljivo Bekinja.
  Ah, draga Leopoldino  nasmjehnu se kontabler  to znamo i mi. Ti ljudi imaju kod kue malo imanjce. Jedu cijelu godinu krumpir, pa tede da mogu u ljetu na mjesec dana ii u kakvu kupelj i ovdje baviti se na aristo-kratiku, ne bi li se koja luda muka glava uhvatila na udicu.
  A ima li nade da e koga zaarati taj utegnuti husarski stas?  upita zlobno Bekinja Leopoldina.
  Ah, molim vas  na to e transka savjetnica  ovdje je malo prilike. Ta u Schondorfu je samo treina mukaraca, a to su vam s vee strane penzioneri, vojnici ili inovnici, kaljavi profesori i oenjeni novari, koji dolaze u enske kupelji za ljubavnim pustolovinama. Rijetko kad zabludi ovamo koji tajerski baruni iz okolice.
  Varate se, gospoo savjetnice  suprotnu se Enegels-bergovica, puhnuv iz cigarete  ta penzionirani inovnici ili asnici, to su vam one tuke i somovi za kojima ovakva eljad baca udice.
  Ah!  zaudi se savjetnica.
  Je li mogue  progovori Pruskinja sentimentalnim glasom, pletui svejednako ruiastu arapu  da se na taj nain nosi na pazar najsvetije uvstvo?
  Vi, draga gospoo profesorice  opazi kontabler stisnuv oi  govorite po nekakvu romanu iz Marlittove, koja opisuje njene due kojih nema na svijetu. Dandanas je glavno pitanje za ensku da prestane biti djevojkom. Radi se samo o tom da se dobavi zatvorenog sjedala u parteru ljudskoga ivota. Ta enidba nije ni najmanja zapreka da ovjek po svojoj volji ljubi; enidba je dapae najbolji putni list u carstvu ljubavi. Ta nemate li sto jasnih primjera po kupeljih?
  Oh, milostiva gospoo  probrblja Bekinja  meni je svejedno, bio mlad, bio star, samo da budem jedanput gospoom. Neto mora dakako imati, jer svaka gospoa trai dandanas stanovitu udobnost. Moj mu mora imati bar etvrt loe, troka za kupelj; za osobne vlastitosti i ne pitam.
Te rijei acnue poneto pjegavu Pruskinju, koja ispod oka pogleda ljubeznu gospoicu Leopoldinu.
  Zar  progovori Pruskinja poneto otegnutim na-glasom  ne smije djevojka slijediti elje svoga srca?
  Moe  odgovori Engelsbergovka  ako joj je otac milijuna. U tom sluaju moe imati konja, pateta, briljanta i zarunika po volji. Gledajte na primjer ker transkog veletrsca Jacomettija koja upravo izlazi iz kupaline zgrade sa svojim bolonjeskim psetom. Ta moe sve biti, a i vidi joj se da moe, jer je ve trista kojekakvih ludorija poinila. Jacometti nema nego tu jedinicu, muevna snaga ve ga je valjda izdala, zato oboava svoju ker kao kumir. Ona mu je najljepa, premda ima straan nos, ona mu je najukusnija, premda svilene haljine vise na njoj kao na kakvu vjesilu, ona igra po njegovu mnijenju najbolje glasovir, premda itatelji u kursalonu od njezinih krivih akorda postaju nervozni; svaku njezinu ludoriju smatra starac genijalnom dosjetkom. Ali ja vam opet velim da je gospodina Jacometti najpametnija, najljepa, najukusnija, najbolja klaviraica, da je uzor savrenstva, jer joj je otac milijuna, i njezino bolo-njesko pseto ive udobnije od kakova malena inovnika. Ta e moi po elji srca svoga birati izmeu kavalerije i infan-terije, jer sam onomad na plesu opazila da joj crni frakovi nisu toliko mili kao to uniforma.
  Da, da  potvrdi Leopoldina  s ni s jednim civilom nije htjela plesati, sve ih odbila.
  Nu  zaleti se Pruskinja u govor  ako joj i bude slobodno birati po srcu, teko da e nai srce za sebe, ve
  Za svoj milijun! Posve pravo!  potvrdi Engelsber-govica  nu recite mi ne ima li onda pravo osvetiti se svomu muu?
  Na svaki nain  ree Leopoldina.
  Ah  viknu kontabler nataknuv oalin  eto nam opet nae romantine udovice Wilden.
  Gdje?  planu Tranka.
  Ha, vidim je  primijeti Leopoldina  eto ulazi uz umicu. Boe moj, gle, kako se ziba u svojoj tankoj haljini d. la princesse, kao ljiljan o vjetru.
  Pa taj babilonski toranj na glavi  doda Pruskinja.
\254
255
  Da, i pobijeljena kao seoska crkva  nasmija se Tr-anka.
  Ne znam zato se i utee, ta suha je kao palica, a visoka kao zastava. Gotovo bi ovjek rekao da hoda u crnom trikou.
  Uvijek obara oi krotko i alosno  ree Pruskinja
 moda ipak tuguje.
  Obara oi pred gospoama  nakalja se konstab-ler kroz smijeh  a mukarce gleda ispod oka.
  Ma odakle je  zapita Tranka  ta je?
  Hm  slegnu konstabler ramenima  to je teko rei. U listini gostiju upisana je iz Bea. Ali Be je toliko irok pojam, u Beu imade toliko raznih individua da ih je teko karakterisati. I ne znam pravo je li zbilja udovica, je li ikad udata bila.
  Ah, molim  zaudi se Pruskinja  ta ne vidite li da nosi uvijek crninu?
  O, draga moja profesorice, to je vrlo slab razlog. Ta smije li kroja pitati za smrtovnicu pokojnoga mua kad kakva gospoda narui alobnu haljinu? Ne govorim to od zlobe, bez temelja, ja vidim tu tunu udovicu Wilden ve treu sezonu po raznih kupelj ih, uvijek poniknute glave, uvijek tunu i crnu  a oprostite, itave tri godine aliti za muem
 to je ludo, nevjerojatno.
  Istina  potvrdi Tranka baciv vezivo.
  Ima li imetka?  zapita Leopoldina.
  Ne znam  mahnu Engelsbergovica glavom  samo mi rekoe na poti da ne dobiva nikada pisama s novcima, a u restauraciji plaa tono. Ali eno, na Merkur ide. Da ujemo tko je doao.
U taj par brzao je prema enskomu areopagu malen o-vjeac srednjih godina. Po profilu sudei, pripadao je semit-skomu plemenu, premda se je u govoru pomno uklanjao jargonu. Bijae veoma elegantan kao da je iz prvoga modnoga skladita. Ljubiasti kaputi, golubinje hlae i prsluk, crven ovratnik pokrivahu okretno tijelo toga Merkura, koji se po kupeljnoj listini zvao: Edmund Blau, posebnik iz Pete, na nogama imao je crvene svilene arape i vanredno fine cipele, a na glavi stajao mu siv engleski eir poput pro-rezane misirae, ispod toga se je pokazivalo smijeee du-
goljasto lice, dresirano d V anglaise. Blau bijae desna ruka konstablera. Ne mislim da ga k tomu nukala kakva materijalna korist ili kakvo uvstvo. Blau bijae neenja, ali doe u kupelj da nae spretnu partiju, partiju prema njegovu srcu i udi, jer mu novaca nije trebalo, ta imao ih je sam dosta. Sprva nije se dakako znalo kako je Blau rentierom postao, nu ljudi poee se uditi da je na svakoj osobi strogo kritizirao cipele te pri tom pokazivao vanrednu vjetinu. Napokon, nakon dugotrajnog ispitivanja, dozna gospoja En-gelsbergova od ljekarnika da je Blau umirovljeni postolar en gro, koji je uslijed dvokratnog sretnog steaja postao rentierom. Kad konstabler Merkuru natuknu da je ula u trag njegovoj tajni, problijedi talmi-baron  tako ga zvahu u kupelji  a iva rumen pojavi se istom onda nad njegovom bradom a la cotelette kad mu konstabler zada potenu rije da nee odati njegove postolarske tajne, nato se je on dakako obvezati morao da e joj biti vjeran reporter i potanko paziti na sve to se po kupelji zbiva. Talmi-baron vrio je tu zadau nekom redovitom revnosti, nekom vitekom tankoom, a opet nije nitko opazio tajnog mu zvanja. Ljudi smatrahu ga veseljakom, dangubom, clownom; neka pristara barunica priapnu dapae kod slastiarke da je enfant ter-rible, to talmi-barona toliko ushiti da je svoju englesku mi-sirau odmaknuo na iju te prstima uzvinuo oba kraja svoje kudeljaste brade.
  Nu, gospodine Blau, jeste li mi donijeli moje novine?  zapita konstabler mentorskim glasom.
  Na slubu, milostiva  pokloni se talmi-baron i baci novine na stol  evo Kikerikija, Weltblatt i Wiener Blut.
  Kakvi su gosti prispjeli?  zapita opet Engelsbergica.
  Hm!  izvrne Blau dlanove i istaknu nos  peu de chose! Dvije koludrice iz Graca.
  Brr! To nije ni za kakvu kombinaciju.
  Debela pivarka iz Maribora.
  Dalje.
  Profesor botanike iz Salzburga.
  Star? Mlad?
  Puh! Ni star ni mlad. 2ut kanda dere same knjige.
  Nita za nas.
256
17   Kanarineva Ljubovca
257
  Ali, ali  ree Blau vano staviv kaiprst na rt svoga nosa.
  ta je? ta je?  kliknue sve gospoe u jedan glas.
  Mlada udovica  nastavi Blau,  jedan metar i trideset centimetara visoka, iroka vie od polovice visine, neto preko dvadeset godina, veoma plastina, plave kose bez krive kite, zdravih zubi bez plomba, bijela i rumena lica bez poudre de riz, cipelice su joj od divokoze broj 8. Toaleta jednostavna, ukusna, dranje aristokratsko, ima uza se mrka, divljeg derana i oblijedu, melanholinu guvernantu sa ogromnim injonom.
  Ime, karakter?
  Ilona Petrovi, udovica i posjednica iz Meimurja, sin se zove Bela, guvernanta mademoiselle Charlotte. Jeste li zadovoljni, milostiva?
  Posve  kimnu konstabler, nato talmi-baron bri-taniku osobitim ponosom zapali.
Ne proe ni pola ure, a enski areopag mogao se je na svoje oi uvjeriti da je Blauov raport posve toan bio. Plavokosa gospoa Petrovika etala se naime voljkim korakom po drvoredu, a uz nju Bela i mademoiselle Charoltte. Bila je, skinula putno odijelo te obukla haljinu a la princesse plavetne boje, nakienu ruiastima ulocima i bijelim ipkama. Nataknuv na nosi oalin, maui lepezom koracala je uzdignute glave energinim korakom, ne obazirui se ni nadesno ni nalijevo, doim je mademoiselle Charlotte uz trista muka valila bijes mladog gospodina Bele. U jedan mah zaustavi se gospoa i viknu jasnim, zvonkim glasom:
  Bela! Pas de betises!
Gospoa Engelsbergica dignu svoj nos visoko i omjeri doljakinju otrim okom.
  Hm!  ree svomu drutvu  ponosita gospoa, bit e neta maarskoga ili hrvatskoga u francuskoj juhi. Ni ne gleda nikoga. Ta da. Poznajem tu robu iz tih egzotikih strana. Ali ini se da je prava pravcata udovica.
  Zato?  upita savjetnica.
  Ta ne vidite li zaboga da je vedra lica i da ne nosi crnine. Nije li to najbolja karakteristika udovice?
  Ali je lijepa gospoa  opazi Pruskinja.
  Passable  ree talmi-baron  cipelama barem nema prigovora.
  Ali molim  nasmija se drzovito Bekinia  kakva vi uvijek posla imate sa cipelama? Vi ocjenjujete ovjeka vazda odozdo gore, a ne, kako treba, odozgor dolje, kao kakav postolar.
  Vi ste za svoje godine vrlo zlobni  zaari se Blau  uostalom preputam vam gornju stranu da je omjerite rifom.
Krojaeva ki zagriznu iroke zube u doniu usnicu sa te zlobne opaske, i konverzacija prestade za jedan as, ali e brzo konstabler:
  Debljina je za visinu svakako preznatna, premda se ne da tajiti da je haljina na to tijelo salivena, a za svoj embon-point je ta udovica dosta elastina. Da, da, te gospoe od Save umiju se dobro oblaiti i za nekoliko godina pomladiti. To sam teajem vremena u Varadinskim i Krapinskim Toplicama opazila. Ali e vam i to biti aristokracija a la Fekete. Stara podrtina, a oko nje nekoliko jablana i nekoliko glava kupusa  cijeli imetak. Vrijeme e nas meutim nauiti je li i ta posjednica dola da potrai partiju, kao to sumnjam. Bar se ne vidi na njoj traga kakvoj bolesti. Ja, ja sve mislim da je dola na udaju. ta mislite vi?
  Posve se slaem s vama, milostiva  kimnu Bekinja.
  Bit e tako  potvrdi Tranka.
  Preporuam je vaoj panji, gospodine Blau  zapovjedi konstabler, nato se talmi-baron graciozno nakloni. Areopag nastavi ivahno svoje reetanje, te je reetao sve do vremena kad je bila hora kavi, koju su vrijedne gospode obiavale piti u blinjem selu kod mlina.
Gospoa Petrovika i ne slutei da je predmetom toliko ivahna razgovora, gdje je do zadnjeg centimetra promjerena bila, produlji etati te se pope polagano na brdeljak, pdje je meu visokim grmljem stajala klupa s koje si mogao pregledati sav arobni gorski kraj. Na ovo mjesto sjednu gospoa, ree guvernanti neka se proee sa djetetom, pa izvadi iz sla-mene koarice malenu knjigu  bez sumnje svei pripovijesti.
Samo na as zadubi se u knjigu, poslije ju baci na klupu, uzdignu glavu i omjeri okom kraj. Geldala je dugo i dugo. Zenice joj se rairivahu sve jae i jae. Pred njom sterao se
258
259
kitnjasti perivoj, bijeli puteljci, vodometi, sjajno zelenilo trave, ar cvijea; pred njom bijelila se u zaklonu gorskom prijazna zgrada kupalita, opletena zelenim vijencem; melan-holino uspinjae se jelova gorica, nad kojom je drhtala jasna veernja rumen, o kojoj se crtahu vrh gore tankovite jele, iza breuljka isticao se iljasti zvonik stare seoske crkve, na kojem evo poe kucati zvonce na mahove udnim, sjetnim glasom. A dolje vrvila je svjetina poput mravja, dolje klicahu djeca skaui i bacajui lopte, smijahu se gospoe glasno, previjahu se gospoda; uz brijeg razlijegahu se zvukovi Norme, koju je svirala glazba, a podalje iz prodolja ozivao se melanholiki pjev slovenskih teakinja. Bijae to arobna smjesa zvukova, boja, svjetla i sjene, veselja i melanholije, koja je neodoljivom silom osvajala duu mlade gospoe. Na njezinu licu pojavi se izraz sladogorke neke slasti, i kao da su joj se nevesele uspomene mijeale u tu divnu veernju sliku, kao da su minule sjene padale u mladu duu, namrai joj se elo, zadrhtae usne. Ujedanput dignu se naglo, dahnu estoko dva tri puta, provue ruku elom i pobrza, i ne pitav za sina i odgojiteljicu, prema svomu stanu, po em je kon-stabler logiki zakljuio da^e oholoj udovi poneto mijea.
Premda se je pazilo na sve strane, osta gospoa Petrovi-ka knjiga zatvorena sa sedam peata. Nikad nisi uo od nje rijei, kupala se je sama u svojoj kabini, objedovala i veerala je sama u svojoj sobi, ni s kim se nije druila, sama je redovito polazila seosku crkvu, sama etala po umskim stazama, ni od kud nije dobivala ni pisama ni novina. Po svem tom postajala je od dana do dana zanimivijom, ali nerazrje-ivom zagonetkom. Talmi-baron da zdvoji, Engelsbergova puhala je silovitije dim iz svoje cigarete, jer takva sluaja jo nije bila doivjela u cijeloj svojoj praksi. Blau priblii se s daleka guvernanti, ali mademoiselle Charlotte bijae vicarka iz Genfa, te nije umjela nego franceski; gospodin Blau pako nije imao prilike u svojoj postolarskoj karijeri upoznati se sa materinskim jezikom Victora Hugoa. K tomu kanda Charlotte i nije smjela govoriti, jer se je pomno ugibala svakomu razgovoru.
 Dragi gospodine Blau  ree jednom enski konsta-bler talmi-baronu  ja s vama nisam nimalo zadovoljna, vi ste vrlo slab detektiv, pa se, ini mi se, ne razumijete nego
260
u kalup cipela, a o diplomaciji ne imate ni pojma. Ja u vas morati liiti svoje protekcije, po kojoj biste se moebiti mogli dobavit partije. Prepustit u vas vaoj sudbini, i po tom prestat e dakako svaka obveza da i nadalje uvam vau posto-larsku tajnu.
Guja ujede Blaua pri tim rijeima. I problijedi. Njegovo oko bilo se je u toj vrevi krasotica i nekrasotica namjerilo na stanovit predmet enskoga spola s kojim je konstabler stajao u diplomatskom savezu. as bijae vrlo kritian, pogibelj velika, zagonetka tvrda kao talijanski orah.
  Milostiva gospoo  odmuca bolni Blau taraci arenim rupcem znoj sa ela  vi ste okrutni kao Nabukodo-nozor i Senaherib. Vi ste mi dali rijeiti istono pitanje, a znate da je i berlinski kongres  gdje su sjedili Beacons-field, Gorakov i Bismarck  uinio samo krpariju, a to su bez dvojbe pametnije glave negoli ja. Ali dajte mi vremena. Edmund Blau je pametna oca pametan sin, i moja diplomatska hitrina ide daleko, polagano, ali sigurno, kao orijentalna politika grofa Andrassvja.
  Da vidimo! Pourite se, ili ste propali bez pardona. Talmi-baron poeo je odsele paziti na jutarnje i veernje
etnje gospoe Petrovike. Kao pravi strateg obilazio je umom, samo da se sastane sa zagonetnom plavkom. Sretnuv je prvi put, skinu eir i ree joj njemaki:  Dobar veer!  Ali ona ga omjeri od pete do glave i ne ree nita; Blau ne popusti, pozdravi ju dragi put maarski, a ona nita; Blau ree trei put:  Bon jour!  ali ona otkrenu glavu, i od tog dana poe etati na dragom brijegu perivoja da se ukloni pozdravu Blaua. Od zdvojnosti smrknu mu se lice, a konstabler tuio se na silnu migrenu, od ljutine dakako.
III
U Schondorf navrvi sve vie gostiju. Po stazama jelove ume sve se bijelilo od gospoa, gora se orila od smijeha, a po irokom prostoru pred kupalitem nisi mogao pravo ni koraknuti, jer ga je mali narod djeji osvojio bio te ovuda vikao kao jato voraka. Milo bijae gledati o istom suncu, koje je iznad gore prodiralo kroz jelove grane, kako te plavo-
261
i crnokose male dame skau, kako se klanjaju, kako se smiju i lopte bacaju, kako im kosa i kratke haljinice lepraju, kako im bistre oi veselo sijevaju u svijet sred zelenog amfiteatra. Bogzna ta su meu sobom govorile, ili bolje rei evrljale! Da, veinom nisu se ni razumjele. Tu se je brbljalo njemaki, maarski, hrvatski, talijanski, engleski, francuski, pae i grki  ali djeca bijahu slona kao u vilinjem carstvu, djeca nisu pitala za razliku narodnosti, pa ako se i nisu razumjela jezikom, ivo srce, vesele oi, male ruice razumjele su rijei.
Bilo je prije podne. Doe pota. Dooe novine i pisma. Salon kupelji bijae pun mukoga svijeta, te je jedan drugom listove trgao iz ruku. Pred kupalitem zadubile se gospoe, sjedei u raskonom negligeu i pod kapicama, u nove vijesti, as bi itale, as bi podigle glavu te si usklikom ili uasom maui rukama priopile kojekakve vijesti iz dalekog svijeta. I nije ala. Bilo je o em govoriti: carska vojska ide u Bosnu, Andrassv se je prevario, Turci se opiru, Filipovi ih bije; svuda si uo rijei Maglaj, Vranduk, Jajce, Banjaluka, svatko se je pitao za Hadi Loju.
Za omanim stolom pred kupalitem bijae sakupljeno oveliko drutvo mukaraca i ena. Silno se tu evrljalo. Vojska bijae mobilizovana. Svatko imao je u vojsci sina, brata, mua, neaka, kuma ili bar znanca. Klupko mladih gospoica bilo je stisnulo glavu nad jednim poveim provincijalnim listom. Boe moj! Kako te njene dame poznaju dobro ematizam austrijske vojske!
  Rezerva 53. regimente je pozvana  rei e prva Hrvatica svojoj zemljakinji  boe moj, Dragutin je kod tree kumpanije porunik, i on e morati poi. Hoe li ostati u Bosni do buduih poklada? Nije bilo nad Dragutinom plesaa.
  Ah, lako za to  odgovori joj plavokosa drugarica Jelka  ali pomisli, draga Marice, i Milivoj Diki mora poi, sad je postao pristav u Zagrebu, za mjesec dana imao se oeniti Ankom, a eto nevolje. Sad mora pasati sablju. Anka bit e desperatna. Ti zna da je vrlo ljubomorna; ta strogo mu je zabranila bila da u zagrebakoj operi ni s kim ne koketira. Pa sada i ide u zemlju gdje haremi rastu. To je uasno!
U taj par zatisnu crnooka Maarica Zua svoju glavu meu Hrvatice.
262
  ta znate nova s ratita, moje dame  zapita ua  molim vas, je li mobilizovana regimenta Cesarevia?
  ekajte! da vidimo! Jest, mobilizovana. Evo vam tu crno na bijelom.
  Ah  viknu ua  moj jadni brati Sandor je jednogodinji dobrovoljac, pa u Tursku! A ta i bijesa trae u Turskoj; ja bih Andrassvju iskopala oi.
  uo! Zuo!  doleti mlada gospoa Etelka suznih oiju  ah, nesretna sam  ree pokazav brzojav.
  ta je zaboga?
  Moj Pista je pozvan, evo brzojava.
  Kod koje regimente?  zapita Marica.
  Kod saniteta. Morat e u bolnicu u Sisak.
  Eh  nasmija se Jelka  ta nee morat u Tursku. Hvalite bogu!
  ta da hvalim bogu  razljuti se Etelka  meni je Sisak kogo i Turska. Ta ja sam tek est nedjelja dana udata, pa sada htjedosmo na pariku izlobu. Joj! Joj! Ta nesretna Bosna!
Mnogo krupnije govorahu gospoda za stolom, meu kojima je bilo i nekoliko dama, dakako i gospoa Engelsberg, kojoj jedino evanelje bijae beki Weltblatt.
  Na!  viknu bijesno neki krupni sjedobrki maarski baron iz Somoa, naheriv eir i lupiv dlanom po najnovijem listu Pesti Naploa.  Trista mu jada! Sada trae opet pet sto pretprega za Bosnu. Oplijenit e zemlju nau. Lijepa politika, trista mu jada! Daleko smo doli. Pa Andrassv da je Maar! Panslavista, najgori panslavista, koji potajno s Rusom uruje. Je li to pravo? Recite sami, gospodo! Bi li maarskom narodu pravo bilo da koji stranac dirne u njegovu zemlju? A? Pa mi diramo u tursku zemlju, koja po pravici pripada turskomu narodu.  Ja velim,  Andrassvja moramo sruiti, i Tiszu moramo sruiti. Trista mu jada!
  Ah  uzdahnu Engelsbergica  to je zbilja strano, tolika krv utaman, tolika krv. Kod nas su vam uzeli sve, sve mlade ljude. Valjda i kod vas, gospodine Kempinger?  obrati se konstabler, prevraajui oi, nekomu debeljaku trgovcu iz Celja koji se u gradake novine zadubio bio.  Vaa je regimenta Hartung?
263
  Jest  odmuca preko novina Celjac  to je naa regimenta. Sve su uzeli, da! Ali znate, milostiva gospoo, ba nije krivo da su morali ti mladi slovenski vikai, ti pansla-viste marirati u Tursku. Ta uvijek viu da treba spasiti turske Slavene. No, sad su ih poslali, sad mogu spasiti svoju dragu brau, pa neka ostanu kod svoje brae.
  A tako! Hvala vam lijepa  planu mlada hrvatska gospoa  takav ste vi patriot; dakle Slaveni su samo dobri zato da ih poljete pred topove da liju krv, a za drugo nisu po vaem mnenju. Pa upravo ti Slovenci iz vaega kraja tukli su se junaki, kako novine piu. Sram vas bilo, gospodine, za tu neplemenitu elju!
Nijemac neta zamumlja zaariv se, Maar pogleda ispod eira Hrvaticu hudo, i sve drutvo nekako zauti. Ne marei za tu konverzaciju, sjedio je postrance pruski suhi profesor, drei pred sobom na stolu beke novine, a na koljenima zemljovid Bosne i Hercegovine, po kojem je zadubljene glave traio gradove i mjesta po ratitu, napokon, kao probudiv se oda sna, ree:
  Tu je dakle Kiseljak,   tri   sata   od   Sarajeva.   Poto ustae nisu branili Varcar Vakufa, mogla bi vojska skoro unii u Sarajevo.
  Do bijesa i Varcar Vakuf i Kiseljak i Sarajevo  otresnu se na profesora maarski baron, porumeniv od jada  do bijesa sva ta pogana mjesta. Neka bude Andrassv ondje ministar. Pa u Sarajevo da e skoro unii, velite? Hoe, da! Ne znate li da ustae pomau Raci i Crnogorci, da im daju ljude i puke. Sve je to samo komedija koja stoji ezdeset milijuna i puno krvi.
  Ah, da! Krv, tolika krv! Toliko mladih ljudi  uzdahnu konstabler.
Refleksije gospoe Engelsbergove zakri Edmund Blau, koji bez daha doleti k stolu te se ponizno pokloni.
  Bon jour, gospodo!  ree  vane novine, strane novine!
  ta je? ta je zaboga?
  Upravo douh da je stiglo pismo, privatno pismo, da je Hadi Loja u Banjojluci navalio na vojniku bolnicu, svim doktorima odsjeko glavu, sve koludrice ubio, bolnicu zapalio, te su svi ranjenici i bolesnici ivi izgorjeli.
264
  Gdje ste to uli, gospodine? Tko je dobio pismo?  skoi Hrvatica.
  Eto, to vam je bosanska ekspedicija!  lupi Maar akom po stolu.
  Je li to brzojavka Korrespondenzbureaua?  zapita profesor.
  Ah, utite, gospodine Blau  mahnu mu konstabler rukom, izvadiv rubac i tarui suzne oi  ne govorite mi tih stranih stvari, moji ivci toga ne podnose. Noas sanjala sam da su Turci navalili u Schondorf, da su sve mukarce posjekli, a sve gospoe da je za svoj harem ugrabio Hadi Loja.
  E, pa  ree Maar, pogledav Engelsbergicu sa strane  to ba nije bilo najgore za gospoe.
  Oprostite, gospodine barune!  planu konstabler oinuv ga ljuto okom.
  Ali odakle vam ta vijest, gospodine Blau?  ponovi Hrvatica.
  uo sam  odvrati talmi-baron  to jest uo sam da je dolo pismo u kojem se to pripovijeda.
  Tko vam to ree?
  U aleji gospoja Wilden.
  Wilden?  pogleda ga konstabler  a u novom Weltblattu nema nita. To e bit la, pusta la. Gospodine Blau, drugi put neu vam takve ale oprostiti. Vi znate da su moji ivci razdraivi. Dajte mi malo vatre  nadoveza stara smotav cigaretu, pri em se pruski profesor nakalja te sa svojim zemljevidom pobjegnu k drugomu stolu.
  Moim, molim  ispriavao se Blau  ja tome nisam kriv, gospoi Wilden je to netko rekao u bassinu u kupelji, gospoa Wilden je to rekla meni, a ja sam to reko vama. Jesam li kriv ja? Ja sam bio samo telegrafski stup te krvave novine. Uostalom moi emo skoro uti autentine vijesti  bolje nego Korrespondenzbureau  je li ta krvava medicinska tragedija banjaluka istina ili la  nastavi Blau vano  to ja govorim, to govorim, i govorim akuratno. U kupelj je doao danas kapetan, ranjeni kapetan,  gospodo moja.  Sedma divizija, vojvoda Wiirtemberg,  53. regimenta nadvojvode Leopolda, kapetan Eduard Petrovi, ranjen, gospodo moja, u bici kod Jajca.
265
  A-a-a!  zinue svi  gdje je? Jeste li ga vidjeli?
  Jesam ga vidio  osovi se Blau ponosito, uzvinuo objema rukama koteletnu bradu  jesam ga vidio na ove svoje oi. Kupalite, drugi kat, broj 70 je njegova soba. Jedan metar i sedamdeset i pet centimetara visok, iroka prsa, crni brkovi, proporcioniran nos, lijep ovjek, trideset i sedam godina po prilici. Jesam ga vidio, veeras u govoriti s njim a sutra ujutro kod kave pri mlinu priopit u vam cijeli svoj interwiew.
  Samo ne laite, gospodine Blau  ree barun  jer su ti interwiewi obino same lai.
  Lai? Gospodine barone! ta je to la? Jeste li vi od mene uli la? Zato la? Poto la?  isprijei se uvrijeen Blau.  ta mislite vi da sam urnalista, koji pie redak za dva krajcara i koji pie etvrtinu istine i tri etvrtine lai da dobije vie krajcara? Ja sam rentier, Edmund Blau, rentier u Peti u Kerepekoj ulici. Molim, telegrafirajte gradskom kapetanu u Peti i pitajte, a on e odgovoriti: Edmund Blau, rentier. Telegrafirajte, ja u platiti telegram i odgovor u platiti.
Blau ovaj put zbilja nije lagao. Poslije objeda pojavi se u perivoju kupalita junaki stas vojnikog asnika austrijske vojske, koji je u svojoj uniformi zavezane ruke etao laganim korakom po aleji. Bijae uistinu lijep ovjek, izrazita, ozbiljna lica, a zanimiviji gospoam i zato, jer je ranjen bio u Bosni, u domovini Hadi Loje  na krvavu razbojitu.
Gospoe, sjedei na klupama gledahu junaka kroz oalin vrlo radoznale, te aptahu u raznim jezicima primjedbe, svakako laskave po junaka. Maarski baron promatrao ga je od pete do glave, okom manje prijaznim. Sjeao se je vrlo dobro da je takvih karakteristikih crta vidio godine 1848., kad je sam bio kapetan kod honvedskog pjeatva, sjeao se je kakvo su takvi -ii i -vici branili Budimgrad kad je na nj juriem udario G6rgey, u ijoj vojsci je tada i baron bio. S te neugodne uspomene namrai mu se poneto lice. Blau nasuprot stavio se na prvo mjesto, i kad ranjeni junak kraj njega proe, pozdravi ga poneto drzovitom udvornou. Ali kapetan Petrovi odzdravi mu vrlo ljubezno, na njegovu blijedom licu pojavi se melanholian posmijeh, a ispod crnih brkova sinuse dva reda bijelih lijepih zuba. Gospoe zaklju-
266
ie jednoglasno da se u tom sladogorkom osmijehu izraava bol junake due, a konstabler proglasi Petrovia interesantnom osobom, koja bi mogla biti predmet pikantnih zapletaja. Blau, sjetiv se svoje dunosti i obeanog interwiewa, gledao je na svaki nain da se priblii kapetanu. U restauraciji sjede k stolu za kojim je kapetan sjedio. Pozdravi vrlo udvorno; ree mu Na zdravlje! kad jednom kapetan kihnu, premda to nije vie po modi; ponudi mu jestvenik, istisnu kao za sebe nekoliko opazaka o nevaljalom jelu, ne bi li ga prinukao na razgovor, nu kapetan Petrovi, premda vrlo udvoran, nije se talmi-baronu odazvao nego kratkom rijecom Hvala, iz koje ne bi ni najvjetiji urnalista mogao sastaviti kakov lani entrefilet. Blau dosjeti se drugom sredstvu. Pazio je kojim putem ee kapetan po brijegu perivoja. Brzo obie put i namjesti se na klupu kud je kapetan proi morao, pa kad junak doe, skoi Blau i ree pokloniv mu se:
  Izvolite ovamo sjesti, gospodine kapetane! Vi ste valjda umorni? Htio sam i onako otii.  Ali na tu preprijaznu ponudu odvrati kapetan smjerno, ali ozbiljno:
  Hvala! Ja nisam umoran. Volim etati nego sjediti.  Za asak zaustavi se, pogleda otro Blaua i upita ga: - Jeste li moda novinar?  Sa tog otrog pogleda,  sa otrijeg glasa lecnu se Blau silno i, uzmaknuv jedan korak, izmuca kroz plaljiv smijeh:
  Niisam. Edmund Blau, rentier iz Pete.
  Tim bolje. Sluga, gospodine!  ree Petrovi i koracae omjerenim korakom dalje.
Talmi-baron stajae kao kamen. Mirni, omjereni lakoni-zam hrvatskoga asnika dotjera ga do zdvojnosti.  Ti Pe-trovii  mrmljae zlovoljno  moraju biti osobito pleme iz familije svetoga Nepomuka.
Ve je talmi-baron u zdvojnoj fantaziji predstavljao sve ono ruglo to e na njega spasti kad doe praznoruk meu svoje drutvo, i zato odlui neko vrijeme ne pokazivati se u javnosti kanda je toboe bolestan. Moebit, umovae, nae se ipak zgoda da togod saznam.
Bijae prema veeru. Aleja bila je puna gostiju, koji su, eui amo tamo, veselo evrljali. Jo je sijevao dan, jo si mogao dobro razabrati svaije lice. Poniknute glave, straga sloenih ruku koracae i Blau. Ujedanput lupi ga netko po
267
ramenu. Blau se prenu i opazi pred sobom barona Lilien-berga, koji je imao imanje nedaleko od Schondorfa te se bio spoznao s Blauom kod biljara.
  Gospodine Barone!  dahnu Blau.
  Dragi Blau!  ree baron zaustaviv ga  je li istina da je u kupelj stigao neki kapetan Petrovi?
  Jest, gospodine barone!
  Eduard Petrovi?
  Da, Eduard Petrovi, sedma divizija, 53. regimenta.
  Ah, da, to je on, to je on.
  Vi ga poznajtete, gospodine barone?  uzdignu Blau radoznalo svoj nos.
  Ma kako ne bih! Ta prijatelj mi je. Bijasmo zajedno u akademiji u Wiener Neustadtu. Recite mi gdje je?
  Ba je proao ovuda dalje, bit e dvadesetak koraka odavle.
  Hvala,  dragi Blau!  Do vienja!  mahnu rukom kavalir rentieru, koji je nekim ponosom oko sebe gledao jesu li i drugi uli kako ga je baron lupio, kako mu baron veli posve prijazno: Dragi Blau! Nu brzo osvijesti se talmi-ba-ron i pobrza za pravim aristokratom, nadajui se da e se po njem upoznati sa bosanskim junakom.
Za nekoliko asaka opazi Lilienberg jedno deset koraka pred sobom bijelu uniformu kapetana i tamnocrveni zavrat-nik Leopoldovaca.
  Petroviu!  viknu barun.
U taj par okrenu se plavokosa gospoa, koja je tik pred njim koracala, nehotice, pogleda ga u udu i zapita poneto otro:
  ta elite, gospodine?
  Oprostite, milostiva gospoo  izvinu se barun  ja nisam vas zvao.
  Moje ime je Petrovi!  ree otrije dama.
  alim veoma tu svoju netaktnost kojoj nisam kriv; moj doziv iao je starog prijatelja, kapetana Petrovia, koji se evo pribliuje. Mille pardons, madame!  doda kavalir, nakloni se udvorno i poleti prema kapetanu, doim je gospoa Petrovika to zlovoljno, to radoznalo gledala za prevrtljivim baronom, a jo vie za lijepim kapetanom, svojim imenjakom.
268
  Brate!  viknu ivahno baron, prihvativ objema rukama kapetanovu desnicu  da si mi zdravo! Eto, gdje se naosmo.
  Zdravo, dragi barone i brate  odvrnu kroz smijeh kapetan  da, eto kako se naosmo. Moja ljevica bit e valjda mjesec dana i vie rava besposlica. Vraki bosanski redif zatjerao mi je na brijegu kod Jajca zrno iz engleske puke u nju! Trista! Ne marim, brate, za bol, ve mi je ao da sam se morao amo na dangubu povratiti kad je poelo najbolje zaigrati kolo.
  Je li rana pogibeljna?
  Ma nije. Kost je ostala cijela, samo su meso i miice prilino razderane.
  To je, moj brajko, osveta sudbine  nasmija se Lilienberg.  Koliko sam ti puta pisao, otkako ostavih vojni-tvo, da me pohodi u tom kraju, a mogao si lako, bivi posadom u Ljubljani. Ali jok. Moj brat Petrovi nije htio. Sad si morao doi u ovaj kraj i na moje imanje. Ta ima do moje kue samo tri sata.
  Neu prepustiti da uinim poklon tvojoj milostivoj gospoi kad mi zacijeli rana, jer sada ne smijem se maknut odavle radi lijeenja. Tako mi bar ree lijenik.
  Dotle pohodit u te esto puta ja i moja ena.
  Ali da! Kako si saznao da sam ovdje?
  Sluajno  odvrati baron  imao sam neta posla u Celju, pa na asak zakrenuh amo u kupalite. Doav u kupalini ured, svrnem okom na listinu novih gosti i na moje veliko udo itam: Eduard Petrovi, c. k. kapetan. Nijesam pravo ni vjerovao svojima oima, pa upitam staroga nadzornika: Kakov je to kapetan?  On mi odvrati tajinstveno: Gospodin iz Hrvatske, ranjen u Bosni, doo jutros. Crn, ovisok, dugoljasto lice.  Da, to je on, viknuh i poletih da te potraim. Hvala bogu te sam te naao, dragi, mili brate! Ali da! malne zaboravih. Radi tebe sam ve imao neprilike.
  Gdje?
  Ta ovdje.
  Kako? Kada?
  U ovaj par. Radi tebe sukobio sam se sa vrlo lijepom, ali, kako se ini, vrlo otrom gospoom.
  Sa gospoom?
269
  Da! Evo je! Ona plavua na drugoj strani aleje. Nije li lijepa?
  Ta jest. Ali ne razumijem----------
  Tvoja je imenjakinja. Prezime joj je Petrovi kao i tebi.
  Petrovi? Odakle je?
  Ne znam. Saznav da si ovdje, i douv od vratara da si krenuo put aleje, poletim amo. Sastanem znanca. Zapitam, je li gdje vidio takva i takva asnika. Ree mi da jest, da si jedno desetak koraka preda mnom. Poletim dalje, opazim tvoje bijelo sukno, zaviknem od radosti: Petrovi.
  To sam uo, pa se i okrenuv vidio sam da razgovara sa nekom gospodom, miljah, znanicom.
  Nipoto znanicom. I ona se iznenada okrene i upita me dosta otresito ta elim. Ja se dakako zapanjih, poeh se ispriavati. Ali ona mi ree da joj je ime Petrovi. Ukratko razjasnih joj taj nesporazumak i poletih k tebi.
  Ha, ha, ha!  nasmija se kapetan  dakle u Schon-dorfu ima jedan Petrovi i jedna Petrovika, koji nisu u rodu, koji se ne poznavaju. udan sluaj. To je ime Petrovi kod nas Hrvata po prilici takvo kao to kod Nijemaca Mayer i Miiller.
Prijatelji etahu ivo razgovaraju dalje. Vraajui se, sre-toe se sa lijepom Petrovikom, koja je svoga imenjaka gledala poneto radoznalim okom, kako to biva i kod najed-nijih gospoda. I kapetan je pogleda udno. Ime napokon ne znai mnogo, pusta je to vinjeta naega kratkoga bivovanja, i jednakost imena je posve obian sluaj; ali dva strana stvora koja na svijetu istu vinjetu nose moraju se nehotice upitati: Tko si ti? U ovom sluaju bijae taj sukob utoliko za-nimiviji, jer su i kapetan i udovica bili ljudi lijepi, a to je lijepo, vazda je oima milo.
Nu taj meusobni susret pogleda trajao je samo jedan asak, svjetina pode svojim putem, a tako minuse se i imenjaci.
Ali za prijateljima koracao je brzim korakom i mali Ed-mund Blau. Pomno je prislukivao ta prijatelji govore, a razumio je sve, jer je razgovor vrlo glasan bio. Sad je diplomatska domiljatost bar nala Arhimedovu toku za njegovu nelaku zadau  a ta toka bijae baron Lilienberg.
270
Prijatelji uoe u restauraciju kupalita, koja je rai zemlje stajala. Bilo je vrijeme veeri. Blau osta pred vratima, gle-daju izvana gdje e se baron i kapetan smjestiti. Sjedoe za prazan okrugao stol. Nu bilo je dosta drugih praznih stolova. Blau etao je, ekajui pred restauracijom, amo tamo. Napokon doe hora. Pomalo prikupilo se sve vie gostiju. Sad bijahu svi stolovi zaokupljeni. U deset raznih jezika evrljahu ljudi, navlastito gospoe i djeca, u tom ukusnom, sjajno rasvijetljenom salonu. Sad unie Blau. Zaustaviv se kod vrata, nataknu svoj oalin i omjeri drutvo okom, kanda mjesta trai, kanda ga nai ne moe. Obie salon i zaustavi se kod baronovog stola. Pozdravi ga udvorno, barom mu odzdravi uljudno.
  Dobar veer, gospodine barone!
  Dobar veer, gospodine Blau!
  Hm! Salon je ve pretijesan za toliko gostiju.
  Zato, gospodine Blau?
  Ne mogu nigdje mjesta nai.
  Ah, ta sjednite k nama.
  O molim, ja smetam gospodi.
  Nimalo  ree baron prijazno  sjednite samo. Ta stolovi nisu zatvorena sjedala.
Blau pokloni se graciozno kapetanu i predstavi se:
  Edmund Blau, rentier iz Pete.
  Kapetan Edo Petrovi,  kimnu kapetan lako glavom, motrei poneto udnim okom poznatog mu po vidu talmi-baroia.
  Gospodin Blau  nastavi Lilienberg  jest od vie godina moj znanac po biljaru i moj protivnik na zelenom suknu. Mi smo ve po koju ljutu bitku bili. Biljari se iustinu veoma dobro, vie puta me je pobijedio.
  Molim, molim, gospodine barone, odvi ste milostivi. ta je to pobijediti? To je samo ala, na biljaru kugla nikoga ne rani, na biljaru ne dobiva se ni Bosna ni Hercegovina, ve samo jedna millares ili regalia. I vi ste me tukli ne jedanput, jedanput ovako, drugi put onako, kako to u svijetu biva.
  Ja sam velik prijatelj biljara  ree kapetan nehajno, samo da togod ree  i mnogo sam se vjebao. Rado bih i ja s tobom, dragi barone, dijelio megdan da mi nesretno Ture nije pokvarilo raune i moje ljevice.
271
  alim, veoma alim, gospodine kapetane  nakloni se Blau  vi ste ranjeni, neugodna stvar rana. Boli.
  Eh, znate  nasmijei se kapetan toj naivnoj opasci  nije toliko za bol. Ta napokon je ovjek soldat, a umrijet neu od te rane. Godine tisuu osam sto ezdeset i este u Italiji bila je ozbiljnija, je 1', brate?
  I kako.
  Ali  nastavi kapetan  neugodno je zavezane ruke hodati po svijetu i nita ne raditi gdje se drugi najbolje tuku. To je dosadno, vrlo dosadno. Bio sam se tomu ratu i kako veselio, tuko bi se con amore. Ta, boe moj, na Turina! Turina je tuko moj djed i pradjed, kako ne bih ja? I eto neprilike! Na pragu gotovo rata oulji me zrno. Bio bih volio da me je u Sarajevu ljudski pogodilo, negoli u Jajcu za alu.
Talmi-baron izvali na kapetana oi. Nain kapetanova miljenja inio mu se neobinim, udnovatim. Tui se con amore sa baibozukom, koji bez pardona glave sijee! Ou-ljena ruka, kad je dva mjeseca zavezanu nositi mora! Zaliti zato te zrno nije bolje pogodilo! Sve to injae se vrlo nelogino Blauu, koji je svako udo svojega tijela uvao vanred-nom plahosu, koji nije nikako razumjeti mogao zato puaka na svijetu ima. Stoga je udnim okom postrance gledao kapetana Petrovia, stisnuv zube da mu koja luda opaska ne utekne.
  Pa kako si dopao rane, prijatelju?  zapita ga Lilen-berg.
  Kako si valjda iz novina razabrao, iao je na 7. zbor preko Banjaluke. Ta vojnika promenada, da pravo reknem, nije nimalo ugodna bila. Ni pravog ivea, bome katkad ni vode. Jednom ila je moja eta edna, da e skapati. Brate, ni kapi vode. Doosmo do hana  turske krme kraj puta. Tu je stajao zdenac. Brate, tad je prestala svaka komanda. Za pola sata ispie momci zdenac do kapi. Da, katkada si sretan bio da se moe i mlake napiti.
  Koliko smo sretni  uzdahnu Blau  ovdje moemo imati vode s ledom.
Kapetan, kanda i ne uje taj bezazleni impromptu talmi-barona, nastavi:
272
  Sva srea da su nai junaci ili u Bosnu pjevajui kao u svatove. Bilo je kao da svaki na baka nosi u srcu svijest da je apostol civilizatorne, da hrvatske ideje  ah, ti se smijei, moj dragi prijatelju, vi se smijete svi, i vai traljavi novinari, vi ne razumijete toga, jer ste ljudi slijepi  ali u nas Hrvata kipi svaka kaplja krvi za tu ideju, koje vi dakako shvatiti ne moete i neete, pa se bojite i petanske vike. Nu pustimo to zasada. Kod Jajca uhvatie se nai momci sa Turinom. Ve pred tri sto godina teklo je ondje mnogo plemenite hrvatske krvi. Potee bome i ovaj put. Imali smo juriati i oteti brijeg. Na brijegu Turci redifi, nizami i topovi po najnovijoj modi. Zbacimo teleake u jedan kup, pa udri uz brdo. Kao vrazi sipali su Turci na nas krupnu i sitnu vatru. Ali to ne smuti nae junake. Mnogi je izgubio glavu, mnogi odnio je na vjenu uspomenu biljeg, ali mi uzesmo brijeg i topove, razbismo etu, i po koja turska kapa osta pusta. Biju se dobro, ali pucaju zlo. Molim te, topovi pucali su u kup naih teleaka. U zadnji as uhvati me iza grma zrno bjeeeg redifa, ali je to i platio. Moj se kaprol zaleti u njega i pri-bode Turina bajonetom na zemlju. Ljut bijae to prizor, krvav prizor, neu ga zaboraviti. Pa, brate, kad iza svega toga dooh ovamo, kad itam novinsku brbljariju kako se moramo pogoditi i nagoditi sa Turinom, koji nas ubija iz zasjede, koji zarobljenike mui kao avo i davi kao ivinu, kad ti piskari pripovijedaju kako e se uz carski stijeg po Bosni vijati krvava zastava sultana, koji na nas u potaji alje vojsku i topove, onda mi ide krv u glavu, onda imam veliku volju pohvatati etu tih novinarskih ukopljenika bez srca i staviti ih u prve redove neka okuse slasti turskoga raja. Ej, da doe takav petanski redaktor ili Koutovac meu maarske husare u Bosnu da korteuje za koran! iva bi ga sasjekli.
Blaua spopade kod tih lapidarnih rijei mala drhtavica, to od krvavih prizora, to od kapetanove energije, nu, oso-koliv se poneto, upita skromno:
  A molim, gospodine kapetane, bi li ste imali milost rei mi je li to istina da su Turci u Banjojluci podavili u bolnici sve doktore, milosrdne sestre i bolesnike?
  Zar je ovamo doprla ta bajka?  nasmija se kapetan  nisu nikoga poklali. Htjeli jesu, ali skupo su to platili, jer ih nai u zgodan as ljuto razbie.
18   Kanarineva Ljubovca
273
.Hi
ivim crtama opisa kapetan junatvo ake dalmatinskih vojnika koji se hrabro branjahu proti pretenoj sili ustaa, koje napokon saletie kao aneli smrti junaci varadinske regimente, dohrliv na vrijeme u pomo.
  To nije rat kakav je drugi rat  zavri kapetan  tu nema eljeznice, puta, kruha, ovjenosti prema uhvaenim. Tu se divlje osmanstvo previja u zadnjoj samrtnoj borbi kao izdiui krokodil to lupa oko sebe ubojitom repinom. To je bijes, otrov, tiranstvo, pale, ubojstvo. Takvi su zadnji dani turstva u Bosni. Zao mi je fanatiziranog naroda, koji je vjerom Turin, ali nije Osmanlija, pa se bije junaki, podja-ren od carigradskih guja, koje vide da je njihovu carstvu u Evropi kraj. Ima u tih poturica ivotne snage, ima karaktera, ali su aliboe slijepi i divlji, pa troe svoje vrline protiv plemenitih namjera na lud cilj.
  A kada bi se okupacija svriti mogla?  zapita Li-lienberg.
  Svrit? Ha, ha, ha! Zar i ti pjeva diplomatsku notu, dragi barone? Zna li to znai slomiti velik vjerski i socijalni sistem od nekoliko stotina godina, zna li koliko krute snage treba da naui bahatog boljara priznati da mu po pravici ne pripadaju nikakve povlastice, dok njega, gospodara, uputi da mora svoga bivega roba potivati kao ravna brata? Zna li koliko treba krvi dok melem blagoe ude u srce podivljalih ljudi? Ili mislite li vi da je dosta prokopati ceste, sagraditi eljeznice, na brzu ruku izdavati na papiru zakone i razmjestiti inovnike? Toga mora biti, dakako. Ali sve je to samo vanjtina. U duu morate prodrijeti narodu, skriti pred-sude mnogih vjekova, pustiti da stara generacija izumre, a novoj generaciji usaditi u srce naukom i pravednou pravu ple-mentinu bez spletaka, bez doskoica. Pa vi pitate kad e se svriti okupacija? Hoe li trajati pola godine, dvije, tri, deset godina? Hoe li sto godina dosta biti, pitam vas ja. Krvi e stajati, da. Ali svaka nova silovita, spasonosna promjena u povijesti svijeta stoji mnogo krvi.  Rijeke krvi protekoe dok je bilo priznato jednako pravo svih vjerozakona, rijeke krvi protekoe dok bude proglaena jednakost svih ljudi pred zakonom. To je katar ovjeanstva. Kad stara zgrada puca, rue se zidine na sve strane, pa ubiju i dosta ljudi. Mnogi od naih diplomata kanda nisu itali korana, kanda ne znaju da
274
je koran drugo nego sveto pismo, nego talmud, nego zendave-sta. Koran ne ravna samo vjeru ve i dravu i obitelj. Koran je podijelio begovima pravo plijeniti i robiti raju, begovi su to svoje pravo uivali kroz nekoliko stotina godina  a vi pitate za konac okupaciji!
Kapetan Petrovi govorio je te rijei nekim zanosom, nekim otrim izrazom uvrijeene due. ive istinite rijei vojnika, koji je imao napokon i pravo pitati zato da je prolio svoju krv, dirnue i srce barona Lilienberga.
  Razumijem, brate, tvoje rijei  ree baron  nikle su iz srca, ima istine u njih. I ja mislim gotovo kao to i ti, premda ne uviam pravo zato je ta ekspedicija potrebna bila, koja toliko krvi i novaca stoji.
  Ni ja ne uviam potrebe  doda skrueno Blau po-gledav pri tom plaho kapetana, ali ovaj ga samo osinu okom i ree krepko, poneto strastveno baronu:
  Potrebna, apsolutno potrebna, velim ti, prijatelju, i to u ti dokazati. Ali  nastavi svrnuv okom na Blaua  za danas je dosta. Zanijeh se. Drugi put, drugi put, kad budemo sami!  nadoveza vrlo izrazito.
Blau razumio je taj otri naglas. Potui se ponajprije na silnu migrenu, ree da mu je doktor naloio, da mora zarana lei, plati svoju veeru i preporui se udvorno gospodi, alei od srca da ne moe dulje biti dionikom toliko odlina drutva. Blau veselio se u dui tomu svomu diplomatskom uzmaku, smatrao ga je dapae genijalnim. Na svaki nain mu je vrlo milo bilo da se udaljiti mogao. Blau ne bijae prijatelj politikih razmatranja, dapae se ponosio da ne pripada nijednoj politikoj stranci u dravi, te bi rekao sam o sebi da je filozof koji stoji nad bjesnilom stranaka, i da zadovolju-je posve svojoj dravljanskoj dunosti, ako tono porez plaa, jer drava da ne ima prava zahtijevati od njega da se radi politike zavadi s kim god i da politikim agitacijama svoje zdravlje kvari. Zato ga i nisu nimalo zanimale opaske kapetanove, ve samo pripovijedanje krvavih prizora, koji razigravaju lijenu krv besposlica. to je htio, saznao je, i tim je mogao spasiti svoj prestige pred drutvom kupalita.
Koliko slavlje po njega, kad je drugog jutra stupio pred kolo kojem je obreko bio da e saznati sve mogue potankosti o kapetanu Petroviu. Uzmaknuv svoj eir, igrajui li-
18*
275
jevom rukom laniem svoje ure, a omatajui oko desnog kaiprsta elastik svoga oalina, priblii se gotovo baletnim korakom drutvu koje se je na klupi pod kestenima skupilo
bilo.
  Nu, gospodine Blau, va interwiew sa Petroviem?  saleti ga jeziava Leopoldina.
  Dobro jutro, moje gospoe!  pokloni se Blau vrlo graciozno, ali i ponosito. Sarkastiki osmijeh pojavi se na njegovu licu i, stisnuv oi, poe prstima bubnjati po svojim prsima.
  Nu?  zapita kontabler.
  Jeste li saznali kakvih detalja?  rei e pruski profesor, koji se je, dre svejednako zemljovid Bosne, postavio bio kraj talmi-barona.
  Hm!  izmuca Blau tajinstveno poniknute glave, piui desnom nogom udnovate crte po pijesku  hm!   opetova oholo podignuv glavu  znate li to je Blau? Blau je Blau, i to je rekao Blau, rekao je. Ja nisam urnalista za krajcar, ja uope nisam urnalista, jer mi toga ne treba, jer sam rentier. Ali da sam urnalista, ne bih svojih autentinih vijesti prodao za krajcar, jer se zovem Blau.
Nosnice konstablera poee na taj delfiki poetak pomalo podrhtavati, maarski baron otpuhnu iz svoje lule dva, tri dima i osinu ljutim okom Blaua, pruski profesor izvali na njega oi, Etelka i Zua gledale ga kao vjeverice, a Bekinja grizla je od ljutine usne.
Nestrpljivost i ljutina pojavi se na svaijem licu sa utnje talmi-barona, koji je uivao gledajui ta nestrpljiva lica.
  Nu  graknu Engelsbergova baciv cigaretu  hoete li? Je P vam se jezik prilijepio uz nebo? Ili nas hoete drati za lude?
  Ta ta ga pitate, milostiva gospodo  ree porugljivo maarski baron  i onako nita ne zna.
Blau se trnu, pogleda barona, pa e ukratko:
  Petrovi je kapetan.
  To znamo i sami  rasrdi se Bekinja.
  Ta govorite poteno  gurnu ga Etelka, i oi joj planue.
  Jajce  brijeg  topovi  ustae  kanibali  juri sa bajonetom, sa bajonetom!  Mrtvi, ranjeni! Pobjeda!
276
Kapetan ranjen od redifa. No, sad imate sve, ja znam i tele-grafiki govoriti, telegrafiki  raesti se Blau izvrnuv dlanove.
  A Banjaluka?  spopa ga pruski profesor.
  Banjaluka?  viknue svi.
  Phi! Banjaluka!  nasmjehnu se Blau  la je i nije la!
  Sjednite, Blau, i pripovijedajte, ili idite k bijesu!  ukori ga kontabler, oinuv ga ljutim okom.
Taj nedvojbeni ultimatum probudi talmi-barona od njegove genijalne mualjivosti i pritisnu ga na stolac kraj konstablera, gdje je ivom rjeitou i orijentalnim nakitom pripovijedao sve to se zbilo i to se nije zbilo.
Meutim sjedio je kapetan Petrovi sam na breuljku perivoja podno jelove gore na samotnoj klupi. Bijae tu tiho i mirno. Miomiris Crnogorke napunjao je svjei jutarnji zrak. Visoke jele uspinjahu se uvis poput tananih stupova, kroz koje je blisikalo mjestimice sunano zlato. Kroz stupovlje jela mogao si pregledat svu dolinicu kupalita, svu sviloliku, zelenu cjelinu, sve bijele-, vijugaste puteljke, sve cvijee i drvee, sve veselo bezbrino ljudstvo. Milo razblaivao je taj prizor crno oko junaka, ugodno napunjao mu je jutarnji dah junaka prsa, nijem gledao je kapetan to krasno gorsko pozorite.
Ujedanput planu mu oko. Na jednom puteljku dolinice izie iza raina grma mlada gospoa  gospoa Petrovika. Sunce obasjavalo je plemenito, ponosito lice ene. Lakim korakom koraala je po perivoju, a iroka svijetlomodra domaa haljina povlaila se za njom u sto borova, a na haljinu sputala se straga zlatolika kosa, svezana ruiastom vrpcom. Uz enu skakao je crnokos djeak. Dugo, dugo gledao je kapetan taj prizor, tu draesnu sliku u okviru zelenila. udesna je mo jutarnjeg sunca kad svoje svjetlo sipa sa vedroga neba istim zrakom na svijet, divno obasjava svaki predmet te istie otro svaku crtu, svaki zagib, svaki mig, svaku boju, i pri svakom pokretu tijela zatitra to svijetlo arobnom silom; da, to sunce uzvisuje, poljepava svako tijelo. O tom svjetlu gledae kapetan Petrovi neopazice gospou Petroviku, a ta slika bila mu je maginijom po tom, jer je nad njom bilo upisano njegovo ime.
277
Gospoa spusti se na klupu pod velikom platanom tako da ju je kapetan iza svoga zaklona sa strane promatrati mogao; djeak nasuprot nije se nikako htio dati prikovati uz majku, ve je poeo veselo skakati po cjelini i bacati loptu. Bijae to dijete puno i jedro, poneto ukaste puti, dugoljasta lica, crnih, gotovo drzovitih oiju, sratenih obrva, kratko oiane kose. Imao je na sebi sivo odijelo, poljske hlae, visoke svijetle izmice i ikoki eiri. Ne pazei na opetovani doziv majke, baci eir u travu, te se slobodan razigravao u lijepoj zelenoj slobodici. Sve vie i vie udaljivao se od svoje majke, sve vie iao je loptajui se uzbrdo. Ujedan-put zamahnu visoko i baci loptu, koja kroz drvee pade pred noge kapetanu. Djeak zaleti se za njom, skoi iz grma i spazi loptu pred Petroviem. Zaustavi se i, zapanjiv se, gledae mrka oka stranca.
  Evo ti lopte, mali  ree kapetan njemakim jezikom, dignuv loptu. Djeak, sloiv ruke straga i spustiv poneto glavu, primicao se plahim korakom kapetanu, prui ruku i uze loptu. Kapetan ga pogladi po glavi, izvadi iz depa lijepu crvenu jabuku i dade je maliu.
  Na, evo ti i jabuke  ree blaim glasom. Djeak poeo je kapetana gledati milijim okom i strpa jabuku brzo u dep.
  Kako se zove, sinko?  zapita ga kapetan opet njemaki.
  Bela plemeniti Petrovi  odvrati mali njemaki, ali maarskim naglaskom.
  Odakle si?
  Od Csaktornve.
  A ta si ti, mali?  zapita kapetan iznenada maarskim jezikom, to ga je Petrovi kod maarske regimente nauio bio.
  Ja sam Maar  odvrnu mali oholo.
  Tko ti to ree?
  Majka i pokojni otac.
  Zar ti je otac umr'o?
  Jest, prije dvije godine.
  A umije li ti to pjevati?
  Umijem.
  De, pjevaj malko!
278
Mali pogleda asnika u udu, zatim nagnu glavu i poe u pola glasa pjevati:
Kiss kalapom fekete, Rozsmdrinom mellette.
  Nita drugoga?  zapita kapetan.
Hazdnak renduletleniil Legy hive, 6 Magyar!
  To je SzzaUl
  Da!
  Tko te je to nauio?
  Moj uitelj koga sam imao kod kue.
  Odakle je bio?
  Ta iz Maarske.
  Od vas, od akovca?
  Ne, ne. Ta iz one Maarske tamo dalje.
  Ah, da! Pa razumije li ti jo koji drugi jezik?  nastavi kapetan maarski.
  Razumijem francuski.
  A nita vie?
  Nita  zavrti djeak glavom.
  Ne razumije hrvatski?  produlji kapetan maarski.
  Ne  ree djeak.
  A zna li  prihvati kapetan brzo hrvatski  ono: Sveti Petar koledar, koji meni soli da-------
  Ja sol kravi dam, krava meni mleko da  nastavi djeak hrlo, zaariv se, ali se brzo prenu i ree plaho:  Ali to je meumurski, toga ne smijem pjevati.
  Zato? Tko ti je to zabranio?
  Moj uitelj  nastavi djeak hrvatski  rekao je da to  samo  svinjari pjevaju i da meumurski jezik nije za gospodu.
  A gdje si ti to nauio?
  Ta kod kue meu druinom.
  U Maarskoj?
  Ta  odvrati mali u neprilici  kod akovca.
  A boji li se ti mene?
279
Mali ga pogleda iskrenim okom, zatim ree:
  Znate, onako se ne bojim, ali bi se morao bojati.
  Zato?
  Jer mi je majka rekla da se moram bojati soldata.
  Zato?
  Jer su zli ljudi.
  Zli? Vidi, ja nisim zao. Dao sam ti jabuku. Boji U se?
  Ma ne bojim. I ujo mi je soldat.
  Ujak? Gdje?
  U Turskoj. Tamo su ga odveli Rusi.
  Rusi? Pa ta e ondje?
  Pojest e ga Turci.
  Ah, Turci su zli ljudi.
  Je 1' da su? Imam kod kue staru knjigu, gdje su naslikani Turci, imaju duge brade i velike sablje, i ubijaju svakoga. Tako mi ree i mademoiselle Charlotte.
  Tko je to?
  Guvernanta moja. Vidite, to mi rekla i pokojna baba. Ali moj uitelj mi ree da su dobri ljudi, i uio me uvijek da viem: Bljenek a Torokok!
  Pa zato su dobri?
  Ne znam  ree prostoduno mali slegnuv rameiima. U taj par ozva se zvuni glas gospoe Petrovike:
  Bela! Bela!
Mali ne osvrnuv se, zaleti se niz breuljak put majke, koja je, dignuv se, gledala meu jele. Opazi kapetana, oi im se sretoe. Gospoa uze djeaka za ruku i uminu brzo visokim drvoredom, a kapetan sjedio je svejednako na klupi, gledajui za lijepom udovicom.
IV
Gospoa Petrovika stanovala je u prvom podu kupaline zgrade, upravo na oku. Prozori njenih dviju soba stajahu stranom na proelju kue, stranom bijahu okrenuti na krilu prema gori. Kraj jednog od pokrajnih prozora sjedae mlada udovica, glavu je bila naslonila na finu punu ruku, koja se je izvijala iz irokog rukava domae haljine.
280
Bila se zagledala u goru, zagledala ukoenim okom kao osoba koja nita ne misli, nita misliti ne moe, jer joj je jedina nemila misao otela svu snagu miljenja. Njenim obrazima drhtalo je neobino, ivlje rumenilo, a jednom rukom upala je neprestano iroke ipke odijela. U drugoj sobi otimao se tvrdoglavi gospodii Bela kao divlji konjic mudroj nauci gospodine Charlotte, koja mu je aneoskom strpljivou i suhoparnim glasom utupljivala franceske izreke. Gospoi Petroviki kanda je ta otra franceska rasprava dosaivala. Dignuv se malko, poe k vratima druge sobe i ree odreito:
  Dosta je za danas, mademoiselle Charlotte! Vi ste promukli, Bela nema vie strpljivosti, a mene boli glava. Neobino sam nervozna.
  Kako zapovijedate!  pokloni se guvernanta smjerno, a mladi gospodin provali na te rijei bez obzira iz sobe u zelenu umu da potrai svoga novoga znanca koji mu je redovito davao jabuka i slastica.
  Mademoiselle Charlotte  prihvati iznova udovica  kada dolazi pota po podne?
  U etiri ure, milostiva gospoo!
  etiri ure su minule  odvrati Petrovika pogledav na svoju uricu  molim, pogledajte je li dolo kakvo pismo. Evo ve etvrti dan oekujem vijesti, a jo nema nita. Molim vas, pogledajte.
  Hou milostiva gospoo  pokloni se vicarka i ode. Mlada gospoa koraala je prekrtenih ruku po sobi amo
tamo. Bijae neobino nemirna. Jedan asak zaustavi se kod prozora da pogleda za Charlottom, pa onda poeta dalje. Meutim poe uzgojiteljica do potanske kue, koja je postrance od glavne zgrade stajala. Tu bijae i brzojavna postaja. Vrata ureda bijahu zatvorena, a pred njom motala se hrpa ljudi, eljno oekujuih potu. Debeo solidan trgovac, koji je posve sigurno znao da e danas dobiti doznanicu na pet stotina forinti; mlada crnooka gospoa, tri mjeseca udata, koja je teko oekivala pismo od svoga mua inovnika; blaziran beki burzijanac, pun prstenja, koji nije mogao doekati burzovni iskaz; maarski saborski zastupnik od skraj-nje ljevice, koji se ve veselio kako e novi Pester Journal u uvodnom lanku peruati grofa Andrassvja. U toj hrpi pre-
281
vijao se je i Blau, govorkajui sad s ovim, sad s onim gostom. Nije dodue oekivao ni novaca ni pisma, ve samo svaki tjedan beki humoristiki list Kikeriki, ali zvanje to mu nametnu Engelsbergica, a i vlastita radoznalost, pognala bi ga svaki dan pred potu.
  Prepokorni sluga, milostiva baronice!  pokloni se Blau suhonjavoj blijedoj krasotici dugih crnih uvojaka  jo nisam danas imao sree. Miljah da ete sa obitelju Fekete na Tannenburg.
  Htjela sam!  stegnu baronica svoju beduinu  ali se nekako oblai. Pa Feketeovi-------
  Dosadna kumpanija? Znam.
  I upravo oekujem novu toaletu.
  Ah!  Vraiment? Radujem se unaprijed finoi vaega ukusa.
  A propos  ree baronica  poznajete li onog riana sa debelim nosom koji desperatno na klupi pred potom sjedi?
  Na slubu, poznajem. Novinar. Dva novia za redak, dopisnik petanskih novina. Deperira. Oekuje svoj honorar. Ne moe platiti rauna.
  Ah! Strana situacija! Ha! Ha! Ha!
  Nu on e bar dobiti svoj honorar  nakesi se Blau  ali gledajte onog pristarog gizdelina pod barunastim prslukom sa napoleonskom bradom.
  Da, da, viam ga svaki as. Fiksira cijeli enski svijet kroz svoj monocle. ta je, molim vas?
  ta?  slegnu Blau ramenima.  Ne mogu sluiti milostiva baronice. Poznajem ga. Bio je ponajprije ravnatelj drutva des pompes funbres. Zatim posta glavnim agentom za eksport lijepih djevojaka u Egipat. Sretno iznese glavu iz panda policije. Poslije bavio se kolonizacijom u Braziliju, reklamom  za   novane   zavode,   rasvjetom   sa   elektrinim svjetlom, traio je patenat za poboljanje parikih abica Kriki  pa kad ga redomice svi ti lijepi pothvati izdae  poeo je snovati o nekakvoj velikoj tvornici ljivovice u Sarajevu.
  U Sarajevu! Mon dieu! Ta ondje jo zapovijeda Hadi Loja.
282
  Nita zato. Naa e ga vojska istjerati, taj junak s napoleonskom bradom je kulturna rezerva okupacije.
  Ali molim vas, dragi Blau, ta radi taj ovjek u kupelji, u Schondorfu, kad hoe u Bosnu? Zato dolazi svaki dan dva puta pred potu?
  Ha! ha! Zato je ovdje? Schondorf je udaljen od prijestolnice, vrlo zgodno zaklonite od vjerovnika, koji ga sigurno trae. Zato dolazi amo? Razglasuje da svaki dan oekuje pismo sa tisuu forinti, jer nije dosele u kupelji ni pare platio. ivi na dug. Ali uistinu ne oekuje ni novia, i dolazi pred potu da zavara ljudima oi. Okladio bih se da nema pri sebi ni groa.
  Odvie ste zlobni. Ta gledajte njegov debeli lanac.
  Talmi  nasmjehnu se Blau.
  I prstenje-------
Talmi  mahnu Blau rukom.
  Ali ta e napokon biti?
  Utei e. Ali evo blijede mademoiselle Charlotte! Sta e ta zagonetna slubenica zagonetne gospodarice? Ve etvrti dan dolazi dva puta na potu.
  Pravo rekoste, Blau, i mene to zanima.
  Moebiti financijalna kriza  krenu Blau ramenom  vrlo misteriozni ljudi! Vlastela! Ha! Ha! nisam vidio gruntovnice Petrovikine, ali ako je ima, mogao bih po svoj prilici sraunati da etiri etvrtine njezina imanja pripadaju njoj, a osam etvrtina njezinim vjerovnicima. Imaginarna gospostina. Deset per mese. Talmi! Talmi!
  Vi ste Mefistofeles, Blau. Ah, evo se otvara pota. Sad e razdijeliti pisma. Kako se to tiska!
  Ja u posao obaviti za vas, milostiva baronice, ako dozvolite.
  Molim vas.
  Oh, bit e mi srea.
Vreva navali u sobu potanskog ureda. Za stolom stajae star, dugonos ekspeditor pod carskom kapom kao lav. Iznad velikih oala buljio je nagnute glave u guvu upirui svoje ake o stol.
  Ima l'ta za Mildena iz Bea?
  Nita  otresnu se potar.
  Novine za gospou Seefeld!
283
  Evo ih.
  Molim pismo za Jeanettu Jezernik  moljae inovnika ena.
  Da! Evo! Molim, potpiite povratnicu.
  Nikakva doznaka za mene?  zagrmi ovjek sa napoleonskom bradom.
  Nita  zamuca potar pogledav ovjeka otrije.
  Ali to je strano!  otresnu se krivi Napoleon  zbilja nita?
  Ma nita!  rei e otrije potar, a napoleonska brada umaknu.
  Madame Petrovi? Bosnie?  zapita plaho Charlotte.
  Madame Petrovi? Niks!  zavrti potar rukom.  Monsieur kapetan Petrovi je dobio. Sta ete vi, gospodine Blau?
  Novine za gospou Engelsberg. Paket za baronicu Feldern.
  Evo novina! Evo paketa!
  Hvala lijepa! Sluga!
  Sluga, gospodine Blau!
Drei visoko jednom rukom novine, a drugom smotak, izrinu se Blau iz guve i poloi uz graciozan poklon paket na krilo suhe baronice. Charlotte poe laganim korakom prema kupalitu, a Blau priapnu baronici:
  Petrovika oekuje pismo iz Bosne.
  Iz Bosne? Ah! Hoe li i ona ljivovicu u Sarajevu pei?
  Moebiti joj je nekakav rezervista u teleaku odnio srce u Banjaluku. Ha, ha, ha!
  Vi ste Mefistofeles, Blau! Adieu! Au revoir!
eljnim srcem oekivala je gospoa Petrovika guvernantu. Kad mlada Franceskinja stupi na prag, prui udovica, poletiv prema njoj, obje ruke i viknu bojaljivo:
  Nita?
  Nita    odvrati  Charlotte,   zakrenuv  ramenom,  i htjede dalje govoriti, ali Petrovika poe brzo u drugu sobu, baci se na naslonja i uze, staviv rubac pred oi, gorko plakati, doim je djevojka utei kraj nje stajala, ne smijui izustit ni rijece utjehe.
284
  A ree da e mi pisati, da e mi odmah pisati. Boe, boe!  Slutim na nesreu, na veliku nesreu  progovori udovica kroz pla.
  Madame!  prihvati Charlotte plaho  oprostite da se mijeam u taj posao. Doula sam da stvari vae vojske idu na zlo.
  Kako? Gdje ste uli?  skoi naglo Petrovika.
  Po kupelji prosula se vijest da su Turci u Banjojluci posadu austrijsku posjekli, bolnicu zapalili, sve bolesnike, lijenike i koludrice podavili.
  Gdje ste to uli?  viknu udovica kao iba drhui.
  Gospoe to pripovijedaju uasom, meni to ree gospoa Wilden. Sve mislim da je tu vijest donio neki kapetan koji se zove kao i vi, te je ranjen doao iz Bosne. Na njega je danas stiglo pismo iz Bosne.
  Kapetan Petrovi?  zamisli se udovica, pa e iza toga brzo:  Moda niste pravo uli, moda to pismo ide ipak mene?
  Ne, ne varam se. Potar naroito ree da za vas nita nema, ve za kapetana.
  To nije mogue, opitat u se sama.
Uto unie sluga kupelji, koji je obino raznosio pisma, kad gosti sami ne dooe po njih na potu.
  ta je?  porumenje udovica pismo za mene?
  Da!  ree sluga i prui pismo, koje mu udovica brzo istrgnu:  Vidite, mademoiselle Charlotte, da ste se prevarili.
  Pa je mene potar prevario  ree djevojka i poviri iza ramena na zavitak to ga udovica ve rastrgnuti htjede.  Pogledajte napis, milostiva  nastavi  to pismo ne ide vas, ve kapetana. Sluga ga donese u krivu sobu.
Petrovika pogleda. Da, pismo ilo je kapetana Edvarda Petrovia. Oh, zato nije iao nju taj neznatni papir, koji je doao iz onog nesretnog kraja gdje boravljae toliko mila joj glava! asak je drala oklijevajui papir, zatim ga preda brzo slugi i ree otresito:
  To nije za mene.
  Ah, oprostite, milostiva gospoo  odvrati ovjek  prevarih se. Isto je ime. Ta hrvatska imena ne idu mi nikako u glavu. Sami -ii, -vici. Sluga pokoran.
285
...JtlJI,
Gospoda, stojei nijema, i ne pogleda ovjeka. Ali kad je ve bio na izlazu, trnu se i viknu:
  Priekajte asak!  ovjek se ustavi.
Gospoa sjede za stol, izvadi svoju posjetnicu, napisa hrlo nekoliko rijei, stavi kartu u zamot i, predav je slugi, ree kroz uzdah:
  Molim vas, ponesite to kapetanu Petroviu! Odmah! Odmah!
Drugog dana ujutro pokuca netko na vrata gospoe Pe-trovike.
  Slobodno!  viknu gospoa i dignu se naglo.
U sobu stupi kapetan nosei ruku u crnu svilenu rupcu. Pokloniv se smjerno i ozbiljno, prihvati:
  ast mi je predstavit se vama, milostiva gospoo: Eduard Petrovi, kapetan 53. pukovnije. Pohitih da se odazovem vaemu pozivu, i bit e mi osobita srea ako vam u em posluiti mogu. Oprostite da nisam odjeven posve prema etiketi, no, kako evo vidite, brani mi ranjena ruka da vam se predstavim kako to drutvena pristojnost ite.
  Dobro mi doli, gospodine kapetane  pokloni se gospoa uljudno  izvolite sjesti. Ne treba nikakove isprike, vi ste ranjeni, i veoma vas alim. Uz junatvo nema etikete. Oprostite da vam dosadih, da moebiti ja ne uinih posve po pravilima pristojnosti pozvav vas k meni. Nu nisam mogla drugaije, ne dosjetih se drugomu nainu. Bolno moje srce prinuka me na to, pa uzmite i to  da sam posve strana meu ovim svijetom, niti se marim mijeati u drutvo. Vi pako ste upravo osoba koju sam traila, i koja e me najprije izbavit smrtnih muka.
Kapetan se neto zaudi, ali e odmah na to:
  Ponosit u se, ako moje sile budu jake ovriti, milostiva gospoo, to elite.
  Moram vam  rei  da sam udovica,  vlastelinka.  Ne imam nego sina i brata. Drugi mi je rod pomr'o. Uzgoju svoga sina posveujem svu njegu, moje srce pripada napola njemu, napola mojemu bratu. Vi ete se moebiti uditi da ljubav za dijete usporeujem ljubavi za brata, jer se veli da
je majina ljubav najjaa. Nu kod nas je osobit sluaj. Ja i moj brat blizanci smo, narav nas ue svezala nego to su obino brat i sestra svezani. Ali nije samo to. Oprostite da vam tu o svojoj obitelji priam kojeta, to vas nee nimalo zanimati, ali to neka slui za ispriku moga neobinog vladanja. Moj brat je zadnji muki potomak nae porodice, stare, potene i dine obitelji. Moji roditelji posveivahu za ivota toj zadnjoj grani staroga stabla svu njegu, pasku i ljubav, da, ljubav natoliko da bi mu moda koja druga sestra zavidna bila. Nu ja, njemu blizanka, ne zaviah mu te roditeljske
ljubavi, ja dodadoh i svoje srce, svoju ljubav, jer-------nu
dosta o tom. Roditelji nas blagoslovie i tvrdom vjerom morasmo im se zakleti da se ostaviti neemo, da emo se bratski pomagati, a malo pred smrt ree mi majka: Jeleno! Veli se da smo mi enske slabe, i neka se to govori, ne marim. Ali ti velim da smo jake, vrlo jake, ako u nas pameti ima. Ta slaba enska ruka je nevidljiva arobna vodiljka koja neopa-zice mukarca vodi kroz ovaj ivot. Tvoja ruka neka bude takva vodiljka tvojemu bratu. Neto je goropadan i strastven, mekaj ga, blai ga, budi mu anelom uvarom. Ta on nee nikoga imat kad umrem, a ti ne ima mua, ima samo sina, a uz njega ima za brata u tvom srcu mjesta ljubavi. Svoju ljubav za njega prenosim na tebe. Budi mu sestra, budi mu majka! Malo zatim umre mi mati, i ja sam smatrala njezine rijei svetim zapisom. Odvijeka bijae meusobna ljubav i sloga u naoj obitelji posveenom tradicijom; nema spomena da se koji lan obitelji tomu svetomu patrijarhalnomu zakonu iznevjerio. I mi se drasmo tvrdo toga naela, ja tim vie, jer sam iza smrti svoga mua imala pune ruke posla da uredim nae lijepo, ali zaputeno gsopodarstvo. Pri tom me je pomagao brat, i kako pomagao. Svriv svoje nauke, doe kui. Nije htio biti ni odvjetnik ni inovnik. Ostat u, ree, na rodnoj zemlji, gdje su i moji oci ivjeli, tu u gospodariti. Zato da mjesto jedne naprtim dvije brige, za ivot imam upravo dosta, a vie mi ne treba. Moj brat se vrgo posve u oca, u njegovu staroplemiku narav. Tako ivljasmo sloni. Tad buknu rat, onaj nesretni rat, to ga sto puta pro-kleh, to ga proklinje cijela moja zemlja.  Koja zemlja?  trnu se kapetan.
I
i
I
286
287
  Ta Ugarska, gospodine kapetane  pogleda ga udovica u udu.
  Ah, da! oprostite  odvrati kapetan stisnuv zatim usne  izvolite dalje, milostiva gospoo! Sluam.
  Da!  ree gospoa ee, i lahka rumen osu joj lica  ja proklinjem taj suvini rat, i cijela Ugarska sa mnom, rat koji ne ide u prilog nego naim krvnim neprijateljima Rusima, koji je ucvilio toliko majka, ena i sestara. Oh, i mene ucvili, meni otee mog brata, rezervnog porunika kod enijskog zbora. Nismo se ni imali kada pravo oprostiti. Valjalo je odmah otii u Brod, u Bosnu. Ne mogu vam iskazati koliko da je pri tom suza proliveno, koliko ljutih boli outi srce moje. Brat mi obea da e mi sigurno pisati i javiti o svome zdravlju. Naznaih mu da u na lijeenje amo doi; neka pisma upravi na Schondorf. Tu ekam zabrinuta i tuna dan na dan. Novine pripovijedaju uasnih prizora o toj zvjerskoj borbi, pri svakoj vijesti stine mi krv. Eto se razglasi grozna povijest o pokolju banjalukom. Moda je on ondje bio, moda je i njega zastigla nesrea, jer mi nita ne javlja, ba nita. Oh, gospodine kapetane, da znate kako je to zlo! Mene ubija oajanje. Douh da ste vi doli ranjeni iz Bosne, da ste dakle u bici bili. Miso mi munu glavom da biste mi vi moebiti o njem mogli togod javiti, da li ive, da li strada, da li je moda  jao  poginuo! To me naputi na vas. Oh, znam vi ete se tomu smijati, vi ete to smatrati djetinjarijom, ali ja ne znam drukije pomoi.
  Kako je ime vaemu bratu, milostiva gospoo?  zapita kapetan mirno.
  Ferdo Gabeli  ree gospoa brzo  poznajete li ga moda?
  Ne poznajem, aliboe, milostiva gospoo, nisam ga uo u vojsci. Va gospodin brat bit e valjda u drugom zboru. Ta da! Ne rekoste li prije da je kod Broda preao preko Save? Va brat stoji dakle pod Filipoviem, a ja sam kod Kostajnice preao pod vojvodom wiirtenberkim.
  Dakle i tu nema nade!  klonu mlada gospoa i spusti ruke u krilo.
  Ne recite toga  odvrnu kapetan  ako i ne znam, ali mogu saznati.
  Da moete saznati? Kako?
288
  Va brat nije valjda imao kada pisati. Vojska je dole uz neprestane bitke napredovala do Sarajeva, a danas bije se moda ondje ljut boj. Mi vojnici, kad smo na maru, ne imamo kad misliti na pisanje, ma nam osobe i kako drage bile kojim pisati elimo. Nu ja imam kod vojske znanaca, puno znanaca. Imam prijatelja u Zagrebu, u Brodu, kod Fili-povieve vojske, koji e mi sigurno javiti boravite vaega brata. Prepustite to meni, milostiva gospoo, ja u se za to pobrinuti i jamano vam prije dobaviti vijest nego ma koji potarski ili brzojavni ured.
  Vi biste mogli, vi biste htjeli?  dignu se gospoa vedra lica i uhvati asnika za ruku.
  Hou, na moju potenu rije  nasmjehnu se kapetan  ja hou, ja u to uiniti tim radije, jer mogu olakati boli lijepe gospoe koja nosi isto prezime kao i ja, koja potjee moda iz iste zemlje, iz istoga naroda kao to i ja.
  Ah, da, i vi se zovete Petrovi,  primijeti gospoa umiljato  eto vrlo udna sluaja, a to je udnovatije, vi ste Hrvat-------
  A vi, milostiva gospoo?
  Maarica.
  Ta da, mal da ne zaboravih.
-  Ah, razumijem. Vam je moebiti ao da vi, Hrvat, morate viteku slubu iskazati dami naroda koji drugaije misli, drugo eli negoli vai zemljaci, koji rusku pobjedu kod Plevne proslavie rasvjetom. Znam da ste i vi dandanas zaneseni za okupaciju Bosne i Hercegovine.
  Krivo me sudite, milostiva gospoo. Kad je rije o tom da koga utjeim, razveselim, da komu pruim pomonicu ruku, nikad ne pitam ijeg je roda, ije li kue. To bi se protivilo momu zvanju, kojemu je svrha obrana, a protivilo bi se i karakteru mojega naroda, hrvatskoga naroda, koji nije tvrda, nemilostiva srca. Ja dakako mislim o Turcima kao sav moj narod, i ponosim se tim miljenjem, jer se nipoto ne slaem sa usklicima vae mladei koja je softe strastveno slavila, niti maarskih dama koje su se klanjale odrpanim derviima; ali ja sam Petrovi, moj otac je tukao Turke, moj djed ih je tukao  pa i ja, i moja je obitelj stara i plemika, bila plemika prije negoli postasmo krajinici; ja se toj tra-
19   Kanarineva Ljubovca
289
i .
diciji neu iznevjeriti, dapae sam sretan da sam za tu misao prolio krv.
Kapetan govorio je rijei plamenim zanosom, njegovo oko sijevalo je osobitim arom, a mlada gospoda gledala je u udu junaka, koji se ujedanput prenu i mirno nastavi:
  Ali oprostite. utimo o politici.
  Ah, razumijem! Politika ne tie se ena, htjedoste rei.
  Nipoto  ree ozbiljno kapetan  kad ene imaju razuma i razbora, kad su jake biti domorotkama svojega plemena, zato ne bi smjele misliti i utiti o domovini, o politici; ali s vama, milostiva, neu da govorim o politici-------
  Jer valjda ne imam razbora, jer ne imam osjeaja.
  Nije to. Iz naega razgovora uvjerih se da u vas ima i jedno i drugo.   Nu priznajte sami nas dijeli jaz, rekao bih neispunjiv jaz, vi ste valjda zaneseni za Kouta-------
  Dakako!  planu ena.
  A ja za Jelaia  odvrati kapetan mirno.
  To se dakako ne slae nimalo  potvrdi Petrovika.
  Eto vidite! Nisam rad s vama se svaati, a kraj nae estoke naravi dovela bi nas politika bez sumnje do svae, ja ne bih imao prilike iskazati vam slubu i liio bih se sree vaega poznanstva.
  Toga nipoto ne elim  odvrati gospoa udvorno.
  Tu smo u kupelji, na neutralnom zemljitu, gdje se skupljaju ljudi svih naroda, raznih elja, tu promatraju samo plavetno nebo.
  Treu boju vae trikolore  doda gospoa poneto zlobno.
  I zelenilo uma, treu boju vae  maarske trikolore; a svi ti ljudi ostavie svoju politiku kod kue, te samo pripovijedaju kako je narav krasna. Ne govorimo dakle o politici.
  Ne govorimo o politici  kimnu gospoa.  Ali neto ipak. ta ono rekoste? Mi da smo jednoga plemena, jedne zemlje. Kako to mislite?
  Miljah tako, prevarih se. Ja se zovem Petrovi.
  I ja se zovem Petrovi  odvrati gospoa  razumijem.
  Nije samo to  opazi nehajno kapetan,  va predikat po muu je de Zagorje, a po obitelji de Lipnik.
290
  Pa?
  To u maarskom jeziku nita ne znai, a u mojem je razumljivo.
  Ne znam, ali ja sam Maarica.
  Pa velite: Eljen Kossuth!
  Da, a vi ste Hrvat.
  I velim duom i tijelom: Slava Jelaiu!
  Ne govorimo o politici,  pokloni se gospoa.
  Da, ne govorimo o politici. Va sluga, milostiva gospo! Do vienja!
  Do vienja!
VI
Da je kapetan Petrovi bio kod gospoe Petrovike u pohodima, nije dakako moglo ostati tajnom. Poput munjevne vijesti raznio se glas po svoj kupelji, a kolporter bijae tim glasovima Blau, komu je komorkinja tu vanu novinu priopila bila. U kupelji ne treba nego dvadeset i etiri sata da svaki sljednji gost sazna i za najtajniju misao koje osobe, i svakoj, ma i najsitnijoj sitnici priivaju se toliko udne i smione kombinacije da se ovjek kojega se tiu upravo prepada. Nije udo da su kombinacije o kapetanu i udovici neobinije bile nego kod drugih ljudi. I Petrovi i Petrovika ne mijeahu se nimalo u ostalo drutvo, odbijahu se pae demonstrativno od njega. Te dvije osobe kanda su dakle van zakona stajale, te dvije osobe kanda nisu zasluile nikakova pardona od hrlih i otrih jezika. Svakako je cijelo pitanje eti gospoe Engelsbergove zadavalo mnogo muka. Peklo je konstablera da sva hitrina, sva pomno ureena pijunaa nije mogla skinuti one romantike tajanstvenosti kojom se zaklanjahu imenjaci.
  Bogzna zato se tue od drugih?
  Ja bih ipak rado znala njihovu tajnu.
  ta bi to biti moglo?
  ist posao nikako nije.
  Moda stari grijesi?
  Moda mu i ena, pa toga ne smiju pred svijetom rei.
19*
291
  Nije li moda mladi gospodii Bela neta nalik na kapetana?
  Hm!  Po oima, po kosi kanda su slini.  Crni su obojica.
  Molim vas, isto ime!
  Bit e valjda zemljaci.
  Ah, ta ona je Maarica, on je Hrvat.
  To pripovijedaju svijetu. Bogzna je li istina.
  Pravo velite, mogla bi biti varka.
  Da zabaure svoje grijeno openje.
  Bilo to mu drago, tu postoji tajan savez.
  Ja sve to drim za rendez-vous.
  Pa vi o tom dvojite! Znala je ona da e kapetan amo doi. Jer radi sebe nije dola. Ta zdrava je.
  Samo da znamo s koje bi strane navalili?
  Da, u tom grmu zec lei.
Tako je srdito evrljala vjerna eta konstablera po perivoju, kod kave, u salonu, u restauraciji, svuda  uvijek, a srditost izvrgnu se napokon u bijes kad opazie da je kapetan vie puta po perivoju sa udovicom etao.
Jednog jutra pridrui se kapetan na oigled cijelog opinstva u velikom drvoredu udovici, koja ga vrlo laskavo pozdravi. Oboje pooe, ne marei za aputanje svijeta, sjede-eg s obih strana aleje, dalje, te idui tako dooe na breuljak, na kojem je stajala otvorena kolibica od bijela brezova granja.
  Ne bi li malo sjeli, gospodine kapetane?  progovori udovica  ja sam se barem itavo umorila, a vidik je odavle upravo divan. ovjek moe cijelu dolinu pregledati.
  Sve po vaoj volji  pokloni se kapetan i spusti se na klupu, a za njim i gospoa.
  Jo nikakvih vijesti?
  Jo ih nema  odvrati kapetan.
  Boe, boe! mene ubija skrb. Ja slutim na zlo  ree Petrovika, a suza joj skoi na oko.
  Utjeite se  ree junak blago  Sarajevo, ognjite ustanka, je palo, Filipovieva vojska unila je u glavni grad Bosne, sada emo dakle skorim dobiti vijesti o vaem bratu. Da slui kod koje pukovine, mogao bih dakako lake pogoditi gdje stoji. Ali asnika enijskoga zbora tee je nai, taj
292
vam je danas ovdje, sutra ondje, as kod jednog, as kod drugog odjela vojske.
  Ah, ako ga je zastigla nesrea!
  Ne bojte se, milostiva gospoo, ja sam pomno prouio sve iskaze mrtvih i ranjenih, ali ime vaega brata ne na-oh, pae nijednog asnika od enijskog zbora.
  Niste zaista, niste, kapetane?  zapita upola veselim glasom udovica  ne varate li me moda? Nemojte, ako boga znate! Ogrijeili biste duu. Ja u vaim rijeima nalazim utjehe, ja vam sve vjerujem, i bilo bi strano da ne govorite istine.
Kapetan kanda tih rijei uo nije. Neprestano gledae u ruku lijepe gospoe, u prsten peatnik, koji je na srednjem prstu ruke stajao.
  Istinu! Istinu!  odvrati kapetan kao iz sna  vjerujte da vas za istinu prevariti neu, ali rei bi da mi ne plaate milo za drago.
  Kako to?  zaudi se Petrovika.
Kapetan ne odgovori nita upirui neprestano oi u prsten. Gospoa se nekako zbuni. Nehotice svrnu i ona okom na svoj prsten, dignu oi i pogleda kapetana.
  Vi promatrate moj prsten?
  Da!
  Molim vas zato? Ali ne! Recite mi prije na to smjera va ukor da vam toboe ne govorim istine.
  Na tu misao dooh, promatrajui va prsten.
  Ne razumijem te zagonetke.
  A ja vam je ne smijem odgonetnuti.
  Zato, molim vas?
  Ta ja vam ne smijem govoriti o politici.
  A jeste li se zbilja svoga obeanja drali?
  Na svaki nain.
  Pardon! Ne vjerujem.
  Ne shvaam vas, milostiva gospo; sluaj nas svede, rei u sretan sluaj, bar po mene, jer mi dade priliku upoznat se s toliko odlinom i duhovitom gospoom, koju krasi visok, naobraen duh. Nae se mnenje i osjeanje razilazi daleko, nee se nikada sastati, ali zato urodi nae poznaistvo meusobnim tovanjem.
  I pravo mislite.
293
  Da tu lijepu slogu ne muti ni najmanja sjenka, obeasmo da se neemo dotaknuti one toke koja bi nas raz-vaditi mogla.
  To je sve istina.
  Vi mi dozvoliste da boravim pokadto u vaem drutvu.
  Koje mi je vrlo milo.
  A jesam li, boravei uz vas, ikada spomenuo nesretnu politiku?
  Niste nikada.
  A opet me bijedite?
  I punim pravom.
  Molim, razjasnite mi to.
  Hou. Vi ste, gospodine kapetane, vrlo opasan kor-te. Razumijete li tu rije?
  Dakako. Ali ja korte?
  Rekoh vam, vrlo opasan. Meni niste govorili o politici, ali mojemu djetetu.
  Djetetu o politici! Oprostite, to je paradoks.
  Nimalo. Djeak je zbunjen. Ne vjerujem da imate na svijetu boljeg prijatelja od moga Bele. Da ga ne pustim k vam, plakao bi od alosti.
  Ali molim 
  ekajte. Vi toga djeaka uite kojekakve pjesmice u jeziku vaem, u hrvatskom jeziku. Kad je kod kue, vazda ih pjeva.
  Zbilja pjeva?
  Da, na primjer pjesmicu o Kosovici. Gotovo je umijem napamet.
  Vi?
  Ja!
  Pa je razumijete?
  Kako ne bih  to jest, onako, po smislu. Vi mi hoete pohrvatiti dijete. Ta ve sad govori da je njegov petan-ski uitelj o Turcima lagao, da sve Turke istjerati treba.
  A razumijete li, osjeate li pjesmicu mojega pjesnika, pitam vas i opet, milostiva? Oh, vi ju razumijete i predobro, vi ju i osjeate, ali vam je ao da je hrvatski pjesnik govorio istinu, koju u dui priznati morate, ali se stidite priznati je pred svijetom.
294
  Gospodine kapetane!  planu udovica.
  Ne srdite se, molim vas, milostiva gospoo, ja velim posve iskreno da sam pravo radio, obraajui vaega sina na hrvatstvo.
  ta e mojemu djetetu to hrvatanje? Kojim pravom to inite? to vas ponuka na to?
  Va prsten.
  Moj prsten?
  Da. Vi poslaste svoju kartu. Zamot bijae zapeaen crvenim voskom, u vosku utisnut grb. Zaudih se nemalo. Lav koji jednom pandom dri sablju, drugom tursku glavu, a pod njom u pola grba polje sa kockami.
  To je grb moga mua, koji je evo u mom peatniku urezan.
  Pogledajte moj peatnik, milostiva gospo  ree kapetan, pruiv joj svoj prsten.
Gospoda uze peatnik, pogleda ga, porumeni i ne ree nita.
  ta mislite, milostiva gospoo?
  Isti   grb    odvrati   Petrovika  smeteno,   povrativ prsten.
  Razumijete li tu zagonetku? Gospoa ne odgovori.
  Oh, vi je razumijete, to vidim na vaem licu. Ja u vam rei to sad mislite. Obitelj vaega mua, obitelj moja, dvije su stare grane istoga plemena. Davno je tomu da su se razdvojile, ali jednaki im biljeg osta, jednaki korijen, korijen duboko usaen u hrvatskoj zemlji. Ne umijete li itati te stare biljege?
  Ne   razumijem   heraldike      odvrati   Petrovika smetena.
  Ah, te kocke, to su znakovi moga naroda, preko koga sudbina baca od mnogo vjekova po krvavu tlu nestalne kocke, ali iz te krvave zemlje niko je jedan lav, junak, jedan od naih praotaca koji si zaslui plementinu u svetom ratu za slobodu doma, u ratu na nevjeru, na Turina. Po tom postade slavan rod, komu pripadate sad i vi, va sin, komu pripadam ja. Vi se tim znakom ponosite, on je vaa dika  ali jao, zaboraviste gdje vam nikla dika, gdje ponos.
295
  Gospodine kapetane  odvrati ena druim glasom
  ta me salijetate? Pradjedovi moga mua dooe moda prije vie vremena iz Hrvatske, k tomu nisam ja nikla iz obitelji Petrovi.
  Znam, ali odgovorite mi na jedno pitanje, odgovorite na svoje potenje.
  Hou, na moje potenje!
  Jeste li vi poznavali svoju babu, svoga djeda?
  Jesam.
  Recite mi po dui kako su ti poteni starci molili boga za zdravlje svoga milog potomstva, za vas, svoju unuku?
Gospoda zaariv se ivo, gledae mue pred sebe.
  Odgovorite mi, milostiva gospo.
  Vaim jezikom, istina je  istisnu udovica.
  Mojim? Mojim? Zar ne vaim? I zato ne vaim?  ree kapetan strastveno.  Oh, recite, mojim i vaim, recite, jezikom naih praotaca, to ga je samo hin, nenarav zavrgla za tui sjaj, za tue gospodstvo. Ja kriv ako vam usne nijesu aptale prvi put tim zavrgnutim jezikom gospodnjevu molitvu, ja kriv ako se nijeste prvi put smijali, prvi put plakali tim jezikom. Ta sve oko vas, i gospoda i puk, i sveenici i svjetovnici, sve vam se u prvim danima vaega ivota ozivalo
tim jezikom, hrvatskim jezikom-------jer, jer, jer je to glas
vae krvi, jer ste Hrvatica.
  Ja!  kriknu gospoa zarumeniv se, i skoi na noge
  ne, ne, ne, kapetane, nikad! Nekad moda da, u staro vrijeme da, sada ne, nikada ne! Kad prestah biti djetetom, kad se moj um prosvijeti, nauih tovati i ljubiti narod, komu pripadam  maarski narod. Njegov me ponos probudi na vei ponos, njegovo me rodoljublje oara, njegova postojanost me okrijepi, njegove sjajne vrline odsijevnue u mojim oima, u mojoj dui. Oj, da ste vi prouili arke stihove Pe-tofyja, koji potresuju ljudsko srce!
  Proitao sam ih! Potresoe i mene.
  Pa?
  Divih se Maaru, ali ostah Hrvat.
  Da vi znate za junatva Nikole Zrinjskoga, Juriia, za divno portvovanje Jelene Zrinjske!
  Znam, ponosim se time, jer to bijahu Hrvati.
  Hrvati! Hrvati!  izvali gospoa na njega oi  vi se valjda alite, gospodine kapetane! Jesu li mogli to biti Hrvati? Ne zamjerite. Da, ja znam taj jezik od djetinjstva, ja ivim meu tim narodom, moda ima u meni te vae krvi. Ali gdje su vam vai junaci, gdje vai kraljevi, gdje vaa knjiga, gdje vai karakteri, gdje vam je jedan Kout? Vi ivite samo u kukavnim seoskim kuicama, vae pjesme pjevaju samo prosti pastiri. Tko vas poznaje u svijetu  tko?
  Oh, da! gospoo  odvrati strastveno kapetan  pravo rekoste, tko nas poznaje, tko? Da, poznaju Hrvate e-reane, strah svijeta, jer su nosili crvene kabanice. Tko da nas poznaje, kad na narod gubi takove keri ko to ste vi, kojih je korist, slabost, tatina zavela na krivi put. Recite kako se je zvao Petofv, kad je ostavi oinsku kuu? Petrovi kao to vi, kao to ja. Recite kako pia Petar Zrinjski, prije nego e poi na stratite, svojoj eni? Hrvatski je pisao uoi smrti. Je 1' to Maar bio? A va Kout Lajo! Vi znate maarski? ta znai u maarskom Kout? Nita. ta znai u hrvatskom? Vi znate to je kouta crnooka. Da, ja vam velim, taj slavljeni Kout doe kao mladi u kuu poznate mi obitelji u Budim, taj mladi slovaki Kout nije znao nego maarski natucat u kui gdje je od milosti dobivao hranu, on se odmetnuo od svojega stabla  i posta Maar! Oh, da, mi stanujemo u priprostim kuama, naa pjesma ori se samo po zabitnoj umi kao tuna pjesma kosovice  pa jer smo maleni, pa jer nas ne resi ni srebro ni zlato, zato da se odvrgnemo od majina mlijeka? Oh, gospoo, u vas je um velik, zato nemate srca?
  Ja da nemam srca?  planu Petrovika.
  Nemate. Samo tatina ide za sjajem i napravom, samo tatina bjega od skromnog oinskog krova, trai u sjajnom tudinstvu utoita, ali pravo ensko srce nalazi plemen-tinu svoju u prijegoru, i tim prijegorom, tom rtvom uzvisuje, oplemenjuje kolijevku svoju i trai svoj spas u talici betlehemskoj, a ne u zlatnom predvorju hrama jerusolim-skoga. Velik pjesnik ree: eno! tvoje ime je ,slabost'! Ali ja vam velim: poniznost, krotkost enskoga srca je najjaa sila ovoga svijeta. Malo je junatvo boriti se uz jakoga, neodoljiva slava junatvom voditi slaboga u boj.
296
297
  A ja da sam slaba, bez srca, nejaka prinositi rtvu?
  Da.
  Vi ste demon, demon, kapetane! Pustite me. Vruica me uzjari.  I hrlo ostavi gospoa asnika.
VII
Gosti ne vidjee due vremena Petroviku sa kapetanom. I on je iao sam po perivoju, a i ona. Bilo je pae vidjeti da se jedno drugomu navlas ugiblje. Uope je udovica rede izlazila. Kao to je sve drutvo Engelsbergove acnulo dokraja, kad bjee opazilo da kapetan i udovica zajedno idu, tako probudi jo vema radoznalost brbljivaca taj nenadani preokret, to sistematino ugibanje. Blau je zdvojno upao svoju koteletnu bradu, njegova diplomacija bila se nasukala na blato, njegova pamet bila je posve otupila. Mrka lica, oborene glave, sloenih straga ruku letio je kroz visoke redove jela pomamnim korakom. On, koji bijae na neki nain gospodar situacije, koji je poput Edipa rijeio zagonetku me-umurske Sfinge i tajanstvenog kapetana tolikom genijalnom lakoom da se sam okrutni konstabler enskoga spola klanjao njegovoj domiljatosti  on je sada ostao na cjedilu. Pred njegovima oima razvija se neumoljiva logika ina, ali kako, ali zato, ostaje mu tajna; pa ma kako premefao u svojoj pameti, nigdje nije bilo izlaza iz tog labirinta; gdje god je pokucao, vrata ostae zatvorena njegovu oku. Bilo mu je pri dui kao gdjekomu diplomati koji misli da je u svojoj ruci skupio sve najtanje niti politike, pa napokon, na veliko udo svoje, po nenadanim zgoajima opazi da je bio samo koija tuih, njemu neprijaznih ideja. Engelsbergovici uklanjao se kao ivoj vatri. To bijae njegova obina taktika kad je bio u neprilici, kad nije nita znao.  Sabirem se u samoi, snujem ratnu osnovu! Iznenadit u vas historijskim inom!  znao bi on rei skupiv obrve. Tako je nekog dana zdvojan zaao u umu. Teka melanholija svali se na njegovu duu, i sumornim okom buljio je u fini, bijeli pijesak umske stazice kao da ovdje koju zdravu, dosjetljivu misao trai. Sve dalje i dalje zae u umicu, sve uzbrdo letio je jadni talmi-baron. Sad doe na vrak, odakle se iz u-
298
mie moe pregledati cijeli kraj, ogromno valovlje tajerskih gora. Uzdahnu. Tu je bar slobodan, tu siguran, tu moe slobodno razmiljati o svom idealu, do kojega je mogao doi samo pomou okrutne Engelsbergovice.
  Gospodine  Blau!    zakrijeti  ujedanput  pronicav glas.
Blau zadrhta. To je ona. Demon njegova ivota, to je konstablerov glas. U prvom hipu stisne od silne prepasti oi kao dijete koje misli da ga nitko opaziti nee. Zmirke ih opet pootvori i opazi gospou Engelsbergovu gdje, zaklonjena ljeskovim grmom, sjedi na klupi, mirno puei svoju cigaretu. Blau nasmjehnu se sladogorko, poe ponizno prema kon-stableru i pokloni se duboko.
  Oh, dobro jutro, milostiva gospoo. Koja srea  Stara ena promatrae smijenu  sliku  malenog  smete-
njaka ironinim okom. Odbijajui dimove svoje cigarete, utila je jedan asak, zatim prihvati vrlo otrim glasom:
  Ne brbljajte, gospodine Blau, vi znate da toga ne trpim.
  Ali molim----------
  utite! O kakvoj srei govorite?
  Ali zaista----------
  Vi me oito izbjegavate. Vi niste za ni kakav posao. ovjek mora se ak amo popeti na to roite koza da meu ljeskovinom i paprati nae finoga diplomata talmi-barona.
Mali se Blau ljuto zaari.
  Vi me vrijeate, milostiva gospoo, toga nisam zasluio. I ne vjerujem da ste radi mene doli amo.
  Je 1'? I vama se to smijeno, nevjerojatno ini da se ja zbog vas toliko muim. Pravo rekoste, vi toga niste zasluili. Luda sam bila. Da, radi vas dola sam amo.
  Kako to?
  Radi vae enidbe.
  Radi moje enidbe?  poinu se Blau uvis, i kote-letna brada poe mu radosno podrhtavati.
  Sjednite amo!  zapovjedi konstabler otro.
  Na vau zapovijed!  ree Blau zanjihav se da su se skutovi njegova kaputa po zraku razletjeli. I sjednu.  Oh, vi ste zlata vrijedni, milostiva, od vas bi mogao ovjek kovati cekine.
299
  utite, rekoh vam. O vaem idealu govorit emo kasnije. Prijeti vam velika pogibelj.
  Pogibelj? ta je pogibelj?  skoi Blau, problijediv, na noge.
  To ete uti.
  Molim, kaite mi----------
  Ponajprije da svrimo svoje raune.
  Raune? Jesam li vam togod duan?
  I te koliko. Vi mi se ugibate. Zato? Blau zauti.
  Zato?  ponovi otrije konstabler.  Vi ne odgovarate. Na vaem licu vidim da utite svoj grijeh, svoj preveliki grijeh. Vi ste mi duni pokornost, slijepu pokornost, vi ste od mene dobili zadau, pa je nijeste rijeili. Vi ste nemarni. Meni je stalo do toga da taj vor sa maarskom udovicom razrijeim. Uvrijedila me je. Ponudih joj svoje drutvo. Odbila me, impertinentno odbila. Moram joj se osvetiti. Kapetan i ona nisu roaci, ali rei bi da su ljubavnici.
  Kako to znate?  nauli Blau u udu desno uho.
  Kako to znam, slijepi ovjee jedan: prije su hodili zajedno, sad ide svako za sebe. Po svem se vidi da su se posvadili.
  Da, to se vidi.
  Dakle su prije morali sloni biti, neki tajni vez ih je vezati morao.
  I ja bih rekao.
  Jer, molim vas, puki znanci, inae ravnoduni, nee se posvaditi, jer nemaju ni razloga ni prilike.
  To je istina.
  Ljubavnici, kako znate, posvade se samo na jedan asak, pa se opet pomire. Ta vi me ne sluate, vi buljite u zemlju.
  Ali moja enidba, moja enidba! Pogibelj!  uzdisae Blau.
  E, pa zbogom! Ja s vama nemam vie posla.
  Molim, oprostite! Ostajte, milostiva! Mogli bi se opet pomiriti, rekoste. Vidite da pamtim vae rijei.
  Dobro! Ali ja vam velim da se ne smiju pomiriti, da se to prijateljstvo dokraja razvrgnuti mora.
  Pa dobro! Neka se razvrgne! Ja se tomu ne protivim.
300
  E, to nije dosta, dragane moj, vi morate izraditi da se taj ljubavni savez raskine.
  Ja?  skoi Blau na noge.
  Da, vi.
  Ali oprostite, kapetan Petrovi----------
  Staje?
  Kapetan Petrovi je oficir, ima sablju. A ja nisam nikad imao sablje u ruci.
  Kako ste na to doli?
  Tako: ili kapetan ne ljubi udovice, ili ljubi. Ako je ne ljubi, ne treba raskidati, jer je sam raskinuo. Ako je ljubi, nee je prestati ljubiti, i tko se umijea u njegove poslove, dobit e batina, boga mi, batina.
  Ah, to to govorite?
  to govorim? Ja znam to govorim. Kapetan je otar, ve je posjeko nekoliko baibozuka. Mislite vi da i ja hou biti takov baibozuk? Ne. Neu biti baibozuk  ja sam Edmund Blau, ja sam miran ovjek.
  I penzionirani otar!  planu konstabler  vi ete uvijek ostati pri svom kalupu, kako Nijemac kae.
  Molim, molim-------
  Vi neete?
  Neu.
  Pa se neete ni eniti.
  Ali milostiva, milostiva! ta vi tu od mene traite? Ja sam nesretan ovjek. Ja u izgubiti glavu.
  Vi zbilja neete.
  Eh! Hou! Hou! Pa nek me odnese bijes!  bjedo-vae Blau  ali kako, kako? Ja sam glup, strano glup!
  Kako?  odvrati konstabler  to je, prijatelju, va posao. Da sam ja mukarac, da mi moja enska suknja ne brani javno mijeati se u sve, odavna bih ja tu zagonetku rijeila bila. Ne klonite meutim duhom, niti se ne bojte kapetana. Ja u vam biti na pomoi.
  Ali, milostiva gospoo  opetova Blau u pola plaa  ja sam u novije vrijeme glup, strano glup. U mojoj glavi nema ni jedne pametne misli. Ideja! Ideja! Carstvo za ideju, kako danski kraljevi Shakespeare veli.
  Kako Shakespeareov Rihard trei veli,  doda konstabler porugljivo  vi ste, dragi Blau, zbilja izgubili glavu.
301
Utjeite se, mozgajte, ogledajte se u drutvu, jer s neba nee vam ratna osnova pred noge pasti. Vi ete sigurno to pametna smisliti kad vam rijecu reknem. Valjda moete pomisliti da u mladih novaka poneto straha ima kad treba prvi put juriati na neprijatelja. Svakako bi radije natrag negoli napred.
  A  to je pametno,  vrlo pametno   potvrdi  Blau glavom.
  Ali za novacima obino namjeta voa starije ete, topove i husare. Tu dakle povratka nema. Novaci idu hoe nee napred, i nuda ih stvara najveim junacima.
  Molim, milostiva  ispravi se Blau bojaljivo  vi mislite da sam ja novak, a molim, tko su topovi i husari?
  Vaa enidba, va ideal, vaa srea, koja o mojoj volji visi.
Blau poeo je vrlo zlovoljno neto gutati. Njegov engleski eir pomicao se neprestance amo i tamo. Napokon iz-lanu:
  enidba! enidba! ta moja enidba! Jo nisam itao da je husar isto to je ideal.
  Rei u vam cijelu istinu. Ja vrlo dobro znam da ste se strahovito zablenuli u ker gospodina Mevera, u crnokosu Irmu.
  Ah, Irma, Irma!  izvrati Blau oi  koliko delikatna osoba!
  Dobila sam pismo. Veeras povratit e se Meverovi iz Graca u Schondorf.
  Povratit e se! Oh, sretan li sam!  skoi Blau i porinu u znak svoga zanosa lijevu aku u zrak.
  Ne veselite se prerano. Sjednite!
  Sjedim, sjedim  uzdahnu Blau, spustiv se na klupu.
  Vama prijeti velika pogibelj. Irmu zavolio je trgovac iz Bea, gospodin Mullhauser.
  Mullhauser?  zastrepi Blau i doda hrlo:  Koliko postotaka nosi mu glavnica? Je 1' protokolirana tvrtka? Radi li na burzi?
  Toga svega ne znam, dragi Blau, ali znam da je Mullhauser solidna kua, i da mu je gospodin Meyer prijatelj.
  Ako je njemu prijatelj, onda je meni neprijatelj, jer sam ja Mullhauseru neprijatelj. Vi me danas ubijate, milo-
302
tiva gospoo, ja sam nervozan, i koliko mi je kupelj pomogla, toliko e mi vaa tortura odmoi, i tako sam badava po-tratio pet sto forinti austrijske vrijednosti, to jest kamate od deset tisua forinti, raunajui pet po sto. Imate li duu? Kako ete mi tu tetu naknaditi?
  Vi ste strano brbljalo, Blau. Vi ete me uiniti nervoznijom nego to jesam. Ja imam pouzdan lijek protiv Mey-erovog nauma, ja ga drim na uzici. Bude li moja volja, on e napustiti prosca i dat e Irmu vama.
  Kaite, kaite mi tu medicinu, milostiva!  zaleti se Blau.
  Valjda nisam poludila  udari Engelsbergova u glasan smijeh  to je sredstvo tajno, a da vam ga odam, ne biste ve bili mojim sunjem, dragi Blau. Meni va pakao treba, silno treba. Birajte dakle. Ili ete pomoi raskinuti ljubav udovice i kapetana pa dobiti Irmu, ili u ja proglasiti da ste bankrotirani postolar pa e je dobiti Mullhauser. Razumijete li sad to su topovi i husari? Hoete li napred ili natrag?
Blau otirao je arenim rupcem znoj sa svoga ela i puhnu dva, tri puta u zrak. Zatim e tronutim glasom:
  Milostiva gospoo! Prije no odgovorim na vae tiranske predloge, odgovorite mi po dui na moja pitanja.
  Pitajte!
  Je li Meyer solidna tvrtka?
  Vrlo solidna.
  Koliko ga cijenite?
  Sto pedeset tisua i vie.
  Koliko djece?
  Troje.
  Dakle na jedno pedeset tisua forinti?
  Najmanje.
  Koliko je kod Kracha izgubio?
  Nita. Vrlo je oprezan.
  Njegovi papiri?
  Sjeverna eljeznica, Dunavsko drutvo, rasteretnice.
  Nita turskih sreaka, Lavov-Crnovike eljeznice?
  Ni govora o tom. Pae trokatna kua u Beu.
  Osigurana?
303
  Dakako. Imanje u Ugarskoj, parna pilana u gornjoj tajerskoj.
  Irmo! Irmo! Ti si zlata vrijedna  uzdahnu Blau  ja sam va, milostiva, potpuno va, evo vam ruke. Niti e biti udovica kapetanicom, niti kapetan vlastelinom. Novaku ne treba topova i husara, on e bez toga napred, i pobijedit e.
Dok je Blau u umskoj samoi kovao sa Engelsbergovom urotu, sjedila je gospoa Petrovika sama kraj prozora svoje sobe, gledajui u zemlju pred sebe i razmiljajui to se zadnjih dana zbilo. Brinomu iekivanju, zdvojnoj tjeskobi koju probudi u njezinu srcu ljubav za brata, pridrui se jo strano, nepojmivo uvstvo koje ju uznemirivae od zadnjeg sastanka sa kapetanom Petroviem. Sto puta kanda se po-kajala da ju je sluaj sveo s tim udnim ovjekom, ali u isti as uminu jedva niklo kajanje. Udovica morade pae priznati da bar nema pametna razloga iskiviti se na junaka koji je rijetkom iskrenosti svoj karakter, svoje miljenje i osjeanje iznosio na vidjelo. Ali ta hoe taj ovjek, ta?  pitae se sto puta. Nita!  odgovori sama.  Zar je on mene traio, meni se nametao, kako obino biva u kupelji? Nije. Kriva sam tome ja, i samo ja. Nisam li ja zaboravila onu stegu koju eni nalau drutveni obiaji? Nisam li mu ja pisala? Bilo je dakako radi moga brata, radi ljubljenoga brata. To je mojemu vladanju kakva takva isprika. Pa nije li se mojoj molbi odazvao vitekom udvornou i revnou? Zato da ga krivim, da ga bijedim? Kojim pravom? Poslije je ee bivao sa mnom. Slutim da su tome prigovarali brbljivi jezici. Imam li se plaiti toga brbljanja, kad mi je savjest mirna? I posvadismo se. Zato? Radi politike. Hoe da me prekrsti Hrvaticom, mene? ta mi je sve govorio, govorio zvunim, jasnim glasom koji e lako prevariti ovjeka. ta mi je ono govorio? O mojoj obitelji, o svojoj obitelji, da. Jest neta istine u tom, jest. Ali ne, ne, ne! To je ludo! To nije mogue! Sve moje osjeanje protivi se tomu.  Udovica poleti do glasovira, koji je u drugoj sobi stajao. Plam-teeg lica tisnu svoje fine prstie na glatke tipke, i burno izvinu se iz njih bujica Rakocvjeva pohoda. Gospoa odmaknu ruke od glasovira, uzdahnu. I spusti glavu. Bogzna o em je mislila?  U talici betlemskoj, a ne u zlatnom
304
predvorju hrama jerusolimskoga, ree on  apnu udovica pred sebe. Polagano dignu desnu ruku na glasovir, i nehotice tiho, tihano prebirahu prstii skromnu hrvatsku pjesmicu: Narodi se kralj nebeski! tiho, tihano kao da uje um vode iz daljine. U tren zadrhtnu gospoda. Prepala se, rei bi. ega? Zaari se, skoi na noge, proe rukom preko ela i zaklopi glasovir. Proe dva tri puta sobom.  Posvadismo se. Zar se zbilja posvadismo? Ne sastasmo se vie, ugibah mu se. To je valjda opazio. Ne primaknu mi se. To je poteno, to je lijepo. Ludorija! Pusta ludorija! Zato je on
Hrvat, pa ba Hrvat? Zato ja Ma-------ali, ne, ostat u
Maarica!
Tako govorae Petrovika. Uto navali Bela u sobu.
  Mama!  kriknu djearac kao kroz pla  kapetan Petrovi odlazi.
  Odlazi?  opetova udovica problijediv.  To nije mogue.
  Ma odlazi  lupnu Bela nogom  reci mu neka ne odlazi. Tko e mi davat jabuka, tko e me uiti pjesmice meimurske?
  Ali nije mogue  drhtae udovica.
  Ali da! Gledaj sama na prozor, vidjet e.
Hrlo poskoi Petrovika prema prozoru i postavi se za zavjesu. Srce joj kucae silno. Pogleda. Pred kupalinom zgradom stajahu dvije gospodske koije, a pred njima rei bi aristokratsko drutvo. Gospodin u lovakom odijelu pod tajerskim eirom, okrupna gospoa, odjevena priprosto, ali elegantno, plavokosa djevojka, visoka, poneto blijeda, ogr-nuv se sivim plaidom, jedno troje brbljive djeice i kapetan Petrovi.
Sve drutvo govorae jasno i glasno uz nestaan smijeh, tako da je udovica svaku rije razabrati mogla.
  Ha! Ha! Drue moj!  ree onaj gospodin kapetanu,  jesmo li te uhvatili? Prije etrnaest dana ne putam te od sebe. Pitao sam ja lijenika, a on je taj boravak u gori dapae silno preporuio. Isprike dakle nema. Je 1', baronice, ni govora ispod etrnaest dana?
  Nadam se  odvrati starija gospoa  da se gospodin kapetan tome ni protiviti nee, da e ga snai elja i
20   Kanarineva Ljubovca
305
dulje boraviti kod nas, kad se uvjeri da je on kod nas kao u svom domu.
  Kako da se oduim tolikoj dobroti, milostiva baro-nice?  pokloni se kapetan.
  Gle, gle! Oduiti se?  izbei se gospodin  ta jesi li zaboravio da sam ja tvoj dunik, i velik dunik od godine tisuu osam sto ezdeset i este? Da tebe nije, ne bi moja djeica oko mene skakutala, kao, evo na, ova mala nevaljan-ka!  Pri tim rijeima uhvati baron malu plavokosu djevojicu, dignu ju uvis i poljubi u usta.
  Pa kad se silom oduiti elite  nadoveza baronica  bit e i tomu prilike. Ja, i jo vie evo moja sestra Leonija, vrlo rado sluamo ratne prie. To e vam i baron potvrditi.
  I to kruto!  nasmija se baron  ti, prijatelju, nema pojma kako moje enske rado sluaju te historije. Moja draga svastica Leonija zaklela se ivo da nee poi nego za vojnika, koji e joj vazda priati romantine zgode vojnikoga ivovanja. uvaj se, brate, te amazonke, opasna je.
  Ali, urjae!  zakri mu Leonija, porumeniv se, rije.
  Pa to je tako reeno!  odvrati baron  nu sad, djeco, bilo bi vrijeme da sjednemo u kola. Ivane, jesi li spremio robu gospodina kapetana?  obrati se baron k slugi.
  Jesam, vaa milosti!  odvrati sluga.
  Pa ajdmo u ime boje! Ali da! Kako emo se razdijeliti?
  Ja u sa sestrom  ree Leonija.
  Oho! draga moja  mahnu baron rukom  prevarila si se. Ja s baronicom i dvoje djece sjest emo u prvu koiju, a ti sa kapetanom i moja plava nevaljanka u drugu.
  Ali, urjae!  suprotnu se tobo Leonija.
  Sans pardon! Ma chre! Uostalom neka te ne bude strah. Kapetan moe ve u koiji poeti svoje ratoborne pre-lekcije, i ti e se putem uvjeriti, da ga se ne treba bojati, da je fin ovjek. Evo glave, ako ne budete najbolji prijatelji kad stignemo do svoje kue. Allons, enjants! A ti, Edvarde, pogledaj jo jednom Schondorf, jer ga tako skoro vidjeti nee.
U jedan hip popee se na kola, kako bje reeno. Kapetan poda ruku Leoniji, koja laka i vita poput srne skoi na stepenicu te se baci na meko sjedalo, a uz nju spusti se kapetan. Sad na e kola odjuriti. Kapetan dignu nehajno glavu. Na prozoru prvoga sprata zadrhta zavjesa, za prozorom pojavi se blijedo lice mlade udovice. Kapetan dotaknu se na pozdrav rukom kape, bi pucnu, i hrlim mahom poletjee kola kroz grmlje perivoja put zelene gore. Petrovika stajae kod prozora kao kamen.
  No  viknu za njom Bela  jesam li pravo rekao? Zato ga puta?
Petrovika ne odgovori.
  Zato ga puta? Druga djeca su ga odvela. Ostat e kod njih. A koga u imati ja?
  Idi! Idi napolje  viknu udovica prenuv se, da se mali itavo preplaio i muke na vrata oduljao.
Jelena dignu glavu, stisnu ruke i apnu:
  Ide! Ide! Neka ide! Neka! Ja sam opet duom i tijelom-------
Netko pokuca na vrata. Udovica se strese.
  Tko je?  viknu otro. Sluga unie.
  Od gospodina kapetana Petrovia  ree.
  Dobro je  kimnu gospoa istrgnuv mu brzo pismo. Jedva bje sluga otiao, skinu udovica drhui peat. Pismo pisalo je ovo:
Milostiva gospoo!
Ja odlazim iz Schondorfa na imanje moga prijatelja, ba-rona Lilienberga. Boravit u ondje valjda due vremena. Ne mislite ipak da sam zaboravio svoje obeanje. Kako i sami znate, uradio sam sve da Vaemu bratu uem u trag. Ne imajui zgode da se od Vas glavom oprostim, napisan evo ove retke, kojih mi, kako se nadam, neete pisati u grijeh. Naloio sam na ovdanjoj poti da se sva pisma koja za mene amo stignu smjesta po ekspresu otpreme u grad moga prijatelja, i im mi stigne vijest o Vaem bratu, saopit u Vam to u isti as kako pismo primim. Uz odlino poitanje Va pokorni sluga Edvardo Petrovi.
Gospoa Petrovika proita to pismo dva, tri puta, ne bi li bar nala rijecu, koja vie kae, nego to je apsolutno
306
20*
307
potrebno. Ali ni rijei vie, niti piknjice. Srdito baci mlada gospoa pismo na divan i istisnu kroz zube:
  Mrzim ga, mrzim ga vie no ikada, jer je izdajica, jer je Hrvat, a ja Maarica.  I opet zabrujie na glasoviru pod drhuima rukama mlade gospoe pomamni zvui ciganske glazbe,  a usto kapahu guste  suze niz blijedo lice lijepe vlastelinke.
Dolje pako u perivoju prikui se smijeei se Blau kon-stableru.
  Nu  ree  zadaa moja, mislim, rjeava se od
sebe.
  Kako to?
  Kapetan Petrovi je otio na due vremena.
  Zbilja?
  Da. Sjedah sluajno ovdje u sjenki. Vidio sam na svoje oi kako baron Lilienberg vodi kapetana na svoje imanje. Sluao sam i razgovor. Rekoe, na due vremena. Ba-ronica ima mladu bogatu sestru Leoniju, djevojku vrlo romantinu. Kapetan se morao s njome voziti. ta mislite? To je ideja! ta? Uope niu sada ideje kao gljive u mojoj glavi.
  To jest, recite radije, dragi Blau  odvrati konsta-bler  vi imate vie sree nego pameti. Ali kombinacija sluaja je dobra.
  Blau, Blau!  nasmjehnu se talmi-baron ponosito i, pogledav zatim na sat, ree:  Hora je za souper! Izvolite moju ruku, milostiva. Znam da se moj aneo ve bavi kakvim garniranim beefsteakom. Meyer je zbilja solidna kua. Oh, vi ne znate koliko ivo Irmu ljubim.
Konstabler zavue svoju pod Blauovu ruku, i oboje pooe u restauraciju, gdje ih je ve Meverova obitelj ekala.
VIII
Bila je nedjelja. Koso padahu zrake sunca kroz visoko drvee, tako da su se po zemlji crtale arke pruge, i magino zlato treperilo je po grmlju i cvijeu. Po aleji preplitao se gospodski svijet u sto arenih toaleta. Od blinjega sela zvalo je zvono kuckajui k misi, a slovenske seljakinje, u bijelo odjevene, hrlile su nosei velike molitvenike iz gorskih
308
kuica kroz perivoj k crkvi, zaustavljajui se katkad da se nadive arenoj svili tanko utegnutih gospoa, visokim petnja-kom, nakostruenoj krivoj kosi i pernatim eirima. Po koja mlada snaha stegnu, gurnuv svoju susjedu u rebra, usne na smijeh te apnu:  Pogledaj no makaru!  Meu vrevom hodila je i Meverova obitelj sa Blauom i Engelsbergicom. U srijedi gospodin Meyer, vremean ovjek, vie malen nego visok, komu se trbuina pod barunastim prslukom znamenito razvijala te dodavala neku znamenitu grandezzu, a pod trbusinom premitala se u irokim pantalonima nehajno dva kratka kraka. Glava gospodina Mevera naliila je vrlo kipu slavnoga Dumasa starijega: kratak vrat, debelo obrijano lice, krupan nos, vunasta kosa, visoko elo, pa ako i nije u tim crtama sijevao esprit slavnoga francuskoga romanciera, to je iz njegova pogleda virilo mnogo lukavtine i otroumlja, a na debelim usnama smijeila se vanredna samosvijest. Na jakom tijelu stajao mu kratak aket, a na debeloj glavi jedan od onih zguvanih genijalnih eira, kojemu ne bi nijedan slikar na svijetu mogao pogodit oblika. Gospoa Meverova nasuprot, odjevena u crnu svilu, bijae ena od jedno trideset i pet godina, skromna, edna, pravilna lica, crnokosa i crno-oka, gotovo lijepa, da nisu u to bijelo lice urezane bile one fine crte koje se mogu zvati punim pravom pismom tajne tuge i alosti. Gospoa Meverova, gledajui pred sebe, malo je i govorila. Tim vie brbljala je njezina ki Irma, stvor udan, prevrtljiv, skakutav, koketan i naivan, djevojka, rei bi, sagraena od samih elektrinih baterija. Umislite djevojku od petnaest ili esnaest godina. Dijete, bi rekao ovjek. Kakvo dijete? Puno, krupno, jedro nad svoje godine. Bujno mlado tijelo kanda e rastrgati usku uzanu haljinu od bijela pikea, koja see samo do pola listanaca i na kojoj je straga prikopana ogromna vrpca od grimizne svile. udno poput trikoa sijevaju ruiaste arape u izrezanim postolicama. A glava! A lice! Sjajna crna kosa naguvala se uz elo, a sputa se straga u debelu jaku kitu koja je na pleima skakutala. Gotovo si morao pomisliti, to e jednom biti enski Samson. Krupno lice joj je cvalo poput rue, bujne usne drhtale su kao maline na petljiki, u gustih svedenih obrva skupljala se sila vragolije, odvanosti, a u crnim oima, nikada mirnim, plamtila je poput iskre neprestano ona besvjesna strast koja
309
s vremenom ugasne, ali se nikada do osjeaja ne smiri, onaj otri pronicavi duh koji poslije urodi praktinim razumom, rijetko poezijom. Irma bijae dijete i zrela djevojka, bijae onaj povjetarcem mladosti njihani arki rumeni cvijet na istoku, koji uvene im se ga dotakne.
Uz nju koraala je sputene glave guvernanta, liljan, po imenu mademoiselle Claire, beko, poneto koziavo dijete od dvadeset i est godina. Takvih lica ima na tisue, premda nisu runa, a kad nestalni ivot zbrie s lica ono svjee rumenilo rue, zatajiva godine karmin i poudre de riz. Takvih lica vidi na stotine u modnim novinama: crte pravilne, dua nikakva, ali oko ustiju neto zavisti, neta nezadovoljstva. Mademoiselle Claire htjela je vijek svoj zatajiti i haljinom, jer u prvi mah bio bi pomislio da je Irmina sestra. Laka, kratka svijetlomodra haljina kratkih rukava savijala se plastiki oko njezina tijela, plavetne arape i ute parike cipelice probuivahu svaiju pozornost, a jo vie ona promiljeno sagnuta glava, onaj elegiki pogled, ona svijetla, nehajno poeljana kosa koja se u jednoj kiti sputala niz lea. Pa to kad si vidio, i jo molitvenik u ruci i zlatni krii o vratu, nehotice bi ti se bio oteo usklik: Eto Faustove Mar-garite! Gospodin Meyer prosuivao je po svoj prilici karakter gospoice Klarice malo drugaije. Njegovo bi oko ne jedanput zapelo na pobonoj odgojiteljici te sijevnulo plamenom, ali nipoto iskrom nade, ve zadovoljstva, a i ona bi kadto ispod oka zirnula prema gospodaru, a i u njezinu oku si mogao tada itat: Nous sommes d'accord!
Blau bijae vanredno elastian, pravi ovjek od kauuka, kako se veli. Htio se danas pokazati osobito okretnim, finim i dosjetljivim, da si osvjetla lice pred svojim uenjem, pred Irmom, koja se je njegovim poneto plitkim dosjetkama smijala od srca.
  Gospodino  ree mali ljubavnik  sve dosele je schondorfskomu perivoju neta falilo.
  A ta, molim, gospodine Blau?  zapita Irma.
  Rua koja uvijek cvate, nikad ne vene  smijei se Blau, slatko svrnuv okom na ruiaste arape.
  Kako? Molim vas, nema li dosta rua ovdje?
  To je samo prolazno cvijee! Vjerujte da leptiri gorko plau, jer nije tu bilo kraljice Florina carstva.
  Nije bilo? A nema je valjda ni sad?
  Oh, ima, otkad je pota vas amo dovezla.
  Zar se rue potom voze? Zar leptiri u depu nose rubac da mogu otirati suze?  zapita mala crnka ujedljivo.
  Gospodino Irmo!  opomenu ju Klara  ja ne odobravam nimalo vae satirike krpice, vi ne imate smisla za poeziju.
  JePte, gospodino Klaro  prionu Blau  nema smisla za poeziju, izvraa svaku, govori samo trnje?
  Ha! Ha! Ha! Hvala na toj finoi, gospodine Blau, dakle moj jezik mora vrlo otar biti. uvajte ga se i vi ste leptir, ta?
  I najoduevljeniji  kliknu Blau izvrnuv glavu.
  Pustite, molim vas, rue i leptire, to su starovjene fraze. Podajte mi ruku, moje me cipelice veoma ulje. Treba mi vae potpore. Pa da vam vrijeme ne bude predugo, udva-ravajte mi se lijepo, ali pametno, velim vam.
  Udvaravati?  pogleda ju Blau.
  Ma da, zaboga! Onako fino kako sam to u romanima itala. Oh, mademoiselle Claire ima puno lijepih romana od Dumasa, od Suea, od Paul de Kocka.
  Paul de Kocka?  izvali Blau oi.
  Pa da! Mi te lijepe stvari zajedno itamo da nauim bolje francuski. Mademoiselle Claire daje mi vie puta za zadau do tri lista da ih prevedem.
  Za zadau?
  Ma da, zaboga! ta uvijek tako udno pitate? Moja prijanja guvernanta muila me je uvijek sa Telemakom i Pompilijem. Ti stari kraljevi i bogovi dosadili su mi, tu nema toaleta i rendez-vousa. Zato bacih knjige u pe. Mademoiselle Claire to bolje zna. Poznajete li vi Paul de Kocka?
  To jest  nakalja se Blau  poznajem.
  Vi umijete francuski?  umijea se Klara hotei govor svrnuti inamo.
  To jest  zaari se Blau  ne umijem, prijevod sam itao.
  Dakle, pocrnimo, pocrnimo  lupi ga Irma po ruci  da vidimo, jeste li galantni?
  Ja  ja  ja vas ljubim  uzdahnu kroz nos Blau, izvrnuv oi.
310
311
  Ali zaboga, nemojte tako  nasmija se Irma.  To je tek zadnja rije. Vi ste poeli od svretka. Vi, gospodine leptiru, kako vidim, jo nita ne znate.
  Ali  ali  branio se je Blau.
  Irmo!  viknu gospoa Meverova  doi amo da ti popravim kosu.
Mala se lecnu. Zaariv se, pohiti k majci, a Blau htjede za njom, ali mu doviknu gospodin Meyer, koji je dosele vrlo ozbiljno sa konstablerom razgovarao bio:
  Gospodine Blau!
  Izvolite!  priskoi talmi-baron udvorno.
  Poznajete li onog kavalira koji se eno sa etveropre-gom bijesno vozika?
  Ne poznajem. Morao je tek sada doi u kupelj.
  armantni konji  napuhnu se Meyer  htio bih da su moji. Ne bi mario potroit koju hiljadarku. Gledajte, gledajte, gospoo Engelsbergova, kako lijepo noge bacaju, kako ponosito glavu diu. Koja vatra! Fina pasmina. Gospodine Blau, ja bih rado znao tko je taj kavalir.
  Bit ete slueni, gospodine Meyer, sve u natanko saznati.
  Hvala vam unaprijed!  kimnu Meyer milostivo i doda lukavo:  A sad se opet zabavljajte s mojom Irmom.
Kavalir sa etveropregom, za kojim su se oi novara otele bile, bijae i vrijedan pozora. Svi se ljudi zaustavie, svi gledahu radoznalim okom u to gospodsko udo. Perivojem letjela su visoka, tanahna, crno olatena kolica na visokim, uzanim kotaima, a pred njima etiri prelijepa vatrena vranca, tankonoga, ponosita, otimajui se dugim voicam gospodara. Taj gospodar bijae eljade protegnuto, kotunasto, ovjek bez sumnje mlad. Ali to uto lice bijae tromo, te svijetlomodre oi drijemne, a oi i lice planue samo kad bi se konji usprijeili. Bijae plavokos, plave brade, odjeven dodue u sivo gospodsko odijelo, ali nahereni na uho crni klo-bui dodavao je tomu gospodstvu neki biljeg koijaa. Doljak bio je valjda Maar, jer je za njim na kolima sjedio vranokos momak, odjeven na maarsku. Svi se gosti slagahu da je to nekakav kavalir koji prezirui eljeznicu, potu i druge sline putne izume to ih plebejci smislie od tednje, na svojim gospodskim kolima ide po svijetu, kao to nekad
312
i njegovi slavni pradjedovi; pametno to nije, ali je gospodski, te imponira svjetini koja takva udaka obino izvinjava rijeima:  Zato ne bi kad mu moe biti!  Doljaka spazi naravski i romantika udovica Wilden, spazi ga i onaj budui tvorniar sarajevske ljivovice sa napoleonskom bradom. Oboje uzradovae se na svoj nain, hetera nadajui se da e ju maarski kavalir tjeiti austrijskim bankama, arlatan sa napoleonskom bradom smiljajui kako da kavalira oglobi ili kartama ili bar vjetim jezikom. im mladi Maar sie s kola, dobaciv vodice svomu slugi, pokloni mu se napoleonska brada vrlo udvorno. Doljak odvrati taj pozdrav poneto zabuen.
  Oprostite  ree napoleonska brada dosta drzovito  da sam se stavio pred vaa kola, plemeniti gospodine; vi ste Maar, bez sumnje Maar.
  Da.
  Ah, to sam mislio. Moje me oi nikad ne varaju. Neka instinktivna simpatija za taj viteki narod odaje mi u jedan tren svakog potomka dinoga Arpadova plemena. Da, zbilja, vi se bez sumnje pitate tko sam. Lambertin, Jules de Lam-bertin, posebnik, ivim od svoje glavnice. Nu ima tu jo jedan poblii razlog kojim me upravo zabuiste. Ja se razumijem u sport, i kako. U mene je to strast, prava strast. Ne trudim se je ni obuzdat, ljudima nae vrsti toga i ne treba. est puti bijah ve svjedokom Derbvjova utrkivanja. I kakav sam bijesni sportsman, bio bih i uesnikom utrkivanja, ali e vam bit znano, da sebini sinovi Albiona iskljuuju svakog stranca od konkurencije. To mimogred reeno. Ali sad in merito, vi ste grenik, velik grenik.
  Gospodine!
  Da, da! ne opozivljem ni mrve. ta radite, zaboga? Spadaju li ti krasni konji pred koiju? A? Grehota je to. To je samo vrijedno nositi junaka kakav ste vi, ali upregnuta pod jaram, ne, ne, ne, to je grijeh do boga.
  Ali molim lijepo  odvrati Maar blae.
  ta  nastavi napoleonska brada, ne marei za prigovor kavalira  ta gracija, ta plementina, taj ponos, ta vatra, ta to je arapsko, ma arapsko, recite sami da nije?
Maarski sluga gledao je sa baka nekom prezirnom flegmom bradatoga lajavca koji je sve svoje usklike pratio silo-
313
vitim kretanjem ruku. Zatim zakrenu kola i odjuri perivojem prema selu.
  Ah! Ah! Ah!  nagibala je napoleonska brada sad nadesno sad nalijevo glavu, gledui za vilovitim konjima.  Charmant! Magnifique! estitam vam od srca, estitam!  i potrese svojom Madarovu ruku.
Kavalir osut tim dadom Lambertinovih rijei i ugodno dirnut tolikom hvalom vjetaka, nije u prvi mah znao uhvatiti prave rijei te stajae poneto zabuen, nu pomalo povraala mu se svijest te e aristokratinom prijaznou odvratiti:
  Drago mi je, gospodine Lambertine, da sam odmah pri mom dolasku u Schondorf imao prilike upoznati se sa ovjekom koji ima toliko simpatije za moj narod. Vi mi uostalom odvie laskate. Moji konji su dodue lijepi, ali nisu arapske krvi, ve upravo domae pasmine iz moje ergele.
  Ah, ah! Je 1' to mogue?
  Ali pardonl  nastavi Maar  ja se jo nisam ni predstavio  vaemu gospodstvu.  Aladar plemeniti Holossv, vlastelin iz Baranje.
  Osobito mi je drago, osobito  nakesi se napoleonska brada vrlo prijazno.
Oba nova znanca zakrenue u perivoj. Premda se bjee tek prije nekoliko asaka na vrlo udan nain upoznali, teko im je razgovor toliko hrlo i prijateljski kanda su ve davni prijatelji. Nu to nije nikakvo udo u kupelji, u toj meunarodnoj republici, gdje se za jedan tren sprijatelje osobe razna naroda, razne udi i miljenja. Lambertinu bijae to novo poznanstvo osobito po udi te je ponosito koraao uz Maara po perivoju. Po tom kavalirskom poznanstvu, umovae napoleonska brada, rast e svakako moj ugled pred svijetom, pa, to je jo vanije, Maar ini se da ima novaca, a ja sam dosta genijalan da bud na ovaj, bud na onaj nain prisvojim jedan dio njegove kese. Moj najnoviji prijatelj je tat, mlad i lud, posao dakle nee teak biti.
Kad su obojica pod vedrim nebom pred slastiarnicom sjedili, srui aicu benediktinskog likera, prihvati Maar:
  Drago mi je da si ovdje naoh toliko vjeta Cicerona kao to ste vi. Ja sam prvi put u Schondorfu, ne poznajem ni ljude, ni obiaje pao sam iznenada meu strani svijet, nemam dakle prave orijentacije. Vi ete mi tu biti na pomoi.
314
  Ne bojte se, gospodine Holossv, ja sam pravi guide de Schondorf, poznajem u duu sve osobe, sve njihove strasti i spletke. Razumijem vas vrlo dobro. Vi se niste doli lijeiti?
  ta e meni lijeenje u enskoj kupelji, ja sam posve
zdrav.
  Razumijem. Vi ste doletili sa svojim etveropregom kao Apolo na sunanim kolima, pa traite u toj neznanoj zemlji zanimljive pustolovine.
  To jest, dragi Lambertine  odvrati Maar bubnjajui po stolu  ako mi se kakva zanimljiva zgodica nametne, ja joj se, boga mi, neu oteti. Ali entre nous, ja sam amo doao i za stalnim nekim poslom.
  Oh! Oh! Une affaire serieuse!
  Dooh potraiti gospou, znanicu.
  To je vrlo zanimljivo. A ime vaega cilja?
  Poznajete li gospou Ilonu Petroviku?
  Udovicu   iz   Meimurja,   interesantnu,   tajanstvenu plavku?
  Da, da! Je 1' ovdje?
  Dakako. Viam ju esto. Valjda e se za koji as ovuda vratit iz crkve.
  Poznajete li ju osobno?
  Ne poznajem. Malo tko u kupelji je s njome govorio. Tui se od svijeta.
  I ni s kim ne opi?
  Gotovo ni s kim. Ali da. Opila je s nekim udakom, ranjenim kapetanom iz Hrvatske.
  Kapetanom iz Hrvatske?  namrai se Maar.  esto?
  Dosta esto. Bilo je o tom kojekakva govora po kupelji. Nu sad kanda se razioe.
  Razioe, velite?  zapita Maar otrije  znate li to zasigurno?
  Znam. Ugiblju  se jedno drugomu. Kapetan je pae ostavio kupelj. Ah, evo je u aleji. Nisam li pogodio?
  Au revolr, gospodine Lambertine  ree Maar naglo se dignuv  moram u svoj stan da se preobuem.
  Da se en pleine parade poklonite udovici?
  Da. Gdje stanuje?
  U prvom katu kupaline zgrade. A vi?
315
  Ja podalje u selu.
  Izvan kupelji? Zato?
  Nema tu mjesta mojim konjima, a odvi su mi dragi te moraju mi vazda biti pred oima. Dakle zbogom, do vienja!
  Do vienja, gospodine Holossv  mahnu mu Lamber-tin rukom i, baciv jednu nogu preko druge, poe odbijati dimove fine cigare koju mu je Maar poklonio.
Hrlo krenu Maar stranputicom prema selu. Iza grma pristupi k napoleonskoj bradi iznenada Blau.
  Dobro jutro, gospodine Lambertine!
  Na isti nain, gospodine Blau!
  Vae zdravlje?
  Dobro. A vae?
  Izvrsno. Kakvih novica?
  Nikakvih.
  Pijmo aicu?
  Ne marim.
  Chartreuse? Ili orange? Ili ala?
  Svejedno.
# #  Dakle ujte, gospoice  viknu talmi-baron slastia-rici,  dvije aice chartreuse! A propos, gospodine Lam-bertin, vi poznajete toga doljaka sa lijepim etveropregom?
  Dakako!  napuhnu se napoleonska brada.
  Odakle? ta?
  Maar.
  ta? Poto je doao? Lambertin slegnu rameni i ree:
  udni li ste, dragi Blau; eto sad je ovjek tek amo doao, nisam nego dvadeset rijei s njime govorio, a vi me tu ispitujete za sve njegove tajne. ta znam ja!
  Vi ste me, dragi Lambertin, neki dan umolili da vam uzajmim pet forinti. Onda nisam imao suvinih novaca. Danas mogu vam posluiti. Ako vam treba moebiti vie-------
  Hm!  izmumlja napoleonska brada toboe nehajno, ali u isti as mirnu za Blauovim tobolcem to ga je upravo izvadio bio.  Hm! Dajte!
  Evo vam deset forinti  poda Blau susjedu desetau.
  Hvala  odvrati Lambertin hladno turnuv banku u dep  vratit u vam kad mi novci dou iz Bea.
316
  Dobro! Dobro!  mahnu Blau rukom kanda ne vjeruje toj bekoj poiljci.  Dakle, ta je sa strancem?
  Rekoh vam, Maar.
  Odakle?
  Iz Baranje.
  ta?
  Vlastelin.
  Bogat?
  Vrlo.
  Ah! Njegovi su konji prekrasni.
  armantni! Iz njegove ergele.
  Oh! Dakle ima i vlastitu ergelu?
  Dakako.
  Bi li ih prodao?
  Ne mislim.
  Moda ipak. Za dobre novce?
  Ne mislim. Doao je amo u pohode gospoi posve ka-valirski, dakle se nee upustit u trgovinu. Konji su mu potrebni za paradu. Oni su, rei bi, dio njegove osobe.
  Pohoditi gospou? Koju?
  Hm! Ne znam.
  Ne alite se. Recite! Evo vam millares prima qualita.
  Ha, ha! Vi me hoete mititi?
  Dakle! Hoete li pokvariti kredit kod mene?
  Vi ste gori od enske. Udovicu Petroviku je doao pohoditi.
  Petroviku!  kliknu Blau skoiv na noge,  evo vam jo jedan millares. Pitajte ga za konje. Deset percenta vam. Zbogom!  Brzo odleti Blau apui:  Moje pitanje rjeava se od sebe!
IX
Gospoa Petrovika slabo je ila u perivoj meu svijet, ali tim ee u samotne krajeve okolice, najvie na staru ruevinu Jelovnik. Bijae blijeda, nemirna, usne joj podrhtavahu neprestance, oi bluahu bez stalna cilja. Koracala je brzo, gledala je samo preda se. Nemir, silovit nemir bjee zavladao njezinim srcem, uzbunio svu krv, razdraio sve
317
ivce. Na okrajku stare podrtine, obrasle gustim brljanom, odakle si mogao pregledati sav arobni kraj, kanda joj je odlanulo. Razdraiva enska narav, sklona romantici, trai pustu samou u kolu iroke prirode, na razvaljenim ostancima nejasne davnine nalazi lijek svomu neveselju, i taj divni veliajni mir naravi, koji se stere nad svijetom bojim, sputa se tihano u rascviljenu duu te kraljuje u srcu blae i tjee. Tako je bilo i kod Petrovike. Ali samo na kratke asove, pa onda bi opet planula divlja, razdraena kao i prije. Da, njezin jar bijae toliki u takvim trenucima da je izraavala elju svoju za osvetom trgajui drhuom rukom nevino poljsko cvijee. Zato ne mogae mira nai, onog mira to e ga nai i najvei bijednik u svijetu kad je sam sa svojom duom sred divne prirode? Jer nije znala to ju pee, to ju boli, jer nije bila jaka ispitati povod svojoj rani. Ree da je tomu kriv nevoljni brat o kojem nije dobila glasa. To ree ustima, ali srce bje joj ve priviklo na udes brata, bar nisu stigli bili nepovoljni glasovi. Tuga trajna, enja stalna ne bukti estoko u srcu, trajna tuga je mirna, mukotrpna, a udovica bijae estoka, divlja. Zar mrnja? Da, da, mrnja e biti, mrnja, aptae ona, mrnja na kapetana. Oh, da on stoji tu pred njom gdje ih nitko ne uje, nitko ne vidi, ona bi mu to rekla, iskalila bi cijelo srce svoje, oitovala sav svoj jar,
svoju mrnju, svoj prezir-------Prezir? Bi li smjela prezirati
ga? Slika kapetana stvorila se pred njom. Tlapilo joj se da stoji junak pred njom miran, ponosit kao kakav kamen kip, samo to crno oko njegovo plamtilo je ivom ali ozbiljnom vatrom, koja e joj saeci duu. A to oko kanda je pitalo: Evo me, ta trai od mene, zato me kara? Nemirno stisnu oi da ne vidi te udne prikaze, ali ivahna mata ponovi sliku u njezinoj dui jae, silovitije no ikada, a kroz vruicu aptahu joj usne:
 Mrzim ga, mrzim ga!  a vrela suza skoi na njezino oko.
Danas bijae divljija no ikada, danas nije ni u kupelji bila. Ne pitav za svoga sina, promjeri hrlim korakom gorsku umu i nae se iznenada na ruevini. Gotovo joj je bilo nestalo daha. Sjedne na velik kamen pred ulazom. Jutarnji vjetri pirio je dosta otro. Zima ju potrese. Pomno skupi svoju beduinu na prsih i, poniknuv nikom, gledae u zemlju.
318
Tu je cvao cvijetak malen, rumen, ali toliko njeno, toliko fino bio je naherio glavicu na tanahnoj peteljci kanda je radoznalo gleda, kanda je pita:  A zato ti boluje srce, udovice mlada?  I teka suza pade iz oka na cvijetak, koji zadrhta kao od boli, kao da je razumio udovicu. Mlada gospoa podignu oko, pogleda k jugu. Oj, kako se to gorje zeleni, kako od rose treperi, kako se divno mijenja svjetlo i sjena jelove ume po zagibih gorskih, kako je sve to bujno, kako veselo  a ona, ona je tuna. I pogleda dalje, onamo se gubi sve dalje u gustim zavojima gora, ponajprije tamnozelena, dalje modra, jo dalje crna, a najzad na kraju siva poput nejasne magle  oh, tako, tako gine pomalo nada ljudskoga srca. I uzdahnu. Zar i nju ostavlja nada? A emu se nadala, emu? Ve da joj srce odgovori, ali ona stisnu to srce malenom rukom kanda mu rei eli: uti!
Jutros se je digla bila. Upravo joj slukinja donese kavu, slukinja vrlo brbljava. Postavila kavu na stol, evrdala po sobi amo tamo, ogledala se dva, tri puta. Vidjelo se da ju jezik svrbi.
  Dobro je, moete otii  ree udovica.
  Idem, idem, milosti vaa  nasmjehnu se sluavka i poe prema vratima. Tu se ustavi.
  Nu, ta je?  zapita Petrovika.
  Mal nisam zaboravila, milosti vaa, udna novica 
  Ne marim za novice  odvrati nehajno Petrovika, natoiv sebi, sinu i guvernanti kavu.
  Ali ta je osobita. Vi poznajete, milostiva gospoo, kapetana Petrovia?
  Petrovia?  dignu udovica hrlo glavu i doda mirnije:  Da!
  eni se.
  eni?  odvrati problijediv udovica i spusti iznenada liicu.
  Da, sa gospodinom Leontinom, sestrom barunice Li-lienbergove.
  Tko vam to ree?
  Gospoa Wilden  odvrati slukinja vano  u kupelji bio je umar gospodina barona, pa je to pripovijedao ljekarniku, a ljekarnik gospoi Wildenovoj. ini se da e to skoro biti, umar morao je u grad kupovati kojekakve stvari.
319
No taj se, hvala bogu, brzo opekao. Bilo mu na zdravlje! E, lijep je ovjek, junak! Nije ala. Pak oficir; nae plemenite gospoice rado gledaju to areno sukno. Ali i ona je, hvala bogu, pristala djevojka, fina, glatka kao rukavica, pa ima i groa. Toga ne ima svaka. Bit e sretni kako se ini. Eh, pa dobro, bog ih blagosovio. Ljubim vam ruke, milosti vaa, ljubim vam ruke  kimnu sluavka dva, tri puta lukavo glavom i istisnu se na vrata.
Charlotte nije svega toga pravo razumjela, a jo manje Bela, koji je, ne marei za ostali svijet, vrlo revno srkao svoju omanu au kave. Udova proe rukom preko ela, odrinu au.
 Nekako mi danas nije dobro  ree nemirno  ne znam ta je! Hoe mi se zraka. Mademoiselle Charlotte, ostajte tu sa Belom, ja u u umu.
  Sami zar?
  Sama. Odmah.
  Kako? Bez toalete? U domaoj haljini?
  Da. Sta zato?
  Ali zrak je dosta otar.
  Ne marim.
Po tim rijeima dignu se Petrovika naglo, prebaci beduinu te izae iz sobe. Charlotte, pogledav za njom u udu, slegnu ramenima. Udova koracala je hrlo, hrlije no ikad, kanda ju hajka goni. Da je stala, bila bi pala; koljena joj klecahu silno. Putem ne pogleda ni due. Tankovite keri vlastelina Feketea udarie u glasan smijeh, pokazujui prstom za udovicom, a udovica Wilden, sputajui se pomalo umskom stazicom, ustavi se i pogleda za udovicom, koja je bezobzirce uz brijeg brzala. Zlorad osmijeh pojavi se na njezinu licu, i tiho apnu pred sebe:
  Ah! Vidim! Sluavka je svoju lekciju rekla. Krjeposna udovica kanda je pobjesnila od ljubomora. Bien! Blau e se nemalo veseliti da mi je polo za rukom!  I brzo zakrenu Wildenova na drugi put.
Udovica sjedae svejednako na ruevini. Pogleda kamenje oko sebe, to razvaljeno, raskidano, mahom obraslo kamenje. Sve je to nekad skladno, cijelo bilo, sve u svom redu pod divnom napravom. U tim dvorima klicala je radost, orila se vesela pjesma. A sad? Vrijeme raskopa lijepe dvore, bura
320
ih rastepe na podrtine, a davno je vjetar odnio vesele pjesme. Nije li takvo ljudsko srce, taj stanak veselih, sretnih osjeaja? Nije li moje srce takvo? Jeste, jest, jest! Vrijeme je poharalo to moje srce, raskopalo ga do temelja, podrtine su to, same puste podrtine, na koje se navlai sjeta poput ovoga maha. Zato? Zato? zapita se udovica stisnuv ruke na elo. Kai, srce, reci mi, makar i puklo. Je 1' to istina? Je li? Nije li te sram? Da, da, istina, ah, istina! I udovica, zakloniv rukama lice, proplaka da je na svem tijelu drhtala. Dakle se eni, zbilja eni? On, taj ozbiljni ovjek, poslije aska, poslije dva aska. A kud su njegove teorije? Ne ree li ozbiljnim glasom:  Vjerujem u ljubav, vjerujem da ljubav plane u jedan hip, kao kad kremen kresne o kremen; ali nije to svaki put poetak vjeite ljubavi, jer i te ima na svijetu. Kad se dvoje navijeke vee, mora jedno drugomu duboko pogledati u srce, nema li u tom asovitom proplamaju ljubavi kakav zametak buduoj neslogi, mrnji, preziru? Samo onda je ljubav trajna, ako su obje due po svojoj naravi skladne, samo je onda sveza prava, ako je osnovana na trajnoj ljubavi, koja rado dijeli i nesreu druga.  Pa nije li mi dalje govorio:  Pogledajte to vrzino kolo kupalinih gostiju, tu gamad, koja juri po tom akvariju. Gotovo sama hladna krv, bez srca. Pitomci su to i pitomice naega vijeka, kojim se mjesto uzgoja utuvljuje stanovita svota formula, koji radost, alost, ljubav, mrnju tako oponaati umiju kao to glumci u pozoritu. Vjerujte mi da mi se vie puta grsti od te uglaene komedije, kojom se zaklanja suta sebinost. Da, pae sebinost u grudima najnjenije djevojke, koja bi morala u svom srcu nositi iste osjeaje, kao to aska cvijeta nosi u sebi bistru rosu.  Ne ree M mi dalje:  esto razmiljam o tom to se civilizacijom zove, civilizacijom onih ljudi po velikim gradovima koji se kliu po parketima pod svilom i kadifom, onih ljudi koji rastu kao kakav umjetno uzgojeni cvijet pod staklom, u zavodu. I vjerujte, ja mislim da velik dio nae civilizacije ne valja, da smo na krivu putu. Mi se sve vie otklanjamo od prirode, toga vjenoga izvora istine; polovica naega slatkoga smijeha, naih gorkih suza, naega prijateljstva, nae ljubavi nije nego pusti jezuitizam; da esto ima u romanima i komedijama vie istine negoli u ivotu, a zato sve to? Jer nam krivom naukom zatiru srce!
21   Kanarineva Ljubovca
321
 Sve, sve je to govorio on, govorio onim umiljatim glasom blagovjesnika, koji ini da nam od zanosa drhe srce, onim jasnim zvukom kojim se samo vjena istina javiti moe. Ja ga sluah, ja vjerovah da je to evanelje. Nikad mi ne ree da me ljubi, ni ja njemu. Bijahu to samo refleksije o svijetv, koji je pred naim oima vrvio. Ali nasluivah finim enskim uhom da taj ivi iskreni govor, da taj drhui zvon njegova grla ne ide samo vaskoliki svijet, ve povrh toga i jednu osobu, a ta osoba da sam ja. A on se eni, on priveza to svoje junako srce za jedan tren uz ruinu vrpcu modne dame, sanjave aristokratice koja hoe moda asnim titom njegova junatva spasiti svoje uvelo lice od propasti. Sam je pogazio svoj nauk, svojim inom uinio ga je ironijom. Oh, da mi je tu, da mi je tu, pitala bih ga za raun, rekla bih mu: Vae junako oko je vrlo hitro i brzo, vi umijete za dvadeset i etiri ure prouiti skladnost dvaju srdaca. Bih, due mi. Ali, razmiljavae dalje dignuv se, bi l'ga smjela pitati? Jesam li mu pokazala migom mrvu osjeaja? Ne prozvah li ga demonom? Ne ogradih li svoje prsi krutim ponosom? Ta jesam li sama sebi otkrila da u mom srcu tinja iskra ljubavi? Da, sad gdje ga pocimljem mrziti uvjerih se da sam ga ljubila, da ga ljubim. Mrnja i ljubav, to su si susjede. Tko mi moe rei da 1' ga mrzim, da 1' ga ljubim? Ni iva dua, ni ja. A je 1' me on ljubio, je 1' mrzio? Moda je ljubio, ali tu zoru ljubavi zaklonio je oblak i ne dade suncu na vidjelo. Nu da me i ne mrzi, i ne ljubi, da nema za mene nikakva osjeaja u njegovu srcu? Oh, samo to ne, samo to ne, samo to ne. Volim biti mrena u njegovu srcu nego ne biti u njem. Znam ta je. Mrzi me zbilja. Ja sam Maarica, on je Hrvat, Hrvat od pete do glave, krajinik, rodoljub svoga naroda, idealista. Drava je ona nepremostiva rijeka koja nas dijeli. Nu ljubi li se jezikom, ne ljubi li se srcem? Njegova domovina, njegov narod ispunja mu srce, a osobu moe on ljubiti samo po svojem narodu. Prekrstiti me htjede Hrvaticom, jer i moji stariji da su Hrvati bili. Bili su, istina. Moda je taj njegov pokuaj bio samo preteom ljubavi. Odbih ga. Srdilo me je da me smatra odmetnicom Hrvaticom i hoe da budem odmetnicom Maaricom. Srdilo me je to u duu, jer me je uvrijedio, uvrijedio narod za koji mi srce kuca. To je, to je. Ali ta sve to hasni kad se eni, kad se eni s drugom, kad ga
322
izgubih navijeke. Prekasno! ape mi svaM list, svaki vjetar; prekasno! kuca mi srce.  Prekasno!  zajeca, udovica i, spustiv se, zarida gorko iz dubine srca svoga. Tako sjedae dugo.
  Gospo, kupite cvijea!  ozva se slovenski glasak.
Udovica se potrese, dignu osorito glavu. Pred njom stajae seljanka bosonoga drei kiticu cvijea. udno upirae djevoje mrke oi u lijepu, tunu gospodu.
  Neu!  otresnu se udovica nehotice hrvatski.
  Kupite, prosim vas. Majka mi je bolna, kupite da joj kupim kruha.
  Kako se zove?  upita je Petrovika blae, te izvadi srebrn novac iz depa i prui ga djevojci.
  Magda!  odvrati djevojka  eno, iz onoga sela sam. Uzmite ruice!
  Dri ih.
  Uzmite, kad ste toliko lijepa gospoa, pa govorite da vas razumijem.
  Kako ti govori?
  Slovenski govorim; vi to drukije izgovarate, ali vas opet razumijem. To mi je, vidite, drago. Naa gospoda ne govore slovenski, to im je prosto; to je, vele, samo za seljake, a za gospodu je njemaki.
  A razumiju li vaa gospoda va jezik?
  Dakako, ali se ga stide.
  A vi se ne stidite?
  ta bi se sridili? Molim vas, kad nam je dobri bog takav jezik  dao, kad su nai stari tako govorili! Gospoda neka rade po svojem, a mi smo svoji.
  Tko ti to ree?  zapita udovica zaariv se.
  Moj otac.
  Kako ti je tvoj otac to govorio?
  Eh, znate, gospo, kad se biralo kod nas u Gradac gdje se sastaju gospoda, onda su doli i k nam. Pomislite, na gospodin Bezirk, koji nosi zlatnu portu oko vrata, doao je k nam u selo, pak da izaberemo nekakva gospodina iz Graca koga ni vidjeli nismo. I lijepo je ocu govorio gospodin Bezirk, slovenski mu je govorio. Ali moj se je otac jako srdio, kad je majka rekla neka uini kako je gospodin Bezirk rekao. Ne, ree lupiv akom po stolu, ja se ne prodajem. Dok
21*
323
sam ja iv, ostat u takav, makar svi Bezirki doli, ja se ne prodajem. Nam govore slatko kad im treba naega glasa, a kad su nas premamili, otreskuju se na nas njemaki. I ti, curo, doviknu mi da sam se isto prestraila, i ti da mi nisi drukije boga molila nego kako te je majka nauila.  To sam tako ula, pa si zapamtila.
  Pa nemate u kui nita?
  Eh, ta bi imali? Zla je godina bila. Gospoda nisu nas htjela poekati za porez, pa su nam prodali to smo imali. Sad je mati bolna, veoma bolna, a ja prodajem ruice da hranim mater svoju. Uzmite, lijepa gospoo, bilo bi mi ao da ne uzmete. Nisu toliko lijepe koliko gospodske rue, ali opet miriu lijepo.
Udovica uze rue i nadari djevojku.
  Bog vam platio  ree mlada i zae za podrtinu.
  Zbogom!  doviknu joj Petrovika.
Polagano sputala se udovica s brijega. Njezine oi gledahu to priprosto cvijee, njezine usne aptahu:  Ne u zlatnom predvorju hrama jerusolimskoga, ve u kolibi be-tlemskoj.  I ue u svoj stan. Krv joj zavri. Srdito baci cvijee i viknu:
  Ne! Njegov je nauk kriv!
U taj par unie slukinja i najavi gospodina Aladara Holossvja.
To ime kanda je udovicu zabolo u srcu. Sjenka zlovolje munu joj lijepim elom, i malne ree da nee primiti doljaka, ali uas, kanda se neemu dosjetila, planu:
  Neka ue.
Za asak ue plavokosi Aladar u salonskom odijelu, stisnu svoje krakove kao husar i nagnu se duboko nad ruicu udovice, koju ivo poljubi, i prihvati vrlo otrom, sjeenom maartinom:
  Milostiva gospoo! Davni tovatelj vae ljepote i mi-lote evo je doivio sreu, da moe prekrasnu zemljakinju svoju pozdraviti i na tuem zemljitu, koje po vaim arima postaje ravno nesravnjivoj Maarskoj.
  Oh, dragi gospodine Aladare  nasmjehnu se Petrovika, koja je mladia za te laskave introdukcije mirno gledala bila  vi ste vazda pjesnik bili, bar je uvod vaega pozdrava pjesniki iskien.
324
  Ta moe li ovjek uz vas ne biti pjesnik, ne napunja li vae prisustvo i najtupijeg prozaistu idealnim pregnuem?
  Pustimo to, gospodine Aladare! Ne ljubim laskavih fraza. Ukratko: da ste mi zdravo! Sjednite! Drago mi je da vidim znanca iz moje domovine. Nosite li ta novica? ta se uje iz Bosne? Jeste li to uli o mom jadnom bratu?
  Oh, milostiva  uzdahnu Aladar sjednuv i prevrnuv oi  ne pitajte me radije o tom. Ne mogu vam izrei kako je kod nas sve razjareno. Cijela zemlja je usplamtila na varavu vladinu politiku. Tisza i Andrassv moraju pasti. Tisza zaboravio je  na  svoje  debrecinske  tradicije,  Andrassv  se prodao Rusima, a maarska krv mora tei da podavi najplemenitije prijatelje maarskoga naroda  Turke. Recite mi nije li to grijeh do boga, nije li? A zato sve to? Da svojim novcem, svojom krvi rairimo mo panslavizmu i onim zlosretnim Hrvatima, koji i onako od nae milostinje ive.
Udovica ne ree nita, samo kod rijei Hrvat bonu je neta iznenada. Zatim e mirno:
  Molim vas, pustite to; ja sam enska glava, ne razumijem se u politiku.
  Ta  nastavi Aladar patetiki  niste li i vi rtva te zlosretne politike, ne ugrabie li i vam dragoga brata, ne lei li moebiti i on krvav-------
  Za ime boga  kriknu udovica problijediv i skoiv na noge  gospodine Aladare, vi neta znate o mom bratu, ranjen je, mrtav je! Oh, kazujte, za ime boga, kazujte! ta je s njim?
Aladar, videi da mu je patos predaleko zaao bio, preplai se malko ter zapenta smeten:
  Eh, milostiva gospoo  ja sam samo govorio  uope  uope  oprostite momu zanosu  ali ja  ja o vaem bratu nisam nita uo, upravo nita.
  Gospodine Holossv, vi ne govorite istine!  ree udovica otro.
  Vjerujte, nisam!  istisnu mladi Maar uzmaknuv svoju stolicu.
  Na vae potenje?  dignu udovica glavu.
  Na moje potenje!  stavi Aladar ruku na prsa. Udovica prekrsti ruke i spusti glavu kanda o neem razmilja.
325
  Ja htjedoh samo  nastavi Maar  da izrazim bol mojega srca, bol cijeloga naroda, a i vau bol, to je trpimo radi vratolomne, pogubne politike. Zar nije tako? I opet kaem  da prolijevamo krv samo za Hrvate,  za nezahvalne Hrvate.
  Da, da! Da, da! Za nezahvalne Hrvate!  ponovi udovica, i njezine se usnice skupie u ironian, gorak osmijeh.
  Eto, sad uviate sami, milostiva gospoo, sami po-tvrdiste kako nije vrijedno da za to prolijemo krv.
  Molim vas  upita ga iznenada udovica  gdje ste vi prolili krv?
  To jest  zapenta Aladar zaariv se  ja govorim samo uope  jer mene je otac iskupio od vojnitva im se narodih.
  Ah, tako!  nasmjehnu se Petrovika, pa, naheriv glavu, zapita posve ravnoduno:  Kad ste doli?
  Jutros.
  Jutros? Kojim vlakom? Ta u to doba ne dolazi vlak na eljezniku postaju.
  To jest, dooh sa svojim etveropregom.
  Ravno iz Baranje?
  Da, ravno iz Baranje.
  Je 1' mogue? Molim vas kako ste ba doli u Schondorf, po to ste doli?
  Lijenik mi je zapovjedio  izmuca Aladar.
  Lijenik? Vi ste dakle bolesni?
  Da.
  Nu oprostite mi, Schondorf je poglavito enska kupelj. Ta vi valjda niste ena?
  Znam, ali te enske kupelji mogu i mukarcu zadati lijeka.
  Je li to fraza, gospodine Aladare?
  Pardon, iva istina. Kad mogu amo slati ranjene asnike!
Udovica zatisnu zube u donju usnicu, pa e:
  Ta vas je otac iskupio, vi ste zdrav.
  Ima i duevnih rana.
  Ha, ha, ha! Pa vi za te pitate doktora!
  Moram li izjaviti----------
  ta?  dignu udovica glavu.
326
  Ta, nisam li ve-------
  Niste li mi ve jednom izjavili svoju ljubav?  nasmjehnu se udovica.  To htjedoste rei. Vi ste me tada, dragi Aladare, vrlo uvrijedili. Ne bje ni godina prola od smrti moga mua, a vi ste mi govorili za svatove.
  Ali sada, milostiva, ima vie od godine dana da vam je mu umr'o, ali ja ne outih u svom srcu promjene.
  Sve moje misli zaokuplja sudbina mojega brata; nemam dakle kada misliti o svatovima.
  Vidim da sam nesretan ovjek, da dolazim vazda u nevrijeme.
  alim  slegnu udovica ramenima.
  Znai li to da je moja nada posve propala?
Udovica etala se prekrstenih ruku, nagnute glave po sobi. U ovaj par, kad ju Aladar upita za ultimatum, pogleda kroz prozor. Trnu se, problijedi. ta je vidjela? Cestom projuri koija, u njoj barunica Lilienbergova, Leontina i kapetan Petrovi u jednoj koiji. Kapetan kanda je vesele volje bio, bar je ivahno evrljao, a Leontina se od smijeha previ-jala. Koija samo minu kraj kupalita. Udovica se zaari. itavo joj tijelo drhtae. Gledala je, gledala u umu, zatim pred sebe u zemlju. Njezine se grudi nadimahu silno, svaka joj ilica treptae. Neta se u njoj borilo. Poe dva, tri koraka, zatim se ustavi prekrstenih ruku pred Aladarom. Lice bijae joj uto poput voska, usnice blijede.
  Gospodine Holossv  ree suhim glasom, kanda je rei htjela: Ubijte me slobodno, gospodine Holossv!  Znate li ta? Ja ne velim da je vaa nada propala.
  Da nije?  dignu se vedra lica Aladar.
  Nipoto. Strpite se asak. im saznam da mi je brat spaen, odluit u se.
  Dakle se smijem nadati?
  Nadajte se  ree mu udovica, pruiv mu ruku, koja je drhtala kao od vruice.
  Oh, milostiva gospoo  kliknu Aladar  vi ste aneo, vi moete od najjadnijeg ovjeka stvoriti 
  Okanimo se fraza, gospodine Aladare  mahnu udovica rukom.  Budi vam zasada dosta to vam rekoh.
  Ali to vrijeme puzi lagano. Sudbina vaega brata------
  Va je posao to vrijeme prikratiti.
327
  Kako?
  Saznajte to je s mojim bratom. Uvjet je time ovren.
  I nita vie? To je sve?
  Sve.
  Za nekoliko dana, milostiva, doi u da vas sjetim zadane rijei.
Mladi kavalir ode, a Petrovika pade na divan i spusti glavu na grudi. Charlotte ue. Udovica se strese.
  Staje?  viknu.
  Vrijeme je k objedu, milostiva.
  Neka. Idite s Belom.
  A vi?
  Neu nita.
Charlotte ode. asovi prolaahu hrlo, od podneva bude popodne. Udovica sjedae kao od kamena, samo kadto za-drhtnue joj miice lica. Glazba zasvira potpourri iz Tro-vatora. Zamamni glasovi Verdija kucahu na Petrovikino srce. Ali ona osta od kamena. I opet unie Charlotte.
  Milostiva!-------
  ta je?  zapita otresito udovica.
  Vrijeme je uini.
  Pa dobro, idite!
  Ali vi, milostiva?
  Idite, velim vam. Vi ste dosadni.
Danje svjetlo postajae slabije, sa gore sputahu se sjene, mjesec se izvijao iznad visokog drvea a po drvoredima bru-jio je svijet. I jote je udovica nepomino sjedila. Tad dopre do njezina uha ime Petrovi. Trnu se. Pod prozorom evr-ljahu ljudi za sladoledom. Udovica, jedva diui, primaknu uho.  ta zbilja  ree jedna  Petrovi se eni?  A da
  odvrati druga  sa lijepom Leontinom. Gotov posao. Danas se povezoe u grad po prstenje.  A da  opet prva
 ala e se njegova imenjakinja jaditi! Ha! Ha! Ha!
  eni se!  kripae za prozorom udovica, a u jasnu no sijevnu joj oko demonskim svjetlom. Hrlo zapali svijeu, stavi se pred ogledalo, obue ukusnu haljinu, poravna kosu i poe odvanim korakom prema dvorani kupalinoj, gdje se veselo drutvo sluajno skupilo bilo na improvizirani ples. Petrovika pojavi se na vratima. Glasovi valcera zastrujie
328
ivo. Pred nju doleti Aladar. Pokloni se. A ona mu poda ruku.
 Hoemo li valcer?  nasmjehnu se udova. U tren poleti lijepa Jelena kroz dvoranu na ruci lakog Maara da su joj zlatni uvojci treptili niz iroka lea. ivo se arila, grohotom smijala, samo kadto krinu potajno:  eni se!  i suza joj skoi na oko.
Ono kolo kupalinih gostiju koje se skupljalo oko stare gospoe Engelsbergove bijae dokraja ushieno da se je ljubavni savez meu Petroviem i Petrovikom sasvim razvrgo, najvie pako Engelsbergica sama. Ima mnogo ljudi  ponajvie su to besposlice  kojim godi kad togod unititi, satrti i pokvariti mogu; to je ono isto uvstvo zadovoljstva to ga outi zlorado dijete kad zgazi prekrasan cvijet. A staroj En-gelsbergovici nije dua posvema namirena bila. Mrzila je tu oholu Meimurku od srca. A zato tolika mrnja? Ta starica smatrala se u kupelji najvanijom osobom, bila je vikla primati svaiji poklon, ona se pae pribliila Petroviki. Nu ova, dua ponosita i odreita, pokaza blebetui u prvi mah od-reito da joj njezina poznanstva ne treba, pokaza poslije sto puta da joj je stara Engeslbergovica emu Francuz veli: une chose de rien. Moe li tatu ensku ud neto vie uvrijediti nego kad joj pokae da ju ne smatra niim? To razjedi En-gelsbergovicu do dna due, to potaknu u njezinu srcu skrajnju mriju, stoga nije joj bar u prvi mah bilo po volji da je Petrovika u Holossvja nala utjehe za Petrovia; ona je pae snovala da i taj novi savez razvrgne. No prije svega valjalo je ispitati kakav je to ovjek Holossv, i da li ga je zbilja ponukalo srce da doe za mladom udovicom u kupelj. Jednog dana napisa na svojoj posjetnici kratak poziv kojim gospodina Lambertina pozva k sebi. Bjee naime opazila da se napoleonska brada vrlo esto drui s mladim Maarom, te ga htjede o njem ispitati, napustiv zasada Blaua, koji je od samih ljubavnih uzdisaja izgubio bio zdravu pamet. Znala je predobro koja da je Ahilova peta Lambertinova, znala je da tomu ovjeku treba vazda novaca, a ona bijae bogata. Nije
329
nimalo dvojila da e Lambertin doi, i zbilja se ne prevari. arlatan ude za pola sata, pokloni se kavalirski i baci svoj eir nehajno na fotelj.
  Vi ste me pozvali, milostvia.
  Da, dragi gospodine Lambertine, sjednite.
  im vam mogu sluiti, milostiva?
  Sad ete uti. Poznajem vas za vrlo fina, dosjetljiva ovjeka.
  Vaa mi pohvala osobito laska, milostiva.
  Bez ale, vi ste pokvaren diplomat. Nu emu govoriti
0 stvari ope poznatoj? Treba mi vae pomoi.
  Molim, zapovijedajte! Bit e mi osobita ast.
  Razumijte me dobro. Ja nisam sebina. Ruka ruku pere.
  Ne razumijem te fraze.
  Smijem li vam iskreno govoriti?
  Jesam li ikad ije povjerenje prevario?
  Vam treba sigurno novaca.
  Milostiva gospoo!
  Vam treba sigurno novaca  opetova Engelsbergova hladnokrvno.  Govorite!
Lambertin pogleda u zemlju, lupnu dva tri puta nogom, izvinu lijevi brk i promuca napokon:
  Ne tajim da za ovaj hip moja lisnica ne odgovara ni najmanje mojemu imetku, to mi dosta jada zadaje. Moj ban-kir, kod koga sam znatnu svotu deponirao, nije mi na sva moja pisma odgovorio ni rijei, niti pare poslao. Nema ga po svoj prilici u Beu, a ja mu piem uvijek osobno. Ne treba svakomu znati da sam kojih sto tisua pritedio.
  Ah, vidite  nasmjehnu se Engelsbergica neta iro-niki kanda ne vjeruje rijeima svoga gosta  vidite, i ja sam doivjela takvu nevolju, i mene je moj bankir ostavio vie puta na cjedilu.
  Pa je i to. Dioniar sam kod vie poveih drutava te imam dobiti znatne dividende. Ali aliboe nije jo bilo glavnih skuptina.
  Naravski. Neprilika je dakle posve ispriiva, prolazna,
1  drago mi je da vam mogu priskoiti u pomo. Koliko vam treba novaca?
330
  Hm!  slegnu arlatan ramenima  prije spomenuste poslovicu: Ruka ruku pere. Eh bien! Da oznaim svotu, valja mi znati vanost usluge, koju od mene traite.
  Ah, da se dakle pogodimo?
  Pa da! Tako bar shvatih smisao vaih rijei.
  Tomu poslu hoe se puno diskrecije.
  Koju ja vrlo dobro drati znam.
  Parole d'honneur?
  Parole d'honneur.
  Vi poznajete gospodina Aladara Holossvja?
  Mili vam se taj ovjek?  ree Lambertin podignuv glavu.
  Opratam vam tu bezobraznu primjedbu da ne gubimo vremena. Vi ga poznajete?
  Dakako. Vrlo dobro dapae.
  ta sudite o njem?
  To jest, ja sam o njem svoj sud stvorio.
  Recite mi ga.
  ta vas moe Holossv zanimati, ako u vas za njega osobne elje nema? Je li to taj vani posao diskrecije ili samo indiferentno pitanje koje se vaega pitanja ne tie?
  To je dapae glavna stvar.
  O kojoj zavise kojekakve posljedice i namjere?
  Da, da!
  Eh, onda vam ne mogu odgovoriti.
  Zato?
  Jer se jote pogodili nismo.
  Ah, da! Vi vrlo korektno postupate.
  Molim vas, milostiva, oznaite mi sva pitanja, zatim slijedit e pogodba, i ako se pogodimo, odgovor.
  Dobro. Meni treba znati slijedee:  ta je Holossv, kakve udi, je li imuan, ljubi li gospodu Petroviku, ljubi li ga ona, je li radi nje doao, hoe li se to dvoje zbilja uzeti, hoe li sretni biti?
  A ta po svem tom? emu sve to? Hoe li trebati mojega rada?
  Hoe. Sad recite svotu.
  Trista forinti na mjenicu, plativu za est mjeseci.
  Ne alimo se, dragi Lambertine, ako budete za pola godine imali trista forinti, trebat e vam ih za tvornicu ljivo-
331
vie u Sarajevu. Ta kanite poi u Bosnu. Znate li ta? Pedeset forinti odmah im mi odgovorite, pedeset forinti im ovrite to u vam rei. Nota bene, sve to na nepovrat.
  Ta ponuda, milostiva, gotovo vrijea moja kavalirska naela, i da ne gojim toliko simpatije za vau velevrijednu osobu----------
  Vi dakle pristajete?
  Pristajem.
  Dobro, dakle govorite. Evo stavljam na stol banku od pedeset forinti.
Lambertin se nakalja, pogleda ispod oka banku, uhvati napoleonsku bradu za okrajak te progovori poniknute glave:
  Holossv, da znate, jest vlastelin iz Baranje. Ako pitate koliko ima zemljita, odgovorit e vam: tisuu jutara, krasan dvorac, pune staje-------
  Ah!  zaudi se Engelsbergova.
  Ako li pako pitate koliko ima dugova, rei e vam se: tri puta vie negoli sve njegove zemlje vrijede.
  Ah!  zaudi se i opet konstabler.  Dakle nema imetka?
  Kakva imetka, bog vas vidio?
  Kako ste vi to saznali?
  Posve jednostavno. Holossv pozva me na veeru u svoju sobu. Jeli smo tu kojekakvih zakusaka i nismo pili nego Veuve Cliquot u ledu. Istrusismo itavo islo tih srebro-glavih boca, bili smo se ve i pobratili, ja mu pripovijedah kojekakve poalice, a on me je nazvao najgenijalnijim ovjekom naega vijeka. I sami moete misliti da se po toliko skupocjene francuske pjenjuice dalo svakako slutiti na obilje Aladarove kese. To je i mene ohrabrilo. Sluajno nisam imao novaca, ve vam spomenuh svoga bankira-------
  Da, da, sjeam se.
  U razgovoru spomenuh nehajno svomu novomu pobratimu tu malu nepriliku i zavrih epigramatiki: Brate, uzajmi mi kukavnu stotinjarku. Pa ta mislite ta mi je odgovorio?
  ta?
  Nasmijao mi se u brk. ta, ree, sto forinti, to ti je za mene carevo blago; petaa, kukavna petaa je moj alfa i omega.  Pogledah ga ispod oka i pokazah prstom na
332
ampanjske boce, na ostanke pastrva i na kup finih amerikanskih cigara. Htjedoh mu naime rei da je sve to oit dementi njegovoj tragikominoj izjavi. On me odmah shvati i, da odbije od sebe sumnju nekavalirske krtosti, odvrati kroz smijeh: Sve je to na kredit. Ti se udi, ali nemam li etiri konja i kola? Ne pribavlja li mi to kredita? A najsmjenije je to da mi i konji jedu na kredit, da mi kola stanuju na kredit.  Pomislite, milostiva, kako me to oitovanje kavalira zabu-ilo. Nu ja rado prouavam razne karaktere u ivotu; primiv dakle sve to za vrlo genijalnu dosjetku, nasmijah se od srca te prihvatili: Ti si, Aladare, najarmantniji gursuz to ga poznajem. Vrijedan si osobite studije. Da ti pravo kaem, ti si me nadmudrio. Nita zato, pijmo!  Pijmo! udari Aladar u smijeh. I mi pismo. I kako. Ja manje, jer sam htio proniknuti mladog Maara, prouiti njegovu povijest.
  Jeste li ju saznali?
  Dakako. Kad se je moj Aladar nakitio bio acave francuske kapljice, poe mi pentajui otkrivat podstavu svoje kavalirske due, koja je, boga mi, traljava. Djeak taj poinio je vee djelo od Herkula. Iao je naime uiti nauke u Petu. Kakve nauke? Toga valjda nije ni sam isprvine znao. Meutim naao je u glavnom gradu Maarije brzo svoju struku. ampanjske ae, trikoi baletnih plesaica, te crveni i crni kecovi bijahu njegov iskljuivi studium, i ini se, po njegovu govoru, da je u tih strukah steko vanrednu vjetinu. Takva nauka nije dakako jeftina, nu izraelske mjenice olakale mu posao znatno. Na njegovu sreu ili nesreu umre mu otac, a on bijae ve punoljetan. Sad je tek imao priliku zbrojiti trokove svojih petanskih studija uz kamate, te opazi da je dva puta vie potroio nego to mu je njegov otac ostavio. Njegov posjed je dakle iluzija kojom zavarava svijet. Kraj sve lakoumnosti opet se domislio kako  e svomu kavalirstvu otvorit rezervni fond. Snubio je Petroviku, to jest njezin imetak. Prvi juri mu ne poe za rukom. Brat njezin bijae mu na putu. Ali on ne klonu, jer mu mjenice seu do grla. Poleti amo da zaokupi lijepu udovicu. Situacija mu je nekako posluila. Udovica, ne znajui da je Aladar posve propao, hoe da se za njega uda, samo da se osveti Petroviu, kojega je po svoj prilici ljubila. Ja dakle velim: niti ljubi Holossv Petroviku, niti Petrovika njega, on se eli obogatiti, ona osve-
333
titi. Vi pitate za buduu sreu? Nisam prorok, niti vjerujem u proroanstva, ve u logiku. Aladar protepst e imetak svoje ene, u njoj e uminuti strast osvete, koja je samo asovita; opametit e se kad joj imetak ode do vraga. Posljedica je dakako mrnja.
  Vrlo dobro, vrdlo dobro!  pljeskae Engelsbergova  on vam to povjeri?
  Da, kroz ampanjac, i umoli me da mu budem na pomoi da se udaja pospjei. Sad znate sve. to imam jote uiniti?
  Samo ono za to vas je Maar umolio.
  Nita vie?
  Nita.
  Ta to je lak posao.
  Tim bolje. Evo pedeset forinti.
Stara spletkarica silno se uzradova da je po napoleonskoj bradi saznala toliko ugodne novine, po kojima je mogla slutiti da mlada udovica poticana osvetom srce u svoju propast, a ne manje veseo bijae Lambertin da je s toliko malo muke sklopio toliko koristan posao, te, da se pokae veledu-nim, platio je pri veeri Aladaru bocu bordeauxa onim istim novcem kojim ga je izdao bio. Aladar bijae presretan da mu posao sve to bolje uspijeva, te obea novomu prijatelju dosta znatnu proviziju, isplativu poslije vjenanja.
Gospoa Engelsbergova prebaci brzo plaid im ju je Lambertin ostavio bio, smota nabrzo cigaretu, te poe brzim korakom u veliki drvored perivoja da potrai obitelj gospodina Mevera. Za jednim stolom nade transku savjetnicu, beku krojaicu i prusku profesoricu. Sve se digoe na pozdrav, a ona, odbiv dim svoje cigarete, kimnu glavom i ree mimogred vrlo tajanstvenim glasom:
  Bonjour, mesdames! Za kratko vrijeme doivit emo velik trijumf! Skinut emo krinku stanovitoj osobi. Vidit e se da nije sve zlato to se svijetli.
  Ah!  zaudi se savjetnica.
  Zbilja?  izvali profesorica oi.
  Dakle skandal  pljeskae krojaica  zbilja skandal! Oh, to je divno! Molim vas, milostiva, govorite, govorite!
  Pardon, mlada prijateljice, odvi ste radoznali. Zasada ne smijem vie rei. Da vam prerano otkrijem sve, mogao bi
334
cijeli uspjeh proi po zlu. Tu se hoe velike diskrecije. Imat ete dosta prilike nasmijati se od srca. Adieu zasada, moram po vanu poslu. Meutim saznat ete za najkrae vrijeme sve. Jeste li vidjeli Meverovu obitelj?
  Malo prije proe ovuda prema selu  ree profesorica.
  Tim bolje. Adieu mesdames!
Engelsbergova tpakae hrlo dalje drvoredom i dostignu za kratko vrijeme svoje znance. Irma fantastiki naikana, koracae uz majku, dok je Meyer hinjenom nonalansom prebacivao svoje kratke krakove kraj pobone guvernante, ap-ui joj iza klapastih krila svoga eira kojekakve slaane rijei. Isprva se Engelsbergova poneto zaudi, ne opaziv u tom kolu i talmi-barona, ali ne pitajui dalje za njega, pristupi iznenada k Meveru, lupnu ga lako po pleima i ree:
  Gospodine Meyer!
  Izvolite  lecnu se trgovac  ah, vi, milostiva, dobar dan, dobar dan!
  Dobar dan, gospoo Meverova, dobar dan, Irmice moja! Oh, vi ste danas opet arobna. Ah, bonjour, draga gospoice Claire, drago mi je, drago mi je. Vi ste aralica, svakim danom mlai, jel'te, gospodine Meyer?
Trbonja ne odvrati na te ujedljive rijei nita, ve pre-vrnu samo oi poput maka.
  Oprostite, gospoo Meverova  okrenu se Engelber-gica gospoi  oprostite da vas na asak liim vaega dragoga supruga. Imam s njim vana, vrlo vana razgovora. Znam da se zbog toga na mene srdite, a jamano i on, jer ste mu nada sve mila i draga. Ali posao je zbilja toliko vaan i prean da ne mogu drukije. Molim vas, gospodine Meyer, na asak, samo na asak.
Premda je staromu Meyeru nekako udno pri dui bilo, to se po mranom mu licu vidjelo, premda je gospodina Claire uvrijeena grizla usnice, opet povue konstabler svoju ljevicu kroz Meverovu desnicu te ga odvue na stranputicu perivoja, gdje su dobrano od oiju radoznalog svijeta uklonjeni bili. Nu jedan ih ovjek opazi  mali Blau. Premda zaslijepljen ruiastima arapama mlade Irme, opet se udio da ga Engelsbergova rede upotrebljava za svoje slube, da se dapae u drutvu dosta hladno prema njemu vlada. Dugo je
335
o tom razmiljavao, te opazi napokon da Engelsbergova pae priliku trai, da ga pred Meverovim stavi na ruglo i smijeh, priivajui mu kojekakve krpice. Blau bio si je kraj sve ljubavne strasti priuvao toliko zdrave pameti da je razumio koliko to zlorado ismijavanje pred idealom njegovim kodi i njegovoj ljubavi. Razmiljavao je dalje i dalje, da ue toj tajni u trag, poeo je vrebati na svaki korak Engelsbergovice i po-' mno ulaziti njezin trag. Dozna da je k sebi prizvala Lamber-tina, opazi iz zasjede kako je odvukla Mevera i, kao u svih slabih ljudi, probudi se u njem prekomjerna radoznalost da sazna to e Engelsbergovica govoriti, jer talmi-baron nije nimalo dvojio da se sada, upravo sada o njegovoj koi radi. To mu naotri um, to mu okrili krakove, i polagano provue se skromnim puteljkom blizu onog mjesta kamo je spletkarica bila povela bogatog mu tasta in spe. Sred ume u pola brijega stajae drevnim zidom opasan izvor. Zid se je digao visoko da se ovjek posve lasno za njim sakriti mogao, a dalje nalijevo i nadesno izvoru stajae kamena klupa. Blau razabra kroz jelovo stabalje dobro da Engelsbergova vodi Mevera k zdencu, zato pobrza vie i stignu na vrijeme u sigurno skro-vite, za zid nad studencem, Maliek se skutri da uje to li e konstabler rei trgovcu. eljno nauli ui. Nije nita sluati bilo, van polagani korak tajanstvenih etalaca. Napokon dooe oboje do studenca.
  Kamo me vodite, gospoo Engalsbergova?  upita Meyer poneto razjaren.
  Poekajte da odahnem  ree stara spustiv se na klupu  pogledajte nema li nikoga blizu.
  Nema!  odvrati Meyer zlovoljno, ogledav se na sve strane.
  Dobro, sjednite do mene.
  Evo me! to zapovijedate?
  Valjda se sjeate nae prve konferencije.
  Konferencije? Ne sjeam se pravo.
  Ah, ah! Dragi Meyer, vi kanda ste kratke pameti. Vi zbilja ne pamtite?
  Molim vas to me muite?
  Nu ekajte, ja u vam sve dozvati u vau sporu pamet. Vi znate i predobro da mi je vaa tajna poznata. Ja znam posve dobro da je gospodina Claire samo zato Irmina guver-
336
nanta da je uz sebe moete imati, ukratko, ona je vaa milosnica.
  Gospoo Engelsbergova!  razjari se Meyer.
  Vaa milosnica, velim vam posve jasno.
  Pa ta vam je do toga?
  Meni? Nita, posve nita. Hm! Ja joj ne mogu biti suparnica. Ali vaa ena, vaa ena! Znam da je edna i mirna, da vas ljubi, i upravo zato je toliko slijepa, pa ne vidi to se oko nje zbiva. Nu na sreu saznala sam ja to potajice u Beu od pouzdane prijateljice, pred kojom se gospodina Claire vrlo udno pohvalila radi vae dareljivosti i svoje popustljivosti. Eto vidite, ja znam sve, ja bih sve to vaoj eni odati mogla. Vjerujte da bi na takav grom iz vedra neba prestala biti edna, da bi pobjesnila od ljubomora, od mrnje, da bi vas protjerala, da, protjerala.
  Mene protjerala?
  Pa da! Nije li sav imetak njezin? Nije li ona sve u kuu donijela? Ta valjda se sjeate da je gospodin Mayer bio obian komptoarista kod oca svoje ene, koja ga je od ljubavi uzela?
  ta hoete, ta hoete?  kriknu Meyer bijesno.
  Hou samo sjetiti vas da ste u mojoj ruci, da po mojoj volji raditi morate.
  Ta molim vas, zaboga, govorite jasnije. Niste li onomad zahtijevali da svoju ker dam Blauu. Dobro, rekoh, neka mu bude. Ja sam dodue bio izabrao za nju bogatu partiju, ovjeka koji nije traio novaca, a to je stvar vrlo korisna za trgovca, jer mi ne bi bilo trebalo oteti mojoj trgovini znatnu svotu novaca, koja ide u Irmin miraz. Nu moja Irma ima kojekakvih hira, jer su joj, mislim, romani malko prevrnuli mozak. Mladoenja, to sam joj ga namijenio bio, je koziav i ima kozju bradicu. To joj nije nikako po volji, ona si trai kakov ideal. Ja bih joj te muice ve istjerao bio, pa kad djevojka prestane biti uistinu djevojka, kad dou djeca, zaboravit e svoj glasovir, svoju francutinu i svoj ideal. Tad do-oste vi te mi predloiste posve kategoriki neka Irmu dadem Blauu. ovjek je poten, ako i poneto prevrtljiv, dosta imuan, i djevojka mu nekako nije protivna. Dobro, rekoh, u ime boje! te sam pustio neka se Blau udvorava mojoj Irmi, mademoiselle Claire je dapae dokazivala mojoj keri da je
22   Kanarineva Ljubovca
337
Blau posve pristojan i valjan vojek. Jedino ne razumijem da jo nije isprosio moje keri. Vdite, sve to uinih po vaoj volji, i ne pitajui zato toliko ivo zagovarate Blaua, koji vam nije ni brat ni roak.
  Gospodine Meyer  planu Engelsbergova.  Vi valjda ne mislite-------vi ste bezobraznik! Uostalom ne imate
prava pitati za kakov razlog, vae je pokoriti se slijepo mojoj volji, jer, jer----------vi znate to vas eka.
  Ali ja vas sad pitam  progovori Meyer srdito  ta hoete sada od mene? Ja jo svejednako ne razumijem zato ste me k ovomu zdencu dovukli?
  ujte, Meyer, ja sam svoje kombinacije promijenila. Blau jo nije zaprosio vae keri, jer je morao ekati dok mu ja dozvolim, a ja mu toga dozvoliti neu, nikada neu.
  Zato to?
  Ja sam ga napustila. Blau, da znate, jest bankrotirani postolar.
  Znam, znam  opetova hladnokrvno Meyer  to me se nita ne tie. Sada je imuan i solidan ovjek. Ja nisam prijatelj historije, ne pitam za prolost ovjeka.
  Posve naravski, jer se nerado sjeate svoje pisarske prolosti. Nu imam drugu kombinaciju, rekoh vam. Ja naputam Blaua. Dok mi je bio potreban, branila sam njegov interes; sad mi ga ne treba, sad neka ide k bijesu. Odvie je arogantan, nepouzdan. Nala sam drugog agenta. Dooh da vam za Irmu predloim drugu partiju.
  Drugu? Molim vas kakvu?
  Ima u Beu neki mlad ovjek, dosta lijep. On je neki daleki rod moje najbolje prijateljice i obavlja moje poslove kad me nema kod kue. Tome ovjeku imam kojeta zahvaliti. U mojoj ga slubi neu moi zadrati, jer se udati kanim.
  Vi udati?
  Da. Ja mislim da inim posve pravo. Hou da toga mladia nagradim dobrom partijom, rukom vae keri.
  Oprostite. Ja ne poznajem toga ovjeka. Nisam ga nikad vidio. To je vrlo udan predlog.
  Nita zato. Pozvat u ga amo. Vidit ete ga i dati mu svoju ker da ga odtetim.
  Vi vrlo udno shvaate enidbu. Pa je li taj ovjek kranin?
338
  Jest.
  A moja ki nije kranka. Valjda znate da zakon zabranjuje takvu enidbu.
  Tomu je lako pomoi. Vaa ki i moj znanac neka postanu bezvjernici. Vjeru je lake zbaciti nego haljinu.
  Radi interesa?
  Sve na svijetu radi se radi interesa. Vjera napokon nije nego mitologija.
  Ah! oprostite! Ja nisam osobit bogomoljac, i ovjek od posla, ali ne mogu pristat na vae mnenje.
  Ni na moju ponudu?
  U ovaj par ne mogu. Valja mi stvar predomisliti.
  Tu nema nita razmiljati. Ili, ili----------
  Uzrujan sam. Dajte mi bar dva dana vremena.
  Dva dana? Neka bude, ali onda sans pardonl
  Povratimo se k drutvu.
  Dobro, dajte mi ruku, Meyer. Ja vam velim da se neete tomu kripcu izvinuti.
Oboje vraahu se polagano drutvu, a kad bjehu uminuli, podignu se iza zida Blau, blijed, upropaen. Drhtao je kao iba.
  Tako dakle!  kriknu lupiv se akom u elo  bankrotirani postolar! Bacila ga, bacila ga. Da joj nisam od nude! Dobro! Blau, Blau, ti si bio veliki magarac! Ti si se htio dati na djelo nepoteno. Blau, budi poten. Moju Irmu hoe mi otet, moju Irmu! Bankrotirani postolar! ekaj  dignu grozei se pest  pamtit e ti bankrotiranog postolara, stara vjetice!
XI
Gospodin Meyer sjedae sam pod hladom visoke platane, pruiv svoje krakove ispod trbuine. Svijao je i razvijao svoje guste obrve, puio strastveno svoju regalia media te katkad udno kiljio na arki rt cigare. Katkad bi se trznuo, skinuo eir, te otr'o znoj sa ela. Danas nije bilo vidjeti onog prezirnog aristokratskog osmijeha oko njegovih usana, danas je vladala tim licem neka sjenka brige i zlovolje. Neugodna neka misao bila mu je zaokupila glavu, misao koje se nikako nije
22*
339
i....,
otresti mogao, koja se uvijek i uvijek vraala u njegovu pamet. Pokadto kanda je naao lijek, neko tiho kajanje proulja se iz njegovog srca, kao to sitan izvor koji kroz rulju kamenja radi prodrijeti na povrje zemlje, ali njegova narav, vikla raskoi i lasti, ugui brzo taj smjerni pojav iste svijesti. Meyer bijae bogat trgovac, Izraelianin, ovjek u dnu due dobar, u poslu solidan, ali Meyer bijae i dijete svoga vijeka, imajui puno onih socijalnih mana kojima obiluje na prosveceni devetnaesti vijek. Ubog od kue, bude kanje ubogim pisarom, i to usred svjetskog grada, gdje obilje, rasko i slast sijeva u sto zanimivih prilika, gdje siromah hoda kao prokletnik po arobnom raju. Njegova dua pregnula je za udobnostima, za sjajem. Srdio se ne jedanput videi kako se ovaj ili onaj glu-pak zaodijeva gospodstvom, koje nema zahvaliti nego bud plemenitoj kolijevci, bud hiru nepravedne, slijepe sree. To ga je peklo, i kad je jednom itao Diobu svijeta od Schillera, priapnu ljutito:  Gotovo mislim da sam i ja pjesnik, jer na svijetu nisam nita dobio.  Nu kraj svih tih ivih elja nije ga fantazija odvela stranputice, ve je radio kao crv. To bijae njegova srea. Njegov gospodar, ovjek stroge, stare iz-raelitike vjere, koji nije trpio orgulja u sinagogi niti bi za milijun potpisao svoje ime u subotu, motrio je toga mladia, davao mu navlas prilike da pokae svoje potenje ili nepote-nje, te kad je vidio da je Meyer ist, zavlaio ga sve malo pomalo u kolo svoje obitelji, gdje se mladi zabogar esto sastajao sa jedinicom bogatog gospodara, djevojkom tihom i ednom. Ne treba tu razlagati kako se neopazice prema oevu naumu razvijalo uvstvo meu mladim, koje se napkonon svri enidbom, nakon koje stari gospodar brzo umre.
Meyer bijae sad goso, i kakav goso. Vrata raskoi bijahu mu irom otvorena, sad je i on mogao prezirno gledati taj tati svijet i ivjeti kavalirski. On je to i inio. Salon, koija, loa, kupelj, koncerti, sve mu bijae dozvoljeno, ali pri tom bilo je i dosta svae u kui. Gospoa Meyerova, kako je bila tiha i mirna, zazirala je od bunog ivota i drala se staroga reda i zakona. Nije dakle udo da je kadto u kui bilo otrih pregovora, dok gospoa Meyerova ne izjavi da e udilj ivjeti na svoju, a gospodin Meyer neka ide svojim putem, ukoliko mu to potenje i vjera doputa. Gospodin Meyer zalazio je u svijet, imajui u depu daleko vie no-
340
vaca nego mu je trebalo, a taj suviak zamamio bi ga na kojekakve stranputice, koje je dakako vjeto krio od svoje ene. Nju je potivao van reda, smatrao je dapae vie majkom nego enom; rad nje je tono vrio obiaje svoje vjere. ena nasuprot ljubila ga je ustrajno, te bijae od same ljubavi toliko slijepa da nije ni opazila kako fina guvernanta zavlai bogatog novara u svoje mree. Bijae to ivovanje vrlo udnovato, ali ne rijetko u nae doba. Sad pako stajae pred njim strana alternativa: ili da se ki odrekne vjere, ega majka ne bi nikad dopustila, ili e se razvri cijela njegova obitelj, jer ena bijae stroga, a Engelsbergova pakosna.
Dok je zaman traio izlaz iz toga bludita, pristupi uje-danput pred njega Blau. Skinuv svoju englesku gljivu, pokloni se sveano i ree:
  Gospodine Meyer, dozvolite mi rije nasamu.
  Izvolite,  gospodine Blau  odvrati  trgovac neto zlovoljno.
  Gospodine Meyer, dozvolite da pogodim brigu koja vas tare.
  Briga? Kakva briga me tare? to vas nuka da pogaate moje brige, gospodine Blau?
  Pardon! Znam da ete mi tu drzovitost namah oprostiti. Vi u ovaj as razmiljate to ete Engelsbergovoj odgovoriti.
  Gospodine! Ona vam ree------------skoi Meyer,
problijediv, na noge.
  Molim, sjednite! Ne eofirajte se! Ona mi nita ne ree, nitko mi nita ne ree. Ja sam sve uo sam i znam da ste u stranom kripcu.
  Vi ste uli? Kako ste smjeli uti?
  Boe moj! Na svoje uho sam uo. Kako se moe uti inae nego na uho? Ali o tom nije govora. Pitajmo kako se moete izbaviti kuge?
  Kako? Kako? Nikako, gospodine Blau. Ja sam propao, vi ste propali, svi su propali.
  Molim, sjednite, gospodine Meyer, ne eofirajte se. Ja u vam pomoi.
  Kako, kako? Ja ve puim drugu regaliju, a jo mi nije dola pametna misao.
341
  Kako e doi pametna misao, kad se eofirate? ujte me. Vi ete mi dati za enu svoju gospodinu ker koju idealno ljubim.
  Dajte mi mira, gospodine Blau, ja ne imam kad sluati ljubavne romane.
  To nije roman. Vi ete mi dati svoju ker, ja sam ovjek solidan. Ja sam zasluio kod vas toliko kredita!  odsijee poneto ljutit Blau, pri em su mu usne silno drhtale.
  Ja u vam dati svoju ker, ako me izbavite i kad me izbavite.
  Je li to va istinski akcept?
  Akcept kua Meyer, kako sam iv. Evo ruke!
  Dobro. ujte! Stara Engelsbergova je zmija koja ni vraga ne puta na miru. Ona je mene upotrebila da posvadi ovdje jedan par ljudi koji su se ljubili. Sad hoe vas upotre-biti da rastavi mene i Irmu. Meni govori i govori da u dobiti Irmu, ako posvadim hrvatskoga kapetana i maarsku vla-stelinku, a ja sam ih posvadio, ja sam bio magarac, ali magarcem me je uinila ljubav za Irmu. A sad, gdje me ne treba, govori vam da mi ne date keri, da ju date njezinu prijatelju.
  Ali ja to znam, ja to znam. Nu to da inim?
  Je li vam mademoiselle Claire toliko draga? Meyer ne odgovori nita.
  Razumijem  nastavi Blau  to je pitanje delikatno. Ali ja vam velim da je vaa guvernanta nevaljan stvor.
  Nevaljan stvor? to znai nevaljan stvor, gospodine Blau?
  Vaa guvernanta prima od vas novaca i poklona, pak vam se zato slatko smije i dri se kao Margareta, a s drugima koketira mademoiselle Claire.
  Koketira?  uspuri se Meyer.
  I vie nego koketira.
  I vie nego koketira? Govorite konkretno, gospodine Blau.
  Konkretno? Hoete li da vam dokaem?
  Hou.
  Doputate mi da za to sve upotrebim?
  Upotrebite sve, ali samo konkretno. Ali Engelsbergova?
  Recite joj da dajete Irmu njezinu prijatelju.
  Ali ja ne dam.
  Recite da dajete. Samo onako. Recite da uti, da to mora ostati tajna, da va interes zahtijeva da to ne izie jote na vidjelo.
  Ja vas ne razumijem.
  Vi ete me razumiti. Dakle hoete raditi kako vam rekoh?
  Hou, da, gospodine Blau, ali 
  Nikakov ali. Stoji li va akcept?
  Stoji.
  Zbogom, gospodine Meyer. Idem po naem poslu.
  Zbogom i sretan put, gospodine Blau.
Meyer uzdahne s te udne navale; poneto mu je dodue odlanulo bilo, ali sa nevjere Klarine opet pobjesni, njegova se je dua udno kolebala, i gospodin Meyer poe svoju re-galiju vrlo udnovato gristi.
Meutim poe Blau hrlim korakom u kupalinu zgradu i pokuca za kratak as na vratih drugoga poda.
  Slobodno!  odazva mu se iznutra glas.
Blau unie. Na divanu leae u zamrljanoj domaoj halji gospodin Lambertin, podvinutih pod glavu ruku.
  Dobro jutro, gospodine Lambertin!
  Dobro jutro, gospodine Blau!
  ta vi tu inite?  Jeste li mamurni  od jueranjeg ampanjca?
  Mamuran dvojako. U glavi imam previe. Jo mi umi od one silne pjenjuice to mi ju platiste. Druga mi je ma-mura da imam u kesi premalo, rei bi nita.
  Nita? Ta nisam li vam dao dvije desetae?
  Da, prokartao sam ih. Blau, vi ste lopov.
  Lopov? Zato lopov?
  Vi ste meni svojim ampanjcem i bankama izmamili tajnu koju mi je Engelsbergova povjerila. Ja i pravo ne razumijem zato ste tu tajnu platili? Ta vi ste njezin ortak.
  Dakako, ja sam njezin ortak, i ja sam uistinu velika budala.
  Zato?
  Jer sam platio toliko novaca za ono to mi je Engelsbergova danas zabadava pripovijedala. Ja sam uistinu radoznao kao kakva enska.
342
343
  To je sve lijepo, ali ja danas nemam novaca.
  Traite od stare.
  Traio sam. Ne da. Nek se najprije Petrovikina udaja obavi. Prava je guja.
  Ah, to je zlo.
  Jest, vrlo zlo. Nesretni Aladar pisao je na sve strane. Nema odgovora o Petrovikinu bratu. Napokon dosjeti se Maar neemu.
  emu?
  Oh, dragi prijatelju, to je tajna, ali sigurno sredstvo da se udaja pospjei.
  A ja toga ne smijem znati?
  Ne.
  Zar ni kupiti?
  Ne.
  E, pa zbogom! Dooh radi vana posla  ree Blau i poe sa svojim novcima zveketati po depu  jeste li ve uzeli doruak?
  Vraji konobar ve ne daje nita na vjeru. Kakav je to posao?
  Po to je vaa tajna?
  Uzajmite mi pet forinti.
  alim, obustavio sam svemu svijetu kredit.
  Vi ste hulja.
  Od vas to nije nikakva uvreda. Dobar glad, gospodine Lambertin! Zbogom!
Blau bijae ve na vratima.
  Stanite!  viknu napoleonska brada  da imam sto forinti, skrhao bih vam vrat.
  Vi ne puite, Lambertin, evo vam cigare! Po to vaa tajna?
  Dvadeset forinti!
  Ah! Preskupa je.
  Petnaest.
  Preskupa.
  Deset, do trista avola!
  Neka.
  Ali ekajte da se obuem. Platite mi doruak. Kraj ae vina daje se bolje evrljati. Ja mislim da je stvar dobro
344
smiljena. Na stari zubati konstabler poveselit e se silno. A molim kakav je ono posao to ga prije spomenuste?
  Polako, dragi Lambertin, najprije ete vi meni svoje rei, a poslije u vam neta otkriti, neto po vas vrlo povoljna.
  Ah! to e opet biti neka vraja majstorija vaa.
Lambertin bjee se meutim obukao, stavi se pred ogledalo i poe, fiukajui ariju iz Roberta: Zlato vam je samo varka, gladiti bradu.
  Vidite  ree Blau  da moemo biti dobri prijatelji, samo kad se vama hoe, premda je vae prijateljstvo vrlo skupo.
  A zato se, molim vas, za to prijateljstvo otimate? Ha? Blau, nasmjehnuv se zlobno, slegnu ramenom.
  Oh vi ste kukavica  izbijeli Lambertin zube  vi se stidite priznati da sam genijalna glava. Samo kad doem opet iz toga kletoga gnijezda u svijet, ut e se opet za Lam-bertina. Ma joi! Vi ete vidjeti! Nu ajdmo! utim u svom elucu neku prazninu.
Obojica pooe iz kue i kroz perivoj stranputice u selo, gdje se svratie u gostionu, da u tihoj zabiti namire svoj eludac i da si saope, nevieni od ni koga, svoje tajne misli i osnove.
Gospoica Charlotte ue iznenada u sobu gospoe Petro-vike, koja je sjedei u naslonjau itala novine, uzdahnuv pokadto i pogledav na prozor.
  Milostiva-------
  ta je, mademoiselle?  dignu Petrovika glavu.
  Gospodin Aladar eli s vama govoriti.
  Sad, u ovaj as!
  Da, ree da je posao veoma prean.
  Prean?  dignu se naglo udovica uhvativ se za srce  oh, moda su vijesti o mojem bratu, o mojem dragom bratu! Pustite ga! Nek ue.
  Ali vaa toaleta, milostiva!
  Ah, ta je do toga?  mahnu Petrovika nehajno rukom  nek ue, brzo! Brzo!
345
Zaas pojavi se Aladar na pragu. Bijae naoko veseo, u ruci drae pismo.
  Gospodine Aladare! Je 1' od brata? Je 1' zdrav?  poleti mlada gospoa prema doljaku, a sva krv skoi joj na lice.
  Jest, jest! Jeleno! Zdrav! iv  viknu Aladar uhva-tiv mladu gospou za ruku.
  Oh, hvala ti, vjeni boe  kliknu udovica, kleknuv i dignuv ruke k nebu  dajte da itam, gospodine Aladare!
  Saberite se, milostiva. Ne pie vam brat sam. I nije udo da nije pisao. Kako znate, obratih se na sve strane, pisah i obitelji Berenvi, koja imade svoje imanje kraj nas. Sin kue, moj prijatelj, poe takoer u rat. Bijae kod husara i bivi ranjen, povrati se kui. Taj mi evo pie da je bio s vaim bratom, da je iv i zdrav, da ivi u Mostaru u Hercegovini, gdje nikakve opasnosti, nikakva rata nema.
  Ali kako da mi nije sam pisao?
  Idu li sada revodito pisma, u to nesigurno doba, iz toliko dalekog kraja?
  Hvala bogu i tako. Dajte da itam.
Gospoa uze poniknute glave itati. Proitav pismo dokraja, poloi ga mirno na stol.
  Jeleno!  pristupi Aladar  nisam li odrao rije, nisam li vam donio vijesti da vam je brat iv i zdrav? Jeleno, hoete li i vi odrati vjeru, uiniti me najsretnijim ovjekom? Hoete li mi svoju ruku dati?
Jelena se strese, problijedi na smrt i odvrnu lice, zatim prui ruku i dahnu kroz suze:
  Evo vam je! Moram.
XII
Vana novina razglasi se brzo po cijeloj kupelji. Ohola maarska vlastelinka polazi dakle za plavokosog kavalira sa elegantnim etveropregom. Posve je naravski da je Holossv bio poglavitim glasnikom te zanimljive vijesti. Njemu je trebalo kredita, silna kredita, a ljudi rado uzajmljuju lakoumnu mladiu, o kom se znade da e dobiti bud silnu batinu, bud bogatu nevjestu. Takav lakomnik dobiva dakako na ruku
samo dvjesta forinti, a zapie na mjenicu osam sto. ta ete, nada ne poznaje nikakove mjere, niti Cincari za kamate, samo da se cilj postigne, samo da nada postane istinom. Puklo kud puklo, sve zapreke valja ukloniti; poslije e se i onako sve izravnati. I gospodin Aladar nije drugaije radio. Svaki dan bi donio Jeleni dragocjenu kitu prekrasnih kamelija, koju bi redovito brzojavom naruio iz Trsta. Svaki drugi dan gudila je na njegov troak kazalina glazba pod njezinim prozorom; esto povede udovicu i sina joj u koju zani-mivu pokrajinu okolice  jednom rijei, Aladar je iznio pred svijet sto dokaza svoje kavalirske ljubavi, iznio ih je osten-tativno pred svijet, neka svatko vidi koliko kraljicu srca svoga oboava. Svijet je od uda razvaljivao usta, gospode i gospodine, navlas pristare djevice, izjavie dosta oito svoju zavist.  Vi ste uli, draga?  Ah, za Aladara Holossvja?  Da, da!  Dakle zbilja istina? Ne vjerujem.  Ali kad vam velim, iva istina. Znam to iz najboljeg izvora. Mladi zatravljenik pokazao je sino briljantni nakit to svojoj zarunici iz Graza donese. I ja sam se ondje desila. Ljepota, velim vam. Skoro nisam vidjela tolika sjaja. Sve au jour. Da. Najnovija parika fasona. Jednom rijei, krasota!  Dakle je Aladar bogat, zbilja bogat?  ta to govorite, bogat? Recite: milijuna, i vie nego milijuna.  Ah!  Da, to vam je kao neki istoni kraljevi koji nije ni sam prebrojio svoga bajnoga blaga. Molim vas. Bez eljeznice je doao, svojim etveropregom doao. Jeste li to ikad doivjeli? Tolika ljubavna strast je u naem neromantikom vijeku neuvena. Ta debe-ljasta plavokosa udovica uistinu je sretna.  Hm, da. Recite mi je li tu sreu i zavrijedila?  Eh, znate, to je dakako drugo pitanje. Da sam ja mukarac, da sam ja Aladar plemeniti Holossv-----------Ah, razumijem vas, ma chere, posve
sam vaeg mnenja. Toliko sentimentalnosti jednoj udovi  ha, ha, ha! Rui, koja po drugi put cvate.  Koja k tomu ne spada meu najodabranije cvijee. Rua, rekoste. Ja bih rekla, bour.  Posve pravo, posve pravo, vaa je prispodoba bolja. Bour, da, bour.  Ja bar ne nalazim na njoj nikakove ljepote. Krupna, nije stara, ima moebit male ruke, male noge. Crvena, bijela. Boe moj! Tko zna ta je tu narav, ta li karmin ili poudre de riz? Pa napokon dolaze ljeta, sve to gine, Aladar je mlad, pa  no pa, ta znamo, znamo. 
346
347
Uistinu, da joj svuete te svilene haljine, bila bi kao kakva slukinja. udim se Holossvju.  I ini se da ta ena
nema ni duha ni srca, da je samo-------i pri tim rijeima
priapnu prva gospoda drugoj neta hohotajui u uho.  Dakako!  odvrati kroz smijeh druga  ta sjeajte se samo romantine komedije sa hrvatskim kapetanom. Eh, takve prolaze najbolje. ta emo!  ta emo! Svatko ima svoje oi. Meutim alim Aladara.  I ja ga alim od srca. Budunost e jasno dokazati.  Do godine ut emo o tom pikantnih novica.  Tako po prilici govorahu gospoe pod platanama o buduem savezu sa Jelenom i Aladarom. Gospodin Lam-bertin bijae dakako sa svoje strane pionir Aladarova slavlja.  ta ete? Fortuna je nad tim mladim maarskim gentle-manom ispraznila obilnicu svojih darova. Pristao je, fin je. Ja mislim da o tom ne sumnjate. Njegovim konjima nema para. Ja sam vidio na svoje oi njegove ergele. Pitate li tko ima najukusnije koije? Aladar. Tko ima najljepe vinograde? Aladar. Ah, toga samotoka neu nikad zaboravit. Ne dirajte, zaboga, u njega! Jer taj ovjek zna to je pitolj, sablja, ra-pir. Tri puta bijah mu djever. Pa pomislite: na ivot i smrt! Nije tu ale. A taj njegov gradi usred nepreglednih imanja. Bijou, gospodo, bijou! Jeste li vidjeli ameublement na bekoj izlobi? Na primjer brau Haase, ili talijanske rezbarije, ili stakleni paviljon perzijskog aha, ili bronce od Christoflea et compagnie! Sve je to nita, na moje potenje, nita. Gotovo se boji koraat po njegovih sagovih, a u njegovim stajama mogao bi ovjek prirediti sjajan ples. Vidite, to je kavalir od glave do pete, njegovim cekinima mogli biste taracati cijeli perivoj kupalita. Un homme sans pareil. Gotovo bajoslovna figura. Vi me razumijete. Na moje potenje, sve sam to vidio na svoje oi.
Krasnom spolu je dakako voda ila na usta na takve ki-ene priice napoleonske brade. Zanimljive udovice, blijede guvernante i zdrave keri zdravih, malo imunih roditelja, koje dolaze ovamo kao na kakvu enidbenu izlobu, gotovo poludjee s tih fantastikih opisa, i gospoa Petrovika postade zakratko predmet openite mrnje i zavisti. Samo je jedna osoba sve to utei sluala, utei se veselila svome uspjehu, gospoa Engelsbergova naime. Samo dva, tri puta progovori mimogred o tom velevaznom pitanju. I zaudo. Kad
348
su acavi jezici krasotica najvema siktali na Petroviku, dignu se konstabler na obranu njezine krjeposti.
 Moje gospoe!  ree jednom prilikom  ja se nimalo ne slaem s vama, a vi znate da sam dobro obavijetena. Dopustit ete mi da gospoa Petrovika nije runa, da je dapae osoba dosta zanimljiva lica. K tomu je imuna, a njezinu potenju nema prigovora. Oh, i ja sam prije o njoj drukije sudila, to vi znate. Ali se prevarih, a svemu tomu kriv je lakoumni, brbljavi jezik Blauov, komu takvu klevetu naprema toj estitoj gospoi nikad oprostiti neu. Holossv je zanimljiv mladi, bogat je, ali ni Petrovika nije stara, pa je imuna. ta je tu dakle neprirodna, ta zazorna? U svemu su oboje prilino ravni; uzimlju se. Kakvo je to udo? Nain je dakako poneto romantian po obiaju njihova kraja. Ali vam oito ispovijedam da mi se taj nain mnogo bolje mili nego suhoparna konvencija po modi, u kojoj nimalo poezije nema. Pitajte se same, moje gospoe, nije li svaka od nas doivjela kakav romantian prizor u svom ivotu, ako i nije uvijek uspjeha bilo. Sve smo vam ene takve, a uspomene tih romantikih doivljaja i danas nam razblauju srce. Pustite ljubavi slobodne uzde. Ako se Petrovika kadto zbilja udno ponijela, uzrok je tomu njezina iva, svojeglava ud, a ovjeka morate vazda prema udi prosuditi, osobito enske. Ja velim samo to, gospoa Petrovika je tovanja vrijedna, i ja joj estitam, a estitam i gospodinu Aladaru Holossvju.
To odreito mnenje Engelsbergovice, podupirano ivim usklici napoleonske brade, zabuilo je poneto kupalino drutvo, da, neki htjedoe dapae pozvati na raun Blaua  ali talmi-barona ne bijae u kupelji.
Gospoa Petrovika nije ula toga razgovora, ali je slutila da je svakako predmet rasprava. Samo kadto je bud Char-lotte, bud koja slukinja bacila rije kako sve Aladara hvali, kako je bogat, kako e ona sretna biti, ali svaka takva rije kanda ju je ujela za srce. Na takve govore ne bi nikad odgovorila. Malo kada pokazala bi se svijetu. Bijae blijeda na smrt, a u oima joj plamae nemir, muka, da, gotovo zdvojnost. Uminula bje sa njezina lica ona fina, iva rumen, koja sijeva punim ivotom, koja je i na licu mlade ene biljeg stidljivosti, svjedok da to mlado, moebiti jednom pogaeno
349
srce moe planut plamenom ljubavi. Ta glava bijae kao izrezana iz mramora, ti obrazi bijeli, prozirni, glatki. Oko us-tiju, oko oiju zatreptio bi kadto drhtaj kao da si joj bode rinuo u srce. Sama obilazila je po svojoj sohi medu divnima kamelijama, te kad joj pogled sluajno zape na tom krasnom cvijeu, planulo bi oko plamenom mrnje, strahovite mrnje. I pristupi kristalnoj posudi u kojoj je bijela kamelija sagibala svoju glavu. Bijae puna, bijae krasna, ali ve se poee okrajci pera savijati i utjeti. Jelena uze tu kameliju iz ae, te promatrae je dugo i dugo poniknute glave. Iz gluhe joj due nicahu udnovate misli. Tuni cvijete! Evo, kud si dospio. Istrgae te iz rodne zemlje da jedan asak ugodi momu oku, a zatim da uvene. Da, alosno die svoju glavu k meni, umirui me bijedi. Tjei se, bijeli cvijete, bit e zakratko osveen: i moje srce umire kao to i ti. Tko je tu kriv, tko? Je li kriv Aladar? Poten je, plemenite due, ljubi me do ludila. Hoe da mi se posveti tijelom i duom. Sto dokaza njenosti dokazuje mi svaki dan. Smatra me svojim kumirom. Ja ga ne ljubim, da, da, ne ljubim ga. Srce mi to sto puti kae. Svaka mi njegova ljubazna rije zasijeca srce, iz svakog cvijeta to mi ga poklanja die mi smrtni dah. Nu mogu li mu pisati u grijeh da me ljubi? Ljubav ne visi o volji. Doe, plane. Smijem li ga prezirati, kad me oboava? Dadoh mu zagonetku kao princesa Turandot, on ju je rijeio. Dadoh mu potenu rije, ja, ki stara plemenita roda; smijem li krenuti vjerom? Ja ga ne ljubim, i sto puta mi kae srce da ga ne ljubim. Zato? Ljubim li? Koga? Onog zar, onog? Ne, ne, ne
ne,! Ja ga mrz-------Mrzim? Zar zbilja mrzim? Da po em
je zasluio da ga ljubim, da ga mrzim, da ga uope u mom srcu ima? ta ja znam, ta ja znam? Oh, zato to srce i nema pameti, zato je to moje srce takvo, toliko silovito? Da, da! Kriva sam ja, kriva moja krv. Nagla je, estoka, ne zna mjere, Ljubavi za brata htjedoh rtvovati svoje srce, svojoj osveti htjedoh rtvovati svoje srce. Moe li ena rtvovati srce ne-ljubavi? Zaboravih sebe. Kriva sam ja, kriva sam ja. Koga da bijedim? Sebe. Tko je kriv? Ja. Da, ja, i neka je tako. Ja sam plemkinja. Neka mi se ne rekne da sam se iznevjerila potenju. Sueno mi je. Jedanput dosudi mi kob da pustim neka me djevojku zagrli neljubljen mu. Gorila sam u ljubavnom zagrljaju od paklene muke, njegovi cjelovi gorili su na
mojim usnama kao razbijeljeni ig na elu roba. A sad i opet! Po drugi put sapeta na muilitu! Drhem, groza me hvata. I opet cjelovi bijesni, a meni leni poput zmijskog dodira. I ja da mu cjelove vraam, ja! Oh, slutim taj strahotni mraz. Kao kad mrtvaca na odru poljubi, da ti stine krv u zadnjoj ilici. Smijeak moram hiniti gdje mi se srce mahnito prijei, grliti gdje bih htjela daviti, zepsti gdje bih imala plamtiti! Grozno, grozno! Reci, reci mi, huda kobi moja, ne bi li pravo bilo da budem kao Atilina ena, da mua svoga probodem u svadbenoj lonici? Nu je li on Atila? Je li me silio? Nisam li mu ja rekla: Hou! Je li onaj drugi reko: Ja
u-------Jest rekao i nije, jer sam ga odbila ja  moja
luda glava, ta oholost utuvljena, premda je srce u sto silovitih kucaj a pregnulo k njemu. Badava. Nema tu pitanja, nema dileme, samo jedna propast zijeva mi pred oima, a ta se zove Aladar, poteni, neljubljem Aladar. U nju se valja baciti, u njoj poginuti. ivot je propao po drugi put. Da bar srce nije saznalo za ljubav! Nita zato. Tout est perdu sauj l'honneur. Gvozdena krinka slui mi za istinu, ljubav budi zakopana zavijeke! Bog mi oprosti tu varku! Tako po-gini, srce moje!  I lijepa udovica stisnu akom bijeli, prekrasni cvijet, stisnu ga ljuto, a oko njezina srca savilo se u taj par sto guja.
Netko pokuca na vratih. ena se potrese.
  Slobodno!  dahnu.
Aladar unie, pokloni se duboko i apnu, predav joj kitu cvijea:  Ljubav plaa vjenoj krasoti svoj hara po dunosti.
Jelena prenu se u svijest. Od zabune skoi joj krv na lice, silom prinuka svoje usne na smijeak. elo joj se izgladi. Lice bijae mirno, samo je srce drhtalo.
  Hvala, Aladare  apnu ena  odvie ste ljubezni. Vi me obasipljete cvijeem. emu to?
  Vi pitate, Jeleno, emu to? To je mojem srcu uvreda, teka uvreda. Ja vam dajem najkrasnije cvijee, neka ono govori, jer ja za sebe ne nasmaem rijei.
  Odvie ste estok, Aladare! Ja nisam djevojka.
  Ne govorite mi toga, Jeleno, ba zato sam ei. Jer upravo po tom uvjerih se da je vaa ljepota i draest vjena.
350
351
Nu zaklinjem vas, rijeite me te slatke muke. Ubija me. Znam da ete biti moja.
  Hou, Aladare!
  Nu zato oklijevate? Meni je kao ovjeku koji putuje k svojim dragim. Zna da e doi do njih, a opet ne moe doekati asa da ih zagrli. Zato oklijevate?
  Mi smo mladi, Aladare, mi smo zdravi, ivot je dug.
  Za me je izgubljena vjenost svaki asak u kojem bi vas mogao nazvati svojom. Jeleno, vi me muite, strano muite.
  Ta stalna nada-------
  Nada, ma i stalna, samo je nada i povod bojazni; samo su oni sretni koji rukama dre to ele. Kada?
Udovica problijedi. Spusti glavu. Trebalo je izrei rok smrtne osude.
  Kada?  moljae Aladar pokorno.
  Dobro  dignu Petrovika odvanu glavu  za etrnaest dana.
  Za osam.
  Ne.
  Za osam, molim.
  Neka za osam. Priredite sve.
  Oh, hvala, hvala!  klikovae Aladar kleknuv i cje-lujui ivo udoviinu desnicu.
U taj par dou se iz druge sobe vrlo ivahan razgovor. Oboje se prenue da uju ta je.
  Ne moete, gospodo  ree Charlotte.
  Moram  odvrati drugi enski glas.
  Gospoa nikoga ne prima.
  Ali moram, velim vam. Stvar je vrlo vana.
  Bilo, to mu drago vi neete ni koraka dalje.
  Ah, ludo! Ne pitam vas!  kriknu druga. Charlotte se stavi pred vrata, ali druga ju enska gurnu na stranu. U sobu navali blijeda, prestravljena gospoa "VVilden i poleti prema Petroviki koja uzmaknu.
  Gospoo!  kriknu kroz pla gospoa Wilden.
  ta je?  izvali udovica oi.
  Saberite se.
  Ali, ta je, zaboga?  zadrhta Petrovika.
  Dola je vijest. Brat vam je poginuo.
352
  Isuse!  kriknu iz dna due Jelena i srui se bez svijesti na zemlju. Aladar problijedi, pogleda bijesno Wildenovu i lupi nogom u pod.
  Do vraga!  krinu  ba sad! U zao as!
XIII
Ljudi u kupalitu bijahu silno uzrujani, Engelsbergova grizla od ljutine usne, Lambertin skrivao se pomno, Meyer traio je Blaua po svih kutovih, ali ga ne nae, Holossv kleo je pako kao kakov husar. Na pragu uenog mu raja odmaknu mu zlobna sudbina zlatnu jabuku. O vjenanju zasada nije bilo govora; za prvo, nije se sretna njegova vijest potvrdila, za drugo, preote tuga za ljubljenim bratom Petroviki sve srce. Uasna vijest o njegovoj smrti uzdrma ju silno, udovica oboli te nije nikoga pustila preda se, ni samoga Aladara. Nu kako je bio drzovit, nije se opet htio odrei svoje rtve, te' je ekao dok se udovica oporavi, pa da e je poslije tunu otpratiti kui.
Bio je mutan dan. Po objedu bjee se gospodin Meyer povratio iz blinjega sela sam samcat. Doavi kui, uze svoj plaid, ree eni i guvernanti da mora po vanu poslu u blinji gradi. Sad da e odmah otii potom, a sutra ujutro da e se povratit. ena ga poljubi u elo, kerka u ruku, a ma-demoiselle Claire ree Irmi:
  Gospodino Irmo, molim vas, svrite svoju francesku zadau. Ja moram u duan u selo da kupim neto crvene vune, pa u otpratiti gospodina Mevera do kola da ne ide sam.
  Dobro, idite  prihvati gospoja Meyer  mene glava silno boli.
  Majko  zakri joj Irma rije  i ja bih otpratila oca.
  Vi ste, ma chere  otpovrnu otro Klara  ve etiri francuske zadae zanemarili, pa je danas i vrijeme ne-prijazno. Vjetar silno duva.
  Da, da  kimnu gospoa Meyer tako e biti kako je gospodina Klara rekla. Ti e, Irmo, ostati kod kue i zadau praviti. Vrijeme je uistinu vrlo neprijazno.
23   Kanarineva Ljubovca
353
Djevojka zaari se ivo, osinu ljutim okom guvernantu i poljubi oca jo jednom u ruku.
Meyer, prebaciv nehajno plaid preko ramena, izie, a za njim ustopce Klara.
Jedan as iahu oboje utei kroz perivoj. Klara gledae, poniknute glave, u pijesak pred sebe kao pokorna Magdalena, Meyer, diui neto silovitije, bacio bi svoju cigaru iz jednoga kraja ustiju u drugi, stade napokon fiukati pjesmicu, pri em bi katkad ispod oka mirio na Klaru.
  Morate li otii, gospodine?  zapita napokon plaho guvernanta.
  Moram  potvrdi odreito Meyer.
  Po vanu poslu?
  Po vrlo vanu.
  Ne bi li se to odgoditi moglo?
  Nikako. A zato me pitate?
  Zato? Kako da ne pitam? Meni je teko bez vas meu ovim stranim svijetom.
  Ah!  prenu se Meyer  vi ste danas vrlo sentimentalni. Ta uza se imate i gospou i Irmu.
  Kako mi to udno govorite! Vas ne moe nitko zamijeniti. Kad vas nema, tako mi je srcu tuno.
  Tuno? Zbilja?
  Jo me pitate. Dajte mi svoj plaid. Nosit u ga ja do pote. Teak vam je.
  Nije nimalo.
  Dajte! Ja u se razljutiti, ozbiljski razljutiti. Mjesec dana vas neu pogledati.
  Ah! Gle, gle! E, onda vam ga moram dati. Bojim se vae srdbe.
  To je pravo! Tako! Ta rado nosim mjesto vas breme. ek'te! Stan'te! Cigara vam se utrnula. Evo igice! Ili ne, dajte cigaru, sama u je zapaliti.
Klara izvadi koketno sa dva prsta cigaru iz ustiju novara, zataknu je u svoja usta, otkloni rukom kosu sa ela, izvadi brzo iz svoje margaretske kesice krinjicu votanih igica, zapali jednu hitro i, primaknuv je k cigari, uze vrlo komino silovito vui u sebe dim, i okrajak smotke poe se zaas ariti.  Na!  nastavi Klara pruiv trgovcu vrlo graciozno smotku, da si plastinost cijelog joj lakta vidjeti mogao
354
 na, uzmite, nevaljane, to gori kao moje srce za vas, ali u vas za ovog zadnjeg vremena nema vie prave vatre!  I pri tom pogleda guvernanta Meyera onim trepteim pogledom enskoga oka koji u jedan hip uge muku krv. Meveru bijae svakako udno pri dui, sav se zaari. U njegovoj dui na-sta svakako silna borba, kad je bljesnuo Klarin pogled, kad spazi obli pregib bijele joj ruke. Je li to Dalila, je li Rahel? pitae se potajno, ali kanda ga je neto acnulo, strese se, na-kalja se silovito te pijunu kanda se napasti otresti hoe.
  Nu, ta stojite?  progovori Klara.
  Ajdmo  uzdahnu Meyer, popraviv si svoj ovratnik. Pooe dalje.
  Kad ete se vratiti?  zapita djevojka potiho.
  Sutra.
  Sutra? Zato ne danas? Evo, sad e otii pota. Gledajte na uru. Koliko je sati?
  Tri i pol.
  Eto. Do etiri ste u gradu, od etiri do pet moete obavit svoj posao, u pola est sjesti na potu, u sedam ste opet ovdje, veeras, veeras!  Pri tom stegnu djevojka usne i stisnu oi.
  Ne mogu  odvrati Meyer silovito poslije mune stanke  posao je vaan, vele vaan, draga Klaro, otet e mi i tri, etiri sata. Kraj najbolje volje ne mogu se prije jutra povratiti.
  A ta e papa svojoj Klarici donijeti iz grada?  apnu guvernanta naheriv glavu i njeno ga gurnuv.
  Vidjet emo  zamumlja novar  ako Klarica bude dobra----------
  Pa nije li uvijek dobra?  Uvijek-----------zahohota
djevojka. Ali se brzo prenu i obori stidno oi, jer bjee doli pred potu.
Meyer sjede brzo u koiju, potar zatrubi, Klara kimnu dva, tri puta, i crnouti potarski ormar odjuri. Meyeru je bilo veoma teko pri dui. Poe razmiljati, ispitivati sve dokaze pro et contra i zbrajati sve razloge sumnje. Ali brzo minu ga volja razmiljati, rojevi dosadnih muha zujili po potarskoj koiji, a cilj svih tih nametnica bijae Meyerov nos. Tu nije bilo kad razmiljati, ve je valjalo neprestance
23*
355
tjerati muhe od uzviene sredine lica. Tako uminu pola sata. Koija bje upravo zakrenula za drugo brdo, te dola u maleno selo. Meyer viknu potaru:
  Stani!  Koija se ustavi, Meyer izie, a pred njega skoi veselo Blau.
  Dakle ste doli! Tako valja!  viknu rukujui se talmi-baron.
  Blau!  ree ravnoduno Meyer nagnuv glavu  mislim da u vam skrhati vrat.
  ta znai skrhati vrat?  uzmaknu Blau.
  Blau  ponovi Meyer  ja sam raunao ovako, ja sam raunao onako, a bilanca mi veli da ona nije Dalila, da je Rahel, velim vam, ista Rahel.
  ista Rahel? Kako vi raunate, gospodine Meyer? Kakvu imate kontrolu? Jeste li Klaru, zatvorili u Werthei-movu kasu? Ili imate kontrolu kao Angelo, tiran od Padove?
  Blau, Blau! Ja sam doao da se vidi da je ista.
  Gospodine Meyer! Vi ste Adam kakav je bio na praotac Adam, komu je dala Eva vraji giardinetto. Poekajte, poekajte, moji su dokazi jasni kao staklo.
  Jeste li uli, gospodo  viknu s boka zlovoljno potar ja ne imam kada ekati na gospodina Adama. Moj propis je strog. Brzo napred ili u vas ostaviti.
  Ostavite, ostavite, dragi gospodine postiljone  mahnu mu Blau  ve nam ne treba vae pomoi!
  To ste mogli odmah rei!  kriknu potar i potjera konje.
Blau provue svoju pod Meyerovu ruku i povede ga u krmu u selu, gdje su obojica u zadnoj sobi uz jeruzalemsko vino estoko evrljala do sumraka. Ujedanput pojavie se oba opet na drumu te krenue pjeice ivo maui rukama natrag prema kupalitu.
  Ne  ree Meyer.
  Da  ree Blau.
  Ne, ne!
  Da, da!
  Rahel, Rahel!
  Dalila, Jezabel et compagnie!  vikae mali Blau. Kako koraahu polagano, bila je zapala no kad stigoe u
kupalite. Sve bijae mirno po perivoju. Gotovo nijesi vidio
356
ive sjene meu tom crnom gromadom grmlja i drvea, samo od kupaline zgrade sijevahu rasvijetljena okna.
  Pogledajte  ree Blau drhui  pa se povratite, ja u vas tu ekati za ovim hrastom.
  Ali, vi znate, ako----------
  Ako nije, skrhajte mi vrat! Ja velim: Dalila, Jezabel et compagnie. Ali oprezno.
Meyer poulja se stranputice prema kupalitu, a Blau zavue se za stablo.
Gospoda Meyer bjee ve legla, Irma sjedae za stolom piui zadau. U sobu provali Meyer. Djevojka skoi od straha.
  Papa! Vi ste?
  St! Gdje je majka?
  U svojoj sobi spava.
  St! Ne probudi je. Gdje je gospodina Klara?
  Dolje u restauraciji kod soupera.
  Sama?
  Sama.
  Kako to?
  Majki ree da e bolje biti ako legne, a meni posla veeru ovamo u sobu.
  Dobro! Pii dalje! Odmah u se vratiti. Majke da nisi probudila.
Hrlo spusti se novar niz stepenice i, zaav u restauraciju, pregleda u jedan hip goste. Guvernante ne vide.
  Louis!  apnu pristupiv konobaru  je li tu mae-moiselle Claire?
  Bila, na slubu! Dvije porcije pastrva, butilju budimskog, molim, odmah, gospodo.
  Louis!  apnu opet zabavljenomu konobaru  kad je otila?
  Prije deset minuta, na slubu! Evo, gospodo, pastrva! Molim, odmah, odmah!
Meyer problijedi, i obrisav svilenom maramom znoj sa ela, provali iz kue u tami perivoj k malomu Blauu, koji skoi iza hrasta i apnu:
  Koer? Rahel?
  Trefe! Jezabel!  uzdahnu Meyer  ali gdje? Gdje?
357
  Aha! Poekajte malko!  Tiho, polagano!  sagnu se Blau te uhvati Mevera za kaput, pri em mu je srce silno kucalo. Polagano postupahu obojica stazom uz umski breuljak, odakle si mogao pregledati perivoj.
Bijae dodue tamno, ali u aleji pod platanama gorahu dva reda svjetiljaka, tako da si mogao s brda vidjeti da li se koja crna sjena ulja kroz crne stupove drvea. Blau nagnu glavu, Meyer disae teko.
  Jeste li uli?  uhvati Blau ujedanput Mevera za ruku.
  ta?
  Neki tihi razgovor pod platanama. Eno se iz mraka neta mie, dvije sjene.
  Da, da!
  Vidite! enska i mukarac!
  Da! To je njezina sjena! O Dalilo!
  A ono drugo je mali grof, koga poznajete iz Rogaa, koji dva sata odavle ima imanje.
  Poimo pred njih.
  Ne! Vidite, oni idu od kupalita dalje. Evo glave da e ii na svoje obino roite u kineski kiosk. Pohrlimo onamo prijekim putem. Naokolo je gusto grmlje. Sakrijmo se. Sve ete uti.
  Mene izdaje snaga. Oh, Jezabel!
  Brzo! Vidite da zamiu.
Blau potegne Mevera za sobom, i za kratko vrijeme dooe stazom za kiosk ter se skutrie za grm.
  Pobijesnit u! Dobit u katar!  prasnu Meyer.
  St! Zaboga! Legnite sutra u postelju, pijte bazgov th to je izvrstan lijek. ujte, sad idu. Skunjite se.
Za nekoliko asaka ulo se aputanje. Prema kiosku uzbrdo pomicahu se dvije sjene. Malen mukarac vodio je pod rukom ensku. Sad uoe oboje u kiosk, kojega je iljasti krov na tananim stupovima stajao, da si sve vidjeti mogao to u njem biva. Mukarac i enska sjedoe. Mukarac stavi enskoj ruku na rame.
  Neka trava raste pred tvojim vratima  apnu za sebe u grmu Meyer.
  Klaro!  ree ovjek u kiosku  tu smo sami, tu nas niko ne uje, tu moemo slobodno govoriti.
358
  Govorite, grofe!  odvrati Klara.
  Vi niste iskreni prema meni, Klaro!
  Ja? Ha, ha, ha! Dragi grofe! Ja ne znam kakvih dokaza iskrenosti jote od mene traite? Moja prijazan, mislim, nije cincarila.
  Da, da, draga Klaro, ja se nemam na vau prideriju potuiti.
  Drago mi je da to uviate. A vi ne znate u koliku sam se pogibelj pustila.
  Ta to je ono. Pae me i boli kad znam da Klara nije samo moja, da je pola njezina srca u rukama toga elavoga burzijanca.
  Srca? Ha! ha! ha! grofe, vi moju situaciju shvaate krivo.
  Bilo kako mu drago, Klaro, vi ete se s njim vratiti u grad, u njegovu kuu----------
  Pa u do godine opet doi. ta ete? To je moja egzistencija, moje prokletstvo! Jer valjda znate, brojei godine,
da vam mogu sklona biti, a staromu ludovu-----------nu, u-
timo o tom.
  Jezabel!  kripae Meyer u grmu.
  ta ete?  nastavi Klara elegikim glasom  mi sirote smo na to osuene. alite me. Nu moete li vi to promijenit? Vi ste grof. Oeniti me neete. Nisam luda, a da gajim takvu nadu. Dakle? S vama propao bi moj decorum. U kui novara ivim kao guvernanta, mogu se po vremenu za koga udati.
  Klaro  odvrati grof uhvativ ju za ruku  vi ste nemilosrdni, vi toliko hladno govorite, toliko logiki.
  Ne moram li, grofe, premda vas ljubim.
  Doite k meni, na moj grad. Ja u vas oboavati, vi ete biti gospodarica.
  Vjerujem, ali samo godinu dana, grofe!
  Ne, na potenu rije, dovijeka. Oboje umukoe za asak.
  Znate ta  ree Klara  predomislit u se. Pisat u vam iz Bea. Ili doite sami, pa oglasite mi se inseratom u Weltblattu. Pola godine moram jo ostati u Meyerovoj kui. Obeano mi je da u dobiti tri tisue forinti kad se
359
Irma uda, i da i poslije mogu ostati u kui. Irma pako udat e se za koji mjesec.
  Toliko da ekam, Klaro?
  Morate, dragi grofe  nasmija se Klara poljubiv ga.
  Ne morate, dragi grofe!  kriknu bijesno iz grma Meyer.
Grof skoi, Klara vrisnu od uasa, grane grmlja kvrcnue, a u kiosk stupi Meyer te se pokloni grofu i drhuoj Klari.
  Meyer, na vau slubu, gospodine grofe! Mi se poznajemo iz Rogaa. Ne moTate ekati. Pritedit u vama put u Be, a gospodini inserat u Weltblatt, moete je imati, sutra imati. Ja sam gospodini iz grada donio zadnju mjesenu plau  zadnju, gospodino! Sutra dakle, gospodine grofe, i hvala vam. A vas za danas molim, gospodino, da idete kui. Ne elim imati skandala. Va sluga! Sutra dakle!,  Zatim mahnu Meyer Klari, i povrati se s njom utei kui.
Drugog jutra odveze se Klara radi obiteljskih poslova u Bec, kako rekoe, ali na prvom zakretu druma doeka je zatvorena grofova koija, i Klara ne poe u Be.
Meyer sjedae opet poniknute glave pod platanama. Bijae nekako namuran.
  Dobro jutro, gospodine Meyer!  pozdravi ga Blau.
  Dobro jutro, Blau  kimnu Meyer melanholiki pru-iv mu ruku.  Blau, ja vam neu skrhati vrata. Trefe! Trefe! Vi ste gori od doktora Fausta. Dali ste mi purgatorium ei nego kilogram gorke soli, ali izlijeili ste me. Moja ena je ipak pravi aneo. Hvala vam! ta gledate? Da. Irmu? Dobit ete Irmu, imat ete Irmu i pedeset tisua rasteretnica i sjeverne eljeznice.
  Gospodine Meyer!  kliknu radosno Blau.
  Imate ete, velim ja, Meyer. Doite sutra da stipulira-mo enidbeni ugovor. Danas sam mamuran. Ali jedan e biti tajni paragraf meu nama. Moja ena ne smije ga znati.
  Paragraf tajni?
  Da, ako od moje Irme budete imali ker, ne smijete uzet guvernantu u kuu.
360
XIV
Gospoa Petrovika sjedae u naslonjau poniknute glave. Bujno nekad i cvatue joj lice bijae osuto onom stranom bljedocom koja te gotovo mrtvaca na odru leeeg sjea, a po obrazima bila je brza tuga urezala svoje biljege, otre one, ali neizbrisive crte koje su oku povrnu hijeroglifi, ovjeku milosrdnu i uvstvenu nadgrobno pismo. Lijeno poivahu prekrtene ruke na krilu mlade udovice. Kanda je mrtva bila, kanda je sumrtva drijemala. Ali opet bijae na njoj znakova ivota. Boe! Kakvih znakova! Rumeni kolobari okru-avahu upale oi, nabrekle vjee, i as po as skoi suza na duge trepavice, as po as drhtnule bi joj usne. Bijae to neka omama, gdje sva utila od prevelike alosti otupe, samo katkad probudi se svijest, a za tih svjesnih asova izlije se alost u gorke suze. Udovica dignu glavu, dignu vjee. Ukoene oi pozirnue na prozor, kroz koji je virilo zlatno sunce. Udovica se trnu, veselo sunce uvrijedi njezino oko, kao to najskladnija glazba vrijea uho alobnika. I okrui polagano okom sobu kanda se pita gdje je, je 1' iva, i zato je iva? Zar nije imala prava tako se pitati? Kako da nije? Njezina tuga bijae joj zagonetka. Kao granitna sfinga stavila se pred nju te upirala one velike, kamene oi u njezino rascviljeno srce. Brat spaen, zdrav, pa onda opet mrtav, do nevienja mrtav! Ljubljenik bjei od nje, a ona da se poda neljublje-niku! Svega toga nije razumjela, ali jedno je znala: da je nesretna, neizmjerno nesretna, da joj iz te nesree nema izlaza. I glava joj klonu natrake, vjee se sklopie, nukala se da zaboravi sve i sebe. Neto sunu. Udovica se trnu kao iz sna. Pred njom stajae Charlotte, drei u ruci pismo.
  ta je?  apnu udovica.
  Pismo, milostiva.
  Dajte!  dignu udovica iznemoglu ruku.
Charlotte preda joj pismo, pa izie. Udovica klonu i opet te pusti pismo na krilo. Poslije, kao da se od nesvjestice probudila, dignu glavu. Pogleda natpis. Nije ga bilo. Okrenu pismo, pogleda pecat. Munja plane na njezinu licu, sva uda zadrhtae u hip. Pritisnu pismo k srcu, klonu i zatvori oi. Zatim otvori jedno, otvori drugo oko, pogleda plaho peat, zaari se, u tren otvori pismo i uze itati, itati, kao edan
361
koji pije, pije, te ne moe odmaknuti od ustiju vra. Tako je pisalo pismo:
Predraga, premila sestro!
Ti se na mene srdi, znam. Ali krivo ini. utio sam dosad, jer nisam govoriti, pisati mogao. Ja nisam kriv, krivi su basibozuci. Ta ja bih ti htio napisati itavu knjigu, ali ruka drhtavica mi ne da, bijah bolestan, veoma bolestan, bijah ranjen. Ah, ta se nije sa mnom dogodilo! Dua mi se prevr-nula. Piem ti maarski, ali ja vie Maar nisam. Kako sam ja, kako smo mi mogli biti Maari? Vjeruj, to je ludo bilo. Nu uj me, razumij me. Sa Filipoviem preoh preko Save. Pobismo se ne jedanput. Sretno se pobismo. Doosmo do pred Sarajevo. ta je tu bilo, ne mogu ti kazati, neu ti kazati. Krv, sestro, krv, da mi je srce pucalo; ti zna da nisam kukavica. General me posla da pregledam prije juria neprijateljske opkope. Doosmo do jednoga. Tu kanda nije turske due bilo. Mi sve napred i napred. Kad ujedanput planu puka za pukom. Iz anca izvali se rulja bjenjaka, pa na nas. Klonusmo nekako. K meni doleti turski konjanik, zamahnu sabljom, sad e mi odsjei glavu. Ali u taj par priskoi na jedan asnik, udari sabljom o tursku sablju, koja mu zasijee rame te i mene teko obrani. Ali asnik trgnu ljevicom revolver i skinu Turina s konja. Tako bjeh, slava bogu, spaen. Ponijee nas u bolnicu. Tu upoznah svoga spasitelja. Zove se Mirko Jurini, porunik je, plemi, Hrvat. Leasmo jedan do  drugoga. Zahvalih mu se od srca. Da njega ne bude, zbogom moja glava. On se oporavljao kojekako, mene spopade vruica. Ti zna da sam nervozan. Prepatih vruicu, ali bijah slab. Za dugih besnenih noi, govorasmo puno toga ja i moj spasitelj, moj novi pobratim; sprvine porjekasmo se nekoliko puta. Kako ne? Ja Maar, on Hrvat. Jednom mi pae srdit ree da sam Hadi Loja. Vatren je to mladac, potena dua, ali Hrvat, nu, svaki vlas, svaka kap. Dolazio nam u pohode i fratar, donosio nam knjige, ali fratar umije samo hrvatski, knjige su samo hrvatske. Neta znam taj jezik od kue, gdje smo ga prezirali, ali ovdje mi je dobro doao. Tu ljudi drukije i ne govore, pae i Turci tu ne umiju nego hrvatski. uj samo! U istoj sobi s nama leae mlad turski
362
asnik, bijae na smrt ranjen u prsa. Mnogo je siroma pretrpio. Nu kad bi ga najstranija bol spopala, uzdisao je samo hrvatski:  Ao, gdje si, gdje si, gdje si, majko moja!  Fratar  zove se Mati  i Jurini upitae me za ime i zaviaj. Ja im odgovorih. Bilo je to jedne veeri. Fratar sjedio na mojoj postelji.
  ta, Gabeli?  ree fratar  i ti si dakle Hrvat?
  Kakav Hrvat? Maar sam.
Fratar zaklima glavom i ree:  Ti si Maar? uj me, sinko. Ti si Gabeli iz Meimurja, Maar, Koutovac, ovo je Jurini, Hrvat Zagrepanin, ja sam fra Mati, Bonjak, a onaj jadni mladi, asnik redifa, Ibrahim Tomi, koji hrvatski svoju majku dozivlje, jest Turin. Sami -ii, -vici, svi govorimo istim jezikom, hrvatskim jezikom, a meu sobom se grizemo, koljemo, ubijamo, na iju korist? Na nau li? Nijedan nee da bude Hrvat. Sinko, sinko, zar ti ne vjeruje u slatko majino mlijeko, zar zato zavrgava svoj narod, jer ga drugi zavrgava, zar ga se zato stidi jer je slab? Ili misli da e ti tui sjaj potenje osvjetlati? Sinko, sinko, povrati se k svojoj materi.  Tako govorae fratar kroz suze, a ja ne odgovorih nita, miljah i miljah cijelu no, osvijestih se, i drugog jutra rekoh Juriniu, pruiv mu ruku:  Evo, brate, ruke! I ja sam Hrvat kako su moji stari bili.  Ti se dakako udi, sestro, kako e ti se prekrteni brat vratiti iz Bosne, ali ta e? Dolo je na me, srce mi zapovijeda. I na tebe e doi. Oporavljam se, hvala bogu. Ljudi me paze kao dijete svoje. Lijenik se mnogo muio oko mene. I on je Hrvat. Ovo pismo poslat e Jurini kapetanu Petroviu, koji se u tvoje ime za mene pitao. Pozdravi mi ga. Vrijedan ovjek, puno sam uo za njega. Kako si se s njim upoznala? Ne mogu ve, drugi put vie. Javi mi se. Sto puta ljubi te tvoj iskreni brat Ferdo Gabeli.
Udovica proita to pismo lagano drhui proita ga drugi i trei put, poljubi ga, stavi ga pred sebe na krilo, te poe u nj buljiti, ne pitajui ta je u njem, ve promatrajui blaena samo crte bratove ruke.
  Je li to istina?  aptae  nije li to varka? Ili je istina da je poginuo? Ali njegova je ruka, da, njegova. Char-lotte!
Djevojka unie.
363
  Zapovijedate?
  Tko ti dade ovo pismo?
  Kapetan Petrovi; ree mi da izjavim njegov poklon gospoi.
  Gdje je kapetan?  pridignu se drhui udovica.
  Otio je u grad. Po podne e se vratiti i milostivoj pokloniti.
  Charlotte! Gdje je Wildenova ula da mi je brat poginuo?
  ula je od Blaua. Vi ga poznajete, milostiva?
  Da. Poi k njemu. Reci mu da ga molim neka k meni doe.
Guvernanta ode po zapovijedi, a udovica poe iznovice itati pismo rije po rije da sazna potanko smisao mislih tih redaka. Nu jo ne doe dokraja, ali netko pokuca na vrata.
  Slobodno.
U sobu unie Blau, popoe dva tri koraka napred i pokloni se duboko uz slaahan posmijeh, pri em je zelenu svilenu podstavu svoga engleskoga eira pokazao.
  Blau, milostiva, Edmund Blau na vau slubu, milostiva gospoo.
  Izvolite sjesti, gospodine Blau!  mahnu mu udovica.
  Molim, molim  ree talmi-baron, spustiv se i pre-baciv noge  vi ste izvolili pozvati me.
  Da. Od vas je pola vijest da je moj brat poginuo.
  Jest. Ali bje la.
  Dakle la?  razveseli se udovica.
  Na slubu, la koju sam ja smislio.
  Oprostite! Kako ste smjeli?
  Znate, milostiva, ta je na burzi hausse, to je baisse? Hausse je, kad akcije rastu, baisse, kad padaju. Gospodin Aladar plemeniti Holossv je traio svoju sreu, vau ruku. Gospodin Holossv je bankerot, vaim imanjem je htio za-krpat svoje dugove. Ja znam sve. Vi ste mu obeali ruku, ako sazna za brata; on si dao pisati krivo pismo da je va brat zdrav u Mostaru. Ve ste ga htjeli uzeti, uzeti lopova. Njegove su akcije stajale hausse. Ja sam sve saznao. ekaj, ganef, rekoh. Ja sam u svojoj fantaziji skovao vijest da je va brat poginuo, pa naputio Wildenovu da vam to javi. Nepo-
364
voljni telegram je djelovao dobro, svadba odgoena, Hlos-sjevi papiri su stajali baisse. A taj vjeti manevar izveo jesam saznavi da je na kapetana Petrovica dolo pismo iz Bosne, te sam odmah pohitio k njemu na imanje Lilienberga i javio mu sve. Va gospodin brat nije zdrav, kako je Holossv lagao, on nije mrtav, kako sam ja rekao, on je ranjen, to mi ree kapetan.
Udovica od uda razvali oi, ar gnjeva skoi joj na lica, usne joj se grevito stisnue, kad dou da je imala biti rtvom kukavne spletke.
  Hoete li me odsuditi na smrt?  zapita Blau.
  Ne  ne  hvala vam, hvala! Molim, pustite me, ja sam uzrujana, odvi uzrujana.
Blau izie utei, a udovica pade na koljena, raskrili ruke udari u glasan pla, u glasan smijeh, te pritiskujui ivo bratovo pismo na svoja usta, kliknu:
  Hvala ti, boe! Svoju ljubav sam izgubila, ali nisam svoga brata, svoga potenja! Hvala ti, boe!
Bilo je prema veeru kad se je kapetan Petrovi dao najaviti kod udovice. Sva krv pojuri joj k srcu, i laka ju drhtavica uhvati. Proe dva tri puta sobom, zatim mahnu Char-lotti:
  Nek doe kapetan.
U prvoj sobi zazveknu sablja, a u isti as skoi Bela kao mahnit i poe vikati:
  Zdravo, gospodine kapetane! Gdje ste bili toliko vremena? Ja se na vas, boga mi, ljutim, a i moja mama se ljuti. Hoete li sada kod nas ostati, ja u vam uvijek pjevati meimurske pjesme, ako ostanete. Recite da hoete.
Kapetan ne ree nita, dignu djeka objema rukama i poljubi ga ivo. Zatim koraknu dalje u drugu sobu. Ozbiljna lica pokloni se gospoi. Njegovo se oko sretnu s njezinim. Oboje zadrhtae. Petrovika odvrati poklon ceremoniozno. Kapetan ju uhvati za ruku, poljubi ju; njezina meka ruka kanda je njeno stiskala njegovu desnicu, a pri kraju udovi-ina oka sijevnu neta, kao korba, kao alost. Napokon mu mahnu rukom. Petrovi sjede.
  Milostiva gospoo  prihvati ozbiljno  oprostite da sam toliko kasno doao. Vi ste valjda pomislili da sam zaboravio zadanu vjeru.
365
  Gotovo, gospodine kapetane.
  Ta sumnja me vrlo boli  odvrati kapetan drhuim glasom  nu donekle bijae osnovana, jer vam se dosada ne oglasih. Da vam istinu kaem. Pisao sam rad vas neprestano. Saznadoh da je va brat teko ranjen, opasno bolestan, ali da ima nade njegovu spasenju. To me ponuka da utim dok ne dobijem boljih vijesti. Ne htjedoh rastuiti vam srce, ne smjedoh buniti vas u vrijeme kad ste snovali osnovu o svojoj budunosti, kako mi je javljeno bilo.
  Oh! gospodine kapetane-----------dignu se hrlo udovica, i suze joj skoie na oi.
  Znam. Prevareni ste bili. Imali ste postati rtvom spletke. Blau mi sve to dojavi, i u sretan as imao sam ve boljih vijesti za vas, te pohitih amo da vas utjeim, da vas izbavim.
  Hvala! Hvala!  jecae udovica kroz pla, stiui ivo kapetanove ruke.  Da, spasili ste me. Oh, zar mogoh pomisli da je svijet toliko podao protiv meni u onaj as kad svoje srce htjedoh rtvovati za svoga brata----------
  I moebiti se nekomu osvetiti  doda kapetan gorko.
  Oprostite  odvrati udovica pogledav moleim okom kapetana kroz suze  istina je. Vi ste osveeni. Izilo je na vae. Odsele klanjat u se betlemskoj talici, ostaviti se zlatnog predvorja. Srce mi se otvorilo. Ja sam Hrvatica.
  Vi Hrvatica?  skoi kapetan radosno na noge.
  Da, duom i tijelom. To je jedina nagrada kojom se mogu oduiti vaemu plemenitomu srcu, a usto pratit e vas moj blagoslov, vas i vau buduu enu. Sretni bili!
  Moju enu?  zaudi se kapetan.
  Ta da, vi uzimate sestru barunice Lilienbergove.
  Ja?
  Tako se posvuda govori.
  Ma to nije istina. Barunovica Leonija se udaje za ulanskog majora. Ja u samo djeverom biti.
  Vi se ne enite?  planu udovica, i sve joj se tijelo
potrese.
  Da, Jeleno, ja se enim  kliknu kapetan strasno i stisnu svojima udoviine ruke  ja uzimem-------vas.
arka rumen obli mladu gospou, usne joj se pootvorie, krv joj zakipi, srce ju zazebe, a oi sijevnue poput briljanta
366
o suncu. Zaglavinja i, padnuv junaku na prsa, kliknu kroz pla:
  Uzmi, oh, uzmi me!
Kapetan ne ree nita, ve privinu lijepu enu k svojem srcu i poljubi ju kanda je sav ar svoga srca htio preliti u njezinu duu.
  Ah!  ozva se od vrata Belin glas  to mi je drago. Mama ne srdi  se ve na kapetana. Vidite, mademoiselle Charlotte, kako se lijepo pomirie.
U kupelji pod vedrim nebom bijae tombola. U srijedi na stolcu stajahu zgodici, a oko njih za stolovima areni svijet akvarija, drei svoje papirnate brojke i pripovijedajui si u udu udnu novinu da kapetan Petrovi uzima lijepu udovicu. Za jednim stolom sjedae obitelj Meverova, Blau i gospoa Engelsbergova.
  Vi znate, gospoo Engelsbergova?  ree joj Meyer kroz smijeh.
  Nita ne znam.
  Petrovi uzimlje Petroviku. Konstabler problijedi na smrt i stisnu usne.
  Ah, vi nita ne znate. Da vam kaem jo jednu novicu. Gospodin Blau uzima moju ker Irmu.
Porumeniv zadrhta udovica i apnu potiho Meveru:
  ekajte! Sve u rei vaoj gospoi.
  Ne trudite se. Ve sam sam ispovijedio grijehe svojoj eni, otjerav Klaru. ena mi je oprostila.
Engelsbergova pozeleni, a oi joj se izbuljie na Blaua poput staklenih oi egipatske mumije.
  Moja gospodo  ree  oprostite, migrena me spopala, moram lei.  I ode teturajui.
  Dragi taste  ree Blau veselo  vi ste htjeli imati Holossvjev etveropreg, ja vam ga poklanjam.
  Kako?
  Zaplijenio sam ga po sudu za dug. On mi je izdao cesiju, a poslije je pobjegao.
  Valjda i napoleonska brada  hahaknu Irma.
  Ne, anele moj  ree Blau  toga su jutros andari otpratili u Be kaznenomu sudu.
367
  Devedeset!  viknu arrangeur tombole  gospodo!
  Tombola!  kliknu Irma  ja imam devedeset.
  Nije istina, Irmo  viknu Blau  ja sam nainio tombolu.
  Kako?
  Ja sam dobio vas.
Dok se je arena vreva vrtila po akvariju, sjeahu na visoku brdu pod jelama Petrovi i Petrovika. Nad otrim tamnim gorama arilo se rumeno veernje nebo. Sunano svijetlo steralo je zlatne ice po bujnih nasadih perivoja, po bijelom pijesku u aleji, gdje je Bela sa djeurlijom igrao kolo i uio malu plavokosu Mary pjesmicu: Sveti Petar koledar! Cvijee je disalo milo, uma je vonjala divno, iz doline drhtae melanholini pjev slovenskih seljakinja, koje su radile po polju, a iz blize crkve, stojee na humku, ozivahu se orgulje i harmonina slovenska pjesma bogorodici. Bijae toliko blago, toliko milo.
  Jeleno!  ree kapetan ovinuv ruku oko lijepe ene  ne bijasmo li ludi? Toliko se ljubasmo, toliko se odbijasmo.
Udovica spusti glavu.
  Naa srca  nastavi kapetan  bijahu dva kruta kremena.
  Pa je, hvala bogu, iskoila iva iskra  nasmjehnu se Jelena pogledav Petrovia toliko udno, toliko udno i blaeno.
  Kupite rue!  skoi ujedanput pred njih slovensko ono crnooko djevoje pruiv kiticu rascvalih rua.
  Daj, drago dijete!  uhvati bre kiticu Jelena i dade joj cekin. Djevojka je udno pogleda i odleti.
  Evo ti, Eduarde, rascvalih rua  ponudi ga Jelena cvijeem  ne mogu te aliboe darivati pupoljcima.
  Ali u tim ruama dre kaplja iste rose, Jeleno, tvoje srce.
  Oh, da isto je, dragane, junae moj. Ti si ga oistio suncem svojega oka, ti si me izvadio iz toga smrtnoga akvarija svijeta, gdje se stvorovi meu sobom grizu i jedu, ti si me povratio rodu komu pripadam po krvi, ti si mi pokazao da na tom svijetu jo ima uzvienih srdaca u kojih plamti sveti plamen ideala.
I blaena klonu na njegove junake grudi.
368
ZVONAR TOBDIJA
24   Kanarineva Ljubovca
'%
Majstor nije ala, navlas stari cehovski majstor koji ima dva podbratka i trbuinu za tri trbuha, te moe dlanom lupati po njoj kao po velikom bubnju. Takav stari cehmetar bio je stari Nikola Celini, po metriji postolar. Bavio se je, dakle, obuom, te se nije brinuo za glavu, i pravo re, glava ga nije bolila od mudrosti, i ljudi govorili da gazi Niko vazda po vlastitoj pameti. To brbljanje malo ga je kotalo. Lupio bi samo po svom depu, i zlatni cekini zazvonili, a Niko viknuo:
  Lajte, lajte, a moja je kesa puna, znajte. Novac je pamet.
Metar Nikola bio je, due mi, ruan kao rutava tunja, a i ena mu Jula takoer nije si bila umila lica proljetnim snijegom, a koa joj bila kao stara naguvana izma. Nego su imali lijepu ker, boe, kao da je u mlijeku okupana i bojom rosicom odojena! Oi, da te proegu, kosa, da se njom pokrije do pete, lica, da ih ubere za ruicu, a usta joj, ti. pela bi se u njih zaletjela. Marica bila onako okrugla, zdrava, poskonica kao skakavica, stidna kao pupoljak, laka kao leptir  u svem Zagrebu nije takve duice bilo; a pita li za pamet, bome mogla je od svoje soli i koliko prodavati drugima. Bila je i ljepa i pametnija od oca i majke.
  Odakle je metar ispuknuo Maricu?  pitalo se po Zagrebu  tu nije pala jabuka ispod drveta.  Ona kao slika na oltaru, on kao vitez od licitara, a ni majci ne vidi se trag na Mariinu licu. Nikola bi zamirio na takvo pitanje, postrance pogledao enu i rekao:  Odakle sam ispuknuo Maricu? Hm! Da nije-------a ena mu odvratila:  I, nevoljo, ne zadavio se na tom grijehu; da si si zapamtio raun, ne bi ti sumnja pamet mijeala i potenoj eni zla priivala.
24*
371

 No, no  odmumlja na to metar Nikola.  Nita, nita, eno, raun je ist.
Odakle se Marica ispuknula? Bog je dao takvu, i hvala bogu na daru, dika je kui i imenu, sijeva kao zrcalo po domu. Novac Nikolin dva puta vie vrijedi, jer ima uz cekine i Maricu. To je on znao i, gizdajui se svojim porodom, po trbuini lupao, odijevao djevojku finim suknom, obuvao utim cipelicama, zakapao joj zobun srebrnim kopama, hranio ju marcipanom i pojio medicom, nu, mazio ju kao pti svoju ptiicu u gnijezdu, pritom bi govorio:  Visoko je drvo, na njemu rumena djevojica, naa Marica.  Nego djevojka je, rekoh, pametnija bila od oca i majke, nije se od maenja sprokila, priuvala uz marcipan i medicu zdravu pamet i dobru voljicu. Nije gledala visoko, nije nizoko, ve ravno pred sebe, kud potenje raste kao mirisava travica.
Dobro i predobro znate da se pupoljak jednom rascvasti, djevojako srce jednom otvoriti mora. Blago si ga rosi kad se namjeri na ruicu, blago si ga mladcu kad poljubi djevojku. A kako je to? Pitaj, kako je to, pismoznanca, za to nisu napisali knjige, ali su sami od toga poludjeli. Kako je to? Oko pane, srce plane. Doe vrijeme, jabuka dozrije i padne komu u krilo. U Marice bila vrela krv, slutiti je bilo da e taj cvijet ubrzo nai svoju pelicu. Istina je. Pala iskra ovamo, pala iskra onamo, pogledali se, ljubili se. A Marica je pravo, zdravo ljubila, onako od puna srca, i nije ljubiti prestala, jer komu se jedanput to blaenstvo zavue u srce, taj ga ne puta iz srca, kao to ne puta zlatnu ptiicu koju dri u gaj-bici. Za priliku me pitate kako su se zaljubili, znam. Dakako! Vi, mlade enice, i vi, mlade djevice, rado pitate i itate kako je muka zgoda nala ensku priliku. Ali vam toga ba neu rei, jer ni sam ne znam. Marica se zaljubila u toga svoga mladia prije trista godina u Zagrebu, a ja sam to prepisao iz stare, prnjave kronike, i ba onaj list u kronici, gdje su se prvi put vidjeli i prvi put poljubili, ba taj nesretni list neija je ruka istrgnula. Valjda je komu ao bilo da se mladi ljudi ljube. Nita zato. Samo da znamo da se mrzili nisu. I to je dosta. Nego sam zaboravio priati o njemu, tko je bio, ta je bio i iji je bio. Na mala vrata nije mogo unii, bio bi elom lupio u vratnice; roen je bio u estinama u seljakoj
372
kui pri crkvi, uio je postolariju u Zagrebu, nedavno postao majstor, a bio je i zvonar pri Svetom Marku u Zagrebu. Po glasu zvona znalo se kad on zvoni. Molio se bogu od srca, ivao je postole ma kako koji, nikad nije pio vina; drugi mu se smijali, govorili mu da je stidljiv kao djevojka, a jak kao vosak. Zvao se je pako po krstu i ocu Janko Dobrilovi. Nije samo zvoniti znao, ve i pucat po vraki na Uskrs, na Boi, na veliko i malo Tijelovo, kad ide procesija. Boe! Muari su mu grmjeli pred crkvom kao ono pred devedeset godina, kad se pod Zagrebom zemlja tresla i toranj razbio crkvu svetoga Marka. Pucao je i drugdje iz muara, kad su naime varoka gospoda po vinogradima groe brala. Tad bi posudili od varokoga upnika zvonara i crkvene topove, pak se pucalo, aj, u dobro zdravlje, da se je gora zibala. Nego je bio Janko Dobrilovi ubog bogac, seljako dijete, koje se poelo svojima rukama dizati od niega do neega, i trebalo mu jo dosta puta i znoja da bude ovjek za koga drugi pitaju. Toga siromaka mladca ljubila je bogata Marica Celini-eva. Ali se pri toj ljubavi na njega i srdila, jer vam ve rekoh da je bio plah kao djevojka.
Jednom, bilo podveer prije Zdrave Marije, stajala je Marica na stepenicama pred vratima svoje kue na Markovom trgu. ekala roditelje koji bijahu negdje za kumove pri krtenju. Lea naslonila na zid, drobne noge prebacila, ruke skrstila straga, nagnula glavicu i gledala je pjevakajui pred sebe na trg, koji je bio prazan kanda si ga pomeo metlom. Otud je iao prema crkvi, a uz njezinu kuu mladi. Odmah ga djevojka prepozna. Bio je to zvonar Dobrilovi, iao je u toranj zvoniti Zdravu Mariju. Stan mu je bio nedaleko za crkvom, nije mu trebalo nego koraknut nekoliko koraka u toranj, nije mu trebalo ii kraj Celinieve kue. Nu vi ste, moje djevice, premudre, i ne treba mi rei vam zato je mladi zvonar okoliao.
  Dobar veer, Marice!
  Da bog da, Janko.
  Ti tu sama?
  Samcata.
  Otac i majka?
  U podgrau kumuju.
  A ti?
373
  Eto vidi, pjevam i mislim kakve su babe mukarci.
  A ja idem zvonit Zdravu Mariju.
  Sretan ti put. Ded zvoni pjesmicu da su mukarci babe.
  To valjda ne ide moj brk?
  Da iji? Upravo tvoj i panajprije tvoj. Ne znam zato ti je bog dao brkove?
  Srdi se? to sam ti kriv? Ne znam, due mi moje.
  Ne zna, ne zna?  rasrdi se Marica.  Moram li ti ja svijeu zapaliti, ja tvoj jezik nabrusiti? Baba si i sto puta si baba. Ti zna da si mojemu srcu drag.
  Znam, i hvala bogu.
  Zna, zna, pa misli da je to dosta. Imamo li se zato radi da ti svaku veer ide mimo nas zvoniti Zdravu Mariju, pak veli: Dobar veer, Marice! a ja tebi: Da bog da, Jankice! Nee li tomu nikada biti kraj? Nisam pitala ij si, ni ta si, ve meni samo vrijedi, jer si mojemu oku, mojemu srcu drag. Hou da budem tvoja, razumije li me, tvoja, Jan-ko? A evo taj na Dobar veer vue se od Jakovlja do ureva.
  Pak misli ti da ja ne bih htio tvojim biti?
  Pa govori! Nisi nijem.
  Da ocu govorim  poee se zvonar za uhom  moja Marice, ja ti se bogme ne ufam. Kad samo pomislim na to, vrti mi se u glavi, i ne znam kakav e naoj ljubavi biti kraj. Bojim se, nee biti dobar.
  A zato, molim, zee moj?
  Ti toga ne zna? Poznam ja tvoga oca. Ne zvoni li po svem svijetu svojimi cekini, ne igra li svuda gospodina? Novac je pamet, njegova je rije. On je bogata, cehmetar, ima kuu, majur, vrt, vinograd, utaka  a ja boji bogi zvonar ne imam ni, ba kao mi.
  Vidi da si baba, vidi da ti je bog zaludu dao brkove! ta je zato? ene li se ljudi radi cekina ili radi srca? Moj otac je postolar, ti si postolar. Da ima vie od tebe, nije ni udo, jer je stariji, pa je vie postola saio za svojega ivota. Samo da si meni po volji, a ja velim da nisam nikakva kraljevia. Samo da si poten!
  Da, da, da, to vrijedi tebi i pred tobom, al ne vrijedi pred tvojim ocem. Bog mi je svjedok i majka boja da si mi
374
draa od vida oinjega, ali ti velim da mi se takva srea ini kao bajka o zakopanom blagu.
  Mora me snubiti!  viknu Marica srdito i lupi noicom u zemlju.  uje li, mora. Odmah sutra. uj, ako ne uini, kako ja hou, neu te vie pogledati, bog mi je svjedok. Sad zna. Jer-------jer neu ivjeti bez tebe.
asak je Janko utio, ute stajao, napokon ree plaho:
  Dobro, kad hoe, Marice, govorit u. Neu bit kriv, izie li na zlo.
  Na tvoju vjeru e govoriti?  prihvati Marica ivlje, pruiv mu ruku.
  Na moju vjeru, Marice draga  ree zvonar i stisnu mladici ruku.  Al eto odmie vrijeme, idem zvonit Zdravu Mariju. Laku no, srce moje!
  Laku no, dragi moj.
Zvonar krenu prema crkvi i zamalo razlijegao se glas veernjeg zvona nad gradom, Marica pako kleala je u svojoj sobi sklopljenih ruku, molei veernju molitvu, molei za zdravlje i sreu onoga koji je u taj par po skladnom glasu zvonova s visokog tornja slao aneoski pozdrav pobonim duama rodnoga grada.
I drugi dan zvonio je Janko Dobrilovi Zdravu Mariju pri Svetom Marku, ali mu je bilo kao da je pri svakom zvonu klatno udarilo u njegovo srce. Bio je kod majstora Nikole, rekao mu to eli, onako tiho, skromno, od srca, kako se do-stoji ednu mladiu. Ali Nikola, da! Buio je kao bijes; smijao se mladomu zvonaru upravo pod brk. Da 1' mu je vrana ispila mozak, da li je lude gljive jeo? ta? Ovakov golobrad ovjek, koji jote nije nita, da je smio i u snu poeljeti Maricu, jedinicu bogata, stara graanina! Neka se nosi s milim bogom, neka se dri svojih zvonova, neka se okani Marice. Tu da mu ne rode ljive. Nek si trai drugdje enu, prikladniju njegovoj bokiji. Marica da je iznikla za boljega. Tako je buio metar Nikola, a Janko se odnio, rekav mirno:  Vi ne date, majstore; istina, srce mi puca, ali kad ne date, svreni su rauni. Zbogom!  Zvono orilo se one veeri toli silovito da su ljudi od straha gledali u toranj, zvonilo toli alovito kanda e pui. Da, da, zvono govorilo je iz Jankova srca, a tu ljutu zvonjavu razumjela je bijedna Marica, kojoj otac doviknu kroz bijes:
375
  Ako si mi draga i mila, pak te ja gladim i zavijam u pamuk, jer si mi jedinica, zvonarica nee biti, makar se posvetila i od gladi preda mnom pogibala. Nisu moji groi da ih bacim nitkoviu u drijelo, a Dobrilovi ne snubi tebe, ve moje imanje. Ne pisni mi vie o tome, ma ti iscurile oi od plaa, mene omekati nee.
Djevojka obrisa suze, pristupi k ocu i ree mirno:
  Dobro! Ne date me, oe! A ja vam velim: njegova ili niija!
Janko pako zvonio je uto na tornju na smrt svoje ljubavi.
II
Zagrepani nadimali se vazda, bili su ljudi rogoborni; buili za svoje pravice da se je ulo na sve etiri strane svijeta. Danas su tiho, tihomice utili, gledali od straha u zemlju kanda im je netko nemilo posegao pod grlo. Bogzna zato gospodin sudac ide toli zamiljeno amo tamo po vijenici? Sloio je ruke straga, ee kao meed u gajbi, ee se sad za lijevim, sad za desnim uhom, namie svoju kapicu sad na elo, sad na iju. Prikupljaju se i drugi starjeine, ali i oni kanda su zagrizli u kiselu jabuku. Samo oprezno koracaju po prstima da ne probude kripljui izmami vraga, objesili tune glave, smucaju se utei uz suca, jedva mu vele:  Hvaljen bog!  Bit e da svi znaju kakva im se kost zadjela u grlu, ali se ne ufa jedan drugomu spomenuti nevolju. Sad se napokon skupie. U vijenici niskoj i tamnoj stoji dug drven stol, a na njemu gori svjetiljka, za stolom sjedi sudac u svojoj staroj konatoj stolici, obitoj utim klincima. Kraj njega mota palce notar, gospodin enci, i gleda srdito svetoga Blaa, koji visi mirno o zidu. Valjda notar sveca okom kara zato da bolje ne zatiuje Zagreb, kad mu je patron. Ostali starjeine stisli se plaho na klupu do velike pei i jee se udno pa ekaju to e im sudac rei, a meu njima i gizdavi Nikola Ce-lini, koji se je danas po vraki ukrotio bio.
Napokon nakalja se sudac tri puta pak e starjeinama rei:
 Plemeniti magistrate i gospodo starjeine! Moram vam rei zato tu sjedimo, mjesto da kod kue mirno aicu vina
376
popijemo. Stvar vam je ta. Turinu vrag ne da mira, to znate svi. Sve ee po naoj zemlji kanda je njegova, hara i pali, opuvaj nas bog! Dok je ta nekrtena dua etala po drugim kotarima, ajde de, nije nas svrbilo, nek si pomogne svatko kako zna; ali sad mu narasle zazubice na Zagreb, sad je poelo svrbiti i nas. U Zagreb ne moe doi, ako ne ima tvrdoga Siska, i zato arafi Sisak da mu sve rebra pucaju, pak da ne imaju gospoda kanonici u Sisku bukovakoga vina, bio bi ih odavna odnio bijes, ne bi ve branili Siska. Strah je to boji, kako se pria. Draga moja brao, fratar vam je doao gospodinu biskupu Stankovakomu, pak je donio pismo, u potplatu uiveno, od gospodina kanonika Blaa u-raka, koji je sada komandant u Sisku. Zlo je, dragi ljudi. Do sada je, ajde, naim u Sisku pomagala bukovaka kapljica, koju im je poiljao preasni kaptol, ali sada ne pomae ni to. Nesretni pogani donijeli iz Gradike velike muare po Savi, preli preko Kupe, diu pod Siskom ance i nabacivaju se kuglama u grad da mu rebra pucaju, i kako je dolo do aka, otpuhnula je prokleta poganska kugla gospodinu kanoniku Fintiu, bog mu dao dui lako, potenu glavu, ba kad se je htio natrag smuknuti kroz vrata u grad. To vam je bio drugi komandant, pak Turke htio bacit u Kupu; ali mu je presjelo. Sad ve nee bukovca piti. Sad su vraji pogani po-segli Sianima pod grlo, a poslije Siana doi e Zagrepani. Joj si ga nam, brao! Onda se ogledajmo gdje smo. Nee nas glava boljeti ni o Boiu, ni o berbi. To mi je rekao i gospodin ban, presvijetli gospodin knez Tomo Erdodi. Jo ree da kranska gospoda diu vojsku na Sisak da nas rijee toga vraga, i da bi bilo dobro i poteno da mi Zagrepani neto vie inimo nego to je naredba i zemaljski zakon. Ja pako, moja brao, mislim da gospodin ban pravo govori, pak da nasnubimo na na troak jednu kumpaniju soldata i da je s vojskom poljemo pod Sisak.
Vrijedni oci zagrebaki, trepeui od straha bojega i turskoga, viknue u jedan glas:
  Dajmo kumpaniju!
  Ne dam! Protestiram!  skoi Stjepan Svastovi, fikal gradski, malen veseljak rumena lica, komu je crna kosa stajala na elu kao pijetlova kresta.  Ne dam, ter ne dam. Ja sam prava branitelj, pak velim: Slavni ovaj varo po svo-
377
jim privilegijama nije duan dati za vojsku nego ito, sol i pretpregu za zemaljske muare i bombarde. Ako tu popustimo, propale su gradske pravice.
  A da  rei e sudac  ako te Turin zakolje kao purana, k vragu su pravice nae, makar ti sto puta protestirao.
  Damo, damo kumpaniju!  viknue svi u jedan glas.
  Protestiram, neka se zapie u protokol!
  Zapiite slobodno, notaru, ali mi ipak dajemo kumpaniju. Je P tako, ljudi?
  Jest!  potvrdie svi. Svastovi pako skoi bijesan, uhvati eir i zaviknuv, crven poput raka, pri vratima:
  Bog daj, pojeli vas Turci!  istisnu se iz slavnoga vijea.
Tada se dignu i Tomo Gradnaj, uen ovjek velika nosa i klapastih uiju, koji je svoga druga fikala Svastovia ljubio kao vrag tamjan, pa e vijeu:
  Ba emo dati, ba! I ja sam prava branitelj! Ja pae, amplissime magistratus, dajem jo i vie.
  ujmo! ujmo!
  Da  nastavi Tomo Gradnaj  u dvoritu nae va-roke kue lei u blatu, i to bez svakoga posla, stara eljezna lumbarda. Kad su Turci pod Sisak poslali muare, zato ne bi Zagrepani lumbardu, kad naa lumbarda nema posla, nek se vidi tko je jai: poganski car u Carigradu ili slobodni purgari na Griu! Ha?  kriknu Gradnaj, diui junaki aku.
  Ha!  zaurla cijelo vijee zanosito  pravo je, po-ljimo lumbardu.
  Pravo je  ree sudac  lumbarda ionako nema posla, a ne bi je kupio ni Ciganin iz blata za potkove. I to je dobro, da grmi po svijetu i ne kota nas nita.
  Nego stojte na miru, brao  ree Gradnaj, staviv ozbiljno kaiprst na rt svoga nosa.  Lumbarda vam je gora od nijeme ivine. Ne moe od sebe lajati ni pucati. Gdje nam je kanonir koji e je puniti i paliti? Ha?!
  Ha!  opetova cijelo vijee od uda. I svi zautjee utkom.
  Ha!  viknu cehmetar Celini, zabodnuv kaiprst u zrak, i skoi na noge.  Kanonira traite? Imam ga, imam
ga. Hm! Dobrilovi, na zvonar. ta? Pali muare na Tijelo-vo, na Boi, na Uskrs, o berbi. Hm! ta?
  Vidi vraga!  ree sudac  istina je!
  Istina je!  kriknu vijee u jedan glas.
  Zovni Janka zvonara  ree sudac katelanu.
Janko Dobrilovi doe pred vijee i pokloni se smejrno.
  ta je vaa milostiva zapovijed?  zapita.
  Hm!  ree sudac  Janko, ti zna ta je lumbarda?
  Znam.
  Lumbarda ima luknju spreda i straga.
  Znam.
  Lumbardi treba praha, i ruka koja uie prah.
  Znam.
  Turci bi rado na nas, a mi emo poslat lumbardu da ne dou na nas. Zna?
  Znam.
  Ti pali muare na Tijelovo, Uskrs, Boi i pri berbi.
  Znam.
  U cijelom plemenitom varou nema due izim tebe koja bi znala uigati lumbarde.
  Znam.
  Idi ti s naom lumbardom pod Sisak.
  Ne idem.
  Zato?
  Ne idem. Idite sami.
  Beno! A naa koa?
  A moja koa?
  Dat emo ti zlatan cekin. Je P, brao?  zapita sudac.
  Dat emo!  potvrdie svi.
  Ne idem!  odvrati zvonar.
  Dva cekina!
  Ne idem.
  Pet!
  Ne idem.
  Deset!
  I opet ne idem.
  Boji se?
  Vraga se bojim. Iao bih.
  Po to?
378
379
  Dajte mi Maricu Celinievu.
  Ah!  zablenu se vijee.
  Oh!  rasrdi se Celini  na vrbi ne rastu kruke.
  Pa si kupite kruke od Turaka pod Siskom  odvrati zvonar.
  Daj, majstore  ree sudac.
  Ne dam!  otresnu se Celini.
  Daj!  zamoli Gradnaj  za opinu je, za Zagreb.
  Ne dam! Ne dam!
  Daj! Daj! Daj!  viknu vijee u jedan glas.
Celini se pjenio, rukavom obrisao znoj sa ela, niknuo, pak prasnu u rije:
  K vragu  dam! Ali-------ako Janko zvonar pode
pod Sisak, pak nam donese cijelu lumbardu natrag. Onda neka mu bude Marica, moja ki, kad je za opinu. Nosi ga bijes!
  Tako budi  ree sudac.
  Tako. Amen!  potvrdi vijee.
  Idem, hvaljen Isus!  pokloni se zvonar.
Jo istoga dana provezose gradski kmetovi staru lumbardu na kolima u Sisak k banovoj vojsci, a na kolima sjedio Janko zvonar, nosei sa sobom blagoslov Marice Celinieve.
III
Bilo je na dvadeset i peti dan mjeseca lipnja, a roenja sina bojega godita 1593. Zagreb je bio pun ljudstva tuega i domaega pod orujem, bez oruja, kao iak na iku.. Doao od Siska i gospodin ban. Dika mu do boga! Opet je sjedilo na Griu varoko vijee i sudac i Stjepan Svastovi, Tomo Gradnaj, notar enci, a u kutu kod pei, pucajui od jada, cehmetar Nikola Celini. Pred vijeem pako stajao je Janko zvonar.
  Kako, Janko?  zapita sudac.
  Dobro, suce.
  Pri Sisku si bio?
  Jesam, bog i dua.
  A lumbarda?
380
  Dolje u dvoritu, u blatu, na starom mjestu  na-smjehnu se zvonar.
  Da ujemo! Da ujemo!  uspuri se Svastovi.
  Da ujemo  opetova vijee.
  Pak ujte  ree zvonar.  Uf, slavna gospodo, jo mi drhu palci, mislio sam da je svijetu kraj. Dovezli smo staru eljeznu mrcinu pod Sisak. Praha natrpah si u dep, uzeh i gubu, kremena i ocjeli. udo boje! U Sisku bili popovi, preko Kupe Turci pogani, za Siskom gradom platnen grad, a u njemu na gospodin ban Tomo Erdodi i nai Hrvati, i gospodin general Aperg i njegovi eljezni vabe na konju. Mislite li da su se pogani preplaili? Da, brige su ih. Imali su generala Hasana, ivoga vraga. Digao konjski rep, oprio ga bog, poeo po bubnjevima grmiti kanda ide grom, pak udri na nae. Grmjelo je, boe moj, kao pri procesiji u Remetama. Toga se nai valjda poplaili. Turin se tiska, a nai smuk pa smuk sve natrag po svojoj stopi. Brrrr! To vam je grmjelo i blisikalo, da nije trebalo ni sunca ni mjeseca, kako je iz velikih i malih puaka vrcalo. Ali eto, Jurko, vraga! Pritisni gospodin Aperg i eljezni vabe zdesna, pa gospodin ban slijeva, udri, ugi, a Turinu pomozi bog!  Bje, kume, ne gledaj u me  vikasmo svi! Udri obrezanca, pak se to nalokalo Kupe za posljednju eu i u neuskrs. Toliko je pogana plivalo po Kupi da si suhom nogom prijei mogao. I general Hasan dobio je svoje po glavi, nee ga ni vrag probuditi. To je slava! ta, gospodo? Pri Sisku ve ne ima Turina, a vi hvalite bogu da ivite, jer ne znate to je turski strah.
  A zna li ti?  zapita ga sudac vano.
  Bogme znam. Treslo me kao groznica.
  Kako je s tobom bilo?  kriknu Svastovi.
  Kako je s tobom bilo?  kriknu Gradnaj.
  Kako? E, tako! Dobar je strah komu ga je bog dao, rekoh si. Janko, ti si otar, ne zatii prerano svoga nosa, ne mora bit prvi. Poloim svoju zagrebaku lumbardu pred jamu, natrpam je prahom pa dodam kuglu od kamena. Nek dou Turci, prestrait e se od straha. Dok se to po polju mijealo i motalo, sjedio sam mirno u jami za topom, i kreui ekao Turke. Doli su, bjeali u Kupu. Vraga, pomislih si, sramota bi bila, da se ne oglasi zagrebaka lumbarda. uk!
381
puk! ugi ja u Turke! Zagrmjelo je, boe moj, kao da se nebo rui, a moja se lumbarda prevalila kao pijana koko. ujte udo! Naa stara lumbarda pogodila je u srce veliki bubanj, to su ga bjeei turci nosili. Sad ve nisu mogli grmjeti. Zato se rasrdili, okrenuli bome k meni. Nisam lud da si dam odrezati glavu, pak ajde, Janko, zavui se u grabu, u a, a oni ni pet ni est, zabili gvozdenim klinom lumbardi kuljicu i bjeali dalje u Kupu. Ali mi smo ipak nadvladali, gospodin ban Erdodi, Aperg i ja. Donesoh vam lumbardu, eno je dolje u blatu, a vi mi dajte Maricu.
Ne ima tu nita  viknu Celini.
  Zato?  upita sudac.
  Ne ima nita, amplissime magistratus  kriknu Sva-stovi, skoiv na noge  lumbarda nije cijela. Turci su zabili klin, sad nije za nita. Nitavu ju donije Janko. Ne moe dobit Marice.
  Tako je!  viknu u jedan glas cijelo vijee.
  Protestiram  kliknu Gradnaj maui rukama  rekli ste da Janko donese cijelu lumbardu. Nije li cijela? Jest. I vie nego cijela, jer vae vie za onaj eljezni klin to ga zabie Turci. Janko mora dobiti Maricu.
  Tako je!  viknu opet cijelo vijee.
  Tako je. Amen!  potvrdi sudac.  Janko nek vodi Maricu i na dar mu onih deset cekina to ih obeasmo. Vrijedan je Zagrepanin.
  Do bijesa! Nek si je vodi!  prasnu debeli Nikola Celini.
Da, Janko osta junak, dobi Maricu, deset cekina i pohvalu grada, a pri prvom unuku lupao se stari Celini po trbuhu od radosti i ponosa te se nasmija rekav:
  Vidi ga, vidi, prokleti kanonir! Miljah da e mu Turci odrezati glavu, a evo mi donese jo unuka.
  Ha! Ha!  nasmjehnu se Marica  vidi, lumbarda je kriva, tatice. Je 1' ti ao?
  Vraga je ao!  otresnu se postolar.  Hvala bogu da su je zabili Turci.
  I da sam ja pri tom u au sjedio  zavri Janko. Dugo i sretno zvonio je jote Janko uz Maricu s tornja
Svetoga Marka, najpae zvonio kad se pobjedna vojska hrvatska pod banom Tomom Erdodim vratila od Siska u Zagreb.
Veliko pako vijee Zagreba grada pia kralju koliko si je naprtilo troka za sisaku bitku preko navade i zakona. Veliko vijee zahtijevalo je jednoglasno od kralja neka iz Bea posije metra bombardira koji e izvaditi iz lumbarde taj turski klin, jer ako ga ne poalje, da nee Zagreb kralju dati za budue ni konjika, ni pjeaka, ni lumbarda za rat. Je li kralj toga metra poslao? Ne znam, jer je aliboe ba zadnji list iz stare kronike istrgan. Nu jo sam i ja vidio staru eljeznu lumbardu gdje lei u blatu gradskoga dvorita, i sve mi se ini, da je to nesretni top sretnoga zvonara Janka Dobrilovia.
382
383
TUMA Strane i manje poznate rijei, izrazi, vanije linosti
abundantia abundantiarum  svega u izobilju
a conto  na raun
Adieu! Au revoir!  Zbogom! Do vienja!
adieu mesdames  zbogom moje gospoe
ad voem  k rijei, uz rije
aksiom  oevidna spoznaja, injenica, vrhovni zakon, osnovno naelo
ala  liker od kima i anisa
a la cotelette  sa zaliscima
a l'anglaise  na engleski nain
a la mode  po modi
a la princese  u stilu princese
ameublement  pokustvo
amice  prijatelju
amplissime magistratus  slavni magistrate (gradska upravo)
a propos  da, zbilja
arestant  zatvorenik, uznik, uhapenik
arrangeur  ovjek koji neto upravlja (aranira), upravlja priredbe, plesa
assessor  prisjednik kod suda, inovnika titula
au jour  po najnovijem ukusu
avancement  promaknue, napredovanje u slubi
azelea  vrsta biljke vrijesnjae
baisse  padanje cijene vrijednosnih papira i robe na burzi
baroka  perika
bassin  kupalite, bazen
25   Kanarineva Ljubovca
385
baibozuk  vojnik neredovite turske vojske, ali i pljaka
batalija  bitka, boj, ali u prenesenom znaenju neprilika, guva
beduina  enski ogrta s kukuljicom
beefsteak  biftek, odrezak peene govedine
bene  dobro
Bericht  izvjetaj
bestiae infernales  paklene zvijeri
bijou  dragulj
bon jour  dobar dan
bordeaux  francusko crveno vino
bruder!  brate!
burnus  plat s kukuljicom
carissime amice predragi (najdrai) prijatelju
cehmetar  starjeina ceha
cesija  ustupak, ustupanje trabina drugim licima
chasseur  lovac, strijelac, pripadnik lake pjeadije u francuskoj vojsci izvjeban za posebne zadatke; hrvatski chasseursi   hrvatski vojnici iz ilirske provincije u vojsci francuskog cara Napoleona.
charmant  draesno
chartreuse  vrsta likera
cicerom  vodi, tuma
cimer  slika s natpisom na krmi, duanu, grb, znak
commissionaliter  komisijski
con amore  s ljubavlju
condito sine qua non  glavni uvjet (bez kojega se ne moe sklopiti nagodba)
congestio sanguinis repentina  nagla kap
constabler  redar
coprija aranje, vradbina
coram publico  pred javnou, javno
cako  vojnika kapa kod austrougarskih vojnika, napose asnika i husara iko  konjuar
decorum  ugled
dementi  opovrgnue
dervi  monah-prosjak kod muslimana
386
detachment  odred
djever  u enoe (U akvariju) znai svjedok, sekundant
eljenek a Torokek  ivjeli Turci
eljen Kossiith  ivio Kout
eh, bien  e, dobro
embonpoint  debljina
enfant terrible  razmaeno dijete
en miniature  u malome
en pleine parade  u punoj paradi, u sveanom odijelu
entoutcas  sunco-kiobran
entrefilet  kratki novinski lanak
entre nous  meu nama
erarski  dravni (na dravnoj blagajni, troku)
esprit  duh
eofirati  zagrijati, naljutiti, uzrujati
et caetera  i tako dalje
et compagnie  i drug
eufemistiki  upotreba blae rijei za neki ruan ili zlokoban
pojam excellentissime  odlino, sjajno
fabulija  pripovijest, ali i la, izmiljotina factum  injenica filipika  otar govor; pojam potjee iz grkog, otri politiki
govori Demostena protiv kralja Filipa Makedonskog fikal  odvjetnik, advokat force majeure  jaa, via sila fundamentaliter  temeljito
ganef  lopov, bekrija
glace-rukavice  sjajne rukavice, obino rukavice od posebno
prireene kozje koe giardinetto  posuda s voem glida  red vojnika
grandezza  veliina, dostojanstveno dranje, otmjenost gratissima praesentia, spectabilis domine amice  vrlo mi je
drago da vas vidim, cijenjeni gospodine prijatelju gro  sitan novac u austrijskom carstvu guide de  vodi po
25
387
halb rechts, marsch  poludesno, stupaj
har  korist
hasan, hasna, hasnovito  korist, korisno
hausse  porast cijena vrijednosnim papirima, visoko stanje dionica i vrijednosnih papira
Haz&nak, rendiiletlenul / Legy hive, 6 Magyar  Domovini bezuvjetno budi vjeran, o Maaru (dva stiha iz maarske nacionalne himne)
heraldika  nauka o grbovima
herein  unutra, naprijed
Herkulovi stupovi  ime podbreja u morskom tjesnacu kod Gibraltara
Higijeja  boica zdravlja u grkoj mitologiji
hora  vrijeme, as
impromptu  nepripremljeni umetak
impertinentno  drsko, bezobrazno, nepristojno
infusorium  sitne jednostanine ivotinje, u prenesenom znaenju neto sitno, beznaajno
inkvirirati  ispitivati, istraivati
in merito  na glavnu stvar
inserat anonsa  plaeni oglas u novinama
insubordinacija  nepokornost, neposluh, otkazivanje poslunosti pretpostavljenom
instancija, instacija  molba, zahtjev
inter duo mala minus eligendum  izmeu dva zla valja birati manje
interpelacija  upit u saboru ili parlamentu
introdukcija  uvod, uvodni dio, pristup
jargon  atrovaki jezik, argon, argo
Jerihon  prastari grad u Palestini, Jerihonska trublja  prema biblijskoj legendi idovi da bi osvojili Jerihon sedam puta trubei obilazili su oko grada, kad su zatrubili sedmi put gradske se zidine sruie
jurat  pravnik, studen tprava
Kaiserliche konigliche Grenze  carska kraljevska granica kanonir  topnik
388
kapral, kaprol, kapural  najnii podasniki in, desetnik, desetar
karte  topovska granata ispunjena kuglicama; rasprsne se na kratkom odstojanju ispred topa, slui za blisku borbu i od-branu topnike baterije
Kiss kalapom fekete, / Rozsmdrinom mellette  moj crni eiri / rumarinom je okien
Komoran, Komarno  grad s tvravom u Slovakoj
kompanija, kumpanija  druba, u nekim vojskama naziv za satniju, etu
konduita  spisak (s uenikim ocjenama), uvjet za uspjeh, prednost
Koran  sveta knjiga muslimana
kordun  pogranina straa, obrambeni pojas
koer  ist, prihvatljiv, prema idovskim ritualnim propisima doputeno prireeno jelo
Kotzebue August von (17611819)njemaki knjievnik, autor brojnih kazalinih djela, vrlo popularan u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. stoljea
krajcara, krajcar  sitni mjedeni novac u nekadanjem austrijskom carstvu i Austro-Ugarskoj
Krezo, Krez  bajoslovno bogat lidijski kralj iz 6. st. prije nae ere, bogata
kuma  ubara
kumplament  izraz utivosti, laskanje
kurator  staratelj, skrbnik
laman  od njem. Leutnant, porunik
Levanad  Levanat, Istok, zemlje oko Sredozemnog mora istono
od Italije
lumbarda  starinski top lunta  vatreno oruje, puka na fitilj lupus in fabula  mi o vuku a vuk na vrata
ma chere  moja draga
mademoiselle  gospoica
ma foi  vjere mi, asti mi
magistrat  gradska uprava
magnifique  divno
malkontentom  nezadovoljan, neveseo
389
Matuzalem  Metuzalem, prema bibliji ovjek koji je ivio 959
godina; vrlo star ovjek millares  cigara
millares prima gualita  cigara prve kvalitete mille pardons, madame  tisuu puta molim da mi oprostite,
gospoo
mikulancija  mjeavina, smjesa mobilia et immobilia  pokretna i nepokretna imovina mon dieu  moj boe
monocle  optiko okruglo staklo za jedno oko Murat, Ney, Keller, (v. Segur), Marmont  Poznati Napoleonovi
marali
mustra  vojnika vjeba my house is my castle  moja kuica, moja slobodica (moja
kua moja tvrava)
Nabukadnecarovo carstvo  Nabukodonosor, Nebukadnezar veliki, babilonski kralj (7/6 st. pr. n. ere) osvojio Siriju i Palestinu, obnovio Babilonsko carstvo i podigao raskone palae, hramove, kanale za natopljavanje i dr.
neglige  jutarnja, kuna haljina
nizan  pripadnik redovite turske vojske
noblesa  plemstvo
nota bene  pripazi dobro
orange  vrsta likera
obrstar  pukovnik
oh, to bardzo piekne, to bardzo romanticzne  oh, vrlo lijepo, vrlo romantino
optime  vrlo dobro
Optime! Flos latinitatis  Vrlo dobro! Cvijet latintine (udbenik lat. jzika)
pardon  oprostite
parole d'honneur  asna rije
pas de betises  ne pravi gluposti, ne luduj
pasoglavci  pogrdno ime u narodu za Tatare, Mongole
passable  moe podnijeti
patakuni  vrsta starinskog mjedenog novca
per mese  mjeseno
390
per o)nnia saecula  na sve vijeke
peu dechose  od male vrijednosti
pitagor&jski  na nain filozofa Pitagore; poznat u matematici
Pitagorin pouak
planigloh  geografska karta cijelog svijeta point d'honneur  pitanje asti plaid  pokriva
pompes funebres  pogrebno drutvo, pogrebna sveanost poudre de riz  prah od rie prelekcija  javno predavanje prestige  ugled
priderija  tobonja ednost, skromnost, prenemaganje pro et contra  za i protiv profunt  provijant, vojniki kruh punctum  toka (gotovo) purgatorium  istilite quo titulo  kojim pravom
rapir  ma osobito zaotrena vrha i tankih otrica, sluio za
probijanje oklopa rai  zadovoljan, suglasan redifi  rezervisti, rezervna vojska, priuva Red Marije Terezije  visoko austrijsko odlikovanje regalia media  vrsta cigare regimenta  pukovnija regimentssprache  pukovnijski jezik reglement  vojni propisi regula  pravilo, propis rekognoscirati  razmatrati, u vojnikoj terminologiji izviati
neprijateljsko podruje rendez-vous  sastanak rentier  ovjek koji ivi od rente, kamata requiescat in pae  poivao u miru rif  lakat, stara ugarska mjera za duinu (70 cm) rozolija  vrsta likera od ruinih latica i lia
sans pardon  bez pardona Schwindel  prijevara, opsjena
Sgur  Philippe-Paul de Segur (17801873) Napoleonov pobonik i zapovijednik gardijske pukovnije
391
sekatura  dosaivanje, smetanje
serean  vojnik, orunik u vojnoj krajini
servus  sluga (vrsta pozdrava)
servus, domine collega  sluga, gospodine kolega
servus humillimus  prepokorni sluga
shawl  al
softa  student islamske teologije i prava
super  veera                                                     /
spectabilis  potovani
spiritus familiaris  obiteljski duh
Stockhaus  kaznionica, zatvor
stipulirati  ugovoriti
strametar  podasnik, narednik
sub Jove ad Parnassum  pod vedrim nebom Parnasa; u prirodi
summa summarum  sve u svemu
Sue Eugen (18041857)  francuski pisac, autor popularnih feljton-romana Tajne Pariza, Vjeni id
Sveti Kralj  Stjepan I, prvi ugarski kralj (oko 975. do 1038); crkva Svetog Kralja  stolna crkva, katedrala u Zagrebu, crkva sv. Stjepana
Szzat  poziv, naziv maarske himne
ajn  stari austrijski papirnati novac
injon  zatiljak, puna, perika
otar  postolar, cipelar
kuda  nekadanji dubrovaki i mletaki srebrni novac
tacija  postaja, kolodvor, stanica, mjesto zastanka
stola  dio opreme odjee katolikog sveenika
stop  tab, stoer
tabula rasa  prazna ploa, praznina, neto nepoznato
talir  vrsta starog austrijskog novca
talmi-baron  lani baron
talmud  zbirka religijsko-dogmatskih propisa nastalih na osnovu
tumaenja Starog zavjeta, idovska sveta knjiga tancuka  plesna zabava tefter  popis, listina, raunska knjiga the"  aj
392
Tirtej  starogrki pjesnik iz VII. st. pr. nae ere
tout est perdu sauf l'honneur  sve je izgubljeno osim asti
tronu  prijestolje, vladarski stolac
une affaire serieuse  ozbiljan posao
une chose de rien  neta bez vrijednosti
Mrt homme sans pareil  ovjek komu nema para
Veuve Cliquot  vrsta ampanjca
vestalke  sveenice boice Veste; u Vestinu hramu uvale su
vjeni oganj, uvarice morala vraiment  uistinu vrajt  slobodno
waterproofs  kina kabanica
zabuilo  zbunilo (znaenje U akvariju)
zendavesta  prema Zend-Avesta, sveta knjiga Zaratustrine religije
zlatna porta  zlatni pojas za sablju s privjeskom i kiankom, odjevni dio odore austrijskih oficira
enijski bataljun  ininjerijski, opkoparski bataljon
393
NAPOMENE
1.  Druga knjiga enoinih pripovijedaka, to ih ovdje donosimo pod naslovom Kanarineva Ijubovca, Druga knjiga pripovijedaka, obuhvaa one pripovijetke koje je enoa napisao i objavio izmeu godine 1876. i 1880, a za njegovog ivota tiskane su slijedeim redom:
Ilijina oporuka: Vijenac br. 26  41, Zagreb 1876, a iste godine u 2. knjizi Sabranih spisa Augusta enoe; Pruski kralj: Vijenac br. 1719, 1878; Turci idu: Vijenac br. 4552, 1878; U akvariju: Vijenac br. 3652, 1878; Kanarineva Ijubovca: Vijenac br. 4552, 1880. i Zvonar tobdiija: Obzor, boini prilog, Zagreb 24. XII. 1880.
2.  Prema kronolokom redu objavljivanja u ovu drugu knjigu pripovijedaka trebalo bi uvrstiti i pripovijetku Karamfil s pjesnikova groba (1878), te oduu pripovijest Vladimir (1879). Kao to smo, odstupivi od reda objavljivanja, stavili na poetak ove knjige enoinu antologijsku pripovijetku Kanarineva Ijubovca tako smo na poetak prve knjige pripovijedaka   uvrstili Karamfil s pjesnikova groba. Prema miljenju kritike ove dvije enoine pripovijetke predstavljaju njegov pripovjedako-novelistiki umjetniki maksimum, pa smo im u ovom izboru enoinih djela dali izuzetno mjesto i tu osobitost naglasili u naslovima prve i druge knjige enoinih pripovijedaka. A pripovijest Vladimir objavljuje se u posebnoj knjizi zajedno s prozom Branka.
3.  Pripovijetke objavljene u ovom svesku prvi put su tiskane u knjizi u izdanju Sabranih pripovijesti Augusta enoe. Svezak 18, Izdaje Matica hrvatska, Zagreb 1883.1900. U tom izdanju Ilijina  oporuka objavljena je u 4. svesku (1885); Pruski kralj, Turci idu, U akvariju u 5. svesku (1886), a Kanarineva Ijubovca i Zvonar tobdiija u 7. svesku (1887).
394
4.  Postoje brojna izdanja enoinih sabranih pripovijedaka i izbora pripovijedaka. Uz sabrana i izabrana djela u izdanju Bi-noze, Minerve, Preporoda i Zore, za ovo nae izdanje koristili smo, uz izvornike, kritiko izdanje   sabranih djela Augusta enoe koje je priredio   dr.   Slavko   Jei (Znanje, Zagreb 196364).
5.  Na kraju ove Napomene biljeimo: Zapaeno je odavno kako se enoin pripovijedaki rad cijepa nadvoje, ne samo po strukturi: pripovijetke  roman; nego i po vremenu, pa su mu pripovijetke uglavnom suvremene kompozicije, a romani iskljuivo povijesne. (Ivo Frange: August enoa, Povijest hrvatske knjievnosti, knjiga 4, Zagreb 1975.)
KAZALO
Kanarineva ljubovca.............       7
Ilijina oporuka...............     65
Pruski kralj................    165
Turci idu.................    191
U akvariju.................    247
Zvonar tobdija...............    369
Tuma..................    385
Napomene.................    394
Biblioteka SVJETSKI PISCI
DJELA AUGUSTA ENOE
KANARINCEVA LJUBOVCA
DRUGA KNJIGA PRIPOVIJEDAKA
Za izdavaa TOMISLAV PUEK
Oprema JASNA FRICI
Korektor MARA CVETKO
Tisak GP DELO, Ljubljana, 1978.
N
49
c